Štefanje je velik praznik u Hrvata, a Stjepan je prvi krćanski mučenik.
U mojoj obitelj ima dvije Štefice i a kako je to vrlo uobičajeno ime ovdje u Zaprešiću uvijek je neka fešta.

Glede lošeg raspoloženja, pa možda i depresivnog nije to nešto to me posebno brine. Tuge se odtuguju i dođu drugačiji tj. lijepi dani.
I prekrasni. Moje raspoloženje nema veze s blagdanima jer ja imam doma feštu i krasnu obitelj.

I svoju samoću sam davno prihvatila jer kao što sam rekla jednom i javno postoje stvari koje ne možeš promijeniti u svijesti ljudi. A mene valjda takvom i doživljavaju. Protiv svijeta se ne može ;))))

No ponekad je teško i pogotovo je teškouspoređujući se s drugima. Ne mislim namaterijalni dio, nego upravo na taj drugi
emocionalni dio. U smislu malenih obitelji kako si ti to lijepo istaknuo. U ovom momentu situacija jetakva i to će se promijeniti. Kada i kako ja to ne znam, ali osjećam. Iskustvo mi govori da poslije
kiše dolazi sunce, poslije proljeća ljeto, pa jesen, zima....

U jednom dijelu života nam ide sjajno na jednomplanu, u drugom na drugom, a nekad i ne ide. I nije strašno. Ima drugih stvari i drugih veselja.

A ono što me danas veselilo i u konačnici razveselilo je bila kava s mojim prijateljem studentom. I pokloni sami koje sam s guštom kupila, a i darovala.

Sve dućane sam pretražila da nađem igračku Pterodaktila, ali taj dinasaurus nije kao u modi u malih Hrvata pa ih zato trgovci ne naručuju.

Manji, tri i pol će dobiti Disneyeve puzzle a stariji igračku koja simulira iskapanje dinosaura. Prijateljima i bratu sam kupila dezodoranse, očuhu
aftershave, mami ruž, šogoricu maskaru koja produžuje trepavice (sebi isto), a ljudima koji su me "zadužili" uglavnom parfeme, Essential, XS, Hypnose i možda kakvu potpisanu sitnicu. Bajadere za posl.partnere, nekim ljudima koje susrećem čokoladu ibananko, i tako ima toga....Mislim ima dosta...

Koliko god sam ove godine kao oklijevala i "teško" mi je to padalo, na kraju sam sretna što je sve umotano, a mnogima i dano (ne i
obitelji jer doista otvaramo poklone na Božić). Ipazila sam i na papir i na svaki detalj. Kupila neke štosne špagice,a imam i za imena male
čestitke.

Moj virtualni prijatelju. Ja znam da si ti osoba koja bi me mogla oraspoložiti. Kad sam čitala tvoju poruku u oku mi je zaiskrila suza jer si
široka srca. A ja to strašno cijenim kod ljudi. U biti najviše.I sad mi je možda malo teško. Prsti pomalo drhte, beskrajno sam umorna, Nova je zvučna kulisa i oduševljava me Ena svojim britkim izjavama. Ni Ivić ne zaostaje.

No ne čujem u stvari. Razmišljam da ovo pismo Tebi objavim i na blogu i da ljudima koji dolaze, čitati što to Loptica ima za reći me dožive
večeras smirenu, sretnu i ispunjenu. Jer to jesam, unatoč tome što prsti pomalo drhte. U pravom predbagdanskom duhu. A sad idem napraviti krevet i malo odmoriti.