Naslov koji odgovara ili ne meni samoj. Kino predstava Roberta Rodrigueza Lavagirl i Sharkboy primjereno dječici. A i nama da se sanja.
Naravno tenis je još uvijek on. Neizvjesno prilično i živci na rubu.

Razmišljala sam danas temeljito i skroz između silnih sarmi koje sam pojela. Sad sam naravno žedna i Jamnička je pored mene. Donijete su i neke odluke. Još samo da ih se pridržavam, još samo da malo zapnem. Ili malo više, kako se gleda. O zapinjenu i prolaženju putem svog života.

Malo nelogična rečenica, no tko kaže da sam ja logična. Ponekad i nisam.

A ponekad doista jesam hirovita. Ili u nedostatku su argumenata pale neke teške riječi, koje gađaju srž naših odnosa.

Kad se nekom, bilo kome što loše dogodi, uvijek i nekako se traži krivnja, i vrlo često se krivnja nalazi u žrtvi samoj. Uvijek i često se navode primjeri hrabrih i snažnih koji odolijevaju olujama. Slabi nisu in. Slabost nikad nije bila in. Poslala sam poruku i nisam opet dobila odgovor. Neobaveznu čak i skroz. Možda i stoga što bijaše neobavezna poruka nije doprla. A nisam niti ja.

Nije ni Mario. Gubi gem, dobiva gem. Servis za meč.

U našim životima punim preokreta odlučila sam i doista sam odlučila. Pa i bez obzira.

A čula se samo tiha muzika i ravnomjerno disanje. Ona je bolesna, a ja duboko i iskreno....Nije bitno danas....

Ne može mi nitko reći da kako sam sijala tako i žanjem. Ponekad u našim životima dolaze oluje, povodnji, tuče i požari. Kako oporaviti spaljenu zemlju. Kako nakon svega uzgojiti jednu jedinu travku.

On mi je rekao odi na drugu livadu....a ja danas čekam...čekam i čekam...poput zrnca pijeska iz pustinje čekam vjetar da me odnese na jedno drugo daleko mjesto....daleko od sebe same....

Meč lopta...Dan kad Hrvatska pokorava svijet...Jedna je izgubljena. Ruke drhću....Slova čekaju.

Match point 2 Croatia....Prvi servis out....

Davis cup je naš....Da ljudi moji Davis cup je doista naš....Čestitke...

140 zemalja je krenulo, Hrvatska je došla do kraja....

I san je postao java...Možda sam i ja Lavagirl