PRIČA ZA DOVIĐENJA
Eto, došao je i dan mog odlaska u toplije krajeve, na obale oplakane sinjim morem. Sve je pripremljeno, ujutro je dan D. Ne znam hoću li se ondje uspjeti domoći kakvog računala spojenog na internet, ako budem mogla, javit ću se dragim blog-prijateljima. A za oproštaj ostavljam jednu svoju malo stariju priču. Možda je netko stigne pročitati u slijedeća tri tjedna i eventualno još koji dan. Dotad svima šaljem veliku pusu 
i mašem vam s obadvije ruke! 
IZLET
Budilica! Gdje je budilica! Gdje je ta mrska sprava koja mu svojim prodornim, upornim pijukanjem probija mozak! Roman u polusnu opipava rubove stola i police uz krevet. Konačno ju je našao i nekoliko trenutaka grebao noktima po glatkoj plastičnoj površini tražeći prekidač. Nesnosno pijukanje konačno je prestalo. Zavalio se natrag u krevet, podlakticom pokrio oči i čekao da mu se glava razbistri. Jučer navečer bio je s društvom u gradu i popio nekoliko piva. Kako inače ne pije, sad je tu sitnicu plaćao teškom glavoboljom.
Sranje! Sjeo je na rub kreveta i malo pričekao. Obuzeo ga je val mučnine i na trenutak pomisli da će povratiti. Onda mučnine nestane i on se oprezno osovi na nesigurne noge. Dobro će mu doći malo zraka. U kutu sobe ležao je pripremljen njegov ruksak za jednodnevne izlete. Srećom, sve je spremio prije jučerašnjeg izlaska.
Odškrinuo je vrata i kroz polumračni hodnik odbauljao do kupaone. Mami je još jučer rekao da rano odlazi, neka ne brine, pa će ona vjerojatno prespavati njegov odlazak, ta subota je. Vrata Lanine sobe bila su napola odškrinuta. Nikako se nije mogao naviknuti da je nema, a otišla je prije gotovo godinu dana. Njegova savršena sestrica, odlikašica, studentica druge godine medicine zbrcnula se prošlog ljeta i prestala izigravati dobru djevojčicu. Na moru je upoznala Marka, rastavljenog obrtnika, i nakon ljetovanja otišla živjeti s njime. Prije dva mjeseca rodila je Jana, njegovog nećaka. Roman se gotovo glasno nasmijao: on kao ujak, pa gdje toga ima! Starci su najprije poludjeli, nisu htjeli znati za nju, a onda su se pomirili sa sudbinom i čak otišli na skromnu svadbu koju su mladenci priredili za najuži krug nepuna dva mjeseca prije Janovog rođenja. Mama je odahnula – njezin unuk neće biti kopile, kako je to u bijesu nazivala. Što je, tu je. Romanu je sestra ipak prilično nedostajala, osobito sad kad se našao u problemima s Tihanom. U ovakvim bi mu prilikama obično znala pomoći.
Nečujno je zatvorio vrata kupaone za sobom. Malo kasnije stajao je kod kade i borio se sa željom da razbarušenu i smućenu glavu gurne pod mlaz hladne vode kojom je upravo bio umio lice. Kapci su mu se još uvijek lijepili i on ih protrlja ručnikom. Pogleda se u ogledalo. Oči obrubljene krvavom crtom. Na licu trodnevna brada, iako se jučer obrijao. Čini se da brada ima svoju vlastitu logiku. Brže raste kad se čovjek loše osjeća i nije raspoložen za brijanje. Slegne ramenima, isplazi sam sebi jezik, ali ga brzo uvuče uplašen bijelim naslagama na njemu. To ga podsjeti da još nije oprao zube. Uzme četkicu, a iz tube istisne dvostruku količinu paste. Tiho opsuje dok ispire ljepljivu tvar s rukava piđame, zatim brzo pere zube i izlazi. Već je prošlo pola sedam, a on je želio krenuti odmah iza šest.
Vraća se u sobu, navlači potkošulju, kariranu flanelsku košulju, topli bezrukavnik i tanju jaknu. Namjerava hodati, a ne sjediti, pa mu ona deblja ne treba, iako na Sljemenu još ima snijega. U donjem dijelu zadovoljava se trapericama. Nikad nije htio nositi «prave» planinarske hlače koje se kopčaju ispod koljena, a u kombinaciji s crvenim planinarskim dokoljenkama i gojzericama djeluju vrlo slikovito. Tata mu je nudio svoje, ta on ionako više ne planinari. No Roman je ostao postojan u svom odbijanju planinarskog folklora, iako nije poricao njegovu praktičnu stranu. Dva para čarapa u ruksaku i svježa suha košulja dopunjavali su njegov inventar. Kad je već sasvim opremljen tiho izlazio u predsoblje do gojzerica koje su ga čekale pred vratima, iz kuhinje izađe mama s poznatom platnenom vrećicom za sendviče. Nije se protivio, iako je jučer rekao da će uzeti samo malo čokolade i vodu, a ručat će grah u nekom od domova na Sljemenu. Poljubac u neobrijano lice, i ona ga bez prigovora pušta na slobodu.
Dok je jurio niz stepenice s trećeg kata pitao se što je to mami došlo. Nije se raspitivala ima li ključeve od stana, sklopivi kišobran i kabanicu za svaki slučaj, pokaz za vožnju tramvajem (pa ne misli se valjda sramotiti švercanjem!), sat, mobitel koji nikad ne nosi na izlete i bezbroj stvari kojih se nije mogao sjetiti. Nije li možda otkrila u kakvom je stanju noćas došao kući, pa se zbog toga duri? No onda mu ne bi napravila sendviče ili bi mu ih dala uz gomilu prigovora. Možda mama danas ima dobar dan, pa ne vidi kako je on zabrazdio. Baš dobro, pomisli izlazeći na svjež jutarnji zrak.
Dugim koracima grabio je prema tramvajskoj stanici i u posljednji čas uskočio u četrnaesticu. Kuckanje u glavi pojačalo se zbog brzog hoda, no on se nije volio šepiriti u planinarskoj opremi u ovom udaljenom ravničarskom dijelu grada. Činilo mu se da ga ljudi prijekorno gledaju: oni idu svojim poslom - na tržnicu, na posao, u posjete, a on, danguba jedna, ide i troši svoje vrijeme i snagu na tako beskorisnu aktivnost kao što je penjanje na brdo i spuštanje nazad. Mrzovoljno se zavalio na prazno sjedalo. Tramvaj je tutnjao preko mosta i on pospanim pogledom odmjeri nabujalu Savu. Dobro ukroćena teče ona među visokim, mladom travom obraslim nasipima. Daleko je od mogućnosti da poplavi grad. No ako još malo nabuja počet će se razlijevati po ravnicama prije i poslije Zagreba. Nije ga se osobito ticala sudbina onih gore i onih dolje. Čovjek je sebično biće, pomisli on.Osim toga, velika naselja imaju prednost u zaštiti. Tako i autobus pun ljudi ima prednost pred automobilima u kojima se vozi jedan čovjek ili nekoliko njih. Fuj, pomisli on. Kako je odvratan ovaj svijet. A njega glava nije prestala boljeti. Kopao je po ruksaku u potrazi za aspirinom, no bez uspjeha. Odustao je kad je u tramvaj ušla prastara bakica s ruksakom na leđima i štapom u ruci, a on se kao dobar dječak digao i ustupio joj mjesto. Uh, kako mrzi biti dobar! Pa baba valjda može malo stajati u tramvaju, ako se kasnije namjerava verati po Sljemenu! Ljutito se zagledao kroz staklo. Prljavi prozori pretvorili su prekrasan proljetni dan u sivu bljuzgu. Život mu se sve više gadio.
U Frankopanskoj je poslušao iznenadni poriv i iskočio iz tramvaja koji je već zatvarao vrata. Danas je imao sreće s tramvajskim vratima. I to je nešto. Kako je malo potrebno da se čovjek osjeća bolje, zavaravao je opaku glavobolju koja mu je sve jače obavijala čelo svojim krutim rukama. Za dvadesetak minuta polazi s Britanca bus za Šestine. To je dobra prilika da izbjegne Robija i ostatak svoje škvadre. Napola su se dogovorili da će se naći oko devet kod tunela i zapaliti do Puntijarke, a dalje po želji, no Romanu sad nije bilo do društva. Nakon jučerašnje svađe i rasprave uopće ih nije želio vidjeti. Zato je onako mamuran navio budilicu na šest sati. Da ih pretekne i ostavi sebi izbor, hoće li ih čekati na Puntijarki ili neće. Sad je odlučio da neće.
Naišla je šestica, pa je na stajalište došao dosta prije autobusa. Na malom placu kupio je dvije banane. Dok je kopao po džepu ruksaka u potrazi za novčanikom, u ruci mu se našla spasonosna kutijica aspirina. Platio je banane i odmah se jednom poslužio. Na stajalištu je konačno popio aspirin, zalivši ga ustajalom vodom iz čuture. Čuturu je napunio jučer poslijepodne rekavši sam sebi da se ujutro možda neće sjetiti, pa je bolje da nosi ustajalu vodu nego nikakvu. Imao je pravo. Bljutava voda navukla je miris plastičnog brtvila koje se nikako nije moglo do kraja oprati. Ništa strašno, na Kraljičinom zdencu natočit će najbolju zagrebačku vodu.
Autobus je jedva primio gomilu putnika s ruksacima, štapovima i ostalom opremom. Na oštrim zavojima gazili su jedni drugima noge teškim gojzericama. Romanu je nos trljala kopča ruksaka koji je vlasnik, neobično visok čovjek simpatična lica, nehajno prebacio preko jednog ramena. U Šestinama su planinari veselo prokuljali iz pretrpanog autobusa i počeli pregledavati opremu.
Roman je odmah krenuo. Želio je biti sam na stazi. Danas mu svi smetaju. Trebao je odabrati neku manje posjećenu planinu. Grabio je dugim koracima asfaltiranom cestom prema Lagviću. Načas se zaustavio, u dvojbi da li da se popne do Medvedgrada ili ne, a zatim skrenuo desno poučnom stazom prema Kraljičinom zdencu. Nije volio Medvedgrad. Nekako je mračan i odiše lošom atmosferom, bez obzira na vremenske prilike.
Bukova šuma na početku staze prijateljski ga zagrli. Volio je ta visoka srebrna stabla na kojima su sad bubrili prvi lisni pupoljci. Iz suhog lišća na tlu ponegdje su izvirivali kukurijeci i visibabe. Danas im se nije mogao istinski razveseliti. Brzo je grabio stazom pored potoka koji je veselo žuborio napojen otopljenim snijegom. Oko njega se širio ugodni miris svježine i mokrog uvelog lišća. Gotovo je pretrčao veći dio staze, preskočio mostiće, iskoristio sve strme kratice. U glavi mu je bubnjalo, a pogled se sužavao. Zadihan i crven u licu došao je do izvora. Otpio je nekoliko gutljaja ustajale vode, jer ovako topao nije mogao piti onu ledenu koja je obilno tekla iz izvora i veselo žuborila dalje svojim putem među kamenim pločama. Izlio je ustajali ostatak u potok i natočio svježe. Valjda će se dovoljno zagrijati prije nego što ponovo ožedni. Stajao je i lutao pogledom po dobro poznatom mjestu, ne znajući zapravo što ondje traži.
Osjećao je potmuli bijes koji je poput krvi u žilama kolao njegovim tijelom. Morao je dalje, osjećao je strahovitu potrebu za kretanjem – da trči do iznemoglosti, da hoda dok se ne sruši mrtav, da urla dok ne ostane bez glasa, da grize i grebe kao životinja uhvaćena u klopku. Umjesto da krene lijevo svojom omiljenom stazom do Grafičara, on gotovo nehotice produži ravno mrcinom koja se strmo uspinjala prema vrhu. Ne osjećajući umor, poput stroja je stavljao nogu pred nogu žustro svladavajući strme serpentine. Nije vidio šumu, nije vidio proljetno cvijeće koje je dozivalo njegove poglede, promakle su mu i prve krpice snijega zaostalog na osojnim dijelovima padina. Puhao je kao parna lokomotiva. Ritam udaha i izdaha odjekivao mu je cijelim tijelom i iznenada se, gotovo nehotice, izdah počeo pretvarati u riječi. Najprije tihe, pa sve glasnije: «Mrzim!» siktao je izdah «Mrzim, mrzim, mrzim! Mrzim sve, mrzim sebe, mrzim svakoga, mrzim, mrzim, mrzim, mrzim! Mrzim faks! Mrzim kemiju! Mrzim profesore! Mrzim Robija! Mrzim starce! Mrzim Tihanu! Mrzim Lanu! Mrzim Zagreb! Mrzim sebe, strašno mrzim! Mrzim svijet! Mrzim zrak! Mrzim nebo! Mrzim put! Mrzim! Mrzim! Mrzim! Mrzim!...» Svakim korakom izdah je mrzio sve jače, pa je na kraju cijelom šumom odjekivala njegova mržnja.
Iznenada zastane. Noge su otkazale poslušnost. Nije više mogao hodati. Činilo mu se da će se srušiti mrtav ako učini i najmanji korak naprijed. Zemlja je posvuda bila mokra od snijega koji se topio i na očigled pronicao u zemlju, dok se ostatak slijevao u sitnim potočićima niz padinu.. Morao je nekamo sjesti. Zakoračio je preko ruba staze, skinuo ruksak i naslonio se na široko deblo visoke bukve. Kora drveta ugodno mu je grijala leđa. Zatvorio je oči. Šareni kolutovi plesali su na tamnoj pozadini isprekidani povremenim kratkim bljeskovima jake svjetlosti. Kliznuo je niz deblo i sjeo na veliki korijen koji je virio iz zemlje. Nije se osjećao loše. Samo neobično.
U trenutku kad je otvorio oči začuo je ugodan starački glas. «Jesmo se umorili, mladi gospon? Lepo mesto ste si našli za odmor. Poglejte to nebo i grad u dalini! A tek ove visibabe!» Starac s ljubavlju, bez dodira pomiluje busen visibaba koji se sakrio iza otpale debele grane, pa se sa staze gotovo nije mogao vidjeti. Roman se oklijevajući nasmiješi i pokuša se uspraviti. Noge su mu gotovo potpuno utrnule. Nije znao koliko je vremena sjedio pod bukvom. Starac je bio potpuno sijed, glatko izbrijane brade, sa bezbroj sitnih bora na licu. Držao se pogureno, no to je bio samo privid. Čvrsto je stajao naslonjen na debeli štap i pomalo vragolasto promatrao Romana. «Ja često idem na Sleme, sa ženom. Jučer smo otišli gori žičarom, spali na Tomislavcu, a danas se moramo vratit u Zagreb. Hteli smo još jenput videt ovu stazu kojom smo se nekad često peli gori. Moram pričekat ženu, spora je, kolena ju boliju!» Starac je spokojno stajao pored Romana. Začuo se šum koraka. Stazom je polako došepala starica, koja je izgledala još starija od muža. U rukama je držala skijaške štapove i njima si pomagala pri spuštanju. Iako su joj se na licu vidjeli tragovi napora, ona sretno zastane kraj starca i ljubazno odzdravi Romanu, koji je zabacio ruksak na leđa i spremao se krenuti dalje. Nisu više razgovarali. Muž i žena spokojno su promatrali prizor koji se prostirao pred njihovim očima.
Kao da se upravo probudio, Roman ugleda svjetloplavo prijepodnevno nebo, proljetnu šumu bez lišća obavijenu nestvarnom izmaglicom i daleki grad pod svojim nogama. Obuzmu ga opojni mirisi mokre zemlje, vlažnog lišća i drveća koje se budi u život. Polako je koračao uzbrdo. Nikako nije mogao shvatiti kako je prije samo nekoliko trenutaka mogao bjesomučno juriti ovom ljepotom izvikujući svoj bijes i mržnju. Kamo li su nestali?
Onako trčeći prevalio je već više od dvije trećine uspona prema vrhu. Ostatak puta bio je nešto lakši. Njegova slabost nestala je bez traga. Udisao je svjež zrak punim plućima. Željno je upijao tople sunčane zrake koje su mu milovale lice i ruke. Poželio je skinuti jaknu, ali nije mogao jer se oznojio žureći uzbrdo, a suhu košulju čuvao je za kasnije. Razmišljao je o svom bijesu. Sad kad mu se glava razbistrila, on mu se činio prilično besmislenim.
Jučer se posvađao s Robijem i dijelom društva, nakon što su mu spustili nešto za sestru, a zatim ga još dražili zbog studija koji je upisao protiv volje. Što se Lane tiče, imao je pravo. Ne dozvoljava da mu vrijeđaju sestru. Ali i on je pretjerao. A kad mu je Robi rekao da je budala koja nije u stanju ostaviti faks koji ga ne zanima koliko je crnog pod noktom, Roman se strahovito naljutio i bili bi se potukli da ih ostali nisu razdvojili i izgurali na svježi zrak. Tome su zasigurno pridonijele one pive. Popio ih je da sebi dokaže kako je pravi muškarac nakon što ga je Tihana poslijepodne nogirala. A svi su oni bili u pravu, valjda se zato tako razbjesnio.
Približavalo se podne. Robi i ostali već su davno došli do Puntijarke i sad tamo kartaju, piju i zafrkavaju se. Kad je izbio na glavnu sljemensku stazu skrenuo je lijevo, nizbrdo prema Grafičaru. Zaobišao je Tomislavac i Dom crvenog križa. Putem je sretao brojne planinare. Ljudi mu sad više nisu nimalo smetali. Kao da je njegova zlovolja isparila na onoj strmini, zajedno s glavoboljom. No faks zaista mrzi. Nikad ga nije želio upisati. Nije mu bilo na kraj pameti da radi kao profesor kemije. Mama je mislila da je to dobra ideja, ili bar privremeno rješenje nakon što je propao na prijemnom iz povijesti i komparativne književnosti na filozofskom faksu. Nije volio kemiju. Nije volio ni fiziku, a još manje matematiku. Kemijski račun bio mu je noćna mora još u gimnaziji. A sad se od njega očekivalo da tu strahotu u potpunosti svlada za nekoliko mjeseci. Padao je kolokvij za kolokvijem. Čitave bilježnice ispisane formulama i računima nisu mu pomogle da prijeđe tu fantomsku crtu. Samo joj se približio. Dosad je uvijek mislio da može sve što hoće. Loše ocjene u gimnaziji nije sakupljao jer nije shvaćao gradivo, nego zato što nije učio. No to se pravilo očito nije odnosilo na kemijski račun. A bilo je tu i drugih problema. Nespretan i nezainteresiran na vježbama nikako nije uspijevao postići ono što se od njega očekivalo. Epruvete su mu padale iz ruku, vaga je ostajala neposlušna, spojevi se nisu htjeli spajati u njegovim pokusima. Stari profesor koji je ponekad navraćao na vježbe jednog ga je dana usred zime ozbiljno upitao zašto se tako muči. Sigurno može naći nešto što će ga u životu zanimati. Roman se duboko zamislio nad tim pitanjem. Dotad je pokušao udovoljiti zahtjevima koji su se pred njega postavljali, kao što je to činio ranije. Budući da nije navikao učiti i raditi, ovo mu je predstavljalo neizreciv napor. Ali on je bio ustrajan. I to baš u onome što ga ni najmanje ne zanima.
Jučer mu je Tihana rekla da je saznala za nove prijemne na filozofskom fakultetu. Ocjene iz srednje škole igraju puno manju ulogu nego dosad, a boduje se opće znanje. To je Romanova prilika, mislila je, jer njegovo opće znanje bilo je zavidno opširno. No on se povukao. Ako upiše drugi faks, a ne položi ovdje godinu, smatrat će se da je pao i neće moći ponavljati. Što ako mu na povijesti ili negdje drugdje zapne? Osim toga, on kao odgovoran čovjek mora dovršiti započeto, a ne srljati od jednog životnog izbora do drugog. Sad se Tihana užasno naljutila, rekla mu je da je seronja koji ne zaslužuje bolje od onog što već ima i da ona više ni jedan dan svog života neće podijeliti s takvom kukavicom. Pokupila se i otišla prije nego što je stigao bilo što prigovoriti.
U svemu je imala pravo, jedino nije trebala tako naprasno otići – pomislio je. Čovjeku ipak treba vremena da razmisli o tako važnom pitanju. Onda se sjeti svih onih sati kad ju je zasipao svojim tužaljkama i kuknjavom o nesretnoj kemiji, o tome kako će radije postati obični šljaker nego učiti sranja koja se ne mogu naučiti. «A tko će zaposliti šljakera sa završenom klasičnom gimnazijom, bez obzira na loše ocjene?» pitala bi ga i on bi zašutio.
Nije znao kako bi živio bez nje. Poznavali su se od petog razreda osnovne škole. U trećem srednje najprije su počeli izlaziti s istom škvadrom, zatim su postali dobri prijatelji, da bi pred maturu prohodali. To je bio najsretniji doživljaj u njegovom životu. Možda je jedino bio sretniji kad se tata konačno vratio iz rata, negdje potkraj šestog razreda. Vjerovao je da će sve biti kao prije njegovog odlaska, kad je mama uvijek bila vesela i svi su zajedno lijepo živjeli. No nije se tako dogodilo. Tata nije bio onakav kakvog ga se sjećao. Možda se zaista i promijenio. Mama je sad često plakala i prijetila da će otići. Tatu sve to nije osobito uzbuđivalo. Nije više Lani i njemu navečer pričao priče – rekao je da su za to preveliki. Kad bi Roman nešto od njega zatražio, uputio ga je mami. Tako je i ostalo. Roman je vidio da se mama još uvijek trudi oko tate, no njega i Lanu polako je prestao zanimati.
U Tihani je našao najbolju prijateljicu. S njom je mogao o svemu bez straha razgovarati. U seks se, protivno običajima svoje okoline, još nisu upustili. Vatreno su se ljubili po parkovima i u polupraznim kinodvoranama, no one situacije kad njegovih ili njezinih nije bilo kod kuće zasad su oprezno izbjegavali. Želio ju je pozvati da s njim provede noć u nekom planinarskom domu na Sljemenu, ili možda negdje u Sloveniji. Njegovi ne bi prigovarali, a njezini bi valjda dopustili. Val uzbuđenja obuzme ga pri samoj pomisli na takav doživljaj. No on je predugo krzmao i sad je možda već kasno. Tihana se naljutila i otišla, a on je zaista najobičniji seronja. Od hladnoće zasuze mu oči. Kroz vlažnu koprenu ugleda pred sobom drvenu crno-crvenu konstrukciju Grafičara. Obriše suze i ubrza korak.
Čim je ušao u dom, zamolio je domara da mu dopusti telefonirati. Prsti su mu drhtali dok je okretao njen broj. Javila se mama. Tihana je na faksu, kaže. Danas ima nekakve vježbe premda je subota, pa kako on to ne zna, vragolasto je upitala. Zahvalio se i rekao da će nazvati navečer. Tihana je studirala stomatologiju, još se nisu odvojili od medicinara pa je pohađala predavanja na faksu na Šalati. Kakve su to vježbe subotom?
Platio je telefon i naručio porciju graha. Dok se grah hladio brzo je presvukao košulju. Progutao je varivo u nekoliko zalogaja i pojurio nizbrdo. Omladinsku stazu nikad nije prešao takvom brzinom. Svratio je u dom kod Kraljičinog zdenca, kupio četiri pite, zamotao ih u salvetu, strpao u ruksak i jurio dalje. Naišao je autobus prema Mihaljevcu. Bio je poluprazan, ljudi su uglavnom obavili subotnje poslove, a planinari se još nisu počeli vraćati. Tek je bilo prošlo dva sata. Još malo i smjestio se na sjedalo u polupraznoj četrnaestici. Neobično, kako se prije samo nekoliko sati tim istim tramvajem kaotično probijao kroz odurno jutro obilježeno glavoboljom i mučninom, a sad juri natrag zdrav i s točno određenim ciljem. Tihanu voli i mora je sačuvati pod svaku cijenu. Faks ne podnosi i mora ga ostaviti makar ne studirao ništa. Upisat će ono što želi ili uopće neće studirati. Robija će držati na odstojanju jer za njega, odsad, sve je posvećeno Tihani. Samo da ne bude prekasno. Kakve li su to vježbe subotom?
Tramvaj je sporo milio gradom i jedva se dovukao do njegove stanice u Sopotu. Pohitao je do svoje zgrade ne obazirući se na prolaznike od kojih su ga neki posprdno odmjeravali. Prije nego što je došao do ulaza, pred njim se zaustavio taksi. Njegovi roditelji izlazili su iz njega - otac zadovoljna, a majka ozarena lica. Malo su se zbunili kad su ga ugledali, a onda su objasnili da su u restoranu proslavili dvadesetu godišnjicu braka. Nisu mu ništa govorili, jer su mislili da se ionako neće vratiti do večeri, a nisu željeli pokvariti doživljaj pričajući o njemu unaprijed. Zajedno su ušli u lift. Romanu su još uvijek pomalo klecala koljena od brze jurnjave uzbrdo i nizbrdo. Čim su ušli, on skine stvari sa sebe i ubaci ih u košaru za rublje. Gojzerice ostavi na balkonu da ih kasnije očisti i namaže za slijedeći izlet, a on sam ode u kupaonu pod tuš. Kad je osvježen izašao, mama je upravo iz salvete tresla na tanjur ostatke smrvljenih pita. Zaboravio je na njih i u tramvaju se naslanjao na poluprazni ruksak.
Zvala je Tihana – reče mama, kao da se radi o najobičnijoj stvari. U pola osam čeka te na Trgu pod satom. Preplavljen olakšanjem on odjuri natrag u kupaonu i pogleda se u ogledalo. Na zadovoljnom i preplanulom licu jedva su se nazirali tragovi brade. Brada je zaista čudnovata pojava, pomisli i veselo isplazi jezik svom dvojniku u srebrnom odrazu.
siječanj 2003.
31.07.2006. u 19:06 | K | 31 | P | # | ^
ASIMETRIJA
Bilo je ljeto, prije dvadesetak godina. Stajala sam s mamom na peronu autobusnog kolodvora i opraštala se. Ništa strašno. Sestra je s tatom odlazila na more, bili su tamo već baka i djed, a ja sam ostala s mamom zbog ispita na faksu, a mislim da mi se nekako baš i nije išlo s njima. Autobus je trebao krenuti i sestra je zalijepila nosić na staklo. Vidim je kao danas, imala je oko dvanaest godina, s preplanulog lica gledala su nas dva smeđa srneća oka. Smijala se od uha do uha, veselila se pustolovini. «Pogledaj,» rekla je mama, «usta se smiju, a oči zabrinute, samo što ne plaču.» I uistinu, kad sam obratila pažnju, vidjela sam širok osmijeh u donjem dijelu lica, ali zabrinutost i tugu u gornjem. Oprečni osjećaji podijelili su i lice, svaki je zauzeo svoj dio...
Nekoliko godina kasnije pokazivala sam mami slike s planinarskog izleta. Jednog sam kolegu snimila dok je sjedio u vlaku preko puta mene, bio je koncentriran na fotoaparat koji je držao u krilu i nešto namještao kad sam ga pozvala da me pogleda zbog slike. I opet mi je mama pokazala – lijeva i desna strana lica bile su potpuno različite. Kad bismo jednu zrcalno preslikali na drugu stranu, dobili bismo ljubazno nasmiješenog čovjeka. Kad bismo to isto učinili s drugom, lik na slici bio bi ljut i podsmješljiv. Ona ljubazna strana bila je odraz svjesne želje da mi ugodi i namjesti se za slikanje, a druga je pokazivala što u tom trenutku uistinu misli, o meni ili svom fotoaparatu – svejedno.
Naše se tijelo sastoji od lijeve i desne polovice koje su slične, ali nisu potpuno identične. Zanimljivo je tu pojavu promatrati kad je izazvana emocijama, kao u gornjem primjeru. Nije baš ugodno kad asimetrija nastane zbog otekline izazvane zuboboljom, upale živca ili nekog još težeg neurološkog poremećaja.
Možda o svemu tome ne bih nikad razmišljala da me mama nije dvaput upozorila na tu pojavu. Kad je tražim, mogu je naći na slikama ljudi ili čak vidjeti uživo. Meni se često ukoče usta kad me slikaju, jer ne mogu dugo zadržati onaj lažni smiješak izazvan taštom željom da budemo na slici simpatično nasmijani. A oči sijevaju munjama...
Ovaj post baš i nije nešto, ali poželjela sam ga napisati. U utorak će se nakratko razdvojiti moja obitelj – zbog neusklađenosti godišnjih odmora i želje da se ipak iskoristi malo više vremena za odmor i kupanje. Kad sam kupovala karte na autobusnom kolodvoru prisjetila sam se doživljaja sa sestrinim likom na prozoru autobusa. I sad je ovdje...
29.07.2006. u 21:40 | K | 18 | P | # | ^
KAD UMIRE DRVO
Gledam kroz prozor i vidim je gdje žalosno stoji pokrivena bakreno smeđim, potpuno osušenim lišćem. I pitam se – zašto, zašto baš sad? Svjesna sam besmisla svog pitanja. Lijepoj brezi koja se svojom širokom krošnjom nadvijala nad klupu pored pješčanika u parku naprosto je došao kraj. I drveće umire, zar ne? Kao i ostala djeca ruskih tajgi i ona je tek kasno ujesen odbacila zlatnožuto lišće. Zajedno s ostalima u proljeće se osula resama i relativno kasno prolistala svježim zelenilom. Izdajnički tamni dijelovi kore koji su gotovo u potpunosti zamijenili nježnu bjelinu debla mogli su možda ukazati na neku unutarnju slabost ili bolest. No ona je godinama takva, često sam je gledala dok sam sjedila u zaštitničkoj sjeni njezina treperava lišća. Kiše koje su obilno padale do sredine lipnja natopile su zemlju, pa suša koja već nekoliko tjedana traje još nije pogodila drveće. Osušio se poneki list, otpala poneka grana u naletima suhog vjetra, no šteta i umiranje zahvatili su uglavnom nisko raslinje plićeg korijena, dok se stabla još uvijek napajaju iz dubina. No njoj, brezi pored pješčanika, jesen je nastupila još na početku suše... Prošle sam večeri zastala pod njom na povratku iz šetnje sa svojim psom. Dok je kujica njuškala oko debla tražeći tragove četveronožnih prolaznika na potpuno isušenoj zemlji, pitala sam se ima li još života u tom starom deblu, živi li još nešto osim poneke zaostale cjevčice koja dovodi hranu u desetak preostalih zelenih listova. Lagani nalet toplog vjetra zašuštao je requiem jednom životu. Psić se stresao od glave do vrška repa, kao da potvrđuje primljeni odgovor.
Oduvijek volim drveće. Ulijeva mi osjećaj sigurnosti jer je stalno prisutno na istom mjestu, a ipak živo, podložno promjenama godišnjih doba i ostalim prirodnim zakonima. Mogla bih ispričati priču o svakom drvetu koje mi je bilo važno u životu. Od stare žalosne vrbe s niskom rašljom na koju sam se godinama penjala, do mog vršnjaka – lijepo razgranatog javora pred ulazom u zgradu. To je drvo oluja gotovo slomila kad je bilo malo. Odvezalo se od kolca za koji je bilo učvršćeno i da moj djed nije istrčao i privezao ga natrag možda bi se slomilo i ne bi danas privlačilo pažnju svojom širokom krošnjom – domom mnogim pticama i sitnim životinjama. Prije nekoliko godina protrnula sam kad su mu se približili radnici s motornom pilom. No otpilili su samo jednu veliku granu koja je rasla prema prozorima susjednje zgrade. Još danas s balkona mogu vidjeti batrljak otpiljene grane, a nove, mlade grane u potpunosti su pokrile nedostatak, no bez težine one stare koja je bila kao malo deblo.
Sjećam se kako smo mama i ja stajale u novoj spavaonici za sestru i mene i mama me je pitala koji ću krevet izabrati. Bila sam u to vrijeme jako nesretna i depresivna iz više razloga i bilo mi je svejedno. Uzmi ovaj, rekla je mama – kroz prozor možeš vidjeti drvo. Svježe crnogorično zelenilo koje je gotovo dodirivalo staklo podsjećalo je na bezbrojne sate provedene u šumama u neko davno sretno doba. Ta je smreka slušala glasove mojih pradjeda i prabake, vidjela prve tapkave korake mog tate, izgledala je tako čvrsta i stabilna u uzburkanom moru mog života. Jutrima sam se budila s pogledom na nju kao na ljekovitu dozu zelenila. Ali nije prošlo ni nekoliko mjeseci, a vrlo jak vjetar zahvatio je taj dio grada i srušio mnoga stabla. Moja smreka, svježa i zelena do vječnosti, nagnula se i naslonila na kuću. Slijedećeg dana već je ležala rasječena na dvorištu, a njenim smo drvom ublažavali hladnoću jedne neugodne i teške zime. Praznina na prozoru podsjećala me je da ništa nije trajno ni vječno i dala mi prvu veliku lekciju o nevezivanju. Voljeti da, ali vezati svoje misli ili osjećaje uz nešto prolazno – to je bolje izbjeći, ako je ikako moguće.
Mogla bih još puno pisati o drveću koje mi nešto znači. Tko zna zašto se između drveća i ljudi ponekad rađa prijateljstvo. Neko mi je ravnodušno i nevažno, a neko drugo pozdravim kadgod prođem pored njega. No uvijek žalim kad nestane, osuši se ili bude posječeno. Svako drvo, svaka šuma ima svoju ulogu u moru života, kao što je i mi imamo. Svojim postojanim mirom i strpljenjem drveće nam možda pokazuje nešto što smo zaboravili, a trebali bismo ponovo naći...
27.07.2006. u 09:55 | K | 22 | P | # | ^
PUŽEVA KUĆICA
Jeste li ikad pomislili kako daleko u prošlost dosežu vaše uspomene? Vjerujem da je mnogima teško to vremenski odrediti, osobito ako se sjećaju događaja koji su se u djetinjstvu više puta ponavljali, a nedostaje neka granica na koju bi se mogli čvrsto osloniti i reći – gle, ja se uistinu sjećam stvari prije tog događaja.
U mom životu postoji takva granica. Najranije djetinjstvo stjecajem okolnosti provela sam s bakom i djedom. Stanovali smo u starom mračnom stanu u centru grada. Kad sam imala dvije i pol godine, preselili smo se u novogradnju, u stan s puno prozora, u zgradi okruženoj zelenilom. Razlika je tako velika da bih se teško mogla zabuniti i smjestiti događaj kojeg se sjećam u pogrešnu okolinu. A moja su sjećanja iz onog prvog stana vrlo brojna.
Sjećam se kako me je baka kupala u kadici u velikoj polumračnoj kupaoni i uvijek mi na kraju isprala kosu polijevajući me iz bijelog lonca s crvenim točkama. Pritom sam svaki put pokušavala ostati mirna, ali mi je pri kraju zahvata ponestalo zraka i ja bih situaciju još otežala otegnutim urlikom u trenutku kad sam uspjela doći do daha. Sjećam se uskog balkona na kojem sam sjedila i zabavljala se lutkama ili naprosto promatrajući što se vani događa – kasnije su mi rekli da je to bio francuski balkon. Sjećam se dugih popodneva kad su me stavljali da odspavam pored djeda kojemu je popodnevni san bio uvijek potreban. Djed je hrkao s velikom muškom presavinutom maramicom na očima, a ja sam mirno ležala i pokušavala zaspati promatrajući promjenljive šare na starom zidu. Sjećam se uzorka na maminoj ljubičastoj kućnoj haljini i njene mekoće dok me je držala u krilu kad je, gotovo svakog vikenda, dolazila iz drugog grada u posjete. Sjećam se izlazaka u šetnju s djedom, ponekad i bakom, velike žute zgrade kazališta oko kojeg smo obično šetali, odlazaka zubaru na tadašnji Trg republike, jata golubova koja su se uzdizala sve do velikog Plivinog znaka na krovu Gradske kavane. Sjećam se mnogih događaja i razgovora dok sam sjedila uz veliki kuhinjski stol koji je stajao nasred kuhinje, a ne uz rub kao kasnije u novom stanu. I prohladnog sumraka koji je uvijek vladao u tim starim prostorijama visokih stropova.
Jednog poslijepodneva djed je došao kući s posla i donio mi čak dva poklona. Sjedila sam za kuhinjskim stolom i gledala kao iz torbe vadi nekakve papire i omotnice. «Evo, sad možeš učiti pisati!» nasmijao se dok je pred mene stavljao nekoliko omotnica i poneki papir ispisan običnom olovkom. Dao mi je kemijsku olovku i pokazao kako da njome prelazim po olovkom ispisanim linijama slova. Ne znam zašto, ali u tom sam zadatku uživala kao u ničem dotad. Cijelu vječnost sam se zabavljala ponavljajući nečije poteze na hrapavom papiru. Osjećala sam se kao velika, iako nisam znala pročitati ni riječi napisanog. Slično zadovoljstvo osjećala sam kasnije kad su se pojavile bojanke i kad sam već nacrtane sličice nastojala što urednije popuniti bojama.
Osim papira i kemijske olovke djed se nešto kasnije pojavio u kuhinji s još jednim zanimljivim predmetom. Ogromnom puževom kućicom. Prislonio mi je otvor sedefaste ljepotice na uho i rekao da slušam šum mora. I čula sam taj šapat tišine, odjek sjećanja na daleko boravište. Divila sam se nježnim bojama koje su se prelijevale na skladno građenim zavojima, nježnom bijelom sedefu na donjem dijelu koji je tako meko pristajao uz moje uho i smeđoj boji koja je od sasvim svijetle postala gotovo tamna na vrhu neobične male građevine. Bio je to sigurno jedan od najljepših dana u mom životu. Ne samo dotad, nego i do dana današnjeg.
Uredski dokumenti već se odavno ne pišu običnom olovkom, puževa kućica otišla mi je iz ruku dosta godina kasnije na žalostan način, no bila je već onda pomalo stara i oguljena na rubovima, i puno manja nego što sam je upamtila iz vremena kad sam je dobila. I djed se je već davno preselio onamo odakle samo ponekad dopire do mene toplina njegove ljubavi. Svijet se promijenio, došli su mnogi novi ljudi, došla su i moja djeca...
No neke su uspomene tako žive, ne samo ove koje sam opisala, nego i mnoge druge. Najneobičnije od svega je to što nikad nemam osjećaj da sam ono, čega se sjećam, gledala iz perspektive male djevojčice. Kao da sam uvijek, u sve vrijeme dokle dopiru moja sjećanja, bila ista kao što sam sada. Naravno, znanje se povećalo (no koje znanje?), došla su neka nova iskustva, ali unutrašnji stanar ovog mog tijela koje se tako jako promijenilo od vremena prvih sjećanja još je uvijek isti. I nadam se da će ostati. Zauvijek.
23.07.2006. u 16:58 | K | 21 | P | # | ^
SAMOĆA
Neki je rabin kazao: «Svaki je čovjek pozvan nečime pridonijeti savršenosti svijeta. Svatko treba svijet. Ali ima ljudi koji samo sjede u svojim sobicama i uče, a ne izlaze iz kuće da bi razgovarali s drugima. Stoga se nazivaju lošima. Kada bi razgovarali s drugima, ispunili bi nešto od onoga što je njima namijenjeno. A to znači: Ne budi loš prema samome sebi, što će reći: da samuješ, a ne izlaziš k ljudima. Ne budi loš po usamljenosti.»
Postoji dobra samoća koja nas osposobljava za zajedništvo. Ali postoji i ona loša samoća koja nas izolira. U njoj se zatvaramo i tako ne dajemo svoga doprinosa što ga ljudska zajednica od nas očekuje, da na posve osoban način oplodimo život zajedništva i na nama svojstven način unesemo u ovaj svijet nešto od punine Božje.
Anselm Grün: 50 anđela za godinu (Anđeo zajedništva)
Ovo je odlomak iz teksta koji govori o zajedništvu. Ipak, izbrisala sam naslov Zajedništvo i stavila ovaj, jer mi se činio prikladnijim za ono što želim reći. U djetinjstvu i mladosti često sam mislila da želim biti sama. Pobjeći od društva u nekakvu šumu i živjeti pustinjačkim životom. Nisam bila svjesna da se te želje rađaju u sigurnosti i zaštićenosti roditeljskog doma, u velikim i toplim gradskim zajednicama, kolikogod okrutne one ponekad bile. Bila sam povučena i nedruštvena i teško mi je padalo ponašanje pojedinaca u školi ili u parku koji su otkrili moju osjetljivost i s užitkom se iživljavali. Neću reći da sam bila zlostavljana, čini mi se to prejakim izrazom, ali nisam bila osobito sretna među vršnjacima i umjesto da nešto napravim sa sobom povlačila sam se. Srećom, vrijeme povlačenja upotrijebila sam na najbolji mogući način, za čitanje, učenje, razmišljanje, maštanje, a u obitelji sam bila zaštićena i zajedno smo provodili mnoge lijepe trenutke u prirodi i s rođacima. Nisu to bila loša vremena, iako se ne bih rado onamo vratila. Kad sam shvatila u čemu je problem počela sam se mijenjati, polako ali sigurno, godinama. Umjesto loše samoće imala sam sreće i našla se u onoj drugoj, gdje sam svoja iskustva mogla dijeliti najprije u užem obiteljskom krugu, a kasnije u sve širem i širem, pa i ovo druženje na blogu na poseban način širi moje perspektive i veseli me.
Neobično je što se zapravo iznutra nisam promijenila. Osjećam unutarnji otpor, kao neku mučninu kad krenem u upoznavanje novih ljudi. Ali to me ni na trenutak neće usporiti ili čak zaustaviti u namjeri. Moj korak se uspori i osjećam lagano ubrzanje otkucaja srca kad se nađem pred skupinom ljudi na nekom seminaru ili drugom druženju. Ali nikad se neću okrenuti i pobjeći. Naoružana smiješkom upadam u središte zbivanja i znam da se ništa strašno neće dogoditi. Najvjerojatnije ću kroz ista vrata izaći sretna i zadovoljna kad događanje završi. Uvijek ću prepoznati ljude koji su kao ja – lažni ekstroverti, prilagođeni vremenu u kojem živimo. Oni pravi ekstroverti ne osjećaju tu početnu ili trajnu nelagodu zbog društvenih kontakata, nego u njima uživaju i traže ih što više.
Svi smo došli na svijet takvi kakvi jesmo i svi imamo neko poslanje, veliko ili malo. No izvršiti ga možemo samo u zajedništvu s drugima. Čak i pustinjaci. Oni u osami njeguju svoje zajedništvo s Bogom i kroz to pomažu ljudima. Često čujemo u pričama i u životu kako u trenucima nevolje ljudi traže pomoć od upravo takvih, fizički usamljenih ljudi. Naprotiv samotnjak koji se zatvorio u osamu iz mržnje i ozlojeđenosti nikome nije potreban, on nije u stanju riješiti ni svoje probleme, on je u lošoj samoći.
Sad je vrijeme odmora, možemo se malo povući, na nekoliko sati, dana ili tjedana, da napunimo baterije. Onda se vratimo i budimo ono što jesmo. Radimo ono što radimo, na najbolji mogući način. U tome je sva tajna!
18.07.2006. u 16:10 | K | 19 | P | # | ^
ŠEF ILI VODITELJ?
Šef (boss) tjera na rad. Voditelj (leader) vodi.
Šef se oslanja na autoritet. Voditelj se oslanja na suradnju.
Šef govori: «Ja.» Voditelj govori: «Mi.»
Šef stvara strah. Voditelj stvara povjerenje.
Šef zna kako. Voditelj pokazuje kako.
Šef izaziva nezadovoljstvo. Voditelj udahnjuje polet.
Šef okrivljuje. Voditelj ispravlja greške.
Šef rad pretvara u napor. Voditelj rad pretvara u nešto zanimljivo.
Dr. William Glasser u uvodu knjige Kvalitetna škola, škola bez prisile
Zanimljive tvrdnje. Možda zvuče pretjerano, no to je u velikoj mjeri zato što kod nas imenica šef nema isto značenje i konotacije kao imenica boss u engleskom. Mislim da je prevoditeljica zato dodala prijevode u zagradama, a ja sam ih iz istog razloga ostavila.
U svakom slučaju, kad bih mogla birati, izabrala bih voditelja. A vi? 
16.07.2006. u 16:59 | K | 24 | P | # | ^
BISER
Biser je hram sagrađen bolom
oko zrna pijeska. Koja li muka podiže
naša tijela i oko kojih zrna?
H. Džubran
Kako je prekrasan bjeličasti sjaj bisera na dlanu. Biser je poseban. Ne sviđa mi se nanizan u ogrlicu kako ga obično nose mlade i malo manje mlade žene. Nije mi lijep umetnut u zlato prstena ili naušnica. Najljepši je sam. Tajanstveno sedefasto zrno na svilenoj podlozi. Lijep je ušiven u tkaninu – ukras kraljeva, visokih plemića i najsvečanijih svećeničkih haljina.
Kad sam bila mala voljela sam priče o vilama koje je rado pričao moj tata. Izmijenjivale su se s akcijskim pričama namijenjenim više mom mlađem bratu, dok bismo se vozili kući s prekrasnih izleta u zelene šume, na zaleđena jezerca, u rujne jesenske guštare, na hladne bistre tokove planinskih potoka u vrućim ljetnim danima... Obično su brat i sestra zalutali u vilinski svijet, tamo boravili neko vrijeme i kroz nevidljivi zid se vraćali kući svojim roditeljima. Bila su to prekrasna, nezaboravna vremena, tek sam kasnije shvatila koliko su mi značila...
Svijet vila za mene je bio boje bisera. Tajanstveni bjelkasti sedefni odsjaj, mliječnobijeli potoci obasjani unutarnjom svjetlošću, nježne vilinske ruke dugih prstiju s noktima bisernog sjaja i kosom bijelom, mekom, koja pada na jednostavne duge haljine od zagasito bijele svile. Srebrni odsjaj nad stazicama posutim biserjem i dijamantima, stabla zamagljena u daljini, pokrivena tanahnom izmaglicom nježnog bjelkastog sjaja, prošaranom srebrnastim iskricama koje su se pojavljivale i nestajale...
Zatim je došlo vrijeme kad je biser postao bolesna izlučevina školjke bisernice oko kamenčića ili nekog drugog uljeza koji je prijetio zaparati nježno meso čvrsto oklopljene školjke bisernice. Skrutnuta sluz koja se otapa u octu i može se popiti – kako je navodno činila prebogata egipatska kraljica Kleopatra, da pokaže svoju moć i bogatstvo. Golemi biser u ogromnoj školjci koji je pažljivo uzgajao kapetan Nemo u Verneovoj priči. Članci o biserima – sitnim, malo većim, crnim, ružičastim, slatkovodnim, okruglim, ovalnim, kruškolikim... Poneka dokumentarna emisija, biser na tamnom dlanu naoko sretnog polugolog tragača...
Tek sam nedavno pročitala gornji citat u knjižici koju sam dobila na poklon od drage osobe i iznenada shvatila – pa to je to! Hram sagrađen bolom oko zrna pijeska. Jedno jedino od beskrajno mnogih zrnaca pijeska ušlo je u meke mesnate nabore školjke i nije htjelo izaći. Uzalud je otvarala svoje čvrste ljušture, moleći more da svojim gibanjem ispere njenu bol. Plakala je godinama prolijevajući ljepljive suze na uljeza, ublažavajući njegove oštre bridove, obavijajući ga ljubavlju jer drugačije nije znala. Jer samo ljubav može od neuglednog zrnca pijeska stvoriti takvu ljepotu...
A mi? Naša tijela, naša duša, naše bivanje ovdje i naš odlazak? Jesmo li i mi ljubav zgusnuta u boli i koje je to zrnce uzrokovalo ovaj naš dolazak...
13.07.2006. u 08:12 | K | 27 | P | # | ^
DVA TEKSTA
U ovom postu donosim dva teksta. Prvi je poznat i često citiran u današnje vrijeme, dok je drugi možda manje poznat, meni jednako drag. Iako se jako razlikuju oblikom i vremenom nastanka, poruka koju prenose univerzalna je i svima razumljiva. Ljubav prema zemlji, zahvalnost i osjećaj pripadnosti isijavaju poput neugasivog plamena iz srca oba pisca koja su svoju prekrasnu misao željela prenijeti dalje. Ali i upozorenje, koje je u prvom izrečeno, a u drugom se podrazumijeva. Pročitajte i prosudite sami! 
Ako nekoga slučajno zanima, imam prijepis Pjesme stvorova na latinskom i na starotalijanskom, rado ću ga prenijeti u komentaru, da ne opterećujem ovaj ionako dugi post.
PISMO INDIJANSKOG POGLAVICE SEATTLE-A IZ 1854. GODINE
Pismo indijanskog poglavice Seattle-a iz 1854. godine, upućeno američkome predsjedniku u Washington kao odgovor na ponudu da bijelci kupe indijansku zemlju:
Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana. Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, kako vi to možete kupiti?
Svaki dio te zemlje svet je za moj narod. Svaka sjajna borova iglica, svaka pješčana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki kukac, sveti su u pamćenju i iskustvu moga naroda. Sokovi koji kolaju kroz drveće nose sjećanje na crvenoga čovjeka.
Mrtvi bijeli ljudi zaboravljaju zemlju svoga rođenja kada odu u šetnju među zvijezdama. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu lijepu zemlju jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisavo cvijeće naše su sestre, jelen, konj, veliki orao, svi oni su naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjek - svi pripadaju istoj obitelji.
Tako, kad Veliki poglavica iz Washingtona šalje glas da želi kupiti našu zemlju, traži previše od nas. Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto tako da ćemo mi sami moći živjeti udobno. On će nam biti otac i mi ćemo biti njegova djeca. Mi ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ali to neće biti tako lako. Jer ta zemlja je sveta za nas. Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju morate se sjetiti da je to sveto i morate učiti vašu djecu da je to sveto i da svaki odraz u bistroj vodi jezera priča događaje i sjećanja moga naroda. Žubor vode glas je oca moga oca. Rijeke su naša braća, one nam utažuju žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti i učiti našu djecu da su rijeke naša braća, i vaša, i morate od sada dati rijekama dobrotu kakvu biste pružili svakome bratu.
Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje njemu je isti kao i drugi, jer on je stranac koji dođe noću i uzima od zemlje sve što želi. Zemlja nije njegov brat nego njegov neprijatelj i kada je pokori on kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su. Odnosi se prema majci-zemlji i prema bratu-nebu kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegov apetit prožderat će zemlju i ostaviti samo pustoš.
Ne znam. Naš način je drugačiji nego vaš. Izgled vaših gradova boli oči crvenog čovjeka. A možda je to jer crveni čovjek je divlji i ne razumije. Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta da se čuje otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilaca kukaca. A možda je to jer sam divlji i ne razumijem. Buka jedino djeluje kao uvreda za uši. I što je to život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blagi zvuk vjetra kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra očišćen podnevnom kišom ili namirisan borovinom.
Zrak je skupocjen za crvenog čovjeka jer sve živo dijeli jednaki dah - životinja, drvo, čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža zrak koji diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana on je otupio na smrad. Ali ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti da je zrak skupocjen za nas, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar što je mojem djedu dao prvi dah također će prihvatiti i njegov posljednji uzdah. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto gdje će i bijeli čovjek moći doći da okusi vjetar što je zaslađen mirisom poljskog cvijeća.
Tako ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ako odlučimo da prihvatimo, postavit ću jedan uvjet: bijeli čovjek mora se odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći.
Ja sam divljak i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam tisuće raspadajućih bizona u preriji što ih je ostavio bijeli čovjek ustrijelivši ih iz prolazećeg vlaka. Ja sam divljak i ne razumijem kako dimeći željezni konj može biti važniji nego bizon koga mi ubijamo samo da ostanemo živi. Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha. Što god se dogodilo životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane.
Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih djedova. Tako da bi oni poštivali zemlju, recite vašoj djeci da je zemlja s nama u srodstvu. Učite vašu djecu kao što činimo mi s našom da je zemlja naša majka. Što god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga.
To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji. To mi znamo. Sve stvari povezane su kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane.
Što god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života; on je samo struk u tome. Što god čini tkanju čini i sebi samome.
Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeta s njime kao prijatelj s prijateljem, ne može biti izuzet od zajedničke sudbine. Mi možemo biti braća poslije svega. Vidjet ćemo. Jednu stvar znamo, koju će bijeli čovjek jednog dana otkriti - naš Bog je isti Bog. Vi sada možete misliti da ga vi imate kao što želite imati našu zemlju; ali to ne možete. On je Bog čovjeka i njegova samilost jednaka je za crvenoga čovjeka kao i za bijeloga. Ta zemlja je draga Njemu i škoditi zemlji jest prezirati njezinog Stvoritelja. Bijeli također trebaju prolaz; možda brže nego sva druga plemena. Zaprljajte vaš krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću.
Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i divlji konji prirpitomljeni, tajni kutovi šume teški zbog mirisa mnogih ljudi i pogled na zrele brežuljke zamrljan brbljajućom žicom. Gdje je guštara? Otišla je. Gdje je orao? Otišao je. To je konac življenja i početak borbe za preživljavanje.
Sv. Franjo Asiški (1182. – 1226.)
PJESMA STVOROVA
Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri!
Tvoja je hvala i slava i čast i blagoslov svaki.
Tebi to jedinom pripada,
dok čovjek nijedan dostojan nije,
ni da ti sveto spomene ime.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
sa svim stvorenjima svojim
napose s bratom gospodinom Suncem.
Od njega nam dolazio dan, i svojim nas
zrakama grije.
Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno;
slika je, Svevišnji, tvoga božanskoga sjaja.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Mjesecu i sestrama
Zvijezdama
koje si sjajne i drage i lijepe
po nebu prosuo svojem.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Vjetru,
po Zraku, Oblaku, po jasnoj vedrini
i svakom Vremenu svojem.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestrici Vodi;
ona je korisna, ponizna, draga i čista.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Ognju
koji nam tamnu rasvjetljuje noć.
On je lijep i ugodan, silan i jak.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri i majci nam Zemlji,
Ona nas hrani i nosi, slatke nam plodove,
cvijeće šareno i bilje donosi.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje
i podnose rado bijede života.
Blaženi koji sve podnose s mirom,
jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri nam tjelesnoj Smrti
kojoj nijedan smrtnik umaći neće.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu,
a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,
jer druga im smrt nauditi neće.
Hvalite i blagoslivljajte Gospodina moga.
Zahvaljujte njemu
svi u poniznosti velikoj!
Prijevod: Dionizije Andrajec, 1936.
11.07.2006. u 09:37 | K | 16 | P | # | ^
DVIJE SVJETILJKE
Bio jednom jedan kralj. Mlad, lijep i dobar kao kruh. Oženio se djevojkom koju je ljubio svim žarom svog plemenitog srca. Nakon raskošnog vjenčanja razmišljali su o budućnosti, o djeci, o mnogim godinama zajedničkog života koje su očekivali. No kako u životu često biva, dogodilo se drugačije. Prelijepa mlada kraljica oboljela je od neke nepoznate bolesti i svakim je danom bivala sve slabija i slabija. Mladi je kralj zdvojno kršio ruke nad njenim bolesničkim ležajem. Nije bilo glasovitijeg liječnika u kraljevstvu i u susjednjim zemljama koji nije bio pozvan na dvor uz obećanje velike nagrade ako uspije pomoći umirućoj kraljici. No pomoći nije bilo. Mudri i iskusni liječnici žalosno su klimali glavama priznajući sebi i drugima da u ovom slučaju ne znaju pomoći.
U jednom je času mladi kralj donio odluku. Sam će otići i potražiti lijek za svoju voljenu. Njegova će ga ljubav voditi, u to je bio siguran. Obukao je obično odijelo, oprostio se od blijedog lika svoje voljene družice i krenuo na put. Hodao je prostranstvima svoga kraljevstva i molio da njegova želja bude uslišana. Dugo je tako hodao i došao na rub nepregledne šume. Ne razmišljajući o opasnostima uputio se u zeleno bespuće. Hodao je cijeli dan, nigdje nije naišao na trag ljudskog stopala, na miris dima ili bilo koji drugi znak ljudske prisutnosti. Kad je pala noć nije stao i ulogorio se, nego teturao dalje moleći za život svoje najdraže. Iznenada je u daljini ugledao svjetlo. Pomislio je da je to ljudska nastamba i uputio se prema njemu. Dugo je trajao put kroz trnje i šikaru dok nije izbio na vrh susjednjeg brda. Na istoku je već počela rudjeti zora kad se našao na rubu proplanka. Na sredini proplanka nalazile su se jedna uz drugu dvije svjetiljke. Jedna je gorjela snažnim, stabilnim plamenom koji nije nimalo podrhtavao, dok je druga slabašno tinjala i činilo se da će svaki njen titraj biti posljednji.
Kralj nije gubio ni časa. Ulje iz svjetiljke koja je gorjela snažnim i postojanim plamenom dijelom je prelio u onu drugu svjetiljku koja se već gotovo bila ugasila. Dok je prelijevao, pazio je da u obje svjetiljke bude jednaka količina ulja. Sad su obje svjetiljke zasjale snažnim i postojanim sjajem.
Kralj je pohitao natrag u svoju palaču. Ondje je zatekao veliko slavlje, jer umjesto da umre kako su svi očekivali, kraljica je ustala iz kreveta zdravija nego što je ikad bila. I kralj i kraljica bili su dobri i pravedni vladari svojoj zemlji, a kad je došlo vrijeme da napuste ovaj svijet, umrli su oboje u istom trenutku, spokojni i okruženi djecom i unucima.
Ovako sam prepričala priču koju sam pročitala prije tridesetak godina. Bila je u jednoj od mnogih zbirki priča i bajki koje sam posuđivala u obližnjoj knjižnici. Ne znam više kojem narodu pripada, možda prebogatoj indijskoj mitologiji, no zaista nisam sigurna. Možda se u priči pojavio još neki lik koji je kralja uputio, no ja ga se ne sjećam. Znam da sam onda kao dijete razmišljala kako je kralj uspio podijeliti ulje tako da ga bude jednaka količina u dvije svjetiljke. No očito je uspio, priča je priča. Eto, kad bismo bar ponekad mogli prelijevati ulje života kao mladi kralj iz naše priče, bilo bi manje bolnih i teških rastanaka u ovozemaljskom životu. Ja vjerujem da je naš život u Božjim rukama, da mu samo On može odrediti duljinu ovozemaljskog trajanja. Ipak, kad se upoznaju lijepi i dugotrajni odnosi s nekim tko vam je najdraži na svijetu, u molitvama se pojavi želja za zajedničkim odlaskom. Ili ona, malo sebičnija, da odemo prije drugoga, da budemo pošteđeni boli zbog gubitka koja se uza svu vjeru ne može u potpunosti izbjeći.
09.07.2006. u 17:28 | K | 22 | P | # | ^
LIČKA KAPA
Jučer sam u rukama držala ličku kapu. Crvena svila izvezena sjajnim crnim koncem. Duge rese nježno su se prelijevale preko prstiju moje desne ruke. Još osjećam njihov nježan prohladni dodir. No kad sam je stavila na glavu, bila mi je mala. Odložila sam je s olakšanjem. Dvjesto kuna za rukom vezenu kapu nije mi se činilo mnogo, ali je bilo puno više nego što sam u toj prilici namjeravala potrošiti, više nego što sam smjela izdvojiti iz klimavog kućnog budžeta.
Da sam osjetila kako mi pravilno naliježe na glavu, ne bih je mogla ne kupiti. Jer probudila je u meni gomilu uspomena i buru osjećaja. Kao djevojčica zamišljala sam takvu kapu na srebrnom kosom ukrašenoj krupnoj glavi svoga djeda. Svilene crne rese spuštaju se do širokih, od starosti malo pognutih ramena. Mogla sam vidjeti kako me na tren vragolasto gleda i namiguje mi, a onda je opet ozbiljan kao uvijek. Njegova glava bila je stvorena za takvu kapu. Ili obrnuto. A vjerojatno bi je ponekad stavio i na moju glavu, kad bi znao što želim. Kao u starom dječjem filmu Hajdučka vremena kojemu sam zaboravila sadržaj, ali se dobro sjećam završne scene kad nastupi jaka oluja i nešto se neobično događa, a na glavi djevojčice nađe se upravo takva jedna lička kapa.
Ponekad sam isprobavala djedove šešire, plašljivo, pred ogledalom. Nisu to bila dobra pokrivala za mog djeda. U njima je izgledao nekako zatvoreno, možda čak opasno ljudima koji ga nisu poznavali. No ja sam ga poznavala i ponosno sam išla s rukom u njegovoj velikoj šaci, uvijek s lijeve strane, kako se mora iz poštovanja prema starijima. Tome me naučila baka, mislim da je djedu bilo svejedno.
Tako sam sigurno koračala uz njega cijelo svoje djetinjstvo, a kasnije sam često osjećala sreću i bliskost u njegovoj prisutnosti, iako nismo mnogo razgovarali. Nije bio čovjek za razgovor, rečenice su mu bile kratke i sadržajne, volio je šutjeti, a kad je bio raspoložen pričao mi je priče iz svog života koje su se zauvijek ugradile u moju ličnost, iako bih ih danas teško ponovila od početka do kraja. Moj djed je bio moj zaštitnik, moj junak spreman izložiti svoj život na kocku da me zaštiti kad bi to bilo potrebno. Nikad nisam u to sumnjala, pa ni onda kad sam tijekom odrastanja počela opažati slabosti ljudi koji su mi se dotad činili svemogućima - roditelja i djeda. Bila je to prava ljubav, čista, tiha i uzajamna. Takva je ostala do danas, gotovo dva desetljeća nakon njegova odlaska. Neizmjerno sam zahvalna što nam je bila namijenjena.
05.07.2006. u 21:27 | K | 25 | P | # | ^
RED I NERED
Pisati ne znači drugo nego misliti.
Nered u rečenicama je posljedica nereda umislima,
a nered u mislima je posljedica nereda u glavi,
a nered u glavi je posljedica nereda u sredini i stanju te sredine.
Ako je netko odlučio vršiti kritiku,
a to znači da hoće od nereda u rečenicama,
u mislima, u glavama, u ljudima i u sredinama stvarati red,
onda takav subjekt ne smije biti neuredan ni u rečenicama ni u glavi ni u mislima.
Miroslav Krleža
Nered i kaos čine se sveprisutnima u rečenicama, u mislima, u glavama, u ljudima i u društvenim sredinama, kako piše Krleža u gornjem odlomku. Odlomak sam pronašla na nekom popisu mudrih izreka bez navedenog naziva djela iz kojeg je ispisan dotični odlomak, pa ga stoga ne mogu ni ja citirati.
I red i nered su zapravo relativni pojmovi. Apsolutni red ne postoji, kao ni potpuni nered. Stanje mirovanja svih čestica bio bi potpuni red, ali i apsolutna smrt. Srećom, ono se ne može postići. Uvijek nešto izmakne pokušajima uvođenja takvog reda u raznim eksperimentima. Nered možemo stalno promatrati oko sebe, no nakon nekog vremena uočit ćemo pravila i u naizgled kaotičnoj situaciji. Tko nije kao dijete dirao štapićem u mravinjak šumskih mrava kad mu se za to pružila prilika? Meni tata nije dozvolio da provedem neki opsežniji eksperiment na štetu mrava, no pokazao mi je kakvu strku izaziva i sasvim malo grebanje štapićem po površini od naslaganih iglica. Čitavi vrtlozi crnih životinjica zaletjeli bi se na oštećeno mjesto i naizgled bezglavo jurili, kao da plaću nad nesrećom i ne znaju što da rade. No već nakon nekoliko minuta oštećenje bi se počelo vidljivo smanjivati.
Ili naš ljudski mravinjak. Vremena kriza, anarhije, ratova, naizgled potpuno besmislena onima koji imaju nesreću u njima se zateći, na kraju uvijek dovedu do stvaranja nekakvog reda i poretka. Zametak tog reda morao se nalaziti i u onom prethodnom kaosu, inače ni reda više ne bi moglo biti.
Kad pogledamo novo živo biće neposredno nakon začeća – nekoliko naizgled običnih stanica spojenih nekom slučajnošću. A kakvo se čudo stvara od naizgled amorfne mase!
Kretanje zvijezda – tko ih prvi put promatra – izgleda nasumično. Duljim promatranjem vidi se da nije tako, a mogu se pratiti obrasci i pravilnosti kroz desetljeća, stoljeća, tisućljeća...
U cijelom Stvaranju postoji red, pitanje je samo jesmo li ga mi u datom trenutku u stanju uočiti i prihvatiti.
Daleko sam otišla od gornjeg citata u kojem se pisac vjerojatno želi obraniti od nekog kritičara, poručujući mu neka najprije pogleda stanje u svom dvorištu, a onda tek sređuje druge. Pokušajima utjecanja na druge nećemo mnogo postići. Moramo krenuti od sebe, posložiti svoje misli, svoje živote onako kako mislimo da je potrebno, onda ćemo postići promjenu i kod drugih. Malu, ako je naš utjecaj malen, veliku, ako je utjecaj velik. Zanimljivo je da ta mala promjena koju svi možemo stvoriti postaje dijelom one velike, kojoj svi težimo. Jer nitko, uistinu nitko ne želi živjeti u neredu. Možda misli da želi, jer se u njemu osjeća sigurnijim. Bio bi potreban utjecaj sveca da nekog serijskog ubojicu dovede u stanje svjesne čežnje za redom i svime što on sa sobom donosi. No to bi već bila krajnost. Naše djelovanje moguće je negdje u sredini.
Nagomilani strahovi, frustracije, nezadovoljstva, odražavaju se u vanjskom neredu – neurednom izgledu, neurednoj prehrani, neurednim stanovima... No sve je to normalno i ljudski. Ja sad sjedim u sobi među gomilama knjiga i dječjih stripova, a ima i ponešto neispeglanog rublja – u ovom hladnijem periodu nisam stigla nadoknaditi sve što se nakupilo za vrijeme vrućina. No ništa od onoga što me okružuje nije prljavo ili neuredno razbacano pa smatram da može proći. Nikad zapravo nisam željela živjeti u sterilnom i savršeno urednom okruženju. Takav red me plaši, podsjeća na kiruršku dvoranu ili na mjesto gdje se u prividnom redu skrivaju strašne tajne. Moj red je red po mjeri čovjeka. A on je subjektivan i podložan promjenama.
Mogla bih o tome pisati u nedogled, no zasad ću završiti. Ovih posljednjih dana nisam bila na netu jer naprosto nisam stigla – rješavala sam neke neodgodive stvari i nisam stigla pisati, a kad sam kasno navečer ili u nekom ukradenom dnevnom terminu pokušala nešto komentirati – nije išlo, bila sam ili preumorna za to ili suviše pritisnuta žurbom. Mogu reći da sam sređivala nered u svojoj glavi, a donekle i u svom stanu.
03.07.2006. u 08:32 | K | 17 | P | # | ^
