VRATA
Otvorila je oči i pogledala oko sebe. Strme su se litice uzdizale s tri strane proplanka obraslog visokom i bujnom travom. Osjećala je tople sunčeve zrake na golim rukama. Iz trave pored velikog grma prekrivenog ljubičastim cvjetovima izvirila je smeđa njuška. Duge su se uši uspravile i vidjela je da je stvorenje nalik zecu. Trenutak su se gledali, a onda se životinjica okrene i polako odskakuće prema usjeku među liticama.
Zvjezdana! - začuje šapat poznatog glasa i naglo se okrene. Iza nje nije bilo nikoga. Travnjak na kojem je dosad ležala protezao se nekoliko metara dalje i završavao strmom sivom stijenom koja se uspinjala unedogled. Površina joj je bila gotovo potpuno glatka i nije mogla zamisliti da se njome popne. Ostala je sjediti i pokušavala se prisjetiti kako je ovamo došla. Zvjezdana, zove se Zvjezdana, toga se sjeća. No čiji je ono bio glas i zašto joj se čini da nešto nije u redu? Zagleda se u svoje uske ruke i učini joj se da uredni, na krajevima izbrušeni nokti nisu njezini. Nasmije se. Glas joj neobično odjekuje odbijajući se od sivih litica koje su se počele plavo prelijevati pod sve jačim sunčevim svjetlom. Kad pogleda gore, vidi samo uzak pojas modrog neba i sunce koje kao da stoji na mjestu, a nigdje nema sjene.
Polako se uspravi. Bosa stopala dodirivala su mekanu travu, a kad je stala na stazu koja se pružala odmah do njenog ležaja, osjećala je mekoću prohladne zemlje pokrivene tankim slojem prašine koji se lijepio na kožu. Prožme je ugodan osjećaj. Mali travom obrasli amfiteatar nije joj ulijevao strah. Kao da joj je odnekud poznat. Okrene se prema otvoru među stijenama. Mekana stazica vodila je kroz taj usijek i ona krene onuda. Neko je vrijeme hodala dnom uzanog klanca, a sunce je još uvijek stajalo na nebu visoko iznad nje. Začudo, njegova toplina nije joj bila neugodna.
Stazica se počela uspinjati. Najprije je to bio blagi uspon između dvije okomite litice, no uskoro se klanac počeo širiti i ona dođe do raskrižja. Stazica se račvala na dvije strane. Obje su se uspinjale, svaka uz svoju padinu, blago nagnutom cik-cak linijom. Sjela je na kamen uz koji su se stazice razdvajale. Sunčeva svjetlost zatreperila je i iznenada se ugasila, kao da je netko prekidačem ugasio svjetiljku. Zvjezdana! - ponovo je začula tihi šapat dok je tonula u san.
Augustus je sjedio na niskoj stolici bez naslona u Velikoj dvorani Hrama Odlaska. Na tronošcu pored staklenog sarkofaga bila je ostavljena kadionica. Oštar miris tamjana dražio je njegove još uvijek osjetljive nosnice, iako se dim gotovo i nije mogao zamijetiti. Dvoranom se pronosio tihi žamor molitvi i pojanja svećenica koje su stajale malo podalje od niza sarkofaga. Dalje iza njih dno dvorane nestajalo je u mraku. Na tamnoj podlozi jasno su se ocrtavala Vrata Odlaska koja su titrala nestvarnim zlatnim sjajem. Augustus je ovdje prosjedio dan i noć. Hramske pomoćnice donijele su mu skroman objed i malo vode, nakon čega je prošetao do ulaza u Hram i zagledao se u ljetno predvečerje. Duboko je udahnuo prijatno prohladni svježi zrak. Uskoro će se smračiti i svjetla udaljenog Polisa obasjat će nekoliko niskih oblaka koji su se polako vukli nebom. Ljepota prirode koja ga je okruživala još je pojačala osjećaj tupe boli u prsima. Pognuo je glavu i polako se vratio u veliku dvoranu.
Zvjezdana je još bila ondje. Slabašna svjetlost obasjavala je zlatnu grivnu koja je u obliku zmije triput obavijala mlohavu nadlakticu. Sjetio se kako joj je, prije stotinu ljeta, stavio tu grivnu uz blagoslov svećenika u Hramu Obećanja. Malo crveno svjetlo koje je titralo uz njezino uzglavlje dokazivalo je da još nije otišla. Sjeo je na stolac i sklopio ruke. Nije joj želio otežati Odlazak, obećao je da će tako biti. Teški mirisi iz brojnih kadionica i tihi žamor molitve uspavljivali su ga nakon neprospavane noći. On pokrije lice rukama, nasloni glavu na dlanove i zadrijema.
Jasna sunčeva svjetlost obasja Zvjezdanu sklupčanu podno povelike stijene uz koju su dvije staze razdvajale svaka na svoju stranu. Probudi se i ustane. Ne razmišljajući mnogo krenula je desnim putem. Polako i bez napora uspinjala se sve više i više. Padina nije bila strma kao malo prije i ponekad bi preko staze pretrčala životinja, ili bi joj do uha dopro pjev ptica i brujanje kukaca. Sretno očekivanje preplavljivalo je njezinu nutrinu poput velikih valova koji nježno ali ustrajno zapljuskuju zlato pješčane obale. Bosa stopala nečujno su gazila po mekom tlu, ruke su nježno dodirivale granje mladog drveća, dok su joj srne, zečevi i mrmoti pristupali bez straha i pratili je na putu. Stazica se izgubila, ona je izašla na proplanak obrasao niskom travom i gorskim cvijećem. Zvjezdana! - Šapat se gubio, nestajao u šumu potoka, brujanju buba i pjevu ptica.
Ona se neće vratiti, tako je odlučila, - reče Veliki svećenik stavivši mu ruku na rame. Augustus je mirno primio vijest. Prve jutarnje zrake sunca prodirale su kroz ostakljene hramske prozore. Nije mogao razabrati titra li još svjetlo do ženina uzglavlja. Bio je spreman, oboje su se na to pripremili.
Nakon stoljeća zajedničkog života, liječnici su Zvjezdani dali uputnicu za Hram Odlaska. Ako bude željela, moći će se vratiti – rekli su joj. No neće se vratiti, oboje su znali da je to kraj. Šetali su tihim avenijama i parkovima Polisa do svoje kuće na rubu grada. Zvjezdanu bolest još nije bila oslabila. Željela je otići svojom voljom, dok još može. Možda je putovanje do ruba smrti iscijeli, rekao je liječnik. Oni su se zagledali u svoja umorna ostarjela lica. Znali su da povratka nema.
Cijeli ljudski rod je ostario. Djeca se gotovo nisu više rađala. Ni njihov stoljetni brak nije urodio plodom. Nisu se žalili, nisu željeli mladi život izložiti tom svijetu koji je odumirao. Tiho i dostojanstveno odlazili su ljudi, prepuštajući svoje mjesto tko zna kome. U kućama njihovog susjedstva već odavno nije nitko živio. Sad je došlo vrijeme da odu i oni. Pospremili su stan u kojem su proveli više od pola stoljeća. Svakodnevno su odlazili na duge šetnje opustjelim ulicama kojima su lunjali tihi slučajni prolaznici kakvi su bili i oni. Zvjezdana je posljednji put obojila prorijeđenu kosu srebrnim preljevom. Nokte je uredila i namazala lakom jednake boje. Dan prije odlaska u Hram posebno se pažljivo okupala i u naboranu kožu utrljala mirisna ulja. Mirno su proveli svoju posljednju zajedničku noć. Ujutro su se pješice uputili prema Hramu, kamo su trebali doći u predvečerje. Krenuli su cestom prema planinama koje su se uzdizale na zapadu iznad Polisa.
Nisu bili sami. Bilo je i drugih putnika koji su krenuli onamo. Nisu razgovarali. Tek kad su zastali na ulazu u veliko hramsko predvorje, Zvjezdana progovori: Nemoj me dozivati! Ako me pozoveš, morat ću se vratiti... Šutke ju je zagrlio i stupili su u mračnu dvoranu.
Sjedila je na livadi i gledala neobične oblake koji su se prelijevali u duginim bojama. Kovitlali su se poput zapjenjenih valova oko planine na čijem je vrhu sjedila. Činilo joj se da su to rojevi leptira blještavih krila koja sjaje na žarkoj sunčevoj svjetlosti. Tiho brujanje, pjev bezbrojnih glasova dopirao je iz tih rojeva. Ustala je i podigla ruke. U daljini su se nazirala vrata, kroz koja je u blještavilo sunčanog dana prodirala nezemaljska svjetlost. Roj bestjelesnih leptira obuhvati njeno tijelo. Krila su joj nježno trepereći dodirivala lice, oči, dlanove i stopala, gole ispružene ruke. Zatim osjeti kako odjeća s nje spada i kako je roj podiže u vis. Klikne bestjelesnim glasom i poleti prema slobodi iza zlatnih dovrataka...
Nije je zvao. Osjetio je trenutak kad se duša odvojila od tijela i kao iskra vrcnula kroz širom otvorene dveri u slobodu. Crveno svjetlo zatitralo je i ugasilo se. Suze su mu na trenutak zamaglile pogled dok je Veliki svećenik pristupao sarkofagu. Pomoćnice su zamotale tijelo u bijeli svileni pokrov, a on je ostao sam pored svog stolca, stežući u ruci zlatnu grivnu koju mu je Veliki svećenik izručio uz nekoliko riječi utjehe. Izašao je u predvorje i zastao na stepenicama koje su se spuštale u dvorište. Još je bila noć. Zora je tek nezamjetno rudjela na istočnom nebu.
On se više neće vraćati u Polis koji je ležao dolje u mraku, zaklonjen od pogleda omanjim brežuljkom. Zbog starosti mu je bilo dopušteno ostati u hramu dok ne dođe njegovo vrijeme da prođe kroz Vrata. Veliki svećenik dodijelio mu je ćeliju u vanjskom krugu i dao dopuštenje da se nakon sprovoda pridruži hramskim slugama.
Trgne ga oštra bol u ruci. Zlatni rub grivne do krvi mu se zarezao u dlan kad je nehotice snažno stegnuo šaku. Kao da je tjelesna bol ublažila onu drugu, smiješak olakšanja prijeđe mu licem. On se čeznutljivo zagleda u zvjezdano nebo.
Ovo je bila priča. Dvoje od troje ljudi pita me o čemu se radi, dakle nije baš uspješna, ili je previše izvan konteksta. Nekad sam rado čitala znanstvenu fantastiku. Danas me to nekako više ne drži, no prije dvadesetak godina nisam propustila nijednu takvu priču na koju sam naišla. Jednom sam poželjela nešto i napisati. Pojavila se ova priča. Nije baš znanstvena, na neki način je fantastična. Opisuje odlazak stare žene u nekom vremenu koje nije naše, ja sam zamislila da se radi o daljoj budućnosti. Eto, toliko umjesto komentara. 
29.10.2006. u 17:40 | K | 35 | P | # | ^
DUŠA I TIJELO
Smiluj se, Dušo! Sreću si mi pokazala s velikog odstojanja: ti i Sreća ste na visokome brijegu, ja i Očaj duboko u dolini, i zar se mogu visina i nizina spojiti?
Smiluj se, Dušo! Ljepotu si mi pokazala i zatim je skrila: ti i Ljepota ste u svjetlosti, ja i Neznanje u tami, i mogu li se svjetlost i tama izmiješati?
Ti se, Dušo, raduješ drugome životu i prije nego što dođe, a ovo tijelo vapi za životom još dok je živo.
Ti hitaš ka Vječnosti, a ovo tijelo lagano korača ka Ništavnosti; ti ne oklijevaš, niti ono žuri – u tome je, Dušo, najveća nesreća.
Ti ne stremiš nebeskim visinama silom teže vučena, a ovo tijelo pada vučeno zemljinom silom teže; ti njega ne bodriš, niti ono tebe usrećuje – u tome je nevolja.
Ti si, Dušo, bogata mudrošću, a ovo tijelo je svojom prirodom osiromašeno; ti njemu ne olakšavaš, niti ono tebe slijedi – u tome je najveća tragedija.
U miru noći ti ideš ka Voljenom, uživaš u njegovom zagrljaju, a ovo tijelo zauvijek ostaje žrtva čežnje i rastanka.
Halil Džubran: Suza i osmijeh
Smiluj se Dušo, smiluj! Vapaj iz srca velikog pjesnika mučenog naizgled nepomirljivim suprotnostima koje dobro poznaje svatko tko se ikad pokušao vinuti do nebeske ljepote nedostižnih svjetova. Trenutak zanosa plaća se padom u kaljužu svakodnevice. Najveća ljepota ukaljana je prisutnošću najveće rugobe. Šareno jesensko lišće pokriva zemne ostatke bezbrojnih tijela. Ispod svake duge netko plače zagledan u zemne stvari, ne dižući pogleda da ga nebeska utjeha još više ne ražalosti. Sunce postojano šalje svoje zrake prema zemlji i ne obazire se na bezbrojne borbe, na nebrojene smrti, jednako obasjava one koji vole i one koji mrze...
Možda sve ove suprotnosti postoje zato da bismo ih mi međusobno pomirili. Kad se kal od kojeg je stvoreno naše tijelo pomiri s nebeskim dahom naše duše, hoćemo li onda moći vidjeti svijet onakvim kakvim ga je Bog stvorio? Pročitala sam negdje da ljubav Božja poput kiše neprestano pada na zemlju. Ima je dovoljno za sve, pitanje je samo koliku posudu tko drži u rukama. Ako je to naprstak, nekoliko kapi samo će raspaliti našu žeđ i natjerati nas da pođemo u potragu za Izvorom. Ako je to čaša, imat ćemo dovoljno za sebe. Ako pak u rukama držimo vrč, moći ćemo dati i drugima. Tko ne bi poželio takvu posudu?
Smiluj se, Dušo, smiluj! Podari mi moć da unesem svjetlo onamo gdje sad vlada tama! Dopusti mojim očima da vide ono što razum shvaća, a srce nazire – da je tama samo nedostatak svjetla, da je ružnoća samo otklon od ljepote, da je mržnja samo nedostatak ljubavi, da se sve, baš sve može popraviti u trenutku kad tvoj pogled postane moj...
********
Trenutno sam u svađi sa svojim tijelom. Jedva gledam suznih očiju, maramicom brišem nos koji se pretvorio u izvor nevolja, borim se s graničnom temperaturom i obavljam svakodnevne poslove u očekivanju spasonosnog vikenda. I dok s naporom vučem noge ustaljenim putevima osjećajući silu teže svakom stanicom svog organizma, dio mene stalno promatra, traži, prati. Možda iznenada ugledam još jednu dugu, ili neobičnu boju na istočnom nebu, možda me udar neugodno toplog vjetra iznenadi kišom žarko crvenih i zlatno žutih listova s javora pored kojih koračam. Ili u prolazu uhvatim pospan osmijeh djeteta, koje se još toplo od sna uputilo prema školi kroz šuštavo jesenje jutro... Onda ću zaboraviti silu teže i zajedno s dušom poletjeti u visine. Jednom, možda...
26.10.2006. u 21:15 | K | 35 | P | # | ^
NEKA MJESTA NA ZEMLJI...
Shvatila sam da neka mjesta iz meni ne sasvim jasnih razloga igraju značajnu ulogu u mom životu. Na nekima sam bila samo jednom, na nekima nekoliko puta, a nekima hodočastim kad god sam u mogućnosti. Dočekuju me i ispraćaju mislima i osjećajima ispreplitanja sadašnjosti s prošlošću i budućnošću. Ima mjesta i u snovima na koja se ponekad vraćam, iako nisu odraz prostora mojih budnih kretanja, ili ih ja kao takva nisam u stanju prepoznati. Mnoga su u prirodi ili u parkovima, poneka u gradovima, obično na nekom ljepšem ili barem upečatljivijem mjestu.
Postoji mjesto u gradu Zagrebu za koje se nikad ne bih usudila tvrditi da je lijepo, iako ga ja često takvim doživljavam. Mjesto na kojem sam često doživljavala snažne osjećaje, pa je možda zbog toga ostalo posebno utisnuto u kartu mojih životnih puteva. Činjenica je da se ondje ti osjećaji koji se ponekad približe gotovo opipljivim vizijama pojavljuju ili pojačavaju. To je Puljska ulica, od nedavno preimenovane Ljubljanske avenije, do izlaska na nekadašnju Končarevu, danas Ozaljsku ulicu kod Remize. Naizgled dosadna i pusta ulica uz koju se protežu dvije beskonačno duge ograde – ona žičana uz spremišta tramvaja i upravne zgrade ZET-a i druga od manjih betonskih blokova (ne znam uopće kako bih to nazvala), uistinu ružna, vidljivo nagrižena zubom vremena koja od nepostojećih znatiželjnih pogleda skriva stadion N.K. Trešnjevka. Možda upravo ta uspavljujuća jednoličnost nekako utječe na moju psihu i oslobađa nepoznate unutarnje tokove.
Sjećam se kako sam prije dvadeset i tri godine i još nekoliko dana više, jer bio je kraj rujna, skretala iz Končareve u Puljsku ulicu. Jeseni su tada bile znatno kraće od ovih posljednjih i zlatnožuto lišće padalo je kroz prohladni zrak prema tlu. Iznenadni nalet vjetra bacio mi je u lice nekoliko malih listova i u djeliću sekunde otvorio mi oči za sve što je bilo oko mene i u meni. Učenici koji s torbama na ramenu žure u popodnevnu smjenu, užurbani ritam tuđih dnevnih aktivnosti, neizmjerno snažan doživljaj završetka jednog dijela mog života i savršena ljepota prekrasnog jesenjeg dana stopili su se u jedan doživljaj. Kao da je na mene u tom trenutku udaren pečat dovršenosti sjećam se svake i najmanje pojedinosti tog trenutka i ne vjerujem da ću ga ikad zaboraviti. Bilo mi je to subjektivno vrlo teško razdoblje i to što mi se ondje dogodilo nije ništa promijenilo u zbivanjima koja su slijedila. No osjećaj da je ono prije definitivno i zauvijek otišlo u prošlost sigurno je bio blagoslov koji mi je pomogao da nastavim dalje, najbolje što sam u onom trenutku znala i mogla.
Već sam najmanje dvaput pisala o tom mjestu ovdje na blogu, posljednji put kad sam ujutro ugledala dijelić duge na nebu pored sunca. Bilo je to prije nekoliko tjedana. Dani su se skratili i kad ujutro krećem na posao nešto iza sedam sati sunce se tek najavljuje na istoku. Tako je bilo i u petak. Krenula sam još napola uspavana i dok sam čekala na semaforu da prijeđem Zagrebačku (još nedavno Ljubljansku) aveniju, iz navike sam pogledala prema istoku. Velika i po mom mišljenju ružna zgrada prekrila je mjesto izlaska sunca i toranj crkve Marije Pomoćnice koji se do prošle godine odande mogao vidjeti preko ledina. Ipak sam ugledala prekrasan prizor. Gomila uskovitlanih oblaka žarila se tamnocrvenom bojom dnevne zvijezde koja se skrivena zgradama pomaljala ispod njih u svoj svojoj jutarnjoj ljepoti. I pomislila sam, dok sam s grupicom jutarnjih putnika prelazila svih šest traka svježeg crnog asfalta obasjanog svjetlima automobila koji su nestrpljivo čekali da se bace u nastavak jutarnjetg prometnog krkljanca, kako danas sigurno neću vidjeti dugu jer je premračno, jer nema dovoljno oblačića raspršenih po nebu kao onoga jutra, jer je ono bio jedinstven i neponovljiv doživljaj koji mi je bio namijenjen samo jednom u četrdesetak godina koliko poznajem ova mjesta...
Da to nisam tako jasno pomislila, manje bih se iznenadila. Jer u trenutku kad sam skrenula iz Puljske prema tramvajskoj stanici na Remizi podigla sam pogled prema nebu i ugledala je – najljepšu dugu koju sam u životu vidjela. Blistajući u svih sedam boja pružala se kao nevjerojatan blistavi pojas na sivkastom jutarnjem nebu od sive ZET-ove upravne zgrade do jednog od dva siva nebodera iznad nekadašnje NAME. Kristalno čudo usred sive svakodnevice. I kao da čuda nije bilo dosta, paralelno s tom savršeno jasnom dugom pojavila se još jedna, slabija, ali potpuno jasna. Dvostruka duga. Vidjela sam je samo jednom u životu, kroz prozor autobusa, ometana kolegicom koja je željela sa mnom razgovarati... Ova duga nije došla niotkuda na vedro nebo. Kad smo prošli Trešnjevački trg počela je padati kiša. Zacrvenjeni oblaci na istoku očito su nosili dovoljno vode da je proliju na isušene i žedne gradske ulice i parkove.
Ono što mislim i osjećam o dugama već sam napisala u spomenutom postu. Upravo zbog toga o ovome nisam namjeravala pisati. No od svih tema na koje sam pomislila, ova mi se uporno nametala. Zato sad još jednu dugu dijelim s s vama...
22.10.2006. u 19:23 | K | 62 | P | # | ^
ALTERNATIVNA POVIJEST?
Ma ne, samo priča. Licentia poëtica. Već me dugo intrigira priča o Romulu i Remu, blizancima koji su odlučili osnovati novi grad i utemeljiti novo kraljevstvo u 8.st. pr. Kr. Mnoge su mi stvari u toj priči mutne. Za one koji znaju priču: Zašto Amulije nije ubio Numitora? Onda bi blizanci zavladali u već postojećem gradu Albi Longi i Rima ne bi bilo. Zašto Rem nije lagao o broju ptica koje je vidio na Aventinu, svom izabranom brežuljku? Teško je dokazati tko je što vidio, tim više što su u svim varijantama priče koje sam čitala Romul i Rem bili sami svaki na svom brežuljku. Zašto se tako rijetko spominje da blizanci kraljevići nisu bili samo budući vladari, nego i posvećenici, što se može iščitati iz priča koje opisuju prvih osamnaest godina njihova života, a i kasniji Romulov život i na kraju tjelesno uznesenje na nebo, nakon čega je odmah bio uvršten u panteon rimskih bogova?
Sve su to zanimljiva pitanja, no mene je najviše zaokupilo ono što se događalo za vrijeme i nakon Remova ubojstva. Rem se navodno narugao bratu, preskočivši brazdu koju je ovaj izorao oko svog izabranog brežuljka Palatina i koja je simbolizirala opkop i zidine, samim time i granice novoga grada. Romul ga je zatim ubio. Samo tako. Po nekim pričama ubio je i poočima Faustula koji je bio u pratnji i zatim obojicu sahranio. Samo tako, gotovo bez komentara, osim rečenice da će ovako poginuti svatko tko ugrozi suverenitet njegova grada, ili nešto tome slično. Neuvjerljivo. Brat blizanac koji je s njim dijelio dobro i zlo prvih devetnaest godina njegova života, ubijen bez spomena o nekom žaljenju, suzama, tužaljkama, ni grob mu se ne zna... Iako bratoubojstvo nije bilo nešto sasvim neuobičajeno u vladarskim obiteljima gdje su braća prirodni suparnici za prijestolje, ovo mi se oduvijek čini nekako neuvjerljivo, nametnuto i nestvarno. Pročitala sam komentare čiji su autori pomišljali da se radi o obrednom ubojstvu koje je trebalo ojačati Grad, a ne prizvati kaznu na izvršitelja ili njegovo potomstvo, kako je inače uglavnom propisano za takve zločine. Zanimljivo je da ćete i u umjetnosti koja inače obožava antičke likove teško pronaći prikaz Remove smrti. Tražeći ilustraciju za ovaj post, našla sam bezbrojne prikaze blizanaca s vučicom, no samo jednu sliku na kojoj se braća bore na život i smrt, što zapravo ne odgovara zapisima u legendi.
Da ne duljim, ionako je priča dovoljno duga. Godinama razmišljam o tom pitanju, a prije nekoliko dana iznenada mi je došla misao: Napiši priču! Dijelovi priče već su se pomaljali u svijesti, kao da sam je davno počela pisati. Prihvatila sam se posla, i još je iste večeri bila gotova. Nisam je previše dorađivala i sigurno u njoj ima nedostataka i pogrešaka, no kakva je, takva je. Kome je po volji i voli čitati, neka se sa mnom uputi u to drevno doba, točnije 21. travnja 753. g. pr. Kr., na mjesto događaja. Ispričavam se onima kojima je post predug, no nisam vidjela gdje bih priču mogla razbiti na dijelove, radije ću je dulje ostaviti ovdje jer slijedećih nekoliko dana neću moći puno boraviti u dragoj mi blogosferi. Pa da krenemo...
SINOVI BOGA RATA
Očajnički krik prolomio se podno gustom šikarom obraslog Palatina. Tijelo mladića u finoj, iako iznošenoj i poderanoj odjeći ležalo je na proplanku. Lice obraslo rijetkom crvenkastosmeđom bradom isticalo se neprirodnom bljedoćom, dok su svijetlosmeđe oči začuđeno zurile u modro proljetno nebo bez oblačka. Ruke su opušteno ležale malo odmaknute od tijela, smeđi vuneni ogrtač uredno se prostro kao ležaj ispod mladićeva trupa. Jedna noga savijena u koljenu polagano klizeći spuštala se prema tlu. Iz nevelike rane na lijevoj strani prsiju još je izvirala gusta tamnocrvena krv. Poškropila je brazdu i plug i stražnje noge goveda koja su se u jednom trenutku propela kao da će pobjeći, no sad su mirno stajala, rezignirano čekajući nastavak svoje tlake. Okrvavljeni mač ležao je nekoliko koraka od dvojice braće, ondje kamo ga je zavitlao očajnički pokret koji je brzim povlačenjem ruke pokušao izbrisati učinjeno. No bilo je prekasno. Rem je ležao mrtav i suha zemlja budućega grada pohlepno je pila posljednje kapi krvi koje su istjecale iz njegovog beživotnog tijela. Krik očaja još je odjekivao obližnjim guštarama, kad se novi krik, krik mržnje i proklinjanja prolomio kroz prohladni proljetni zrak. Šačica ljudi koja je još stajala pod hrastom na rubu proplanka okrenula se i pohitala prema svojim bijednim nastambama dolje uz Tiber. Goveda su se uz glasno mukanje zaletjela za njima, vukući plug koji je sad bespomočno mlatarao i udarao ih po stražnjim nogama. Romul se bacio na bratovo tijelo i ostao nepomično ležati.
---------------------------------------------
Trčao je, trčao, ljetna žega pržila mu je žeđu osušeni grkljan. Aka Larencija se kao priviđenje pojavila na vratima Faustulove kolibe, držeći u bijelim rukama vrč svježe vode s obližnjeg izvora. Topot Removih nogu i njegovo isprekidano disanje sve su snažnije dopirali do njegovih ušiju. Prvi, morao je biti prvi, prvi do majke, prvi do vode... Posljednji napor volje i gotovo se zaletio u nju. Pohlepno je pio vodu koja mu je ugodno hladna tažila naizgled neugasivu žeđ. Strpljiv i pokoran izraz kojim je Rem dočekao da mu majka preda vodu oduzeo je pobjedi dio njezine draži. Rem je trčao zbog žeđi, ne zbog pobjede nad njim, nad svojim bratom. Nježne ruke zagrlile su ramena obojice dječaka i oni se zajedno upute u kolibu. Majka. Kako ju je volio. Onu koja ga je vedrim osmijehom na jedrom licu dočekivala na povratku s pašnjaka i onu drugu, mršavu i blijedu koja je u snovima tiho prilazila njegovoj postelji i vlažnom mu kosom olakšavala vrućicu nemirnih noći.
Otac je bio zagonetka. Faustul, čvrst i ponosan sin slobodnog naroda koji ga je naučio borbi i smicalicama kojima su godinama zajedno čuvali sve veća i zdravija stada. Bio je mudar i hrabar, osobine koje su mu podarile velik imetak i dobru ženu. No isprva mu nisu podarile djecu, što Romul nije mogao znati. Osjećao je očev nemir kako se približavalo vrijeme njihova dozrijevanja, no nije poznavao njegov uzrok. Nije se sjećao dana kad je tad još mlađahni Faustul na obali Tibera našao smolom namazanu košaricu s novorođenim dječacima. U blatu na obali kamo je rijeka gotovo neobjašnjivo nasukala dječake bili su brojni otisci vučjih šapa. Faustul je poznavao vučicu koja je u obližnjoj šikari podizala svoje mlade. Pažljivo je razgledao tragove, zatim je kleknuo i uputio molitvu drevnim bogovima. Tek onda se usudio dotaći usnulu dječicu. Zamotao ih je u ogrtač i privio na grudi. Nisu zaplakali. Nježno je ponio svoj teret i bez riječi ga predao svojoj mladoj ženi. Nitko nikad nije pitao kako su blizanci postali dijelom Faustulove obitelji, kao da je neka viša sila sve obavila velom tajnog razumijevanja. Otkako su dječaci navršili petnaest ljeta taj se veo počeo kidati, neprimjetno za većinu, no Faustul je to osjećao, kao da mu neka hladnoća i vrelina istovremeno prolaze kroz kosti. Očev nemir osjetio je i Romul, no mnogo žešće nego što je to Faustul mogao zamisliti. Romul je poznavao drugu stranu svoga oca, onu mračnu koja ga je vrebala u snovima i hvatala ga nespremna u trenucima sanjarenja kad je vodio nijeme razgovore s blijedom majčinom sjenom. Poput crvenocrne prikaze mahao je plamenim mačem pred njegovim usplahirenim očima i Romul bi se budio sav u znoju i suzama.
Često bi u trenutku buđenja susreo spokojan bratov pogled koji mu je govorio da je sve u redu i tješio ga da je sve to samo san. Romul nikad nije pitao brata vidi li i on prikaze u svojim snovima, no vjerovao je da i to dijele, kao što su dijelili sve što su ikad doživjeli.
Sjećao se trenutka kad je neoprezno sam prolazio kroz šikaru i pod njim se prolomilo trulo deblo. Zapeo je nogom u pukotini iz koje ju je jedva izvukao. Noga je bila slomljena, a spuštala se večer i znao je da mu nema spasa ako ovako ozlijeđen zanoći u šumi. Uto se pojavio Rem s nekolicinom prijatelja i prenijeli su ga u sigurnost domaćeg ognjišta. Rem mu je dobacio kraj svog pojasa jednom kad je neoprezno zagazio u rijeku i iznenada se našao u dubokoj vodi. Romul se oduvijek čudio kako Rem, povučeniji i slabiji od njih dvojice, obično pomaže njemu, Romulu, a ne obrnuto.
Kad su navršili sedamnaest godina obojica su se suočili s plamenom prikazom koja im se predstavila kao svemoćni otac, a blijeda utopljenica koja ih je ponekad noću obasipala majčinskim nježnostima kao Rea koja im je podarila život i zatim nestala u hladnim valovima nabujalog Tibera. Mars je zahtijevao, a Rea molila da osvete njenu smrt i smrt njenog brata i vrate starog joj oca na prijestolje u obližnjoj Albi Longi. Mladići su ostali zatečeni saznanjem. Kad je Romul pomislio kako bi majka zasigurno ostala živa da je otac sa svojim božanskim moćima nije obljubio usred djevičanskog Vestina hrama, pogodila ga je vatrena strijela u čelo i on se poput automata počeo pripremati za bitku. Okupili su veliku vojsku hrabrih pastira i zemljoradnika iz brojnih okolnih sela i obečavši im veliku nagradu ako njihova djeda vrate na prijestolje krenuli na grad. Vođeni vatrenim znakom na Romulovu čelu pobijedili su bezvoljnog neprijatelja. Ostavili su nepoznatog djeda u vladarskoj palači i brzo se oprostili.
Vratili su se kući u Faustulovu kolibu, no ubrzo su shvatili da tamo ne mogu ostati. Sad kada su svi znali kojeg su roda, od njih ih je dijelio zid prevelikog poštovanja koji čak ni roditeljska ljubav Faustula i Ake Larencije nije mogla ukloniti. Zato su se mladi kraljevići oprostili i krenuli na put uz rijeku. Željeli su naći mjesto za sebe i svoje potomstvo.
Nisu daleko odmakli uz vijugavi Tiber, kad su na mjestu gdje se rijeka snažno probija kroz kameno korito ugledali brežuljke prikladne za izgradnju utvrde. Te su večeri dugo bdjeli uz logorsku vatru. Rem je spokojno pripremao ležaj, no Romula je mučilo jedno pitanje. Tko će biti kralj novoga grada? Blizanci nisu znali koji se od njih dvojice prvi rodio i kome po drevnom običaju pripada pravo da zavlada novim kraljevstvom.
«Ti ćeš biti kralj.» mirno mu je odgovorio Rem. Romul je nezadovoljno odmahivao glavom, trljajući užarenu točku na svom čelu. «Tako nikad nećemo znati tko je pravi kralj. Ili jesam kralj, ili to nisam, želim znati!» «Zatražimo znak od bogova.» predloži Rem. Romul s olakšanjem prihvati. Sutradan prije zore oba su se brata probijala kroz gusto obrasle padine brežuljaka koje su sebi odabrali za promatračnicu.
Romul uzdahne i s olakšanjem otare znoj sa čela. Duboko prignut stane izgovarati molitvu bogovima kako ga je otac naučio, zatim sjedne na veliki kamen i udubi se u misli. Prolazili su sati. Premda je još bilo proljeće sunce je jako sjalo, a komarci i muhe sjedali su na njegovu oznojenu kožu i nastojali ga omesti u koncentraciji. No iznenada se sve promijenilo. Iznad Tibera se uzdigao plameni stup i počeo mu se približavati. Dvanaest jastrebova kružilo je oko zagasitocrvene spodobe obavijene dimom. Prikaza se zaustavi tik pred njim, začuje se pucketavi zvuk i roj iskara zaslijepi ga i sruši ga na tlo. Dugo je ležao u nesvijesti, a kad se predvečer probudio lica napola zalijepljena za prohladnu vlažnu zemlju on se uspravi, udari nogom o tlo i promuklim glasom progovori: «Ovdje će biti moja palača!» Zatim se teturajući spusti nizbrdo.
Brat ga je već dugo čekao pripremajući večeru u logoru. Ispričao je svoju viziju – zelenomodru prikazu koja se uzdigla sa strane Tibera, oko koje je oblijetalo šest jastrebova. Prikaza ga je nježno poškropila velom osvježavajuće hladnih kapi i zatim nestala. Bilo je tek prošlo podne i on je sišao u logor da sačeka brata. «Ti si ih vidio više, ti si kralj!» ustvrdio je prije nego što je Romul ispričao svoj doživljaj. Romul se bez riječi stropoštao na ležaj.
Sutradan su potražili ljude, seljake koji su na obližnjoj ravnici obrađivali svoja mršava polja. Od njih su posudili par goveda i plug. Svi su stajali i nijemo promatrali kako Romul ore duboku brazdu oko brežuljka tik uz rijeku. Njegove snažne ruke vične svakom poslu jednako kao i borbi utiskivale su ralo duboko u zemlju, dok su usta oblikovala molitvu i zaziv, a zatim i svečanu hvalu novome gradu i njegovu vladaru. Bila je to pradavna pjesma otegnutih tonova, snažnija od najsnažnijeg grčkog vina koje su kušali nakon pobjede na dvoru svoga djeda.
Rem je stajao i slušao kao začaran. No iznenada se u njemu rodila mala disonanca, nesklad koji je bivao sve jači što se Romul približavao kraju svoga posla. Crvenkasti veo zastirao mu je pogled dok se s neobičnim izrazom na licu približavao bratu koji je upravo završio brazdu na mjestu gdje ju je i započeo. Čuo je neobičan smijeh koji je nehotice izlazio iz njegovih vlastitih pluća, podsmiješljive riječi koje je nehotice izgovorio jezikom zadebljanim kao u pijanstvu. I vidio je bljesak Romulova mača kad je krenuo prema njegovim prsima i dragi majčin lik koji ga je prihvatio u naručje prije nego što se beživotno tijelo nauznak stropoštalo na tek ozelenjelu travu proplanka.
Romul je vidio pijano teturanje svog brata, čuo svetogrdne riječi u trenutku kad je ovaj posrnuo preko brazde koja je zapečaćena drevnom čarolijom štitila tlo njegova budućeg kraljevstva. Prije nego što je shvatio što se događa, osjetio je mač u svojoj ruci i nehotični pokret kojim je krenuo prema Remu. Pogođen u srce brat se polako rušio pred njegovim očima. Ne, nije pao udaren njegovom rukom. On, Romul, nije se nimalo odupro kad je zadao udarac, nije napeo mišiće kako bi oštrica prošla kroz kožu i meso, nije usmjerio vrh prema Removu srcu. Bila je to Njegova, očeva ruka. Kad je Romul povukao ruku natrag ne želeći zadati udarac, shvatio je da je prekasno...
------------------------------------
Dugo je ležao licem u lokvi bratove krvi, dok mu je plameni obruč stezao čelo. Onda se uspravio i klečeći pored tijela koje se već kočilo drhtavim glasom zapjevao molitvu za umrle. Pred njegovim obnevidjelim očima nizale su se slike prokletstva zapečačenog bratskom krvlju. Velike vojske, nepregledne kolone boraca, zveket oružja, jauci, more krvi iz razderanih utroba, mržnja, nepovjerenje, bezdušnost bezbrojnih pokoljenja njegovih nasljednika. Lažna veličina urušene nutrine, svijet bezočnih laži, nesmiljenih kleveta, okrutnih ubojstava prijatelja, žena, djece, progonstva nevinih, tjelesa izložena zubima zvjeradi, zdrobljena u ponorima okrutnosti, obješena na križeve strahovite smrti, valovi krvi koji se prelijevaju, nastojeći prekriti posvećenu krv zavjetne žrtve koja je zapečatila sudbinu bezbrojnih pokoljenja. «Bit ćeš velik, veći od najvećih, svijet će stenjati pod nogama tvojim i tvojih potomaka» čuo je glas koji se jasno probijao kroz plamteće požare i zahuktale bitke budućnosti. Ponovo se srušio na koljena...
---------------------------------
Nakon beskonačno mnogo vremena Romul dozva uplašene ljude koji su ga i dalje promatrali sa sigurne udaljenosti. Pomogli su mu iskopati duboki grob. Na grob dade položiti veliki kamen i posuti ga zemljom da ga preraste trava. U dugim desetljećima svog usamljenog vladarskog života dolazit će ovamo na granicu uza zidine krijepiti dušu uz onoga koji mu je u životu i smrti bio i ostao jedini pravi prijatelj. Uz onoga koji je otišao, jer nije mogao ni htio zajedno s njim ući u povijest ljudske strahote.
18.10.2006. u 15:09 | K | 49 | P | # | ^
MOŽE SE NEŠTO UČINITI!
Kada vidite Bangladeš onda shvatite što znači siromaštvo a kada vidite što radi Grameen banka, onda shvatite kako se može boriti protiv siromaštva. U tako siromašnoj zemlji gdje je teško reći tko nije siromašan, Grameen banka je morala utvrditi kriterij tko može dobiti kredit: to su oni koji nemaju nikakvu imovinu, niti zemlju niti bilo što drugo. U zadnjih 20 godina postojanja, Grameen banka ima oko 2.300.000 korisnika kredita (prosječna veličina kredita je oko 100 $), od kojih su više od 90% žene. Zašto žene? Profesor Yunus, osnivač banke kaže:"Žene realnije planiraju svoj poslovni pothvat, dobiveni kredit koriste za poslovnu namjenu, koja će omogućiti bolji život cijeloj obitelji, odgovornije su u vraćanju kredita."
Grameen banka svoj kreditni program temelji na grupnim kreditima, o kojima se odlučuje u filijalama Grameen banke širom Bangladeša ( u gotovo 40.000 sela). Vrlo je zanimljivo kako se odlučuje o kreditima: kreditni referenti obilaze svaki tjedan svoje selo. Na te tjedne sastanke dolaze svi korisnici kredita i oni koji to žele postati. Oni koji žele kredit moraju iznijeti razloge zašto trebaju kredit, za koju namjenu će koristiti novce i kako će vratiti novce. Moraju biti uvjerljivi i kada cijela grupa zaključi da je to u redu, prijedlog se šalje upravi filijale koja obuhvaća nekoliko sela. Svi članovi grupe garantiraju jedan za drugog u vraćanju kredita. Rasprave su vrlo otvorene i kritične i nije lako proći takvu provjeru kreditne sposobnosti. Krediti su za kupovinu stoke, iznajmljivanje poljoprivrednog zemljišta, kupovinu rikše, ali i za izgradnju kuće, školovanje djece.
Na takvom sastanku u studenom 1998. u Adjimpuru upoznala sam mladu ženu Krishnu Ghosh koja je upravo tražila kredit za kupovinu krave. I vrlo mi je ponosno rekla da njezina obitelj više nije najsiromašnija jer sada spadaju u ljude koji imaju tri obroka dnevno, i sve to jer je imala hrabrosti uzeti kredit.
Slavica Singer
Za ovu sam banku prvi put čula prije nekoliko mjeseci. I za Mohammada Yunusa, koji je putem ove banke razvio sistem mikrokreditiranja. Pročitala sam članak, vjerojatno u Nedjeljnom vjesniku, i zarazila se optimizmom koji je iz njega strujao. Većina ljudi sažaljeva siromašne, one koji umiru od gladi i žeđi u nevjerojatno lošim materijalnim uvjetima. Ista ta većina nakon sažalnog pogleda odmahne rukom i okrene leđa, jer tko bi tu mogao pomoći.
Muhammad Yunus učinio je više od toga. Spustio se u beznađe bangladeške seoske sirotinje. Na ulice višestruko prenapučenih gradova. Pitao ljude što bi im bilo potrebno. Pogledao što im je potrebno. Bio spreman uložiti svoj trud, obrazovanje i imetak da pomogne naizgled nepreglednoj masi koja se u konačnici ipak sastoji od pojedinaca. Izdvojio je pojedince koji su svojom poduzetnošću i sposobnostima bili spremni prihvatiti ponuđenu pomoć – nekoliko novčića, sitniš za naše pojmove – koja će im omogućiti da sebe i svoje najbliže izvuku iz najdubljeg beznađa bijede. Vjerovao je ljudima. I vjerovao je u ljude. Zato je uspio – od kapi doći do mora, od malih pomaka u životu pojedinaca izgubljenih u masi, do pomaka u kolektivnoj svijesti čovječanstva. Malog, ali dragocjenog.
Misao se širila, ideja je u većem dijelu svijeta prihvaćena kao ozbiljan način pomoći onima kojima je pomoć najpotrebnija. Dovoljno je upisati u tražilicu ime Grameen banka i već se na hrvatskom otvara nekoliko zanimljivih članaka od kojih sam jedan citirala u prvom dijelu posta. I bit će ih još više. Zašto?
Muhammad Yunus i Grameen banka podijelili su ovogodišnju Nobelovu nagradu za mir!
Ne mogu opisati kako me je razveselilo kad sam u petak kasno navečer, zadržavajući se na svojoj domaćoj stranici prije gašenja kompjutora, shvatila o kome je riječ. Čovjek koji je uložio sve i ustanova koja se odrekla zarade, pristavši i na određeni rizik, nakon trideset godina tihog i samozatajnog rada koji me je impresionirao kad sam, tek nedavno, prviput za njega čula, dobili su javno priznanje najvišeg reda. Ne samo političari koji snažno grabe po uzburkanoj površini ovog našeg svijeta, nego i tihi ljudi koji svojim nenametljivim radom polako, ali sigurno i ustrajno mijenjaju njegovu okorjelu unutrašnjost, zaslužuju golemo javno priznanje. Majka Tereza koja je svoj dugi život posvetila potrebitima, žena koja sadi drveće, a sad čovjek koji je na jedan u osnovi vrlo jednostavan način osvijetlio život bezbrojnim obiteljima i pojedincima diljem svijeta – jer već djeluju slične ustanove i u drugim zemljama, n.pr. u prebogatoj Americi punoj bijede koja se nema kome obratiti za pomoć...
Ovdje postoji samo jedna mala kvaka. Nisam primijetila nikakvu reakciju u svojoj užoj i široj okolini. Kao da se informacija zagubila u ovom našem ravnodušnom globaliziranom svijetu. A ja bih najradije istrčala na ulicu i vikala: Gledajte, postoji način, može se nešto učiniti... Naravno, neću uistinu vikati na ulici, jer bi u najboljem slučaju svi koji bi i zastali da poslušaju, sliježući ramenima otišli rješavati svoje vlastite probleme, a u najgorem bih provela nekoliko dana u žutoj zgradi na zagrebačkoj periferiji, ili u nekoj sličnoj ustanovi. Zato ću ići na svoj način.
Kad se pojavi prilika, govorim onima koji me poznaju i spremni su saslušati. Tako i vama dragi prijatelji, ukoliko niste tu vijest već čuli i prepoznali. A prije ili kasnije pojavit će se slična ustanova u mojoj blizini i rado ću dati malo od svoga kako bi nekome bilo bar malo bolje. Ovaj put ne kao milodar, nego kao pomoć da stane na svoje noge.
15.10.2006. u 14:38 | K | 53 | P | # | ^
PRIJATELJ ILI NE...
Neka vas od ljubavi prema neprijateljima ne odvraća njihova zloća, jer jedno je čovjek, a drugo je njegova zloća.
Kardinal Alojzije Stepinac
Jeste li se ikada svađali s ljudima koji su vam bliski, uistinu bliski? Jeste li možda u trenutku bijesa rekli nešto ružno, nešto kao: mrzim te, odvratan si, nepodnošljiva si, ne mogu te očima vidjeti, zao si, pokvarena si do srži...? Možda nešto gore od toga? Možda niste rekli, nego samo pomislili?
Vjerojatno u trenutku bijesa nismo bili svjesni užasne generalizacije koju smo u tim tvrdnjama izrekli. Kad svoje najbliže častimo tim i mnogobrojnim drugim izrazima uobičajenim u našem psovkama prebogatom jeziku, možda u trenutku dok izgovaramo teške riječi negdje iznutra osjećamo kako nemamo pravo. Ja često osjećam grižnju savjesti u trenucima dok to izgovaram. No riječi nezaustavljivo teku, kao lavina koja je sve jača što se dalje valja.
Možda bi pomoglo da se prisjetimo pravog razloga svog bijesa: Bijesna sam jer želim razgovarati s tobom, a osjećam da ne mogu! Užasno me živcira kad vučeš psa za rep dok telefoniram! Frustriran sam jer mi košulje nisu ispeglane. Ljut sam jer ne mogu popraviti tu roletu dok djeca divljaju, a još mi i ti zvrndaš oko ušiju...
Ne, nisu nam mrski ljudi koje volimo sada, koje smo voljeli prije, koje ćemo voljeti poslije, nego događaji u koje se upetljavamo zajedno s njima. Možda nam je mrsko njihovo ponašanje u jednom trenutku, ili njima naše, no to je daleko od onoga što nazivamo neprijateljstvom, iako bismo po načinu izražavanja i to mogli pomisliti.
No što je s takozvanim neprijateljima, ukoliko takva osoba ili skupina osoba uistinu postoji. Postoje ljudi koji nam nisu osobito dragi. I oni kojima mi nismo osobito mili. I oni koji su ravnodušni, ali su u jednom trenutku prisiljeni očitovati se prema nama. Kao prijatelji ili neprijatelji. Ili mi oprema njima. Moramo li se uistinu opredijeliti kao jedni ili kao drugi?
Primjer: Neki mladić mirno stoji na tramvajskoj stanici. Svi čekamo tramvaj, ravnodušni jedni prema drugima. Ni ne gledamo se. Zaustavi se auto, iz njega iskoče tri mladića i počnu brutalno tući onoga koji je stajao s nama na stanici. Potreseni smo i uplašeni, gledamo se međusobno i razmišljamo što bismo učinili. Pomoći mladom čovjeku koji je napadnut? Ali njih su trojica! Mobitel? U panici se izgubio u prostranstvima ručne torbice. Zakoračim prema nekoliko desetaka metara udaljenoj policijskoj postaji. Želim pozvati pomoć. I priznajem, želim se udaljiti od ružnog prizora. Iznenada, ne znam odakle, priskoče dva policajca, jedan se automobil zaustavi uz škripu kočnica i iz njega iskoče još dvojica policajaca. Napadači su odmah savladani, odvode ih zajedno s onim napadnutim. Sve se to odigralo u samo nekoliko sekundi. Stanica je prepuštena nama, običnim građanima, koji će poslušno ući u osvjetljenu utrobu tramvaja i samo će se nekoliko trenutaka pitati što se to zapravo dogodilo, zatim će događaj biti prepušten zaboravu, kao da smo ga usnuli u nekoj noćnoj mori. I uistinu se tako dogodilo, jer ovo se sjećanje na jednu zimsku večer prije gotovo godinu dana u meni iznenada probudilo kako bih ilustrirala ovaj post. Prije nekoliko minuta još je bilo zamenuto duboko u labirintima mojih sjećanja.
U trenutku kad se događaj zbio, trojica napadača su bili i moji neprijatelji, a napadnuti je nekom prešutnom logikom u sekundi postao prijatelj kojemu svakako treba pomoći. No malo kasnije pomislila sam da je u tom okrutnom svijetu zagrebačkog podzemlja onaj napadnuti možda učinio nešto loše nekome tko mu se za to htio ovako osvetiti. Da je nekim slučajem jedan od tih mladića bio moj susjed, ne bih li prema njemu gajila prijateljske osjećaje kad bismo se sreli u hodniku, pozdravili i ponekad usput izmijenili poneku riječ o svakodnevnim temama? Vjerojatno bi bilo tako.
Tko je prijatelj, a tko neprijatelj? Vjerujem da razliku između dvojice stvara situacija, jer jedno je čovjek, a drugo je njegova zloća...
12.10.2006. u 22:31 | K | 38 | P | # | ^
O KESTENIMA I JOŠ PONEČEMU
Jeste li ikada brali kestene u šuštavoj, prohladnoj, zlatnožutim i crvenim bojama išaranoj jesenskoj šumi? Nadam se da jeste, jer ako niste, možda ste nešto važno propustili. Dobro, ne baš važno, no svakako neobično lijepo.
Današnji dan trebao je biti savršen. Ali primijetila sam da su događaji i dani od kojih mnogo očekujemo često prava katastrofa, dok neki drugi, koji započnu loše, ponekad završe iznad svih očekivanja. Takav je život, ili je to posljedica konstrukcije naše ljudske psihe, uistinu ne znam. Stara je izreka da poslije kiše dolazi sunce, no mi se nekako uvijek iznenadimo kad se to uistinu dogodi. Možda ulažemo više napora kad nešto loše krene, a onda smo zatečeni uspjehom poduzetog. Nekad sam ozbiljno planinarila i često kretala na izlete po izrazito nepovoljnom vremenu. Većinu tih izleta pamtim po lijepom – ili je nepogoda prestala i priroda nas za trud nagradila prekrasnim pogledima i doživljajima, ili je vrijeme i dalje bilo loše, ali je društvo bilo dobre volje i kompenziralo nepogodu.
Današnji dan bio je prekrasan. Ujutro se pesica vratila mokrih šapa jer je pred jutro palo nešto kiše, no već kad smo se uputili na misu oblaci su se raskinuli i nebo se zaplavilo, a jesenje boje zasjale pod kosim zrakama jutarnjeg sunca. Onda se misa prilično odužila zbog proslave zahvalnosti za plodove zemlje gdje su djeca imala priredbu, a župnik dugu propovijed u kojoj se među ostalim osvrnuo na opći zaborav državnog blagdana Dana neovisnosti.
Kad smo sat i pol kasnije autom hitali prema Samoboru, primijetila sam da zaista nijedna zgrada ni kuća nema istaknutu zastavu. Samo se na jednom prizemnom balkonu na križanju Horvaćanske i Hrgovića stidljivo i na neslužbenom mjestu pojavila trobojnica sa šahovnicom, no djelovala je nekako usamljeno, kao da se suši nakon pranja onako bez motke. Mislim da je to dokaz da neki državni praznici, pogotovo noviji, još nisu zaživjeli. Ovaj današnji se osim relativne recentnosti još i poklopio s nedjeljom, ionako se ne radi, koga još briga za blagdan. 
U tom trenutku na radiu vijest da se jutros ubio još jedan branitelj. A mi prema Samoboru u prekrasan jesenji dan. Davno sam se uvjerila da život na prvi pogled često djeluje nepravedno.
Od jučer se nekako loše osjećam, imala sam jaku glavobolju gotovo cijeli dan i na izlet sam krenula u nadi da će jesenja svježina spriječiti njen povratak. Glavobolja se nije vratila, ali pojavili su se drugi problemi. No ima li smisla spominjati ih, osim možda natučenih i malo raskrvarenih dlanova, kad sam se na strmoj asfaltiranoj cesti poskliznula na sitnom šljunku i srećom dlanovima uspjela amortizirati udarac koji bi inače pogodio leđa. Mali je problem što sad jedva mičem palcem desne ruke koji mi je i prije stvarao probleme, no nije slomljen i mogu tipkati kažiprstom bez veće smetnje, ionako ne tipkam svim prstima nego koristim uglavnom četiri, a trenutno samo dva. Može se i tako.
Sad ipak moram nešto reći i o kestenima. Volim ih oduvijek, otkad znam za sebe: pečene, kuhane, kao kesten-pire ili u kolačima. Propustila sam isprobati puricu ili neku drugu jadnu pticu nadjevenu kestenima, no zbog toga nimalo ne žalim.
Kesteni rastu na lijepim ravnim stablima velikog duguljastog lišća. Takvo lišće tražili smo nekad s tatom po šumama kako bismo otkrili blizinu kestenovih stabala i započeli berbu. Kestenje nikad ne pada najednom sa stabla. Ono dozorijeva postepeno i može se brati mjesec dana i više, ovisno o vremenu. Muž i ja smo u razdoblju hodanja otkrili mnogima poznato nalazište iznad Ruda u Samoborskom gorju. Dovoljno je prošetati nedavno asfaltiranom cestom koja spaja Rude s vikendaškim Palačnikom i marljivo se sagionjući nakupiti smeđih plodova za jedan obrok. Ako još znate gdje treba ući u šumu i kamo se najprije uputiti, nije problem nabrati i više od desetak kilograma, iako ih mnogi ondje marljivo beru.
Danas nismo došli s velikim ambicijama, a nismo bili ni prvi ni jedini. Kako već godinama u svako doba hodočastimo u ovaj kraj, dobro poznajemo mjesto, pa čak i pojedina stabla s krupnijim i ukusnijim plodovima. Neobično mi je kako i djeca uživaju u branju, iako ih ne vole jesti (za moje pojmove nezamisliv propust, no ja sam ih time hranila još u trudnoći, a i kasnije su im bili ponuđeni svake jeseni, pa ako im ne odgovaraju sad, možda će kasnije). Sat vremena uživala sam u nepomućenom miru branja, a o onome što je slijedilo neću jer prolazne gluposti se ionako zaboravljaju.
Zadržali bismo se i duže, ali puhao je sve jaći i neugodniji sjeverni vjetar koji mi je izazivao probadanje u ušima, a bila sam malo bolesna prošli tjedan, baš su me uz grlo boljele i uši, na što nekad nisam bila osjetljiva, ali sam, eto, očigledno postala. I mlađi mi je još pod antibioticima zbog angine krajem prošlog i početkom ovog tjedna i nerado sam ga gledala oznojenog od branja izloženog takvoj vjetrometini. Odlučili smo ranije se vratiti i otići u Samoboru na pizzu. Oprostili smo se od šume koja nas je ispratila šuštanjem lišća, škripom ponekog debla i zvucima padova zrelih kestenovih plodova...
Ne, nije mi bilo osobito lijepo na izletu, iako se činilo da će biti. Još mi se manje svidio povratak, lutanje po Samoboru s malo promijenjenom prometnom regulacijom (no grad je bio pun zastava, mora se priznati), zastoj kod jankomirskog mosta na ulazu u Zagreb gdje se jedna traka mosta uređuje punom parom, kao da nije nedjelja i državni blagdan. Nadam se da je radnicima na tom teškom i nezahvalnom, ali i odgovornom poslu pošteno plaćen taj cjelodnevni (valjda i prekovremeni) rad koji je zbog osjetljivosti mjesta čini se bilo teško izbjeći.
Evo, sad sam ovdje, objavljujem post dulji od planiranog, pa kome se da neka čita. Nakon kupanja djece, hranjenja i šetnje psa, spremanja školske torbe i pregledavanja zaostalih zadaća nakon jednotjednog izostanka iz škole, nakon četrdeset odrezanij noktiju i dvije oprane glave, sad sam ja na redu da stanem pod tuš i provjerim nisam li usput pokupila i nekog krpelja. Ovo mi je isprika za počinjene pogreške kojih sigurno ima, možda ih ispravim sutra. A nakon tuširanja bacit ću pogled što je novo kod vas. Ako ne zaspim, jer jako sam umorna, a noć mi je tako kratka...
08.10.2006. u 22:41 | K | 48 | P | # | ^
KAO MI?
Posjet Hušnjakovu, brdu iznad Krapine gdje su pronađeni ostaci neandertalskog čovjeka, ponukao me je na razmišljanje. Nisam bila ondje prvi, pa ni treći ili četvrti put. Nikad mi nije bilo teško zastati i zamisliti se nad tim mjestom koje čuva drevna sjećanja. Sjećam se čak i prvog posjeta u petom osnovne, sedamdesetih godina prošlog stoljeća (kako mi još uvijek neobično zvuči to – prošlog stoljeća...). 
Zadivljena starošću onoga što se tamo moglo vidjeti gledala sam prastare kosti i ostatke oruđa s istom fascinacijom s kojom sam brojala kukcima noge i bez gađenja pokušavala uhvatiti guštere i žabe, ne da ih ubijem nego da ih pogledam izbliza. Brat i ja s promatračnice na visokom toboganu gledali smo pretrčavanje poljskih miševa ugaženim kanalima kroz nisku travu od rupe do rupe u velikom parku koje su izvodili čim bi se uvjerili da nema nikog u blizini, a nas nepomične visoko gore nisu mogli vidjeti. S velikim interesom i bez gađenja proučavala sam unutrašnjost i funkcioniranje ljudskog tijela u raznim knjigama, gledala sve dokumentarce koji su se pojavili na televiziji, oduševljavala se putopisima i otkrićima na svim područjima... To je tema o kojoj bih mogla pisati danima pokušavajući sebi pojasniti Veliko Jedinstvo koje se na čudesan način iskazuje kroz bezbrojne manifestacije.
Zašto sve to pišem? Zbog tobože šaljivih komentara koje sam usput čula od ljudi koji se po svim pravilima smatraju odraslima. «Jesu li to bili ljudi ili majmuni? Gle lukove iznad očiju! Koža im je bila tamna jer su živjeli u toplom razdoblju između ledenih doba, bili su cijeli pokriveni dlakom. Onda majmuni, glupi dlakavi majmuni, zamisli dlake na leđima, fuj...»
«Kako glupi, otkad su majmuni glupi?» gotovo sam provalila u tuđi privatni prostor, ali sam se suzdržala. Očito njihov doživljaj svijeta nije jednak mome. Ta stvorenja rutavih leđa možda su bila intelektualno i obrazovno ograničena samom situacijom u kojoj su se nalazili. Život im je bio težak, samo su rijetki doživjeli starost blizu četrdesete kad su umirali ograničeni vijekom trajanja zubi, u nemogućnosti kuhanja hrane, iako su se već služili vatrom koju su najvjerojatnije čuvali nakon što bi munja udarila i zapalila drvo. Vlaga i hladnoća uvukle su se u njihove kosti i oni su bili krezubi starci u dobi kad smo mi u svojim najboljim godinama. A da su bili glupi – to ne vjerujem. Ni inače ne vjerujem u glupost kao kvalitetu živog bića.
Sjećam se srednje velikog frankula, ribe koja me je jednog ljeta stalno pratila dok sam ronila i gledala me nimalo glupim očima. Znam da se i gmazovi mogu pripitomiti, ne samo sisavci i ptice. Mala vodena kornjača bez problema komunicira s vama. Poznaje vas, a kad se pojavi netko nepoznat pritaji se i onda, ako joj se sviđa, počne muse umiljavati. Pritom odlično razlikuje one kojima se sviđa od onih kojima se gadi njen izgled ili miris ili su ravnodušni... I biljke ljepše rastu ako se njima bavite.
Sposobnost verbalnog komuniciranja i shvaćanja apstrakcija je dar koji je dan našoj vrsti da ga razvija i koristi na sveopću dobrobit. On nam ne daje pravo da preziremo stvorenja koja su drugačija od nas. Na svijetu ima puno vrsta inteligencije, o emocionalnoj se tek nedavno počelo više pisati i govoriti, iako nije otprije nepoznata. No to je druga tema. Ne mogu zamisliti kako su psiholozi behavioristi uspjeli uvjeriti sebe i neke druge da je dijete kad se rodi tabula rasa, prazna ploča. Zar nisu nikad držali novorođenče na svojim rukama? Uvjeravali su nas i pokušavaju nas uvjeriti da postoji projekcija, da mi drugim bićima, ali i maloj djeci, pripisujemo osjećaje koji su naši i projiciramo ih na njih u najboljoj namjeri. Ja te tvrdnje smatram nehotičnim pokušajem manipulacije. Ljudi koji u to vjeruju sami su sebe zakinuli za neizmjerna bogatstva koja pruža druženje sa sve širim krugom prekrasnih stvorenja. Za mene se taj krug neprestano širio tijekom života, kao da su u stupnjevima spadali velovi s mojih očiju. Kad bi mi danas ponudili da biram – život u naizgled savršeno zdravom i uređenom, ali emocionalno hladnom i samodostatnom svijetu, ili boravak u svijetu kakav je ovaj naš, ne bih se nimalo dvoumila. Odmah bih izabrala mukotrpno probijanje kroz zamršeno klupko svojih i tuđih osjećaja, zbunjenih i često bolnih ili neugodnih, ali sveprisutnih putokaza kroz čudesnu šumu života.
Vjerujem da su riječi koje su me potaknule na ova razmišljanja bile izrečene u šali i da ljudi koji su se šalili zapravo ne misle tako. Bolje je ironizirati ili gajiti pomalo negativne emocije nego biti ravnodušan prema nečemu. Ravnodušnost umrtvljuje dušu.
Jesu li bili kao mi, ti ljudi koji su živjeli i umrli prije nekoliko desetaka tisuća godina. Ne znam, imali su svoj život, svoje vrijeme i prostor i ulogu o kojoj ne možemo suditi, jer je ne poznajemo. Bili su Božja stvorenja gotovo nepoznate sudbine s kojima nas povezuje prostor, ali ne i vrijeme.
Ne uklapa mi se u tekst posta, ali ne mogu ne spomenuti roman u šest knjiga spisateljice Jean Auel (nadam se da sam ispravno napisala ime), u kojem vrlo detaljno i za nas laike dovoljno kompetentno opisuje život potkraj zadnjeg ledenog doba, kad je naša vrsta prevladala, a neandertalci su počeli nestajati. Najljepši mi je prvi dio Pleme špiljskog medvjeda gdje opisuje život djevojčice suvremenih ljudi koju su nakon katastrofalnog potresa pronašli i usvojili neandertalci. Na mnogo stotina stranica možemo pratiti životni put Ejle i Đondalara, glavnih junaka te neobične Odiseje. Znam da knjiga nema visoku literarnu vrijednost, no isplati je se pročitati, zabaviti se i ponešto naučiti o tim vremenima.
05.10.2006. u 22:03 | K | 38 | P | # | ^
ANĐELI ČUVARI
"Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima."
Mt (18,10)
Ove riječi uputio je Isus na kraju govora učenicima koji su se pitali tko je najveći u Kraljevstvu nebeskom. Premda se ovdje govori o nevinoj dječici koju se ne smije sablazniti, vjerujem da je pouka puno šira.
Ako svaki čovjek ima svog anđela čuvara, a anđeo je duhovno biće stvoreno na početku vremena koje uvijek i u potpunosti živi u skladu s voljom Božjom, onda i naši anđeli uvijek gledaju u lice Božje, pa i onda kad plaču ili negoduju zbog naših većih ili manjih grijeha (meni je nekako lakše zamisliti anđela koji negoduje, nego anđela koji plače...). Zar to nije utješno? Znati da je dio nas uvijek čist i okrenut Stvoritelju, ma koliko mi zaglibili u kalu svakodnevnih muka i problema? Netko će reći da je anđeo čuvar zapravo dio nas koji nas čuva i vodi kroz život, jer svima nam je usađen zajednički osjećaj za dobro (i njega obično postanemo svjesni kroz suprotnost – kad vidimo da su neke loše pojave smatrane lošima u svim vremenima i kulturama koje smo u stanju obuhvatiti svojim trenutnim znanjem)
Kako li samo velik mora biti anđeo dodijeljen nekom monstruoznom ubojici, ratnom zločincu, silovatelju... A svi su oni nekad bili djeca, nevina i krhka, kao što smo to bili mi, obični ljudi, koji smo imali sreće upoznati ljubav i razviti se u nekom pozitivnijem pravcu.
Moram priznati da godinama nisam razmišljala o anđelima kao o zasebnim duhovnim bićima. Kad sam bila mala, baka me je naučila molitvu anđelu čuvaru koju sam rado ponavljala, ali mi je uvijek ostajao osjećaj da je to samo priča, lijepa i sjajna, no ipak samo priča... Onda se u jednom trenutku svijet za mene zauvijek promijenio. (Ili sam se, što je vjerojatnije, ja promijenila za svijet.) Postao je ljepši, bolji, svjetliji. Mogla sam u njega pustiti i anđele. Ne one iz priča, nego prave, one koji nas nježno obavijaju paučinom svojih nematerijalnih krila. Bezbroj puta ponavljana molitva dobila je smisao. Negdje sam pročitala da možemo zamoliti anđele čuvare drugih ljudi da im pomognu ako vidimo da su u nevolji. Sjetim se toga kad pored mene projure kola hitne pomoći ili vatrogasnci. Bilo je to jedino čega sam se uspjela sjetiti u trenutku velike tjeskobe kad sam bespomoćno s obale promatrala kako se u moru u ogromnim valovima šibanim orkanskim jugom utapa čovjek...
Danas je njihov dan i pomislila sam da bih mogla nešto napisati. No oni su s nama u svako doba dana ili noći. Vjerovali mi u njih ili ne, većina ljudi osjeća da su na neki način vođeni i čuvani u životu. Ja volim vjerovati da uz mene stoje bića svjetla koja pogled mojih smrtnih očiju ne može doseći. No to nikako ne znači da ona ne postoje. A jedno od tih svjetala posebno mi je blisko...
02.10.2006. u 20:06 | K | 48 | P | # | ^
