Zašto tako?
U vrtu mojih roditelja raste nekoliko stabala višnje. Nisu to stabla plemenita roda nego obične bezimene voćke trpka okusa, svima drage. Proljetos sam stajala pod raskošnom čipkom njihova cvata i nikako nisam mogla skrenuti pogled s te nježne, savršene bjeline. Poklonile su mi trenutak koji sam lećom svog fotoaparata pokušala istrgnuti zaboravu.
Lijepa među lijepima
Poput mladenke
Bajka o proljeću
Sasvim blizu savršenstva
Ovih su mi dana ponovo iskrsnule pred očima. Sjetila sam se čestih opomena svojih roditelja da nikad ne berem rascvjetale grane voćaka jer na tim granama nije samo cvijeće, na tim granama su zameci budućih plodova. Berući cvijet, ubijam plod u kojem će netko moći uživati kad dozori. Stoga nisam nikad dirala to najljepše proljetno biljno ruho. Nježni bijeli i ružičasti cvjetovi koji odijevaju grane koje će se kasnije jednom okititi trešnjama, višnjama, jabukama, marelicama, kruškama, šljivama, dunjama i ostalim voćem prizor su na kojem u rano proljeće oduševljeno napasam oči, dok mi ruke počivaju uz tijelo ili ponekad prebiru po opcijama digitalca koji me vjerno prati posljednjih godina.
Ako se voćka iščupa prije cvatnje, ona će brzo, najbrže što može potjerati cvjetne pupoljke i pokušati iskoristiti posljednje dane života kako bi još jednom donijela plod. To je nagon za samoodržanjem koji sam upoznala davno, na gradilištu jedne ceste kojom sam često prolazila s roditeljima. Sve voćke koje je bager srušio kako bi se cesta mogla proširiti umirale su u punom cvatu, dok su njihove sretnije rođakinje tek počele pupati. Bio je to neobičan izlet, taj put cestom koja se gradila, morali smo dosta skretati i zaobilaziti, a na jednom mjestu auto smo ukrcali na skelu koja nas je prevezla preko Save kako bismo nastavili tom inače neuobičajenom obalom prema Zagrebu. Zastajkivali smo i sjećam se kako smo nas četvero, mama, tata, brat i ja prije skele stajali pored jednog takvog srušenog drveta i gledali cvijeće koje je poput posmrtnog pokrova obavijalo polovicu krošnje sasvim blizu mom licu, preblizu, dok je druga polovica ležala okaljana blatom na tlu koje nije trebala dodirivati. Pogled na umiruće stablo, davno nestalo u truleži i vrtlogu novoga života, premostio je u trenu trideset i pet i više godina i pojavio se preda mnom kao da je sve to bilo jučer, prekjučer možda.
Zašto sam se sjetila toga? Vidjela sam i čula na televiziji kako vlasnik plantaže višanja, nezadovoljan otkupnom cijenom ploda, prijeti da će iščupati jedno, a zatim na stotine stabala. Zatim su jedno stablo demonstrativno iščupali, potkrjepljujući prijetnju djelom. Nije mi na kraj pameti osuđivati čovjeka, kao ni one druge koji su učinili isto, ili se prijetili da će učiniti isto, kao da se radi o čačkalicama a ne o stablima u naponu snage i rodnosti. Ne osuđujem ljude, jer nemam na to pravo, no postupak mi je, blago rečeno, potpuno neshvatljiv i neprihvatljiv. Ne neshvatljiv u smislu da ne bih znala što se i kome na taj način poručuje. U vremenima sveopćeg nasilja raznih vrsta, koga će pogoditi rušenje stabala koja možda nisu ni trebala biti posađena, jer zna se koje gospodarske i druge rizike sa sobom nosi danas sveprisutna monokultura. Koga će pogoditi nedavno viđeno prolijevanje svježeg mlijeka koje se također ne može prodati po pristojnoj cijeni? Ipak, mene pogađa, i ne samo mene. A ja nisam adresa na koju je protest upućen. Što ja imam s nečijim stablima višnje ili s nečijim mlijekom? Osim istinske mučnine koju osjećam kad se bacaju ili uništavaju stvari koje još mogu poslužiti ljudima, tu je i strah i ogorčenost zbog stupnja otuđenosti koja omogućava ovakve postupke. I zbog teškog i pogubnog nedostatka poštovanja prema svemu što nam je darovano, od prirode koja nas okružuje, ljudskog društva u kojem živimo, sve do vlastitog tijela. O tom poštovanju napisala sam jedan od prvih postova kad sam došla na blog. I pitam se neprestano što mi možemo učiniti, što ja mogu učiniti da toga možda ipak bude manje. Jer uvjerena sam da nitko ne želi srušiti svoja stabla niti proliti svoje mlijeko. Kao što nitko ne želi ubijati, zlostavljati, zanemarivati, varati… Ipak, sve se to događa ovdje i posvuda oko nas. Kao da mnogi više nisu svjesni ljepote i veličanstvenosti koja nas okružuje na svakom koraku, čudesnog svijeta koji bismo morali upijati svakim udisajem, doživljavati uvijek iznova svakim otkucajem srca. Činjenica je da ti tako važni osjećaji danas spavaju u nama, najčešće potisnuti logikom grubog racionalizma koji nas zasljepljuje i straši jer nam ne dozvoljava da vidimo dalje od vlastitog nosa.
Ne znam kako bih završila ovaj post. Maločas sam u susjednoj sobi prošla pored televizora i svog djeteta koje, kao istinski ljubitelj povijesti, osobito događaja u dvadesetom stoljeću, fascinirano gleda dokumentarnu emisiju o raznim vrstama oružja kojima je raspolagao Treći Reich. Bacač plamena mogao je spaliti iz daljine neprijateljski bunker, govorio je spiker, a ja sam tiho rekla fuj. Zašto fuj, upitao me je, iskreno začuđen. Otišla sam dalje u nadi da će kasnije biti prilike da mu objasnim što sam ja vidjela kad je golemi plamen iz cijevi liznuo prema mjestu gdje su se nalazili drugi ljudi. Premda ubojito nastrojeni jedni prema drugima, ne znam jesu li zaslužili makar i nekoliko trenutaka umirati u strašnoj agoniji spaljenih pluća.
Kakve veze ima krajnje nasilje čovjeka prema čovjeku s iščupanim stablom višnje? Naizgled nikakve. No ako uzmemo da smo svi dio cjeline, neraskidivo vezani u čudesno životno tkanje, možda bismo čuvajući drveće mogli postići da se spasi i poneki ljudski život, ili da strahota uopće ne bude. Svjesna da je to utopija, no kad bismo svi vjerovali u nju i krenuli je ostvarivati, ona bi se istoga časa ocrtala pred našim začuđenim, netom otvorenim očima. Pa onda, jesmo li spremni barem pokušati?
30.06.2009. u 22:03 | K | 31 | P | # | ^
