KRUH NAŠ SVAGDANJI
Obitelj sjeda za blagdanski stol. Bistra juha s rezancima, pečeno pile ili purica s mlincima, pekarski krumpir, riža s raznim začinima ili rizi-bizi, salate – zelena, od rajčice, graha, zelja, cikle... Deserti – kolači, torte, sladoled, voćna salata, nabujci...
Skupina tinejđera ulazi u „fast-food“ restoran. Sjedaju na neudobne stolice, za stolove bez stolnjaka i naručuju hranu koja im stiže servirana na kartonskoj ili plastičnoj nepovratnoj ambalaži – kako bi je mogli iznijeti van, naravno. Hamburgeri, cheesburgeri, komadi pizze s raznim punjenjima, pommes frites s ketchupom, palačinke, krafne, razni oblici kole s njezinim bližim i daljim rođacima...
Pauza za gablec. Špek fileki, grah na više načina, razna variva koja se mogu lako podgrijavati, čevapi, burek, sendviči svih vrsta oblika i dimenzija, pivo, mineralna voda ili sokovi u plastičnim bocama, poneka cigareta na brzinu prije povratka na posao...
Orbitalna stanica kruži oko zemlje. Posada priprema glavni dnevni obrok. Hrana i piće su u posebnim paketićima i tubama, kako bi sigurno našli put do astronautovih usta. Špinat s krumpirom, riža s pasiranom mrkvom i mesom, pudinzi i kreme, razni napitci...
Sad bih mogla ponovo obići sva prizorišta i napisati ponešto o tome kako pojedinci pristupaju obroku. Ponetko će se možda prekrižiti ili na neki drugi način zahvaliti za hranu i piće koje vidi pred sobom. No pitanje je tko će od njih to učiniti svjesno i s istinskom zahvalnošću, a tko makinalno, kao nešto što je uobičajeno u njihovoj životnoj sredini. Vjerujem da će većina jesti s određenim užitkom, jer svi su iz gornjih odlomaka imali sreću i privilegij da su mogli slobodno izabrati od ponuđenog izobilja ono što im u datom trenutku najviše odgovara.
Uistinu, povezujemo li mi, pripadnici sretnijeg i bogatijeg dijela čovječanstva (pritom ne mislim na zemljopisne podjele, nego na one koje odijeljuju ljude koji navečer liježu gladni, ne znajući hoće li sutradan imati što jesti i piti, od onih koji su u to relativno sigurni i najčešće siti nemaju naviku zamarati se takvim teškim mislima) hranu i piće s pojmovima kao što su poštovanje, zahvalnost, ljubav, Bog, providnost...? Velika većina nas trpa u sebe hranjive supstancije, ne razmišljajući odakle dolaze, kako su do nas došle, jesu li korisne, beskorisne, možda i štetne. Kad bih obrađivala sve spomenute aspekte ove teme, mogla bih napisati knjigu, ili više njih. Željela bih upozoriti na jedan sasvim mali dio.
Prije nekoliko godina sjetila sam se postaviti jedno pitanje i dobila poražavajući odgovor koji me je duboko pogodio. Ljudi, osobito djeca, ova gradska djeca koja naizgled imaju sve što bi čovjek mogao poželjeti, nisu svjesna odakle dolazi hrana koju jedu. Podcjenjivački stav prema selu i poljoprivredi u glavama našeg podmlatka očito stvara pogrešnu predodžbu – da se hrana proizvodi, dakle, da je mi ljudi proizvodimo. (Na sličan način zapanjio me moj sin kad sam mu objašnjavala da ne mogu nešto kupiti jer nemam novaca. On me je s punim pouzdanjem podsjetio da imam novaca – u bankomatu.)
U pradavnim vremenima ljudi su štovali majku Zemlju u liku debele trudne žene, hraniteljice koja jedina može podariti novi život i blagostanje. To se štovanje čuvalo tisućljećima, ljudi su molili, pjevali, plesali, vršili obrede u svetištima, na njivama i drugim mjestima gdje se uzgaja i obrađuje hrana bez koje nema života. Latinski glagol colere prvobitno je značio obrađivati zemlju, zatim štovati (bogove i vrlo cijenjene smrtnike) i na kraju poštovati (u najširem smislu). Danas od te riječi često koristimo izvedenice kultura, kult, kulturan, kultan, kultiviran... Agricultura je složenica koja doslovno znači obrađivanje polja, i mi kažemo agrikultura ili zemljoradnja, no nismo svjesni prisutnog elementa koji ukazuje na poštovanje. Postoji i hortikultura ili uzgoj biljaka u vrtu. Našlo bi se toga još...
Ljudi moji dragi, razmislite i počnite objašnjavati svojoj djeci, ali i drugima, odakle dolazi hrana kojom se hranimo. Bez obzira na terminologiju koja je uobičajena u javnim medijima, hrana se ne proizvodi, hrana se uzgaja. Mrkve ne nastaju u tvornicama slagane dio po dio, za njih je potrebno sjeme koje u određenim uvjetima proklija i izraste u mrkvu. Ako je sjeme loše ili uvjeti nisu zadovoljeni, mrkva neće proklijati ili će ostati kržljava. Sjeme može biti zdravo, staro, genetski modificirano ili ne znam kakvo još, ali mi ga ne možemo stvoriti! Možemo ga samo zasijati i truditi se da od njega nastane ono što smo sebi zacrtali da želimo. Zrna pšenice ne kuju se kao naše lipe u kovnici novca, zašto onda govorimo o proizvodnji? Proizvodnja kukuruza, riže, špinata, jabuka, šipka...??? Zar sve što radimo oko tih biljaka nije samo pomoć prirodnom procesu, dakle UZGOJ – zvao se on intenzivni, prirodni, biodinamički ili nekako drugačije?
Ako ne želite da vam djeca postanu tvrdoglavi mali vegetarijanci (ili poluvegetarijanci, sve dok ste im u stanju prikriti porijeklo i istinsku prirodu hrenovki, šunke, špeka i sličnih prerađevina), onda im ipak ne objašnjavajte proizvodnju mesa. No mogli biste i ovdje riječ proizvodnja zamijeniti riječju uzgoj i tov, već prema vrsti životinje o kojoj se radi, jer mislim da nije prikladno reći da se ribe ili školjke tove. Ta bi ih mala promjena terminologije mogla približiti svijesti da sve što uzimamo za svoje funkcioniranje i razvoj dolazi od zemlje, a ne s nekakve apstraktne tekuće trake...
Da se samo nakratko vratim skupinama koje zadovoljno sjedaju za stol u prvim odlomcima posta. Od zelenja za juhu i brašna s jajima od kojeg su umiješeni rezanci (tvornički ili domaći, svejedno za ovu priču) do purice i fileka; od svježe istisnutog narančinog soka do karameliziranog šećera kojim su kole obojane, sve, baš sve dolazi iz prirode, od Zemlje, od Stvoritelja, ako u njega vjerujemo.
Zato se zamislimo ponekad nad upravo pojedenim obrokom ili prije njega. Ne zaslužuje li hrana koju jedemo i piće koje pijemo bar malo naše zahvalnosti? I poštovanja?
03.12.2006. u 17:07 | K | 46 | P | # | ^
svaki oblik života zaslužuje da mu se prilazi s poštovanjem. Kad je pripremljena hrana u pitanju, mnogi iskazuju zahvalnost na vlastite načine, rukom naprave znak križa prije pripreme, pomole se prije jela. To su tek neki od simbola svjesnost o postanku i svrsi te hrane. Razni ljudi na različite načine iskazuju svoju zahvalnost i svjesnost. Najčešće tako da drugi ne vide, ne praveći teatar oko toga, ako su u društvu.
Lijepo da si potakla tu temu. hugs :- )| oceana | 03.12.2006. u 18:02
neki ga imaju previše, neki ne nemaju uopće
nekima je to blagoslov nekima prokletstvo| 5@k XIII. | 03.12.2006. u 18:06
zaslužuje naravno, ali baš kao što kažeš i sama rijetko sjetimo toga...ja to priznajem, nakad se samo bacim na hranu i gotovo...tako mi u svemu što radimo i svemu što se nalazi oko nas, uzimamo zdavo za gotovo, i to nema veze cijenimo li hranu zbog toga što je nemamo ili imamo, to ima veze samo s tima što smo zaboravili da smo u biti mali ljudi...
| *Mala_Chi* | 03.12.2006. u 18:15
Na zalost, vecina ljudi ne iskazuje nikakvu zahvalnost majci Zemlji na svim bogatstvima koje nam daje. Nekim je roditeljima lakse dati kune za brzu hranu, nego spremiti obrok u radnom tjednu. Vikendom mozda i da, osobito ako se ide na rucak kod djeda i bake. Je li nam tempo zivota nametnuo brzinu i u jelu i u odabiru namirnica, pa niti ne razmisljamo sto sve i kojim redom "trpamo u sebe". Dok na drugoj strani, mnogi umiru gladni, zbog siromastva, zbog izgubljene ljetine...na zalost, oni su vjerovali u majku prirodu i ona im je oduzela onaj njihov trud, dok kod nas, spricani raznim pesticidima, ubrizgani kemikalijama, genetski modificirani, svi proizvodi izgledaju savrseno zdravo....no jesu li...znamo li zapravo sto jedemo?Ovaj post bi se mogao jos prosiriti, zaista zahvalna tema i odlicno da si se dotakla ovoga...
| mirisdunje | 03.12.2006. u 18:15
Zaslužuje. Ali to mogu imati samo subotom i nedjeljeom, ostale dane imam kapitalističku satnicu a ciganske uvjete rada.
| ljelja | 03.12.2006. u 18:27
Istina je da se nad takvim stvarima zamislim tek kad netko pokrene temu, u međuvremenu jurim kroz život, obračunavam se s obavezama, gutam hranu na brzinu...svima nam fali vrijeme za opuštanje, razmišljanje i poštivanje pravih vrijednosti...
| Majstorica s mora | 03.12.2006. u 19:55
jako dobar post i 5 minuta di 12 da se terminologija mijenja, jer mediji šire zabludu da se sve proizvodi...ovaj post bih proslijedila svim televizijama, pisanim novinama i časopisima, svim portalima i cijeloj elektroničkoj javnosti...
| Irida | 03.12.2006. u 20:47
Sviđa mi se razmišljanje.. Čitajući pomislila sam kako je blagodat živjeti blizu grada ali ne u njemu (iako sam totalno gradsko dijete, ali mislim da sam još imala privilegij u OŠ odlaziti u vrtove koji su bili na rubu naselja pa mi proizvodnja hrane nije bila strana). Djeca koja žive blizu grada ali ne u njemu mogu ipak imati dodir s prirodom. To ti je to. I što se tiče hrane, ali i što se tiče npr. zajedničkog života (kad se o smrti radi) - kao da smo tolike elemente udaljili iz svojih života. I zaključujemo poput tvog sina da imaš novaca jer je bankomat tu negdje i ti samo trebaš upotrijebiti svoju karticu....
A što se tiče zdrave ili neke druge hrane... Slažem se... Iako si ponekad dozvolim colu smatram da se treba zdravo hraniti, a to zdravo za mene znači raznolika prehrana...
Za Dane zahvalnosti pokušavamo djeci približiti nastajanje kruha... Od početka, od sjemena do onog kruha u trgovini ili pekari... Treba početi od djece. Sa svime. Uvijek od djece. Ali, ne možemo djeci dati ono što nemamo... Naš stav prema životu prenosi se na našu djecu... Pa i onda kada se čini da nas ne "šljive", negdje u temelju to je ostalo.... Izniknut će u pravo vrijeme...
A zahvalnost za kruh svagdašnji? Trebali bismo biti zahvalni i ponekad se sjetiti svih onih koraka koji su bili potrebni da na našem stolu zamiriše kruh... (Ili varivo na 100 načina :)) =
Dobar ti početa novog radnosg tjedna i blagoslovljeno vrijeme Došašća koje smo danas započeli....
:))| posoljeni zrak | 03.12.2006. u 22:09
Istina. Ovaj post je stvarno poučan. Istina, mnogi od nas ne cijene više Majku prirodu jer misle da je to sve djelo neke pokretne trake. No, nije tako. Majka priroda nam je podarila sve, ali mi to ne znamo cijeniti. Mnogi moji vršnjaci i ne znaju što je to žito, salata, krumpir, mrkva ili kako se uzgaja. Bitno je da ih oni mogu kupiti u trgovini. A tek ovi fast foodovi... To je posebna priča.
Hvala ti što si me podsjetila na današnje probleme cijeloga svijeta.
Osmijeh....| Festina lente! | 03.12.2006. u 22:22
Znaš li, da su prije nekoliko godina osnovali banku koja čuva sjemenje? U Kaliforniji, na tajnom mjestu. I u njoj čuvaju primjerke sjemenja koja jednostavno nestaju sa svojih prirodnih mjesta, onih na kojima su potekli, a zamijenilo ih nešto neprepoznatljivo. Tako u toj banci možeš vidjeti žito, zrnje žita onakvo kakvim su ga vidjeli nekada davno, dok ga nismo počeli križati, u nastojanju dobiti što više uroda. Gledao sam to (u dokumentarcu, naravno, jer nema svatko slobodan pristup u tu vrstu arke) i smučilo mi se! Gledaš u sjemenje koje je othranilo čovječanstvo, a sad, na tom istom mjestu, na kojem je poniklo, pustoš, ratna razaranja...svima i svačemu podižemo spomenike, a žitu nigdje nema spomenika! Samo specijalnim čelikom napravljeni cilindar, u njemu zrnje i sve to čvrsto zatvoreno i sakriveno pod zemljom od očiju javnosti! Ponekad se zbilja najozbiljnije pitam, nismo li mi, ljudska vrsta, jednostavno proklreti virus koji nastoji uništiti planet: virus i ništa više!
Eto, vidiš, što mi rade tvoji postovi? I kako sad mogu napisati veselu priču? A i kiša uporno pada...| misko | 04.12.2006. u 09:41
pa najpoznatiji je primjer kada su klinci, mislim u Njemačkoj al ne bih se čudila da i drugdje u svijetu, mislili da je krava ljubičasta (zbog milka čokolade)....
moram priznati da sam sretnica jer, iako sam odrasla u velikom gradu, često sam išla na selo, pomagala baki i didi okopavati povrće (imala sam minijaturnu motikicu), sa sestričnama sam u Mosoru pazila koze i ovce i poslije toga smo ih muzle (i to sam naučila) i to su mi najveći gušti mog djetinjstva i sretna sam što sam to sve saznala i upoznala. Nadam se da ću i svojoj djeci jednoga dana imati prilike to pokazati da ne bi mislili da je se hrana proizvodi, i sve ovo što si navela u postu, koji je zbilja prekrasan. Baš uživam čitajući tvoje postove.
lijepi pozdrav| Brunhilda | 04.12.2006. u 10:41
Kolosalno. Dotakli ste bit.
Hrana je svetinja, blagoslov,
pa onda opsesija, pretovar tijela,
navika, utočište, cigareta poslužena
u dimove tanjura. Hrana je izgovor
da razorena obitelj nevoljko za isti
stol posjeda. Hrana je grč i užitak.
Ja ne jedem utorkom, a ostale dane
želim da mi ona bude puteljak
do čista srca. Hvala na divnim mislima.| Vladimir Ordanić | 04.12.2006. u 11:22
..živimo kao u PROLAZU - kraj ljudi, hrane, stavri, događaja..nemamo više ISKUSTVO PUNINE TRENUTKA - i zato smo svi u nekom stresu???
..ja se trenutno pred zrcalom preispitujem - koliko cijenim svoj izgled...jer previše je na meni "zaljepljene" hrane :-))) pozdrav| SONATA O LJUBAVI | 04.12.2006. u 12:08
Pa sad... da sve dolazi iz prirode, i nafta je prirodna, a od nje se rade umjetne arome :) A sto se tice proizvodnje mesa, mislim da ju treba objasniti djeci. Nije u redu skrivati to od njih. Toliko djece zapravo ne zna da je hamburger mljevena krava. Ako postanu vegetarijanci, tim bolje za njih. Znam zenu koja je od rodjenja vegetarijanka jer joj se meso zgadilo kad ga je prvi put probala i nije ga nikad htjela jesti (cujem da mala djeca opcenito ne vole meso, pa im ga roditelji moraju miksati s vocem da ih natjeraju da ga pojedu). Ima dvoje djece vegetarijanaca od rodjenja, i, priznajem da nikad nisam vidjela pristojniju i mudriju djecu (namjerno sam napisala mudriju iako se mudrost obicno pripisuje starosti, ovdje se ne radi samo o pameti). Znam jos dvojicu koja imaju djecu vegane, jedno dijete ima jednu godinu, a drugo dvije i bas im nista ne fali. Ja bih bila zahvalna svojim roditeljima da mi nisu davali meso, da su mi ostavili mogucnost izbora. Ovako sam uspjela postati vegetarijanka tek s 20 godina jer sam nailazila na obeshrabrivanje okoline. Sokira me, takodjer, sto je ljudima pri odabiru hrane prvi kriterij cijena, drugi drzava porijekla (sto je u redu kod svjezeg voca i povrca, ali nema smisla kod napolitanki jer su sastojci izvana, a samo su ispecene kod nas), treci okus, a tek pri kraju je sastav i nacin uzgoja. Istovremeno ti isti ljudi dizu kredit da bi kupili dizajnerske suncane naocale za 4000 kuna. Vecina ljudi nikad nije cula za biouzgoj i misle da je zdrava hrana ako je kukuruz uzgojen, umjetno gnojen i sprican u Hrvatskoj pesticidima koje proizvode nase firme.
| Frederika | 04.12.2006. u 13:00
već sam čuo da današnja djeca kravu povezuju s onom ljubičastom s reklame za Milku. vjerojatno ih ništa više ne zna ni kako izgleda patka, bar mi tako kaže Zizi. a njeni učenici su srednjoškolci. ne znam što nam je poglupilo djecu: TV ili video-igrice, ali stvarno se moramo priupitati u što nam se ona to pretvaraju. ja ću u svakom slučaju svom djetetu objasnit na odakle dolaze mesni obroci u naše trgovine i više sam nego siguran da će zbog toga postati vegetarijancom. ali ako se i odluči jesti meso, uvijek će ga imati za obrok bez obzira što ga mi ne jedemo.
| Vinci | 04.12.2006. u 13:10
Mislila sam i ja o tome pisati, možda još i hoću :) Moji klinci vole i jedu samo domaću hranu. Kćer bojkotira fast foodove i sve te svjetske razvikane stvari (ne samo u prehrani), a sin voli povremeno i nešto iz McDonaldsa, ali toliko rijetko idemo tamo da mu to neću niti uskraćivati. Jednom u dva-tri mjeseca mu sigurno neće naškoditi. Oboje, a i svi doma, volimo ono što se naziva prava hrana. I još nešto. Jako sma važna da još uvijek, iako smo svi na svojim stranama zbog posla i škole, najmanje jedan obrok imamo zajednički. Obiteljski :))
| trill | 04.12.2006. u 13:59
da, nažalost prerijetko razmišljamo o tome... meni osobno je hrana jako bitna a svaki obrok svetinja i volim jesti polako i guštati u jelu, a kad odem negdje uživati u specijalitetima lokalne kuhinje. mislim da treba jesti sve i ničeg se ne odricati sve dok je u normalnim i zdravim količinama. :)
| aibreann | 04.12.2006. u 14:37
Ja ne znam šta je poglupilo moje vršnjake...
Ali eto život u gradu...
Valjda .....| tajchi(ca) | 04.12.2006. u 19:08
Glad je osjet u organizmu izazvan nedostatkom hrane, praćen osjećajem neugode, grčevima, mučninom, općom slabosti i psihičkim klonućem.
Glad je česta pojava u nerazvijenim područjima svijeta u kojima je zbog zaostalosti u načinu obrade tla stanovništvo izvrgnuto gladovanju (lišavanje hrane potrebne za održavanje organizma i naknadu utrošene energije).
Glad nisu dijete za mršavljenje, hrana nije nužna, usputna ugoda.
Potpuno se slažem s tobom, prijateljice.
Treba se potruditi mijenjati pristup mnogim zdravo za gotovo stvarima.
Tek tada će se ljudima vratiti potreba za zajedništvom, poštovanjem i zahvalnošću.| playera | 04.12.2006. u 21:54
Pada kisa i sva sam nekako sjetna...Nemam neki odredjeni razlog, ali , naisao je takav dan. Nadam se, nakon spavanja, kako ce biti bolje...Lijepu i ugodnu noc zelim i slatke snove...
| mirisdunje | 04.12.2006. u 22:09
Fala Bogu moja djeca se imaju priliku od djetinjstva susretat s poljoprivredom i stočarstvom,da me otac čuje što bi se smijo na ovo stočarstvo,znaš kako to u nas ide sve po jedan komad,ali ipak imali su priliku vidjet od teleta,janjeta,malog pračića do kokoši,a isto tako znaju i za lozu i za sadnju patata,pomadora i drugih stvari pa ne misle da se mrkva tamo negdje "sastavlja",a i kad bi se u školi poveo razgovor o takvim temama uvijek su se hvalili.
| slatko grko | 04.12.2006. u 22:46
zaboravili smo ono što su znali naši stari. kad bi moja baka aurela našla na ulici bačeni komad kruha, digla bi ga i - poljubila. pa bi ga odnijela kući i njime nahranila golubove.
užasava me to bacanje. i kao moja aurela, mislim kako je bačen komad kruha veliki grijeh. dok mnogi gladuju.
i ja često jedem uzput, s nogu. a obrok bi trebao biti blagovanje. uživanje u jelu i zahvalnost zbog hrane koju jedemo ... bez obzira gdje smo - za obiteljskim stolom, u restoranu ... u kapsuli svemirskog broda.
bliži se blagdan. i blagdanski stol. blagujmo bar tada. s poštovanjem i uživanjem. bez blagdanskog pretjerivanja. podijelimo s drugima taj naš kruh svagdašnji. a mrvice sa stola darujmo vrapcima. barem na blagdan kad već nismo u stanju to činiti svakoga dana.| rU | 04.12.2006. u 23:47
sasvim se slazem, zaboravila se vrijednost hrane i sve povezano s tim.
a bar u sebi pomisliti hvala Bogu na ovome vec je velika stvar!
p.s. da odgovorim na komentar, bijah i ja na gastroskopiji, nije zabavno, pace! ali put je slaba...
pozdrav| majta | 05.12.2006. u 00:41
Jutarnji pozdrav dok magla konje rasprema
i plamenu ormu vješa na klinove pradjedova.
Jutarnji pozdrav dok još ničeg i nigdje nema.
Samo tišina i plaha prstiju sjena.| Vladimir Ordanić | 05.12.2006. u 07:27
odličan post...
često ljudi ne poštuju prirodu, i život u njegovim različitim oblicima... često zaboravljamo odakle potječe hrana koju tako lakomo trošimo... i gotovo uvijek zaboravimo kome trebamo biti zahvalni na toj hrani...
p.s. onaj moj post, nisi komentirala, možda si prije govorila o tome... a ovdje se radi o jednoj stranici koju sam pisao... ma dobro, slično je... :)| finding myself | 05.12.2006. u 10:16
Jako si lijepo obradila temu ,a moja je asocijacija kako mi koji imamo bogate i prebogate stolove, često osnovne stvari (hrana, voda, zrak, mir itd) uzimamo zdravo-za-gotovo, kao dato samo po sebi...
| champs-elysees | 05.12.2006. u 15:30
Hrana je dar na kojem treba zahvaljivati Bogu, barem mi vjernici. Oni koji to nisu isto tako trebaju biti zahvalni što su rođeni u vrijeme i na mjestu u kojem ne moraju razmišljati hoće li što za dan-dva imati staviti u usta. Općenito je pojam zahvalnosti bilo kome negdje iščezao. Ne mislim da se ljudi jedni drugima trebaju klanjati, ali sve je postalo tako «užurbano» i u trci za lovom da ljudi više ni «hvala» katkad ne stugnu reći. Slažem se s tobom, djecu treba učiti biti zahvalan, treba ih i učiti kako i odakle hrana dolazi, treba ih jednostavno UČITI. A i za to je mnogim roditeljima ponestalo vremena.
| pegy | 05.12.2006. u 16:46
Samo da ti ostavim traga....tu sam, na novoj adresi, preselila se, ali tuuuu:))))
| ledena | 05.12.2006. u 17:07
Pripremajući predavanje za jedan skup naišla sam na jako zanimljiv pogled jednog sociologa. Kaže da je klasična obitelj nestala pojavom industrijskog društva i radnim vremenom gdje su djeca cijeli dan bez roditelja, uglavnom sama. I kaže dalje: roditelji iz nekog podsvjesnog osjećaja krivnje, djeci dopuštaju previše, radije će im kupiti nešto skupo nego da odu na mali izlet u prirodu. I tako kroz nekoliko generacija, na kraju smo dobili sliku današnjeg brzog društva koje uz sva pomagala i tehniku, ima užasnu borbu s osjećajem manjka vremena.
I sjetim se sama kada pripremam neki kolač, kako bi bilo bez miksera..ali sigurna sam da je prije hrana pripremana na domaći način imala poseban okus... Danas je sve serijski, na traci i to se osjeti. Pusa i blagoslov :)| mirta | 05.12.2006. u 17:59
ovo si predivno napisala a ja sam se posramila. hvala ti
| uime-maja | 05.12.2006. u 18:11
zanimljivo razmišljanje...i prilično dug post...
| horsy | 05.12.2006. u 19:07
mmm...koje izobilje...heheh
isitna je većina mladih ni nezna kako dobivaju hranu....
Pola cura u mom razredu (srednja) nezna ni jaja ispeći i jedna drugoj se hvale...
neznam ja sam i sretna što sam naučila i što sam prisiljenja zbog okolnosti sve to naučiti još kao klinka...dok se one hvale kako neznaju jaja ispeči ja se hvalim kako i pitu znam napraviti....
i kako vilim pomoći mami oprati suđe i usisati ali najviše od svega mrzim iči u trgovinu...ah.....
ali meni je ljepo kad znam da sam mami pomogla umijesto da sam gledala televiziju...ljepše je kad ju zajedno gledamo....
aj uživaj...
imam još puno toga reči ali neželim zamarati...aj uživaj| kužinjak | 05.12.2006. u 19:57
Neka moj pozdrav putuje ovu noć tebi....
Osmijeh:)))))))))))))))))))))))))))| Festina lente! | 05.12.2006. u 21:05
Mislim da bi svatko trebao otići par puta godišnje na selo kod rođaka, prijatelja ili makar na nekakav agro- turizam, da vidi i svojoj djeci pokaže koliki je trud potreban za jedan ručak koji pojedemo svaki dan... kako ljudske ruke donose plodove... na nečiji stol.
| idesbeba | 05.12.2006. u 21:31
Promišljanje o terminologiji i objašnjavanje nekog pojma je jako dobar način da se dođe do srži. Često pokupimo neki izraz i koristimo ga ne razmišljajući o pravom značenju. Pa sam i ja sada nešto naulila, a prenijeti ću to i djevojčici. Onaj drugi dio o poštivanju hrane i zahvalnosti već odrađujemo. Moj osobni odabir je prvi opisani obrok i veselim se jako uskoro odlasku u domaju i okupljanju oko stola sa svim tim našim finim jelima....Dobar tek tebi i tvojima
| MonoperajAnka | 05.12.2006. u 22:38
Poštovanje i zahvalnost!da.Kolikima je to van dometa,a koliko je onih koji imaju to poštovanje i zahvalnost,a hrana im nije na dohvat ruke.
Osmjeh ti ostavljam!| Sa dva prsta po tipkovnici | 05.12.2006. u 22:53
Sjećam se kad su nam u jednom selu ponudili mlijeko pred nama muzeći kravu, neka djeca su rekla: -Bljak! nećemo piti to mlijeko iz krave. Hoćemo iz tetrapaka.- I makar sam vidio da imaju na selu puno hrane, puno je više poštuju nego ljudi u gradu.
| gogoo | 06.12.2006. u 00:10
Sva su jutra besmrtna
i sva su još ondje
gdje nitko više
sebe ne čeka.
Svaka je kretnja majčina
i svaka plaha bora
zadjenula za nas
nešto sunca
nešto svjetla
i nešto toplina.
Svaka je tišinica
između otkucaja
između udisaja
između predosjećaja
pucketala našim nitima.
Sva su jutra besmrtna
jer ondje je naša košuljica
vilinskog djeteta.| Vladimir Ordanić | 06.12.2006. u 06:35
nisam baš sigurna da sam pretjerano zahvalna za to. vjerojatnije zvuči da uzimam zdravo za gotovo to što imam... ;) hm...
| 4pištolja | 06.12.2006. u 12:18
Radila san palačinke maloprije pa san se sjetila tvog bloga dok sam ih pekla. :)
...
Naravno da hrana zaslužuje našu zahvalnost i poštovanje. Ne malo, nego potpunu. Ali.. Ljudi kao mi, uzimaju hranu zdravo za gotovo.
Slažem se sa svime iz posta. Lipo napisano. Stvaro, kako je neko već rekao, post je da se malo zamisliš, pa čak i posramiš. Njah.
P.S. Sviđa mi se jako početak posta. I ove tri priče. I usporedbe. Kako ko pristupa obroku. Već san se tad zamislila malo. (Iako nisan baš ni u jednoj grupi.)
Čitan te.
Pozdravljan. :)| Child In Time | 06.12.2006. u 12:20
Ovo gore je moj komentar. Ali zaboravih stavit link. *blush*
| taste the rainbow. | 06.12.2006. u 12:21
Komplimenti novom ruhu.
| Um | 06.12.2006. u 13:25
koliko imaš godina?
| 5@k XIII. | 06.12.2006. u 13:52
Ono što danas jedemo, s punim pravom nosi naziv - proizvodnja..:))..naime, prave hrane, one uzgojene, više gotovo da i nema, bar ne u ovom "civiliziranom" svijetu..eventualno, nekom sretnom slučajnošću može se na selu dobiti prava hrana, ali i to sve rjeđe..:)..točno je da mrkva mora narasti, da se sjeme mora posijati, da se životinja mora uzgojiti...ali mrkva više nije mrkva, a kokoš više nije kokoš..a dok to što nije mrkva i to što nije kokoš dođe na stol dopunjuje se nečim što nisu začini i oblikuje u nešto što nije ni varivo ni pečenka, nego neki apstraktni prešani proizvod..:))..ali izgleda da čovjek nije samo čarobnjak za takvu proizvodnju, nego i nevjerojatno otporan potrošač i probavitelj tih vlastitih izuma..:)))...eto, malo karikiram, ali to karikiranje nije daleko od istine..a istina je da Majka Zemlja više ne može prehraniti 6,5 milijardi svoje dječice...ima nas previše, za oko 5,5 milijardi...cca..:))..no, možda sam skrenula s teme... a možda i nisam..pozdrav*
| plejadablue | 06.12.2006. u 23:29
itekako cijenim svaki obrok koji pojedem... i ne spadam u tu skupinu luckastih ljudi koji podcijenjuju seoski život i plodove njegova rada, naprotiv! da je barem sve što jedemo sa sela! nažalost, činjenica je da danas, prvenstveno mislim na nas u gradovima, ne znamo što jedemo! moj djevojka i ja svake sedmice idemo na tržnicu i kupimo zelenjave, ali kako da znamo da ono što smo kupili nije poliveno s pesticidima? još jedan lijep post od tebe! :)
| brlje | 13.12.2006. u 08:20
