NOVOGODIŠNJA RAZMIŠLJANJA
Ako netko traži recept za sarmu, on je u postu ispod ovog
Ponekad se na kraju kalendarske godine pitamo, što nam je ta godina donijela, što oduzela, što želimo zadržati u nadolazećoj godini, što bismo rado odbacili...
Što je bilo dobro, a što loše, mogla bih pisati do slijedeće godine. No najljepša stvar koja mi se ove godine dogodila je boravak ovdje, zajedno s vama, u ovom virtualnom svijetu. Kad sam tijekom travnja oprezno zavirila dva ili tri puta u ova prostranstva, brzo sam se micala prestrašena mnogim nepoznanicama. No kad sam krajem tog istog travnja prvi put ušla u blog editor, istog sam trenutka napravila blog, kao da sam davno znala sve o njemu i o onome što želim u njemu pisati.
Slijedilo je tapkanje u mraku i pitanje do pitanja: kako netko uopće može znati da ja ovdje nešto pišem (fresh lista mi je bila potpuna nepoznanica...), kako napisati komentar na nekom blogu, što uopće napisati da ne ispadnem blesava. Početnička bitka s linkovljem i pitanje što je uopće permalink koje sam rješavala gotovo dva mjeseca. Mislim da sam se na prvi komentar odlučila kod sepie i ne znam je li bio pametan ili ne, no polako sam shvatila kako to funkcionira i počela se uključivati. No to je zapravo samo tehnički dio, znanje koje mi je netko mogao učas prenijeti, da nisam prvih mjeseci skrivala blog od poznanika kao zmija noge (nisam ni sad puno bolja, he, he, sve ima svoje razloge...)
Na nešto me ipak nije nitko mogao pripremiti, a ja sam se tome najmanje nadala. Da ću u ovaj svijet zaroniti kao da oduvijek ovamo pripadam. Da ću upoznati tolike prekrasne ljude koje bih inače možda u prolazu okrznula pogledom i prošla, zauvijek propustivši priliku da nešto saznam o njima. Da se, sputana i spetljana kakva sam često u životu, imam prilike izraziti i u miru reći ono što mislim i želim reći, a u normalnim okolnostima ne bih mogla ili dospijela. Da ću moći progovoriti o svojim čežnjama, podijeliti poneku uspomenu ili lijepu misao koja mi se pojavi i nestala bi bez traga da je nisam zapisala. Da ću se, pišući postove i komentare, postepeno oslobađati spona koje me često ometaju u lijepom i preciznom izražavanju, a to je nešto što priželjkujem i želim otkako sam naučila čitati.
Na tome i na nekim drugim stvarima zahvalna sam ovoj godini koja je gotovo za nama. Zahvalna sam i na lošim događajima koje nisam znala ili mogla izbjeći. Možda poučena iskustvom u tome uspijem u slijedećoj godini.
Svim dragim prijateljima, poznanicima, prolaznicima, namjernicima u ovom virtualnom svijetu želim puno svjetla, ljubavi, nade, povjerenja, sigurnosti u vremenima koja dolaze. A kad se spusti mrak i zaredaju nevolje, da uvijek nađu dobre prijatelje i s njima zajedno potraže put onamo kamo svi mi pripadamo...
Nisam još gotova, moram prenijeti još jednu čestitku. Moja sestra, starijim blogerima poznata kao apstinentica, kasnije wannabemama, ovim putem čestita svim prijateljima i poznanicima sretnu Novu godinu i želi im sve najbolje. I javlja da se dijete još nije rodilo. Kad se rodi, stavit će sliku na svoj blog, rekla je. I ja ću, naravno, pisati o tome.
Nakon ove dvostruke čestitke još jednom, dragi blogeri, svima
SRETNA NOVA GODINAAAAAAA!!!!
31.12.2006. u 17:04 | K | 56 | P | # | ^
AQUARIJINA SARMA BEZ MESA
Ovaj post sam pripremila za novogodišnji tulum na blogu Novogodišnje ludilo Budući da me je dvaput izbacilo iz blog editora na naslovnicu bez traga da sam tamo nešto radila, objavljujem ga ovdje, a pokušat ću se javiti još jednim postom prije ponoći. Ako ne uspije, vrijede čestitke iz ovoga posta svim dragim ljudima s kojima sam se upoznala putem zajedničkog boravka na blogu! 
Ovogodišnja varijanta – dok ovo pišem, krčka se u loncu. 
Dragi mesoljupci, ovaj recept nikako ne bi trebao smetati onima koji vole meso :) kuham ja i mesnu, ali je moj muž ove godine poželio upravo ovakvu, u čemu mu se i ja s veseljem i apetitom pridružujem! Žao mi je što moji mali veliki dečki ne vole nikakvu sarmu, no i to će se možda s vremenom promijeniti 
Sarme uglavnom radim po nahođenju, kako mi dođe. Ako je s mesom, najčešće uzimam samo junetinu, svinjetina mi nema dobar miris. Da zbog toga ne bi bila preposna, dodam malo špeka i, ako imam, komadić suhog mesa ili neke dimljene kobasice. No listovi kiselog zelja mogu se puniti mnogim sastojcima. Jednom sam umjesto mesa uzela pahuljice raznih žitarica i rižu, no ta je sarma drugoga dana popila sav sok i bila užasno tvrda i neukusna. Probala sam negdje i sarmu s komadićima sira, no ta mi se nije osobito svidjela.
Da ne duljim – što se krije zamotano u prijatno kisele listove zelja iliti kupusa: 1 šalica (cca 2 dl) azuki graha koji sam još jučer namočila, a vjerojatno može i neki drugi sitan grah, meni se ovaj okusom odlično uklapa u sarmu i teško ga je raskuhati, a stvara manje probavnih smetnji nego druge vrste. Nepuna šalica riže. Mješavina pečenog i dimljenog tofua i dimljenog seitana (možda zvuči grozno nekome tko ne zna, no ja sam sve to kupila u obližnjoj samoposluzi, sve od Sojalabosa, iako mi njihov tofu nije osobito dobar). Može se staviti i neka od salama ili kobasica iste vrste, obično su dobro začinjene, ali uglavnom sadržavaju ječam koji ne volim. Te sam dimljene i pečene sastojke nasjeckala u malom multipraktiku (može se zdrobiti vilicom ili nasjeckati na kockice, neki vole i veće kockice...). Dodala papar, sol, domaću vegetu, luk, sasvim malo crvene paprike (slatke), i na ovogodišnju količinu (vidi sliku) tri sirova jaja. Zamotala sam to kao sarmu i zavezala koncem – imam neka loša iskustva s curenjem file iz bezmesnih sarmi, osobito ako se ne stave jaja. Kad se sve to fino skuha, dodat ću zapršku s malo brašna, ali na nešto više ulja, jer su sastojci gotovo sasvim posni. U zapršku obično dodam crvene paprike za boju i malo oštriji okus. Kad ponovo zakipi, može se dodati malo mlijeka ili kiselog vrhnja. Prilog će biti krumpir. DOBAR TEK!
Nisam sigurna hoću li se kasnije moći još jednom javiti nekom sličicom ili prilogom. Zato već sad svim dragim prijateljima blogerima želim sve najbolje u novogodišnjoj noći i svako dobro u Novoj 2007.!
SRETNA NOVA GODINA!!!!!!!!!
31.12.2006. u 13:25 | K | 5 | P | # | ^
MAGLA I NEŠTO O DOČEKU NOVE GODINE
Tvoje tijelo osipa se poput pijeska sad,
Tvoje lice nestaje u zraku kao dim
Umorna sam. Shrvala me za ljubavlju tvojom duga glad.
Ti si s druge strane rijeke,
Polako već se mirim s tim.
Magla svuda, magla oko nas,
Iz daljine jedva čujno dopire tvoj glas.
Magla svuda, magla oko nas.
Prekasno je uzaludno,
Sve je dublji jaz.
Tvoje usne od papira, ne osjećam ih već.
Tvoje ruke izmiču k'o ispred dana noć.
Nekad ipak kriknula bih poneku psovku il' grubu riječ
Ipak šutim, gušim srce,
Mora se naprijed, dalje poć.
Tvojih riječi ne sjećam se, ne pamtim tvoj glas.
Milovanja tvoja još su samo dio sna.
Sve što oboje smo htjeli odavno već je iza nas,
U tom moru sivih lica
Uzalud tvoje tražim ja
Josipa Lisac
Magla:
Loša vidljivost, magla ili sumaglica u atmosferi nastaju u vezi s pretvorbama vode u atmosferi, a može biti opasna i za kopneni promet i za plovila na moru. Duge noći, kad se zrak ižaravanjem može znatnije ohladiti, i visoka relativna vlažnost pogoduju kondenzaciji vodene pare i nastanku tzv. radijacijske sumaglice ili magle. Druga okolnost koja pogoduje kondenzaciji vodene pare i nastanku magle ili sumaglice jest advekcija vlažne zračne mase iznad hladnije podloge, kopnene ili morske, pa stoga i naziv advekcijska sumaglica ili magla.
Magla se sastoji od vrlo sitnih kapljica (polumjera 2-130 Ľm) ili ledenih kristala koji su toliko lagani da lebde u zraku. Vidljivost pri magli je manja od 1 km, no može biti u pojedinim situacijama i manja od 50 m... (vidi ovdje )
Probudila sam se jutros s teškom glavoboljom. Sinoć sam malo proslavila s prijateljicama prošle i buduće blagdane, no čini se da to nije razlog – kad sam nazvala mamu, rekla mi je da se i ona probudila s užasnom glavoboljom. Vjerojatno je uzrok promjena atmosferskog tlaka, no nije mi se dalo čekati vijesti na radio Sljemenu da to provjerim. Sad obruč polako popušta pod utjecajem kafetina i opet mogu bez problema gledati u ekran.
Kad sam sredinom prijepodneva tvrdoglavu kujicu koja se na smrt boji praskanja petardi uspjela izvući van da obavi najnužnije, u ušima su mi odjeknuli gornji Lisičini stihovi. Premda moja omiljena pjevačica u pjesmi govori o jednoj drugoj vrsti magle, ipak ih se sjetim gotovo uvijek kad vidim kako bijeli pramenovi omataju i oduzimaju pogledu poznate predmete u daljoj, a zatim sve bližoj okolini. Josipin glas obavija me iznutra jednako ugodno kao jesenska magla koja mi je, možda malo kontradiktorno, uvijek ulijevala osjećaj sigurnosti. Kad je zrak čist i ne stvara se gusti smog, magla mi djeluje poput perine koja grije i smiruje. Sjećam se mnogih jutara u vremenima kad sam imala bitno manje obveza. Pogled na grane stare smreke oko kojih se obavijaju bijeli pramenovi obično bi me uljuljao u ponovni osvježavajući san.
Sutra ću Novu godinu dočekati s dečkima i prestrašenim psom (sad se sklupčala pored mene i pravi se da spava, kako ne bi morala neprestano lajati zbog treninga petardaša koji se upravo zagrijavaju u parku pod našim prozorima). Supruga je zapao doček nove na poslu – tako je to kad čovjek radi u smjenama... No ne bi bilo neke velike razlike ni da je kod kuće, samo bismo bili brojčano jači. Volimo takve dočeke, a ako djeca budu jednom htjela nešto drugo, snaći će se. Nadam se samo da neće biti nestanka struje ili nekog sličnog problema. Dosad se još nije dogodilo, iako nas uvijek pozivaju da isključimo suvišna trošila.
Ipak, Ledena i Atlantida organiziraju nešto za blogere koji Novu dočekuju u blizini svog kompa – provjerite ovdje i javite im se, ako ste zainteresirani. Možda se ondje sretnemo 
30.12.2006. u 14:02 | K | 21 | P | # | ^
SJENA
Nemoj misliti da si veliki čovjek zato što ti je sjena velika kad se sunce rađa.
(Konfucije)
Ne želim previše filozofirati. O sjeni koja nas prati i ne može pobjeći, niti je se mi možemo riješiti. Petar Pan je želio da mu Wendy prišije odbjeglu sjenu. Bismo li bili sretni, kad bismo je se uspjeli riješiti? Ili bismo se bacili u očajničku potragu za njom, izgubljeni u nepoznatom blještavilu prejake svjetlosti? Sjena se pojavljuje kad nešto stane između izvora svjetlosti i površine na koju svjetlost pada. Sjena je varljiva, ne pokazuje stvaran izgled onoga što zaustavlja svjetlost. Oblik ovisi o kutu pod kojim je zapreka osvijetljena. Osim toga, ona je dvodimenzionalna i ne pokazuje stvari kakve jesu u prostoru. Kako smo se lijepo igrali kao djeca stvarajući svoje malo kazalište sjena na zidu spavaće sobe...
Danas smo bili na Jarunu. Dok sam nešto petljala oko fotoaparata s kojim se snalazim sasvim amaterski, mali je iznenada uzviknuo: Vidi, sjene, kako su dugačke! Pogledala sam i stvarno, sjene su bile uistinu duge. I eto, suprug i ja s mlađim sinom kao jarunske sjene:
Vrlo nisko sunce bacalo je sjene udaljenog drveća na jarunski šljunak:
Igralište s koševima i golovima preotelo mi je dečke zaljubljene u sve pojavne oblike lopti i loptica. Sama sam se uputila u šetnju do udaljenih tribina na veslačkoj stazi. Razmišljala sam o sjenama. Uhvatila svoju vjernu pratiteljicu na djelu:
Onda sam se prepustila stanju bez velikih misli. Razlog zašto volim hodati i šetati. Najradije sama ili u društvu koje se dobro poznaje i ne mora se puno razgovarati kako bi se održao kontakt. Na povratku me propuhao hladan vjetar. Pouzdavši se u zaštitu kose nisam ponijela kapu koja bi mi dobro došla. Kad sam se vratila u blizinu igrališta, ususret mi je dotrčala mala prilika zarumenjenih obraza i odlučila se za sramežljivu pusu, dok su iz jezera počeli izlaziti pramenovi magle:
Morala sam vidjeti još nekoliko uglavnom uspješnih bacanja na koš, onda smo se uputili kući. Magla nas je omatala poput prekrivača satkanog od perja. U toplini doma dočekala nas je presretna kujica i početak Beskonačne priče...
27.12.2006. u 20:27 | K | 38 | P | # | ^
PRIHVAĆANJE
Prisjećam se jedne znanstvenofantastične priče koju sam pročitala prije mnogo godina. Događa se u vremenima nakon zamišljenog nuklearnog rata koji je za sobom ostavio samo ruševine i rijetke preživjele. Ondje je još prije rata živio čovjek koji je nekakvom tehnologijom omogućavao ljudima koji su bili spremni platiti da ispunjenje svojih najdubljih želja dožive kao stvarnost. Prije rata ljudi koji su k njemu dolazili putovali su u egzotične zemlje i doživljavali nevjerojatne stvari. Glavni junak bio je tada kod njega, ali je odustao, nesiguran u ono što bi mu moglo donijeti ispunjenje dubokih želja kojih nije ni svjestan. Sad se vraća noseći sve što posjeduje – nekakvo oruđe i malo hrane. Kad krene na zamišljeni put, nađe se u prošlosti, proživljava svakodnevicu posljednje dvije ili tri godine koje je proveo s obitelji – ljetovanja puna nesuglasica, ali i lijepih trenutaka, uređenje doma sa svime što ono donosi, odlaske na posao i povratke kući, djecu koja gnjave svim i svačim, no s kojom uporno prolazi kroz život – svoj i njihov, isprepleten na uobičajen način... Kad se probudi iz tog stanja, čovjek koji ga je u nj uveo upita ga želi li mu reći što je doživio. Nakon odgovora kaže mu da velika većina ljudi koja sad dolazi k njemu doživljava upravo to – ponovo proživljavaju nedavnu svakodnevicu.
Priča je bila puno bolje napisana nego što sam je ovdje ukratko prepričala. Mi često priželjkujemo velike stvari, one koje se događaju možda nekoliko puta u životu, možda nikad, ovisi o tome što želimo. Naša očekivanja obično su veća od onoga što nam stvarnost nudi. Ili nam se to samo čini. Ponuda stvarnosti zapravo je veća od najluđih očekivanja, samo je mi uzimamo zdravo za gotovo i težimo nečemu, često ni sami ne znamo čemu, što se u ovom trenutku ne može ostvariti. Ili mu ne damo da se ostvari, ovisno o tome kako uopće gledamo na stvarnost i imamo li prema njoj ikakav stav. No da ne zatupim u ovo tmurno štefanjsko jutro teškim mislima, da objasnim zašto sve to pišem. Pisat ću o sebi, jer samo sebe dovoljno poznajem da bih to mogla.
Da, svake godine priželjkujem idealan Božić, onakav kakvog se sjećam iz vremena svog djetinjstva. S prekrasnom mirisnom jelkom u sobi, mahovinom, kuglicama koje se čudesno presijavaju, svjećicama, prskalicama koje se za nas djecu pale ubrzo nakon Dnevnika, jer škola je sutra, treba spavati. Sa šuškanjem crvenog celofana povezanog zlatnim vrpcama u kojima se kriju nevjerojatni darovi koje Isusek donosi dobroj djeci (i onoj malo manje dobroj, naravno). S mirisom kolača, okusom oraha, vanilije i cimeta koji se prožimaju i ispunjavaju ugodom cijelo tijelo, ne samo jezik koji ih dodiruje. Sa zajedničkom molitvom prije večere na Badnjak i pjesmama koje se pjevaju samo jednom godišnje i zato su ljepše od svih ostalih.
No ako se samo malo potrudim, prisjetit ću se i manje ugodnih trenutaka vezanih uz te događaje. To ne želim. Neka počivaju uspavani na dnu mojih uspomena, prizvat ću samo njihov duh kako bih rekla ono što želim reći o sadašnjosti.
Nije mi bilo loše jučer i prekjučer. Naizgled su se mnoge male stvari urotile da nam pokvare veselje. Željela sam malo veći bor (umjetni, kakav koristimo već godinama), dobila sam dva nova, jednako mala kao što je bio onaj stari. Ukrase za bor smo nekamo premjestili tijekom godine i trebalo je dosta vremena da se nađu, u zadnji čas, naravno, kad smo već duboko zašli u badnju večer. Zaboravila sam kupiti zeleni krep papir ili mahovinu. Od nekoliko jaslica koje imamo, samo su jedne male čitave, a djeca se bune da nedostaju pastiri, ovce i ostale životinje. Ponestalo mi je srebrnih trakica za bor, zaboravila sam ih kupiti, sad ću to odmah nadoknaditi, jer slijedeće godine, tko zna hoću li se sjetiti. Ukrasili smo još jedan bor u dječjoj sobi. Šareniji je zbog raznolikih ukrasa koje već godinama kupujem na dječjim božićnim sajmovima. Sad mi se ovaj „glavni“ bor čini preozbiljnim s „pravim“ staklenim kuglicama. Joj, dosta o borovima...
Stigla sam ispeći samo tri vrste kolača, od toga su na brzinu miješeni keksi ostali tvrdi kao kamen (ili malo manje, mogu se uz popriličan trud i pažnju pojesti, a Nera je oduševljena kad joj damo komadić za slatku zabavu). Božićne pjesme koje sam pustila dok smo kitili bor sudarale su se sa zvucima nekih novih pjesama u tvrdom izdanju koje su djeca puštala u svojoj sobi, na sav glas, naravno, usto tvrdeći da su sasvim tihe...
Jučer u posjetama, lijepo i manje lijepo, svi pomalo umorni, djeca su se zbog darova rano digla, iako im je mojima ovo prva godina kad pouzdano znaju da poklone ne donosi Isusek nego mama i tata. Nakon jutarnjih misa na koje smo išli razdvojeni (iz praktičnih razloga, da ne pomisli netko da smo se još i posvađali) posjete, djeca dosadna, na kraju i zločesta, razgovori o svemu i svačemu. I kad sam napokon došla kući nisam više imala snage upaliti komp i ponešto pročitati ili napisati.
Da, zaboravila sam telefonska čestitanja i popularne SMS-ove koji oduzimaju vrijeme, a malo ili ništa ne daju za uzvrat...
Ne, nije bilo loše. Sve u svemu, bilo je dobro. Samo umoran i nervozan čovjek nije to u stanju shvatiti. Ne želim da mi shvaćanje dođe prekasno, kao junaku s početka ovog posta. Život je lijep, treba otvoriti oči i dobro ga pogledati. Mislim da ne treba previše očekivati od blagdana, inače nam je ona poznata depresija nakon njih neizbježna. Bilo je najbolje što je moglo biti. Idemo dalje. Širom otvorenih očiju, kao djeca koja tek počinju upoznavati svijet.
*******************
Naizgled ne idu uz tekst, no ovim sam se biserima na koje sam naišla u predahu badnjačkih priprema tako nasmijala, da ih naprosto moram podijeliti s vama. Možda nekome pomognu malo podići raspoloženje. 
Školski biseri (iz MAK-a za prosinac 2006.)
• Geografska dužina i širina veoma su korisne. Kad se čovjek utapa, dovoljno je da javi na kojoj je širini i dužini i mi ga možemo naći.
• Kosa ploha je ploha koja se naginje i ako je pokus uspio, rezultat je neminovan.
• Kad promatrate pomrčinu sunca, nikad ne gledajte u sunce. Mogu se koristiti i zatamnjene naočale da bi se promatrala pomrčina, ali je potreban oprez i nikad ne smijete stajati preblizu!
• Razlika između zraka i vode je u tome što zrak može postati vlažniji, a voda ne.
• Plin koji izlazi vrlo je opasan za ljudska bića, pa slijedeći pokus smije izvesti samo učitelj.
• Četiri su simptoma prehlade. Dva sam zaboravio, a dva su toliko poznata da ih je nepotrebno spominjati.
• Liječnici kažu da su smrtonosne bolesti najgore.
• Kad se moj mlađi brat rodio, morali su ga staviti u akumulator (umjesto inkubator)
• Zmije imaju dva spola, otrovni i neotrovni.
• Neke su krave jako opasne, osobito bik.
• Živjeli su u četvrtom stoljeću prije Nove Godine.
• Slikar Goya je rođen od 1746. do 1828.
• Tekućina je isparila iz vode.
• Rimljanima je noć trajala jako dugo – do ujutro!
Svima želim puno smijeha i radosti u danima koji dolaze. Prema izreci – Tko traži, nađe.
26.12.2006. u 08:58 | K | 25 | P | # | ^
SVJETLOST BOŽIĆNE NOĆI
Svjetlost božićne noći – reče mudri starac – poput svijeće jasno pokazuje koji ljudi izgaraju čitavim bićem, koji se jednostavno tope od miline, a koji stoje podalje kao da s tim ništa nemaju, premda svjetlo i njima svijetli.
- Kako se postaje ovakav ili onakav čovjek? – upitaše učenici.
- Ljudi se opredjeljuju u različitim okolnostima i prema različitim poticajima – odgovori im on. – Stoga je teško utvrditi odakle će tko poći i gdje će se zateći. No jedno je pouzdano: ljudi koji izgaraju čitavim bićem obično ne dolaze u priliku opredjeljivati se. Njih svjetlost sama odabire.
Stjepan Lice
Božić je pokucao na vrata, a ja sam se tek sad uspjela probiti do vas, dragi prijatelji. Kao da je moj put prema blogu bio zameten visokim nanosima virtualnog snijega, kad već pravog nema niotkud. Sad žurim u obilazak vaših blogova, znam da me čeka obilje nepročitanih tekstova...
Ostavljam vam link na svoju najdražu božićnu pjesmu, jer je ne znam presnimiti i staviti na blog, a znam da bi to nekima i smetalo. Ako netko poznaje ljepšu izvedbu te pjesme na internetu, bit ću zahvalna za link.
Svim dragim prijateljima i posjetiteljima želim čestit i blagoslovljen Božić! Provedimo slijedeće dane u radosti i miru, ma gdje bili!
23.12.2006. u 21:34 | K | 41 | P | # | ^
"FINI RECEPTI"
Ukoliko je netko kopirao recepte iz ovoga posta, ispričavam se zbog propusta. Čini se da blog editor ne prihvaća znakove za pola i četvrt, umjesto toga u tekstu su se pojavljivali navodnici. Sad sam to pretvorila u decimale. Hvala Ljelji na upozorenju! 
Moja mama ima staru bilježnicu s polutvrdim koricama. Korice su bile narančaste i na njima je pisalo: FINI RECEPTI Počela ju je popunjavati krajem pedesetih godina prošlog stoljeća kad je upoznala mog tatu i željela mu ugoditi ponekim novim dobrim jelom.
U to je vrijeme bila već iskusna kuharica, pričala mi je o svojoj prvoj „ajmpren-juhici“ koja joj je pokušala pobjeći iz lonca kad je imala osam ili devet godina. Moram se pohvaliti da je ta juhica bila i moje prvo kulinarsko djelo. Još i danas se dobro sjećam ponosa pomiješanog sa strahom kad se bijela pjena počela dizati prema rubu lonca – hoću li je uspjeti na vrijeme zaustaviti, ili...
No prave kuharice uvijek žele naučiti nešto novo. Tako se mamina bilježnica punila ne samo receptima skupljenim sa svih strana, nego i savjetima uz recepte za spravljanje raznih vrsta jela, savjetima za korištenje lonca na pritisak, za korištenje zamrzivača koji su se pojavili u vrijeme mog djetinjstva... Bila su tu čak dva ili tri recepta za kozmetičke preparate.
Ta bilježnica i danas služi svojoj svrsi, samo se rijetko dopunjava. Novi recepti skupljeni sa svih strana nalaze se na papirima onako kako su došli, no svi su na jednom mjestu i željeni recept može se pronaći nakon malo listanja, a to se listanje i traženje može pretvoriti u vrlo zanimljivu pustolovinu u kojoj se pronalaze mnoge zaboravljene stvari. Korice stare bilježnice potrgane su, preostali tanki karton izgubio je svoju prvobitnu boju, no sadržaj je još uvijek na okupu i koristi se najmanje jednom mjesečno.
Imam i ja takvu bilježnicu. Tamno plave tvrde korice još su na mjestu, naslov je, naravno, FINI RECEPTI. Počela sam je pisati 17. kolovoza 1980. Očito sam imala viška vremena prije početka nastave – te sam godine krenula u drugi srednje. Ne samo na početku, i uz pojedine recepte sam ponekad zapisala datum kad sam ih dobila, a nešto češće i ime osoba koje su mi ih dale, ili neki drugi izvor – kuharice, časopisi, mama, baka, radio, televizija... Posljednjih godina rijetko zapisujem nove recepte. Uz bilježnicu koja zauzima počasno mjesto na jednoj polici u ormaru kočopere se kuharice, časopisi, izresci i papirići raznih veličina i oblika. Osim kultne Vučetićke kuharicama se rijetko služim, no po papirićima volim prekapati, a prekapam silom prilika i kad za to baš nemam vremena, pa sam zamislila kako ću sve to lijepo napisati u wordu i pohraniti na kompjutoru. Nešto od toga sam ostvarila, većinu nisam. Razlog – nedostatak vremena.
Isti me je razlog potaknuo na pisanje ovog posta. Žao mi je što posljednjih dana nisam stigla posjetiti blogove dragih prijatelja, a bojim se da ću slijedeći tjedan to moći samo povremeno u kasnim noćnim satima, a oni su mi ipak potrebni i za spavanje. Danju gotovo neću biti kod kuće, a ono malo slobodnog vremena podijelit ću s obitelji i, naravno, pripremat ću kolače.
Prekjučer sam bila na blogu chocogirl, zaintrigiralo me je predstavljanje posta na naslovnici. Na linku možete naći više zgodnih recepata. A ja vam poklanjam recepte kolača koje najčešće spravljam na Božić, neke od njih i na Uskrs, no o tome možda za nekoliko mjeseci. Sad se radujmo blagdanima koji su pred nama i nastojmo pripreme ispuniti veseljem koje Božić daruje ljudima.
BISKUPSKI KRUH
4 jaja
20 dag šećera
2 - 3 žlice ulja
nepuna žličica praška za pecivo
45 dag brašna
25 dag grožđica
3 rebra narezane čokolade
10 dag grubo kosanih oraha ili lješnjaka
Metlicom se istuku jaja, dodaju se ulje i šećer i to se miješa ˝ sata (mikserom nekoliko minuta, dok se ne dobije glatka pjenasta masa). Nakon toga dodaju se brašno i ostali sastojci, izmijesi se i na pobrašnjenoj dasci prave se male «štruce» koje se slože na namazan i posipan lim. Peče se na 200°C.
U ovaj kolač dodajem više oraha i čokolade nego što je u receptu. Grožđice operem i pošpricam rumom. Ponekad grožđice zamijenim sitno kosanim suhim smokvama. Teško mogu zamisliti Božić i Uskrs bez ovog kolača. Ponekad ga radim ljeti prije odlaska na more jer zamotan u foliju može stajati dva do tri tjedna. Nosila sam ga i na dulja putovanja i izlete.
MRAMORNI KOLAČ
500 g brašna
250 g putra
250 g šećera
3 jaja
2 velike žlice ruma
1 paketić praška za pecivo
cca 1.25 l mlijeka
Za tamno tijesto dodati još:
30 g kakao praha
30 g šećera
2 – 3 žlice mlijeka
Putar se miješa, dodaju se šećer, jaja i rum. Kad je glatko, doda se brašno s praškom za pecivo i pomiješa uz dodavanje mlijeka. 2/3 tijesta stave se u debelo namazani kalup za kuglof (maže se putrom ili margarinom, nikako uljem). U ostatak tijesta stave se dodaci za tamno tijesto i dobro se pomiješa. Tamno tijesto stavi se na svjetlo i promiješa se vilicom, da se dobije šareni uzorak. Kalup se stavi na donju razinu pećnice i peče se na 170°C 60 minuta. Prije vađenja treba se hladiti 15 – 20 minuta.
Praktičan recept za vrlo ukusan kolač koji vole mladi i stari. Može se napraviti i u protvanu, no onda nije tako ukusan. U protvan ga stavljam kad trebam dvostruku količinu za neku proslavu za više ljudi. On je puno ukusniji kad je visok i ima veću masu. Neću ga peći sad za Božić jer smo ga često jeli u posljednje vrijeme, no on je uistinu odlično rješenje kad želim napraviti nešto fino, a nemam dovoljno vremena.
VANILI KIFLICE (recept koji je moja baka naslijedila od svoje mame)
25 dag glatkog brašna
24 dag putra ili margarina
10 dag sitno mljevenih oraha
7 dag šećera u prahu
šećer u prahu s vanilijom ili umiješanim vanilin šećerom za uvaljati kad su pečene
Brašno i putar se izmrve, dodaju se mljeveni orasi i šećer. Tijesto neka odstoji na hladnom najmanje pola sata. Oblikuju se kiflice i slažu na namazan i posipan lim. Peku se polako na laganoj vatri (100-150°C). Na tanjuru se priredi šećer s vanilijom u koji se uvaljaju dok su još tople, oprezno jer su krhke.
Malo manje prhke, ali još uvijek ukusne ispadnu ako se stavi 1 bjelanjak, ali i malo više brašna u tijesto – dobar savjet kad se čovjeku žuri i nema vremena za preveliku pažljivost u izradi. Ako se rade s putrom, svakako je dobro staviti nešto više brašna. Ne mogu zamisliti Badnju večer bez ovih kiflica.
«ZORICA KOLAČ»
Tijesto:1 putar (250g)
50 dag brašna
pola paketića praška za pecivo
1 žlica mlijeka
10 dag šećera
3 žumanjka
Od sastojaka se umijesi čvrsto tijesto i podijeli na 3 dijela. Tijesto neka odstoji na hladnom, dok radimo nadjev. Onda se protvan posipa brašnom (bez mazanja!) i na dno se naribaju dva dijela tijesta na ribež za jabuke. Na to se namaže nadjev, a na nadjev se pažljivo nariba preostala trećina tijesta. Peče se na 200°C malo više od pola sata. Reže se tek kad je sasvim ohlađeno, inače se lako raspada.
Nadjev: 6 žlica pekmeza od marelice, ribana koricu jednog limuna, vanilin, 15 dag grožđica, 15 dag šećera, 15 dag mljevenih oraha pomiješamo zajedno, zatim umiješamo snijeg od tri bjelanjka.
Ovo tijesto je tvrdo i nije ga lako zamijesiti. Kad se putar počne otapati treba prekinuti miješenje i staviti tijesto u hladnjak da odstoji, inače se teško riba. Ja često uzmem 4 jaja na 60dag brašna, osobito kad koristim putar umjesto margarina. Masnoću ne treba povećavati, dovoljno je dodati malo mlijeka ako se tijesto nikako ne želi spojiti. U nadjev sam često stavljala druge pekmeze – dosad najukusniji bio je domaći pekmez od smokava moje svekrve. Grožđice operem i navlažim rumom. Oraha se može staviti malo više.
I ovaj kolač može dugo stajati, a vrlo je hranjiv i ukusan, zato smo ga često nosili na ljetovanja i izlete, iako je prhkiji i osjetljiviji u transportu od biskupskog kruha. Ponekad ga pečem i kad nisu blagdani.
SALAMA OD ORAHA
3 šalice mljevenih oraha
1 šalica šećera u prahu
3 rebra strugane čokolade
10 dag krupno narezanih oljuštenih badema
1 jaje
malo klinčića
cimet
korica od limuna
Svi sastojci dobro se izmiješaju i stave na toplo. Kad je masa mlaka, na dasci se oblikuje salama, uvalja se u šećer u prahu i ostavi na hladnom mjestu da se suši nekoliko dana.
Ova salama za mene ima okus Božića više nego ijedan drugi kolač. Možda kiflice od vanilije, no njih povremeno radim i običnim danima, osobito otkad imam sina koji je lud za njima...
NADJEV ZA SAVIJAČU OD ČOKOLADE
15 dag putra ili margarina
20 dag glatkog brašna
2.5 do 5 dl mlijeka
20 dag šećera
20 – 25 dag čokolade za kuhanje
vanilin
Putar se otopi, doda se brašno i poprži. Prije nego što počne tamniti zalije se mlijekom i miješa dok ne zakipi. Treba biti gusto kao obična krema. Dodaju se ostali sastojci. Ako se naprave grudice, može se pomiješati mikserom. Ako je krema pretvrda, može se dodati malo mlijeka.
Pretpostavljam da gotovo sve domaćice peku ili kupuju neki oblik savijače od dizanog tijesta za blagdane. Najpoznatije su orehnjača i makovnjača, no poznajem i mnoge druge. Od svih tih drugih savijača, mojoj djeci je najmilija ona od čokolade. Moja mama pronašla je recept u jednoj slovenskoj kuharici i otad je u većem dijelu obitelji značenjem istisnula tradicionalnu orehnjaču. Moja djeca je obožavaju.
Onima koji su izdržali do kraja želim DOBAR TEK!
17.12.2006. u 21:03 | K | 57 | P | # | ^
POZDRAV
Sutra će se navršiti osamnaest godina otkako je u vječnost zakoračio moj djed. Molim Gospodina da mi podari trajnu ljubav i moć sjećanja, do trenutka kad dođe moje vrijeme da krenem za njim...
17.12.2006. u 20:58 | K | 2 | P | # | ^
REDA
Reda je bila pas. Bila, kažem, jer već gotovo četrdeset godina kroči vječnim lovištima. Sjećam se njezine njuške u visini svojih očiju. Kamenčića, jednog od onih koji su ostali nakon izgradnje naselja, vlažnog od sline, koji mi je spustila na dlan i gledala me, čekajući da joj ga ponovo bacim. Gazdarice koja me je uvijek ljubazno gledala, a činila mi se neobično lijepom, jer imala je punđu od svijetlo srebrne kose na glavi koja mi se jako svidjela. Nije to bila ona klasična punđa, mislim da je kosa bila samo natapirana i učvršćena lakom, što je ostavljalo dojam prekrasne meke građevine koja je pristajala uz njeno lice. Lica se ne sjećam, samo izraza s kojim me je uvijek susretala na stubištu i vani, jer ona je imala psa, a baka i deda su van vodili mene, najmanje jednom na dan da se prozračim i poigram.
Baka je kasnije znala reći da je gospođa bila pomalo zločesta, no ja se u to nisam uvjerila. Naprosto nisam imala prilike. Gospođa srebrne kose i njen muž smrtno su stradali usred sniježne mećave, u frontalnom sudaru kod jedne od onih poznatih crnih točaka u Gorskom Kotaru, nekoliko godina nakon tih prvih susreta.
.............................
Prije sat vremena izvela sam Neru kratko van. Jadna, užasno se boji pucnjave i eksplozija koje povremeno odjekuju i potpuno neprimjereno podsjećaju na nadolazeće blagdane. Susjed iz stana preko puta (onog stana u kojem je nekad živjela Reda sa svojim vlasnicima) pogladio ju je u prolazu kad smo zajedno ulazili u zgradu. Zatim sam oprala kosu. Duga je i nije lako stajati pored kade u sagnutom položaju dok sve ne napravim. Ipak, to volim i opušta me, kao i kupanje i ponekad tuširanje, ako mi nije hladno. I dok sam tako visjela zagledana u veo crvenkastih vlasi s kojih se cijedila voda, iznenada mi je u mislima oživio njen lik.
Reda. Pas iz mog najranijeg djetinjstva, jer imala sam samo dvije i pol godine kad sam doselila s bakom i dedom u stan u kojem sad ponovo živim. Jedini dokaz da moj strah od pasa nije oduvijek. Da je bio dugotrajan, ali ne i doživotan, znam, jer nestao je samo nekoliko tjedana nakon što sam prije sedamnaest godina donijela kući malo toplo klupko hladne vlažne njuškice.
Možda izgleda da sad pišem nepovezano, no spojilo mi se nekoliko događaja koji su prizvali ovo sjećanje pod mlazom tople vode. Iridin post o tumačenju snova podsjetio me je na jedan san koji sam sanjala jako davno i nakon kojeg sam se počela bojati pasa. Sanjala sam da trčim ulicom, a za mnom jure dva velika psa. Sjećam se sablasno praznog izloga koji je bio iznutra pokriven bijelim papirom. Spotaknula sam se i pala, psi su se zaletjeli i skočili na mene. Vjerojatno sam se zatim probudila, jer nastavka nema.
Odonda sam se godinama bojala pasa. Pretpostavljam da je strah izbio u nekoj razvojnoj fazi i konkretizirao se u liku psa. Nisam se bojala samo velikih opasnih pasa koji pokazuju očigledne zle namjere – to je nešto čega se i danas bojim. Bojala sam se i malih štenaca, i dražesnih pripadnika patuljastih pasmina koji su sigurno neizmjerno uživali što mogu na smrt prestrašiti nekoliko puta veće stvorenje od sebe. Tome nije pripomoglo i nekoliko stvarno neugodnih susreta sa psima, kao ni sličan strah koji je postojao kod jednog člana obitelji. Radilo se naprosto o fobiji. Tako se ljudi panično boje zmija, pa i kad su ove potpuno bezopasne, što je najčešći slučaj. Da o kukcima ne govorim...
Sjećam se još jednog straha koji se konkretizirao nakon sna. Mogla sam imati sedam ili osam godina, znam da sam već dobro plivala. Prije odlaska na more sanjala sam kako se s dječjim društvom kupam na plaži koju sam jako dobro poznavala. Iznenada se sve nekako zastrašujuće promijenilo i znala sam da je u moru nešto opasno – morski pas, pomislila sam. Ostatak sna bilo je mukotrpno izvlačenje iz mora, gdje mi je obala, koja je naizgled bila na dohvat ruke, stalno izmicala, ili se nisam mogla uspeti na stijene... Te sam godine oprezno ulazila u more, a i dan danas se ne udaljavam previše od obale, nego radije plivam uz nju kad se zaželim malo bolje protegnuti u vodi.
............................................
Reda, velika pitoma njemačka ovčarka, navodno je završila kod vlasnikovih rođaka nakon njihove smrti. Možda mi baka nije htjela reći da su je dali uspavati, no kako je taj postupak smatrala ispravnim u slučaju kad se psu ne može naći vlasnik, vjerojatno bi mi bila rekla da je znala. Tada osamnaestogodišnja kćer pokojnih susjeda još je nekoliko puta navratila, nakon što se preselila teti negdje u centru grada. Onda više nisam čula ništa o njoj. Reda je nestala u magli meni nepoznate sudbine. Žalila sam je, iako sam se u to vrijeme već bojala pasa. Da je ostatak života provela tamo, s vlasnicima, možda se moj strah od pasa ne bi razvio do neslućenih razmjera, možda bi potražio izlaz u nekom drugom stvoru. Bi li mi život bio lakši da sam se u tom razdoblju plašila mačaka, miševa, paukova, zmija ili nečeg desetog?
14.12.2006. u 18:18 | K | 34 | P | # | ^
NARANČA
Približava se Božić. Blagdan koji smo nekad proslavljali velikim obiteljskim okupljanjem kod bake i dede. Miris vinske juhe kojom je nakon molitve započinjala večera miješao se s mirisom svježe ispečene velike pogače u koju je baka umijesila aluminijskom folijom pažljivo omotane novčiće – nekad dinare, kasnije kune, koje smo za sreću tražili u svom odlomljenom komadu. Francuska salata, salata od graha s tanko narezanim lukom, zelene masline punjene komadićem crvene paprike koje sam voljela gledati, ali ne i jesti, kapare, naresci, sir, hladna pečenka i još poneki specijalitet krasili bi dva stola pored visokog bora ukrašenog prekrasnim kuglicama, svjećicama i prskalicama, dok su se dolje pod granama skrivale dijelom ručno izrađene jaslice i pokloni za nas, dok smo bili djeca, za našu djecu kasnije, kad smo odrasli dolazili sa svojom djecom. U šarene dječje čaše nalijevali su se sokovi, od malinovca prije mnogo godina, do kole i fante u novije doba. Slijedili su kolači, narezani i naslagani na velike pladnjeve – orehnjača, makovnjača, sirnjača, bakine vanili kiflice, voćne kuglice, salama od oraha, bakina torta, jedinstvena kombinacija mekog biskvita s dvije kreme, nasjeckanim voćem i čokoladom.
Nakon svih tih ljepota, baka i deda su često odnekud izvukli veliku kutiju punu naranči. Njih su kao posebnu dragocjenost dijelili prisutnima. Nisu to bile sočne i slasne naranče jedra mesa i gotovo bez koštica, kakve se uz malo sreće i znanja mogu nabaviti na placu. Bile su blijede boje i kiselkaste, kriške su se teško odvajale, a pulpa je bila više ili manje isušena i puna koštica. Ali bile su to naše domaće naranče s mora, plodovi koje su ljubazni susjedi brali usred zime i slali u Zagreb da razvesele ljude.
Gore je slika tog lijepog drveta koje je nedavno proslavilo trideseti rođendan. Na njoj se vide zeleni plodovi kakvi su bili početkom kolovoza ove godine. Njezina krošnja gotovo u potpunosti pokriva maleno dvorište koje se s lakoćom može prijeći u nekoliko koraka. Ljeti je prekrasno sjesti na plastičnu vrtnu stolicu u njen hlad i osluškivati kliktanje galebova u modrim visinama.
Baka i deda ondje su provodili toplo doba godine i mogli promatrati plodove kako rastu. Mi smo najčešće dolazili u srpnju, u vrijeme kad su narančice još male i često padaju na tlo uz tihi tupi udarac i lagani zvuk kotrljanja. Ponekad je dvorište bilo puno tih nedozrelih zelenih bobica. Deda ih je pažljivo promatrao i rekao kako su male, a u kolovozu narastu tako da nije zgodno ako ti slučajno padnu na glavu. No kolovoške velike loptice rijetko se odvajaju od svojih sigurnih ležišta. Dotad je već previše hrane i sunca uloženo u njih da bi im bilo dopušteno samo tako otkotrljati se u prazno. Ima u tome nekakve prirodne ekonomije.
Tako me ljeti drvo okićeno zelenim kuglicama podsjeća na Božić, a zimske naranče, kad i nisu s tog stabla, prizovu u sjećanje tople ljetne dane. I sve je nekako povezano, sve se kreće u čarobnim krugovima, s uvijek novim sudionicima i promatračima. I ništa ne traje zauvijek, samo ti krugovi i promjene koji i nas sad nose na svojim valovima...
12.12.2006. u 00:04 | K | 45 | P | # | ^
KAVEZ
GRAD
Govoriš sam sebi: otputovat ću
U neku drugu zemlju, na neko drugo more,
U grad mnogo ljepši nego što je ovaj
Ikad mogao biti il što će ikad biti –
Gdje se svakim krokom steže omča:
Srce u pokopanom tijelu, istrošenom:
Koliko, koliko još moram biti ovdje
Zatočen u ovim sumornim krajevima
Banalnog duha? Kamo god pogledam,
Dižu se crne ruševine mog života.
Koliko sam samo godina ovdje proveo,
Trošio i rasipao, a ništa nisam stekao.
Nema druge zemlje, prijatelju, nema drugog mora,
Jer grad će poći za tobom: u istim ulicama
Vrtjet ćeš se bez kraja i konca, u istim
Duhovnim predgrađima klizit ćeš od mladosti do starosti,
U istoj ćeš kući napokon pobijeljeti –
Jer grad je ovaj kavez.
Nema bolje luke koja te čeka od ove,
Nema lađe da te primi – Ah! zar ne vidiš,
Baš ko što si sav svoj život upropastio
Na ovom jednom mjestu, upropastio si ga
Posvuda sada, na svoj kugli zemaljskoj?
Kavahis
( iz Aleksandrijskog kvarteta Lawrenca Durrella)
Moglo bi i ovako:
...Baš kao što si sav svoj život učinio dobrim
na ovom jednom mjestu, učinio si ga dobrim
posvuda sada, na svoj kugli zemaljskoj...
Moja nezgrapna promjena u posljednja tri stiha, kao i sve varijante između dvije krajnosti čine mi se jednako primjerenim završrtkom ove pjesme. Ako volite čitati, i volite puno i dobro čitati, svakako preporučujem prekrasno Durrellovo djelo u četiri knjige. Provest će vas kroz vrtloge snažnih osjećaja, uvući u misli i povijest neobičnih junaka, osjetit ćete oštar vonj velike egipatske luke koja se slučajno našla kao prizorište nevidljive drame kakva bi se možda mogla odigrati i u bilo kojem dijelu živopisnog svijeta koji nas okružuje. Gornji stihovi potiču na razmišljanje.
Postoje li mjesta na zemlji koja nas zarobljavaju našom vlastitom ljubavlju, mržnjom ili ravnodušnošću? Postoje li mjesta koja nas uvijek snažno privlače, ma gdje mi trenutno boravili? Postoje li ona koja nas uzdižu ka nebu ili nas obaraju u blato, bacaju u očaj, ispunjavaju bespomoćnim bijesom? Postoje. Postoje mnoga mjesta koja su iz tko zna kojeg razloga postala za nas više ili manje važna. No što su zapravo ta mjesta? Točke na zemljovidu? Točke na krhkoj kori koja obavija nepostojanu užarenu nutrinu malog planeta koji bjesomučno juri oko svoje zvijezde, koji zajedno s tom zvijezdom i nekoliko najbližih susjeda mahnito juri u nepoznato kroz naizgled beskonačni prostor koji ga okružuje?
Ne, uistinu nisu bitna imena gradova i mjesta koja će za nekoliko godina ili tisućljeća biti izbrisana iz sjećanja novih naraštaja. Krhko je znanje. Još je krhkije pamćenje živućih generacija. Taj test zaborava prolaze samo uistinu bitne stvari. I to uz uvijet da same generacije prežive i požive neko vrijeme.
Mi smo ti koji smo privučeni tim mjestima. U krhkim kavezima tijela lutamo od rođenja do smrti istražujući područja većeg kaveza koji nas okružuje. Pored mnogih mjesta ravnodušno prolazimo. No neka nas mjesta privlače iznenađujućom snagom. Neki gradovi, neka mjesta, neke ulice, planine, rijeke, otoci, otočići, pozdravljaju nas kao stare znance. Nekih se mjesta plašimo. Sva ta mjesta važna su nam na neki pozitivan ili negativan način, i sva nas zarobljavaju, zaustavljaju naše kretanje i traže našu pozornost. Možda smo i mi na neki način važni njima. Jer bez nas, ona bi bila samo točke na površini zemaljskoj, a ne krletka za zlatnu pticu naše duše...
09.12.2006. u 07:18 | K | 41 | P | # | ^
VAU!
Ovaj tjedan sam zaista u komi s vremenom. Zaletim se na blog, krenem čitati i već me nešto odvlači od kompjutora. Kvari mi se i veza s internetom. Znam da je problem kod mene, nastaje kad se na mom kompu igraju igrice, ali zasad ga ne znam riješiti. Gremlini, čini se. 
Budući da trenutno nisam u mogućnosti, ali ni u stanju pisati, upoznajem vas sa svojom Nerom. Ne služim se baš dobro fotoaparatom, a ne znam ni ukloniti zeleno svjetlo očne pozadine - ili što već svijetli kad se psa slika blicom. Nemam opciju za Green Eye u ACDSee koji koristim. Ako netko može pomoći, bit ću zahvalna, na većini slika mi pas izgleda kao vanzemaljac. 
Slika prva: Nera se upucava i očekuje neophodnu porciju maženja. Jeste li čuli za psa kojeg OBAVEZNO treba pomaziti prije šetnje, ma kolika bila sila zbog koje se izlazi. Ja nisam. Dok nisam upoznala Neru. Moj prvi pas je lajao, jurio u krug i skakao kao lud kad bi netko samo pogledao lajnu, a ova ovdje - prosudite sami... 
Slika druga: Nera dobiva ono što je tražila 
Slika treća: Nera na svom omiljenom mjestu
Posjetit ću vas čim nađem vremena, vaugh!
P. S. Ovi smješkići u postu stavljeni su u čast jednoj meni jako dragoj osobi koja ih smatra suvišnima i ometajućima. Možda promijeni mišljenje kad vidi kako su slatki...
06.12.2006. u 20:19 | K | 39 | P | # | ^
KRUH NAŠ SVAGDANJI
Obitelj sjeda za blagdanski stol. Bistra juha s rezancima, pečeno pile ili purica s mlincima, pekarski krumpir, riža s raznim začinima ili rizi-bizi, salate – zelena, od rajčice, graha, zelja, cikle... Deserti – kolači, torte, sladoled, voćna salata, nabujci...
Skupina tinejđera ulazi u „fast-food“ restoran. Sjedaju na neudobne stolice, za stolove bez stolnjaka i naručuju hranu koja im stiže servirana na kartonskoj ili plastičnoj nepovratnoj ambalaži – kako bi je mogli iznijeti van, naravno. Hamburgeri, cheesburgeri, komadi pizze s raznim punjenjima, pommes frites s ketchupom, palačinke, krafne, razni oblici kole s njezinim bližim i daljim rođacima...
Pauza za gablec. Špek fileki, grah na više načina, razna variva koja se mogu lako podgrijavati, čevapi, burek, sendviči svih vrsta oblika i dimenzija, pivo, mineralna voda ili sokovi u plastičnim bocama, poneka cigareta na brzinu prije povratka na posao...
Orbitalna stanica kruži oko zemlje. Posada priprema glavni dnevni obrok. Hrana i piće su u posebnim paketićima i tubama, kako bi sigurno našli put do astronautovih usta. Špinat s krumpirom, riža s pasiranom mrkvom i mesom, pudinzi i kreme, razni napitci...
Sad bih mogla ponovo obići sva prizorišta i napisati ponešto o tome kako pojedinci pristupaju obroku. Ponetko će se možda prekrižiti ili na neki drugi način zahvaliti za hranu i piće koje vidi pred sobom. No pitanje je tko će od njih to učiniti svjesno i s istinskom zahvalnošću, a tko makinalno, kao nešto što je uobičajeno u njihovoj životnoj sredini. Vjerujem da će većina jesti s određenim užitkom, jer svi su iz gornjih odlomaka imali sreću i privilegij da su mogli slobodno izabrati od ponuđenog izobilja ono što im u datom trenutku najviše odgovara.
Uistinu, povezujemo li mi, pripadnici sretnijeg i bogatijeg dijela čovječanstva (pritom ne mislim na zemljopisne podjele, nego na one koje odijeljuju ljude koji navečer liježu gladni, ne znajući hoće li sutradan imati što jesti i piti, od onih koji su u to relativno sigurni i najčešće siti nemaju naviku zamarati se takvim teškim mislima) hranu i piće s pojmovima kao što su poštovanje, zahvalnost, ljubav, Bog, providnost...? Velika većina nas trpa u sebe hranjive supstancije, ne razmišljajući odakle dolaze, kako su do nas došle, jesu li korisne, beskorisne, možda i štetne. Kad bih obrađivala sve spomenute aspekte ove teme, mogla bih napisati knjigu, ili više njih. Željela bih upozoriti na jedan sasvim mali dio.
Prije nekoliko godina sjetila sam se postaviti jedno pitanje i dobila poražavajući odgovor koji me je duboko pogodio. Ljudi, osobito djeca, ova gradska djeca koja naizgled imaju sve što bi čovjek mogao poželjeti, nisu svjesna odakle dolazi hrana koju jedu. Podcjenjivački stav prema selu i poljoprivredi u glavama našeg podmlatka očito stvara pogrešnu predodžbu – da se hrana proizvodi, dakle, da je mi ljudi proizvodimo. (Na sličan način zapanjio me moj sin kad sam mu objašnjavala da ne mogu nešto kupiti jer nemam novaca. On me je s punim pouzdanjem podsjetio da imam novaca – u bankomatu.)
U pradavnim vremenima ljudi su štovali majku Zemlju u liku debele trudne žene, hraniteljice koja jedina može podariti novi život i blagostanje. To se štovanje čuvalo tisućljećima, ljudi su molili, pjevali, plesali, vršili obrede u svetištima, na njivama i drugim mjestima gdje se uzgaja i obrađuje hrana bez koje nema života. Latinski glagol colere prvobitno je značio obrađivati zemlju, zatim štovati (bogove i vrlo cijenjene smrtnike) i na kraju poštovati (u najširem smislu). Danas od te riječi često koristimo izvedenice kultura, kult, kulturan, kultan, kultiviran... Agricultura je složenica koja doslovno znači obrađivanje polja, i mi kažemo agrikultura ili zemljoradnja, no nismo svjesni prisutnog elementa koji ukazuje na poštovanje. Postoji i hortikultura ili uzgoj biljaka u vrtu. Našlo bi se toga još...
Ljudi moji dragi, razmislite i počnite objašnjavati svojoj djeci, ali i drugima, odakle dolazi hrana kojom se hranimo. Bez obzira na terminologiju koja je uobičajena u javnim medijima, hrana se ne proizvodi, hrana se uzgaja. Mrkve ne nastaju u tvornicama slagane dio po dio, za njih je potrebno sjeme koje u određenim uvjetima proklija i izraste u mrkvu. Ako je sjeme loše ili uvjeti nisu zadovoljeni, mrkva neće proklijati ili će ostati kržljava. Sjeme može biti zdravo, staro, genetski modificirano ili ne znam kakvo još, ali mi ga ne možemo stvoriti! Možemo ga samo zasijati i truditi se da od njega nastane ono što smo sebi zacrtali da želimo. Zrna pšenice ne kuju se kao naše lipe u kovnici novca, zašto onda govorimo o proizvodnji? Proizvodnja kukuruza, riže, špinata, jabuka, šipka...??? Zar sve što radimo oko tih biljaka nije samo pomoć prirodnom procesu, dakle UZGOJ – zvao se on intenzivni, prirodni, biodinamički ili nekako drugačije?
Ako ne želite da vam djeca postanu tvrdoglavi mali vegetarijanci (ili poluvegetarijanci, sve dok ste im u stanju prikriti porijeklo i istinsku prirodu hrenovki, šunke, špeka i sličnih prerađevina), onda im ipak ne objašnjavajte proizvodnju mesa. No mogli biste i ovdje riječ proizvodnja zamijeniti riječju uzgoj i tov, već prema vrsti životinje o kojoj se radi, jer mislim da nije prikladno reći da se ribe ili školjke tove. Ta bi ih mala promjena terminologije mogla približiti svijesti da sve što uzimamo za svoje funkcioniranje i razvoj dolazi od zemlje, a ne s nekakve apstraktne tekuće trake...
Da se samo nakratko vratim skupinama koje zadovoljno sjedaju za stol u prvim odlomcima posta. Od zelenja za juhu i brašna s jajima od kojeg su umiješeni rezanci (tvornički ili domaći, svejedno za ovu priču) do purice i fileka; od svježe istisnutog narančinog soka do karameliziranog šećera kojim su kole obojane, sve, baš sve dolazi iz prirode, od Zemlje, od Stvoritelja, ako u njega vjerujemo.
Zato se zamislimo ponekad nad upravo pojedenim obrokom ili prije njega. Ne zaslužuje li hrana koju jedemo i piće koje pijemo bar malo naše zahvalnosti? I poštovanja?
03.12.2006. u 17:07 | K | 46 | P | # | ^
