Sunčan je dan...Upravo sam nepažnjom izgubila pola teksta, gdje sam argumentirala svoj stav.
Uglavnom držim se Felixom maksime zadnje vrijeme. A koja je Čekaj Loptice. Čekaj i gledaj. Promatraj svijet. Ako se bolje isčitavaju komentiri nisam jedina koja je konkretno ovo veče osjetila...nemoć nas samih da srušimo prepreke i da se družimo.
Isključujemo se na temelju raznih kriterija.
Osmijeh ne valja...OUT
Žensko si....Pa što bi se ja mučio...emancipirane su....neka ona priđe meni....OUT
Obleka ne valja....OUT
Nedovoljno duge noge....OUT
Nedovoljno duga kosa....OUT
Preduga kosa....OUT
Obitelj i to nukleus je IN, sve ostalo tj. svi ostali su OUT.
Mislite da pretjerujem. Istu stvar sam čula od frendice koja živi u NEw Yorku, tako se ponaša frendica iz Londona, a bome ni ova iz okolice Zg, koju jesam jučer na kraju dobila nije ništa drugačija.
Zatvaranje u kućice, zatvaranje vrata i prozora. Radno vrijeme od 8------beskraj.
Upravo je vani sunčano. I kako ja jesam self employed, mogla bih bar na sat odšetati u ovo hladno sunčano jutro. Ukrasti taj jedan sat. I ne bi se ništa dogodilo. Jer ja nisam, zamislite nisam najvažnija na svijetu. I što je najvažnije ne mislim da sam bolja ili gora od onog susjednog.
Muškarci..mislim da ipak malo previše očekujete od nas. Nisam htjela naljutiti Creativu, ali...uopće. Redovito čitam i njegove i Lebove priče i glupo mi je stalno pisati bravo, super, promašio si. To su priče. Kad uzmem i hard copy knjigu ne napišem svoje utiske o istoj na njoj. Učili me da knjiga je knjiga i da se po njoj ne šara.
Uzela sam bonbone kao primjer....Uzela sam druženje kao primjer. Mislim zašto isključiti ili uključiti neke ljude na temelju zračenja. Iako je bitno i presudno. Kad si u formi i zračiš pozitvno...brdo je ljudi oko tebe...i brdo osmijeha...No zamislite nismo uvijek u formi. Išto kad nismo...Treba nas zaboraviti. Jer smo naporni. Zamisli naporni. Treba oko nas malo truda. A moramo se svuda truditi, pa zešto bi se i tu trudili :))))
Ono što je naprosto smiješno. Učenje na nedruženje. Moj nećaci su sedam i četiri, njen sin je pet. U istom danu mi smo otišle u isto kazalište. Ni jednoj ni drugoj nije palo na pamet nazvati onu drugu i pitati. Hej ide se u kazalište. Mogle bi se tamo naći. Djeca bi se družila. Mi bi se družile. Koliko sam ja kriva u cijeloj priči.
Jutro je moja mama vikala na mene....KRIVA:::KRIVA::::KRIVA::::
A ja njoj. Ne razumiješ današnji svijet....By the way. Ovaj blog je prvo postao poznat po izlascima na slijepo. I ja jesam provocirala sudbinu. Da li to isto radim sada. Pa mislim da da. Jer svima koliko Vas dođe i koji imaju strpljenja pročitati do kraja ovaj tekst....nije važno. A važno je.
Choco se pokazala dragom, a i mnogi. Jer dobrih ljudi ima. I trude se maksimalno. Glede anonimnosti. Sve je to iluzija. Mislim kad god se pojavljuš u ovom svemiru...napisano je otkud dolaziš...Lokacija je vrlo jednostavna stvar. A pogotovo kad staneš na pozornicu. No imam ideju. Imam stvarno dobru ideju. Mislim da je vrijeme za ice breaking.
Loptica kontra svijeta. Ili Loptica s oblaka. Vrijeme se ne da vratiti. No sve je u krugovima. Velikim krugovima. Tko bi doli...Sad je gori...(a to nisam ja rekla)
Post je objavljen 19.12.2005. u 09:47 sati.