Sursum corda

Ljepota je u očima promatrača

Otišao sam na trg cvijeća
I kupio sam cvijeća
Za tebe, ljubavi moja
(J. Prévert: Za tebe, ljubavi moja)

Kad nas ne bi bilo, kad ne bismo postojali, tko bi se divio kristalnim kapima jutarnje rose na zelenom lišću i vlatima trave, tko bi poželio vršcima prstiju dodirnuti krhke vjenčiće latica, otpuhnuti nježne pahulje zrelog maslačka? Kad ne bismo mogli razabirati boje, tko bi s ljubavlju birao cvijeće najljepših boja i slagao ga vođen tihim unutarnjim glasom kako bi postalo još ljepše, na radost svima koji ga budu mogli vidjeti, dodirnuti i pomirisati? U cvijeću se spaja naša ljubav prema lijepome i duboki osjećaj prolaznosti koji nas istovremeno i straši i tješi. Zato cvijeće poklanjamo onima koje volimo, onima s kojima se opraštamo, onima kojime želimo razveseliti, onima kojima se želimo ispričati. Cvijećem ćemo ispuniti vaze prilikom nekog lijepog događaja, stavit ćemo ga na stol kad nam dođu dragi gosti, položit ćemo ga na grobove najmilijih i na mjesta molitve.

Najviše volim ono skromno cvijeće koje se ne bere, koje se pogleda u prolazu, do kojeg se treba sagnuti kako bi se pomirisalo. Ono raste u sjenovitim šumama i na osunčanim livadama i prijateljski se smješka prolaznicima. Njega ne možemo sresti na sajmu cvijeća i ne želimo ga vidjeti u vazi – osim što je zakonom zaštićeno, kad se ubere, ubrzo uvene i može jedino ražalostiti onoga tko ga je ubrao. Danas ipak neću pisati o tom tihom cvijeću, nego o onome koje rado kupujemo, sadimo i uzgajamo u stanovima i vrtovima.

U petak prijepodne pružila mi se prilika otići na Bundek i posjetiti izložbu Floraart. Dok se održavala u Boćarskom domu posjećivala sam je gotovo svake godine. Nije ni sad daleko, no kako rijetko prolazim tim dijelom Novog Zagreba, dosad mi je izmicala jer bi je zatvorili prije nego što bih se ja odlučila uputiti do nje. Ne znam je li ljepša od prošlogodišnje ili one prethodne, no bilo mi je zadovoljstvo prošetati onuda i ponešto slikati, pa neka sad dalje fotografije govore umjesto riječi.

Ovaj ružin grm dočekao nas je blizu ulaza. Privlačio je veliku pozornost svojom ljepotom, svi su ga željeli izbliza pogledati, dodirnuti, pomirisati, slikati. Pravi maneken u raskošnoj odjeći od ružičastih latica.

I pogled na jezero u kojem se radije ne bih kupala, no ovako mirno i čisto moglo bi me natjerati da promijenim mišljenje.

Velika gredica žutih i narančastih cvjetova

Koja privlači pčele – gledala sam kako se ova sa zadovoljstvom valja u peludi dok sam je pokušavala slikati.

Bacam pogled na malo jezero,…

…zatim uz ovu raskošnu gredicu odlazimo do škrinje sa sladoledom…

… a s klupe na kojoj smo sjedili i lizali sladoled uočila sam ovaj krasan primjerak i slikala se uz njega – naravno, ovdje ide samo cvijet, bez mene.

Malo dalje nailazimo na stare zanate, kovača, licitare, prodavače drvenih dječjih igračaka, svilenih šalova, raznovrsnog nakita i ostalih sitnica.

Ovdje je i nešto što podsjeća na indijanski šator, no nisam dovoljno znatiželjna da neobičnog vlasnika upitam što se ovdje nudi pa idemo dalje.

Na drugoj strani blizu savskog nasipa sagrađena je ova drvena kapelica. Izgleda nekako nestvarno, poput kulisa ili kućice za dječju igru koja se nadovezuje na obližnje igralište.

No kad dođemo bliže, natpis iznad zatvorenih vrata i cjelokupni dojam ipak pokazuju da je „prava“

U šumarku pored kapelice nailazim na polje ovih svježe zalivenih ljepotica i ne mogu se od njih odvojiti.

Malo dalje ima i građevinskog materijala, ali i malih građevina, poput ovog dvorca…

…i stolca koji privlači pažnju svojim izgledom.

Još malo dalje neobično polje pokriveno zdrobljenom ciglom, a na njemu tri manja stabla vise s nekakvih metalnih stupova i predstavljaju, čini se, mrtvo drveće. Ne znam o kakvoj se točno umjetničkoj instalaciji radi, nadam se da gornji natpisi nekome nešto pojašnjavaju, jer meni nisu.

Blizu ulaza u izložbene paviljone ova mala prodajna izložba sukulenata.

Pred šatorom.

U šatoru.

Od svih orhideja ove raskošne žute bile su mi najljepše, premda je i ružičasti grm tih nametničkih ljepotica koji sam vidjela na kraju mogao konkurirati za moje prvo mjesto.

Bilo je tu lijepih aranžmana,

Pa i kaktusa u gusarskoj škrinji.

I na kraju (ili na početku, ovisi koja ste vrata odabrali za ulaz) ono najljepše – cijeli zid raskošno ukrašen cvijećem

i veliki grm napravljen od velikih grana ružičastih orhideja

koje, kad se pogledaju izbliza, izgledaju poput nasmijanih lica s razjapljenim ustima.

Vani na suncu ponuda cvijeća kojemu sunce ne smeta.

I dok idemo prema mjestu gdje smo ostavili auto, nailazimo na umjetni tunel izvana pokriven biljkama. Nedavno sam takvu živu biljnu fasadu vidjela u Francuskoj u središtu Pariza. No o tome drugom prilikom.

Još jedan pogled unatrag i vraćamo se u svakodnevicu, obogaćeni sjećanjem na cvjetnu bajku.