Nemogućnost da se bude na dva mjesta istovremeno me jako opterećuje ovih dana. Čak i previše. Tako da ću danas raditi duboko u noć, a onda napraviti i konačnu primopredaju. Kažu da ako ne rasteš da gubiš kao firma, osoba ili ne znam što, no činjenica je da su mi kapaciteti limitirani, tj. da u danu mogu napraviti određen broj stvar ma koliko i kako poboljšala organizaciju. Ovaj je blog umjesto čik pauze od pet minuta. Ne namjeravam na njega ništa više niti utrošenih. Samo pet minuta odmora....
A tako sam htjela dočekati prvake svijeta. Tako sam htjela pojesti jednu sarmu. Tako sam htjela otići na nepozvanu kavu. Doista tako sam htjela i htjela i smjela sam, ali vremena niotkuda.
U kutku poziv na parti. Poslovna fešta. Iza mene galama. Ljudi pričaju. Čik pauze i ine stvari. Ja od prvog jutarnjeg bloga nisam stala. Tek jedan sladoled. Evo za minutu i dva.
A potrebito je da budem istovremeno na dva mjesta. Potrebito i nužno. No nemoguće. Doista nemoguće. A ode sam u nabavku DVD-a. Za nećake i Nikolinje. Jer sutra zorom i opet mrakom.
A nisam jedina.
Post je objavljen 05.12.2005. u 15:07 sati.