ŠUTJETI, ILI...
Šutnja je zlato.
U toj staroj izreci sadržana je velika mudrost.
Šutnja je zlato. Najdragocjeniji poklon samome sebi. To su smireni trenuci poniranja u vlastite dubine, čak i kad smo okruženi mnogim ljudima ili usred svakodnevnih obveza. Šutnja je razgovor sa sobom u kojem zadovoljavamo duboke potrebe svog unutarnjeg bića. Ona je blagoslov.
No nije svaka šutnja dobra i zlatna. Kad prkosno šutimo u ljutnji, iz nas izbijaju neizrečeni uzvici bijesa, očaja, mržnje. A oni će i takvi, ušima nečujni, naći put do svoga cilja. Nije dobra ni ona šutnja na koju smo prisiljeni kad u strahu za život, radno mjesto ili socijalni status čvrsto stišćemo usne, često ponosni na svoju vještinu samosvladavanja. Ta šutnja je laž, a u laži su kratke noge. Šutjeti u tim slučajevima znači odreći se djelovanja. A odricanje od djelovanja također može biti negativno djelovanje. Kao kad vidimo da se nekome približava opasnost i umjesto da ga krikom upozorimo na nju i omogućimo mu izbjegavanje iste, osudimo ga na nešto što je možda moglo biti izbjegnuto.
Razum nam ponekad može pomoći da procijenimo trebamo li šutjeti ili govoriti. Ili djelovati na neki drugi način. Šutjeti je bolje kad smo sigurni da bismo riječima napravili više štete nego koristi. Ili kad nismo sigurni da govorom možemo pomoći, a znamo da možemo napraviti nepopravljivu štetu.
Moć govora kao i moć rasuđivanja sveti su darovi, no mi ih možemo pretvoriti u ubojito oružje koje zadaje neizlječive rane, a ponekad i ubija.
Samo istinska ljubav može naše riječi ili njihovu odsutnost učiniti ispravnima u djelovanju. Što više volimo ljude oko sebe i sebe same onom jedinom pravom, istinskom ljubavi, veća je šansa da ćemo ispravno postupiti. A ljubav, no to je već nova tema...
25.05.2007. u 22:05 | K | 80 | P | # | ^
ŠTO ZAPRAVO ZNAČI OPROSTITI
Djevojčica koju je reporter National Geographica snimio u Afganistanu 1985. i koja je svojim očima odrazila dio užasa ratnih stradanja u toj zemlji:
Nedavno su novinari pronašli djevojčicu, sad odraslu ženu i objavili njezinu životnu priču i fotografije:
Ove fotografije sjetila sam se staviti kad sam već napisala donji članak. Mislim da posredno, ali vrlo zorno pokazuju jednu od situacija u kojima se oprost čini nemogućim.
Vjerojatno nema čovjeka koji se nije našao u situaciji da si postavi pitanje iz naslova. Što zapravo znači oprostiti? Prestati se ljutiti na nekoga tko nas je povrijedio? Iskreno popričati s dotičnim i nakon što nam se ispričao i obećao da neće više nikad ništa slično učiniti reći da mu je oprošteno? Oprostiti nekome tko nas je povrijeđene ostavio i zauvijek nestao iz našega života? Možda i umro? A što znači oprostiti samome sebi? Zaboraviti što smo loše učinili, osobito ako smo se potrudili ispraviti pogrešku i ispričati se ukoliko je to bilo primjereno situaciji?
Ovaj post nema nikakve veze s mojim trenutnim psihičkim stanjem, nemam potrebu za opraštanjem veću od uobičajene za prosječan ljudski život nešto osjetljivije osobe. Na pisanje me potaknula knjiga koju upravo čitam i o kojoj sam pisala u prethodnom postu. Oduvijek me muči pitanje što, kada, kako, u kojoj situaciji i da li uopće pokušati oprostiti. Pokušati ili u najboljem slučaju nastojati, jer oprost nije nešto što bismo mogli namjerno učiniti. Kao što se ne možemo prisiliti da volimo nekoga, tako sebe ne možemo natjerati ni da oprostimo nekome. Možemo eventualno izbjegavati situacije i misli koje bi negativne osjećaje mogle produbiti i pojačane izbaciti na površinu. Dakle problem je, osim što ga je jako teško definirati, u ozbiljnijim situacijama praktički nerješiv.
Onda se nađe psihologinja, Clarissa Pinkola Estes, koja u svojoj knjizi Žene koje trče s vukovima neuhvativi i stalno migoljeći problem lijepo i pouzdano obuzdava u pokretu.
Oprost je nešto što nam pomaže da se oslobodimo bijesa, osjećaja koji podmuklo i dugotrajno potkopava temelje našeg duševnog i tjelesnog zdravlja. Mi na takav bijes izazvan postupkom neke osobe ili određenom situacijom u kojoj nam je učinjena nepravda najčešće potiskujemo i svoje ne-reagiranje na fizičkom planu nazivamo oprostom. No što je s emocijama koje iznutra bujaju poput lave u začepljenom vulkanskom grotlu? Treba ih otpustiti, znamo, ali ne znamo kako. Često ni ne priznajemo da su tu i da postoje, a kad izbiju volimo ih nazivati drugim imenom i pripisivati drugim razlozima. Evo što o tome piše autorica knjige (str. 411. i dalje):
Razmislite o ovome: mnogi ljudi imaju problema s oprostom jer su ih učili da je to jedan čin koji valja dovršiti u jednoj prilici. To nije tako. Oprost ima mnoge slojeve, mnoga doba. U našoj kulturi postoji predodžba da je oprost stopostotna ponuda. Sve ili ništa. Osim toga uče nas da oprostiti znači previdjeti, hiniti kao da se stvar nije niti dogodila. To također nije točno.
Žena koja može poraditi na dobrih 95 posto oprosta za nekoga ili nešto tragično ili štetno gotovo zaslužuje da je se proglasi blaženom, ako već ne sveticom. Ako se omjer sastoji od 75 posto oprosta i 25 posto "Ne znam hoću li ikada moći u potpunosti oprostiti, čak ne znam niti želim li", to je već bliže normi. No, 60 posto oprosta popraćeno s 40 posto "Ne znam, nisam sigurna, još radim na tome", potpuno je u redu. Razina od 50 posto oprosta ili manje dobiva status djela u nastajanju. Manje od 10 posto? Ili ste tek počeli ili se zapravo još niste potrudili.
No, u svakom slučaju, kad dosegnete nešto više od pola, ostatak će doći s vremenom, obično u malim obrocima. Važan dio oprosta jest započeti i nastaviti. Dovršavanje svega toga je životno djelo. Imate ostatak života da poradite na onom manjem postotku. Iskreno, kad bismo sve mogli shvatiti, onda bismo mogli sve i oprostiti. No većina mora provesti dugo razdoblje u alkemijskoj kupki da bi došla do toga. To je u redu.
------------------------
Četiri stupnja oprosta
1. Odustajanje – pustiti na miru
2. Susprezanje – suzdržati od kažnjavanja
3. Zaborav – odvratiti od sjećanja, ne razmišljati o tome
4. Oprost – otpustiti dug
Mislim da je u osnovi jasno što predstavljaju ta četiri stupnja, no autorica ih dalje razrađuje, sažeto a istovremeno dovoljno detaljno da budu korisni. Ako želite da prepišem još te dvije ili tri stranice knjige s uputstvima za opraštanje, napišite u komentarima, rado ću se potruditi.
Neki posjetitelji pitaju zašto sad objavljujem postove u većim vremenskim intervalima. Odgovor je vrlo jednostavan, u ovom času ne mogu držati prijašnji ritam. Pritom nije problem samo pisanje, jer mi uistinu ne predstavlja veliki problem uočiti temu i o njoj napisati karticu ili dvije, no puno mi je teže naći vremena da obiđem sve drage blogere koji su na popisu sa strane, ali i one iz komentara koje još nisam stigla staviti na popis, kao što nisam izbrisala dva ugašena bloga (od kojih mi je za kvinin/feminin uistinu žao što je nestao, nagađam iz kojih razloga), i nadam se da će se opet negdje pojaviti pod nekim novim nadimkom, ali s istim oštrim okom i perom. Slično sam možda trebala napisati za maju, ljubicu i još neke koji su s nama dijelili ovaj virtualni svijet i odlučili ga napustiti, no vjerujem, donekle i znam da nas još uvijek prate i možda se odluče ponovo oglasiti.
Moja je molba, dakle, da se ne ljutite ako vam ne dođem u posjet odmah nakon što sam napisala i objavila post jer mi za obilazak svih treba najmanje četiri do pet sati. Kad k nekome dođem, pročitam posljednji post, obično i zaostatke, pažljivo kako bih uistinu mogla komentirati. Vjerujem da su na blogu komentari, dakle komunikacija, važniji i od samih postova (osim u iznimnim slučajevima). A otići ne namjeravam, osim na godišnji sredinom sedmog mjeseca. Dakle, do čitanja, tipkanja, komentiranja... 
P. S. Greentea, i kanalizacija će doći na red, nisam zaboravila. Samo polako 
19.05.2007. u 20:19 | K | 52 | P | # | ^
OVDJE SAM!
Početkom svibnja našla sam se okružena svim mogućim sitnim problemima, poslovima, obvezama koje su izranjale kao gljive poslije kiše. A ja nevjerojatno umorna, pospana i nezainteresirana za sve vidove komunikacije. Kad je prošla djetetova Prva pričest htjela sam se pozabaviti zaostacima, no spopao me je virus. Tjedan dana sam s prekidima pokušala riješiti problem, no gadni trojanac se uvijek iznova pojavljivao i nakon pet do deset minuta boravka na internetu selio me na stranice po vlastitom izboru, a bojala sam se da mi ne napravi i veću štetu. To mi je onemogućilo boravak na blogu, jer na adresama koje sam i uspjela otvoriti nisam mogla komentirati. Jutros sam ga konačno ukokala. Virus, mislim. Osim toga, uspjela sam u dva ili tri dana odspavati više nego u prethodnom tjednu. A protjerana s interneta bacila sam se na pozamašnu knjigu koju svakako preporučujem, osobito ženskom dijelu blogerske populacije koja me posjećuje.
Clarissa Pinkola Estes napisala je odličnu knjigu o potrazi za divljom ženom – ženom koja je prečesto skrivena pod uljuđenim likom koji smo kultivirale za potrebe svakodnevnog suživota, a koja se bijesno otima i traži da je se primijeti i uzme u obzir u svim bitnim pitanjima. Žene koje trče s vukovima (mitovi i priče o arhetipu divlje žene) izvrsna je knjiga koju se isplati pročitati, ako ne zbog drugoga, onda zbog arhetipskih priča koje su zanimljivo ispričane i detaljno pojašnjene. Autorica je psihologinja koja se specijalizirala za psihoanalizu, a zahvaljujući svojim vrlo mješovitim korijenima njen pristup odudara od uobičajenog i daleko je od mlakosti koja ponekad umrtvljuje slična djela. Autorica duboko ulazi u priče dok nas nastoji provesti kroz njih i samim time daje pečat autentičnosti svakoj rečenici. Knjiga je od onih koje vam se ili jako sviđaju, ili ih odbacujete nakon prvih poglavlja. Ne trpi sredinu. Pritom moram pohvaliti i prijevod koji je u prvom dijelu knjige više nego izvrstan, a ne vjerujem da bi se mogao jako pokvariti u drugom dijelu koji upravo čitam. Knjiga ima više od 550 stranica, prava lektira za ljetne mjesece. Samo ne računajte da ćete se uz nju lagodno opustiti.
Odoh sad konačno pogledati što ste napisali dok me nije bilo.
12.05.2007. u 20:14 | K | 63 | P | # | ^
