Biser je hram sagrađen bolom
oko zrna pijeska. Koja li muka podiže
naša tijela i oko kojih zrna?
H. Džubran
Kako je prekrasan bjeličasti sjaj bisera na dlanu. Biser je poseban. Ne sviđa mi se nanizan u ogrlicu kako ga obično nose mlade i malo manje mlade žene. Nije mi lijep umetnut u zlato prstena ili naušnica. Najljepši je sam. Tajanstveno sedefasto zrno na svilenoj podlozi. Lijep je ušiven u tkaninu – ukras kraljeva, visokih plemića i najsvečanijih svećeničkih haljina.
Kad sam bila mala voljela sam priče o vilama koje je rado pričao moj tata. Izmijenjivale su se s akcijskim pričama namijenjenim više mom mlađem bratu, dok bismo se vozili kući s prekrasnih izleta u zelene šume, na zaleđena jezerca, u rujne jesenske guštare, na hladne bistre tokove planinskih potoka u vrućim ljetnim danima... Obično su brat i sestra zalutali u vilinski svijet, tamo boravili neko vrijeme i kroz nevidljivi zid se vraćali kući svojim roditeljima. Bila su to prekrasna, nezaboravna vremena, tek sam kasnije shvatila koliko su mi značila...
Svijet vila za mene je bio boje bisera. Tajanstveni bjelkasti sedefni odsjaj, mliječnobijeli potoci obasjani unutarnjom svjetlošću, nježne vilinske ruke dugih prstiju s noktima bisernog sjaja i kosom bijelom, mekom, koja pada na jednostavne duge haljine od zagasito bijele svile. Srebrni odsjaj nad stazicama posutim biserjem i dijamantima, stabla zamagljena u daljini, pokrivena tanahnom izmaglicom nježnog bjelkastog sjaja, prošaranom srebrnastim iskricama koje su se pojavljivale i nestajale...
Zatim je došlo vrijeme kad je biser postao bolesna izlučevina školjke bisernice oko kamenčića ili nekog drugog uljeza koji je prijetio zaparati nježno meso čvrsto oklopljene školjke bisernice. Skrutnuta sluz koja se otapa u octu i može se popiti – kako je navodno činila prebogata egipatska kraljica Kleopatra, da pokaže svoju moć i bogatstvo. Golemi biser u ogromnoj školjci koji je pažljivo uzgajao kapetan Nemo u Verneovoj priči. Članci o biserima – sitnim, malo većim, crnim, ružičastim, slatkovodnim, okruglim, ovalnim, kruškolikim... Poneka dokumentarna emisija, biser na tamnom dlanu naoko sretnog polugolog tragača...
Tek sam nedavno pročitala gornji citat u knjižici koju sam dobila na poklon od drage osobe i iznenada shvatila – pa to je to! Hram sagrađen bolom oko zrna pijeska. Jedno jedino od beskrajno mnogih zrnaca pijeska ušlo je u meke mesnate nabore školjke i nije htjelo izaći. Uzalud je otvarala svoje čvrste ljušture, moleći more da svojim gibanjem ispere njenu bol. Plakala je godinama prolijevajući ljepljive suze na uljeza, ublažavajući njegove oštre bridove, obavijajući ga ljubavlju jer drugačije nije znala. Jer samo ljubav može od neuglednog zrnca pijeska stvoriti takvu ljepotu...
A mi? Naša tijela, naša duša, naše bivanje ovdje i naš odlazak? Jesmo li i mi ljubav zgusnuta u boli i koje je to zrnce uzrokovalo ovaj naš dolazak...
Post je objavljen 13.07.2006. u 08:12 sati.