Sursum corda

VRATA

Otvorila je oči i pogledala oko sebe. Strme su se litice uzdizale s tri strane proplanka obraslog visokom i bujnom travom. Osjećala je tople sunčeve zrake na golim rukama. Iz trave pored velikog grma prekrivenog ljubičastim cvjetovima izvirila je smeđa njuška. Duge su se uši uspravile i vidjela je da je stvorenje nalik zecu. Trenutak su se gledali, a onda se životinjica okrene i polako odskakuće prema usjeku među liticama.
Zvjezdana! - začuje šapat poznatog glasa i naglo se okrene. Iza nje nije bilo nikoga. Travnjak na kojem je dosad ležala protezao se nekoliko metara dalje i završavao strmom sivom stijenom koja se uspinjala unedogled. Površina joj je bila gotovo potpuno glatka i nije mogla zamisliti da se njome popne. Ostala je sjediti i pokušavala se prisjetiti kako je ovamo došla. Zvjezdana, zove se Zvjezdana, toga se sjeća. No čiji je ono bio glas i zašto joj se čini da nešto nije u redu? Zagleda se u svoje uske ruke i učini joj se da uredni, na krajevima izbrušeni nokti nisu njezini. Nasmije se. Glas joj neobično odjekuje odbijajući se od sivih litica koje su se počele plavo prelijevati pod sve jačim sunčevim svjetlom. Kad pogleda gore, vidi samo uzak pojas modrog neba i sunce koje kao da stoji na mjestu, a nigdje nema sjene.
Polako se uspravi. Bosa stopala dodirivala su mekanu travu, a kad je stala na stazu koja se pružala odmah do njenog ležaja, osjećala je mekoću prohladne zemlje pokrivene tankim slojem prašine koji se lijepio na kožu. Prožme je ugodan osjećaj. Mali travom obrasli amfiteatar nije joj ulijevao strah. Kao da joj je odnekud poznat. Okrene se prema otvoru među stijenama. Mekana stazica vodila je kroz taj usijek i ona krene onuda. Neko je vrijeme hodala dnom uzanog klanca, a sunce je još uvijek stajalo na nebu visoko iznad nje. Začudo, njegova toplina nije joj bila neugodna.
Stazica se počela uspinjati. Najprije je to bio blagi uspon između dvije okomite litice, no uskoro se klanac počeo širiti i ona dođe do raskrižja. Stazica se račvala na dvije strane. Obje su se uspinjale, svaka uz svoju padinu, blago nagnutom cik-cak linijom. Sjela je na kamen uz koji su se stazice razdvajale. Sunčeva svjetlost zatreperila je i iznenada se ugasila, kao da je netko prekidačem ugasio svjetiljku. Zvjezdana! - ponovo je začula tihi šapat dok je tonula u san.

Augustus je sjedio na niskoj stolici bez naslona u Velikoj dvorani Hrama Odlaska. Na tronošcu pored staklenog sarkofaga bila je ostavljena kadionica. Oštar miris tamjana dražio je njegove još uvijek osjetljive nosnice, iako se dim gotovo i nije mogao zamijetiti. Dvoranom se pronosio tihi žamor molitvi i pojanja svećenica koje su stajale malo podalje od niza sarkofaga. Dalje iza njih dno dvorane nestajalo je u mraku. Na tamnoj podlozi jasno su se ocrtavala Vrata Odlaska koja su titrala nestvarnim zlatnim sjajem. Augustus je ovdje prosjedio dan i noć. Hramske pomoćnice donijele su mu skroman objed i malo vode, nakon čega je prošetao do ulaza u Hram i zagledao se u ljetno predvečerje. Duboko je udahnuo prijatno prohladni svježi zrak. Uskoro će se smračiti i svjetla udaljenog Polisa obasjat će nekoliko niskih oblaka koji su se polako vukli nebom. Ljepota prirode koja ga je okruživala još je pojačala osjećaj tupe boli u prsima. Pognuo je glavu i polako se vratio u veliku dvoranu.
Zvjezdana je još bila ondje. Slabašna svjetlost obasjavala je zlatnu grivnu koja je u obliku zmije triput obavijala mlohavu nadlakticu. Sjetio se kako joj je, prije stotinu ljeta, stavio tu grivnu uz blagoslov svećenika u Hramu Obećanja. Malo crveno svjetlo koje je titralo uz njezino uzglavlje dokazivalo je da još nije otišla. Sjeo je na stolac i sklopio ruke. Nije joj želio otežati Odlazak, obećao je da će tako biti. Teški mirisi iz brojnih kadionica i tihi žamor molitve uspavljivali su ga nakon neprospavane noći. On pokrije lice rukama, nasloni glavu na dlanove i zadrijema.

Jasna sunčeva svjetlost obasja Zvjezdanu sklupčanu podno povelike stijene uz koju su dvije staze razdvajale svaka na svoju stranu. Probudi se i ustane. Ne razmišljajući mnogo krenula je desnim putem. Polako i bez napora uspinjala se sve više i više. Padina nije bila strma kao malo prije i ponekad bi preko staze pretrčala životinja, ili bi joj do uha dopro pjev ptica i brujanje kukaca. Sretno očekivanje preplavljivalo je njezinu nutrinu poput velikih valova koji nježno ali ustrajno zapljuskuju zlato pješčane obale. Bosa stopala nečujno su gazila po mekom tlu, ruke su nježno dodirivale granje mladog drveća, dok su joj srne, zečevi i mrmoti pristupali bez straha i pratili je na putu. Stazica se izgubila, ona je izašla na proplanak obrasao niskom travom i gorskim cvijećem. Zvjezdana! - Šapat se gubio, nestajao u šumu potoka, brujanju buba i pjevu ptica.

Ona se neće vratiti, tako je odlučila, - reče Veliki svećenik stavivši mu ruku na rame. Augustus je mirno primio vijest. Prve jutarnje zrake sunca prodirale su kroz ostakljene hramske prozore. Nije mogao razabrati titra li još svjetlo do ženina uzglavlja. Bio je spreman, oboje su se na to pripremili.
Nakon stoljeća zajedničkog života, liječnici su Zvjezdani dali uputnicu za Hram Odlaska. Ako bude željela, moći će se vratiti – rekli su joj. No neće se vratiti, oboje su znali da je to kraj. Šetali su tihim avenijama i parkovima Polisa do svoje kuće na rubu grada. Zvjezdanu bolest još nije bila oslabila. Željela je otići svojom voljom, dok još može. Možda je putovanje do ruba smrti iscijeli, rekao je liječnik. Oni su se zagledali u svoja umorna ostarjela lica. Znali su da povratka nema.
Cijeli ljudski rod je ostario. Djeca se gotovo nisu više rađala. Ni njihov stoljetni brak nije urodio plodom. Nisu se žalili, nisu željeli mladi život izložiti tom svijetu koji je odumirao. Tiho i dostojanstveno odlazili su ljudi, prepuštajući svoje mjesto tko zna kome. U kućama njihovog susjedstva već odavno nije nitko živio. Sad je došlo vrijeme da odu i oni. Pospremili su stan u kojem su proveli više od pola stoljeća. Svakodnevno su odlazili na duge šetnje opustjelim ulicama kojima su lunjali tihi slučajni prolaznici kakvi su bili i oni. Zvjezdana je posljednji put obojila prorijeđenu kosu srebrnim preljevom. Nokte je uredila i namazala lakom jednake boje. Dan prije odlaska u Hram posebno se pažljivo okupala i u naboranu kožu utrljala mirisna ulja. Mirno su proveli svoju posljednju zajedničku noć. Ujutro su se pješice uputili prema Hramu, kamo su trebali doći u predvečerje. Krenuli su cestom prema planinama koje su se uzdizale na zapadu iznad Polisa.
Nisu bili sami. Bilo je i drugih putnika koji su krenuli onamo. Nisu razgovarali. Tek kad su zastali na ulazu u veliko hramsko predvorje, Zvjezdana progovori: Nemoj me dozivati! Ako me pozoveš, morat ću se vratiti... Šutke ju je zagrlio i stupili su u mračnu dvoranu.

Sjedila je na livadi i gledala neobične oblake koji su se prelijevali u duginim bojama. Kovitlali su se poput zapjenjenih valova oko planine na čijem je vrhu sjedila. Činilo joj se da su to rojevi leptira blještavih krila koja sjaje na žarkoj sunčevoj svjetlosti. Tiho brujanje, pjev bezbrojnih glasova dopirao je iz tih rojeva. Ustala je i podigla ruke. U daljini su se nazirala vrata, kroz koja je u blještavilo sunčanog dana prodirala nezemaljska svjetlost. Roj bestjelesnih leptira obuhvati njeno tijelo. Krila su joj nježno trepereći dodirivala lice, oči, dlanove i stopala, gole ispružene ruke. Zatim osjeti kako odjeća s nje spada i kako je roj podiže u vis. Klikne bestjelesnim glasom i poleti prema slobodi iza zlatnih dovrataka...

Nije je zvao. Osjetio je trenutak kad se duša odvojila od tijela i kao iskra vrcnula kroz širom otvorene dveri u slobodu. Crveno svjetlo zatitralo je i ugasilo se. Suze su mu na trenutak zamaglile pogled dok je Veliki svećenik pristupao sarkofagu. Pomoćnice su zamotale tijelo u bijeli svileni pokrov, a on je ostao sam pored svog stolca, stežući u ruci zlatnu grivnu koju mu je Veliki svećenik izručio uz nekoliko riječi utjehe. Izašao je u predvorje i zastao na stepenicama koje su se spuštale u dvorište. Još je bila noć. Zora je tek nezamjetno rudjela na istočnom nebu.
On se više neće vraćati u Polis koji je ležao dolje u mraku, zaklonjen od pogleda omanjim brežuljkom. Zbog starosti mu je bilo dopušteno ostati u hramu dok ne dođe njegovo vrijeme da prođe kroz Vrata. Veliki svećenik dodijelio mu je ćeliju u vanjskom krugu i dao dopuštenje da se nakon sprovoda pridruži hramskim slugama.
Trgne ga oštra bol u ruci. Zlatni rub grivne do krvi mu se zarezao u dlan kad je nehotice snažno stegnuo šaku. Kao da je tjelesna bol ublažila onu drugu, smiješak olakšanja prijeđe mu licem. On se čeznutljivo zagleda u zvjezdano nebo.

Ovo je bila priča. Dvoje od troje ljudi pita me o čemu se radi, dakle nije baš uspješna, ili je previše izvan konteksta. Nekad sam rado čitala znanstvenu fantastiku. Danas me to nekako više ne drži, no prije dvadesetak godina nisam propustila nijednu takvu priču na koju sam naišla. Jednom sam poželjela nešto i napisati. Pojavila se ova priča. Nije baš znanstvena, na neki način je fantastična. Opisuje odlazak stare žene u nekom vremenu koje nije naše, ja sam zamislila da se radi o daljoj budućnosti. Eto, toliko umjesto komentara. yes

29.10.2006. u 17:40 | K | 35 | P | # | ^

| okeco | 29.10.2006. u 19:29

| rU | 29.10.2006. u 20:38

| vorja | 29.10.2006. u 20:54

| Vladimir Ordanić | 29.10.2006. u 21:45

| playera | 29.10.2006. u 21:58

| Festina lente! | 29.10.2006. u 22:47

| ANONIMAC | 30.10.2006. u 00:18

| plejadablue | 30.10.2006. u 07:06

| mama sepia | 30.10.2006. u 09:16

| atlantida | 30.10.2006. u 11:44

| Irida | 30.10.2006. u 13:06

| posoljeni zrak | 30.10.2006. u 15:32

| misko | 30.10.2006. u 20:12

| Vladimir Ordanić | 30.10.2006. u 22:29

| nova vizija | 31.10.2006. u 00:16

| rozza | 31.10.2006. u 08:10

| mirisdunje | 31.10.2006. u 08:19

| nova vizija | 31.10.2006. u 11:48

| SONATA O LJUBAVI | 31.10.2006. u 13:46

| melody | 31.10.2006. u 17:17

| Bugenvilija | 31.10.2006. u 19:13

| Big Blue | 31.10.2006. u 20:13

| vorja | 31.10.2006. u 21:48

| atlantida | 31.10.2006. u 22:45

| ledenaicy | 01.11.2006. u 00:07

| u ime... | 01.11.2006. u 01:12

| Sadako's apprentice | 01.11.2006. u 02:33

| slatko grko | 01.11.2006. u 09:10

| katrida | 01.11.2006. u 09:21

| Vladimir Ordanić | 01.11.2006. u 10:27

| posoljeni zrak | 01.11.2006. u 10:48

dobar post ... iako se da naslutiti vrlo rano o čemu je riječ ... ili sam ja krivo shvatio :)))) | okeco | 29.10.2006. u 19:29

odoše među zvijezde. oboje. u toj krasnoj zvjezdanoj priči. koja liči na san i snoviđenje. puna sjete. tužne i lijepe. | Rusalka | 29.10.2006. u 20:38

Iskreno, ja još ne znam o čemu je riječ... :)
Atlantida...
Delfi...
Budućnost?
Prelazak iz prošlog u sadašnji život... | vorja | 29.10.2006. u 20:54

Draga Prijateljice!
Čak i da sam uništio sve lijepe tragove i ognjište misli sa svog bloga,
ništa od toga ne bi bilo uzalud. Sreli smo se, poznali i misao podijelili.
Malo je vjernika u čovjeka koje tako poštujem kao Vas.
Nemojte žalovati odviše kad me jednoga jutra ne nađete ovdje.
Ja svaku svoju osjećajnu nit plaćam strašnim cijenama borbi i previranja.
Možda neću još dugo izdržati. Vaša je misija plemenitija i volio bih
da se nikada ne ugasi. | Grof V. | 29.10.2006. u 21:45

Lijepo je kad "uzdigneš svoje srce" :)
Volim sve bezvremensko, a bezvremenska je svjetlost...duh...ljubav...
Ako tvoj tekst nije isječak...trebao bi biti.
Pozdrav ljubiteljici sinonima i naravno, njihovoj suprotnosti :) | Playera´s | 29.10.2006. u 21:58

Post mi se vrlo svidio. Nekako je prožet zagonetkama i tajnama. Ne znam. Ali tajansten je, volim takve tekstove. Pogotovo mi se sviđa dio kada starica odlazi u drugi svijet. Prekrasno je. Ova priča me podsjetila na knjigu ˝Život poslije života˝. Ima neke povezanosti.
Ovo je jedan od dokaza da lijepo i na neki poseban način pišeš. Samo tako nastavi.

Laku noć. Sanjaj nebeske anđele...

Osmijeh.. | Festina lente! | 29.10.2006. u 22:47

Iskreno...nisam tražila smisao,ne znam ni da li sam shvatila,ali znam da sam uživala u vsakoj rečenici pročitanog.Pozdrav draga veliki... | santea | 30.10.2006. u 00:18

..lijepo..:))..tako bi trebalo i biti..a možda i jeste..:))..ustvari, sve ovisi o poziciji promatrača - da li dolazimo ili odlazimo?..pozdrav* | plejadablue | 30.10.2006. u 07:06

| aquaria | 20.11.2006. u 18:47

lijepo i s mjerom, kao i uvijek...pozdrav :))) | sepia | 30.10.2006. u 09:16

Prvo sam pomislila na Egipćane, ali sam uočila podjelu na svijet u kojem ljudi žive i "vanjski svijet". Priča mi je jako lijepa, nema se tu što skužiti ili prokužiti, ona govori sama za sebe, treba je samo pročitati.
Svijet koji nije naš svijet... Što misliš, koliko ih ima? Nepojmljivo puno?
I nadam se da ćeš nastaviti s pričama (SF, fantastika, mysteri... može, volim upravo takve :)))) | Nešto za laku noć | 30.10.2006. u 11:44

jako lijepo ispričana priča i jako prikladna za Dan Mrtvih....i tko kaže da treba biti znanstvena, znanost još noije pružila svoje pipke na drugu stranu, kroz Vrata Odlaska.......pusa! | Irida | 30.10.2006. u 13:06

Čitam večeras ili sutra... Sada ostavljam veliki pozdrav :)) | triptih | 30.10.2006. u 15:32

Ovo je i sada priča. I to dobra!!!
Oni koji te pitaju o čemu se radi, nisu je razumjeli! Iako sam naslutio, predvidio kraj, uživao sam u čitanju.
Pozdrav! | misko | 30.10.2006. u 20:12

Grof je rođen šestoga sumraka u mjesecu mrzla imena.
Ne znam koliko je to utjecalo na njegovu sklonost tminama
i žestokim razračunima strastvene nutrine i blage ezoteričnosti.
Šaljem Vam pozdrav kraj prave pravcate vatrice.
Ne pitajte me kog vraga sada sjedim uz onu koju je
čuvala Šamanova Družbenica. Bolje da ne znate.
Laku noć želim Vama. Moja će se otegnuti. | Grof V. | 30.10.2006. u 22:29

Priča je jako lijepa! Nema se tu kaj shvatit ili ne shvatit, tak je kak je! =)) Jednostavno je sve na mjestu i baš mi se sviđa, da se zapitam čak... Ono, kaj će bit s nama i našim dušama u nekoj nam dalekoj nepredvidivoj budućnosti. Sa zanimanjem sam ju čitala! Pun pogodak!! Uživaj, pozdrav i pusa! | čičkava | 30.10.2006. u 23:43

Hm, neobično za tebe, ali opet lijepo na jedan mističan način! Vuče mi na neku davno izgubljenu priču o Atlantidi iako se ne bi dalo zaključiti na prvi pogled!:D | Nova Vizija | 31.10.2006. u 00:16

zanimljiva priča :) zaista imaš dara za pisanje.. nadam se da ćeš još koji put objaviti nešto slično :) pozdrav! | rozza | 31.10.2006. u 08:10

Dobro jutro, zelim ti lijep i ugodan dan, samo cu sada ostaviti trag, jer ako budem citala post, onda nista od komentara...Ne brini, on ode pa dodje, hahahaha, ipak, ono je samo pjesma...Ostavim komentar na post poslije, ovo je tek bilo za dobro jutro.... | Mirisni tragovi u meni | 31.10.2006. u 08:19

| aquaria | 20.11.2006. u 18:49

Aquaria, postoji očita razlika između običnog ispušnog traga aviona i kemijske mlaznice ili chemtraila! (uostalom, jesi li prije dvadeset godina primjećivala ovakvu intenzivnu aktivnost aviona koji ostavljaju takve debele tragove i stvaraju oblake?) Ovaj prvi se gubi još za vrijeme leta samog aviona, tanak je i kratak!
Ispričavam se što nisam dao više linkova, ali itekako postoje laboratorijski uzorci i nalazi, više o tome možeš pročitati na ovoj stranici:Aerosol Crimes & Cover Up!
Ali, ovdje nije toliko pitanje dokaza, dok god ti sumnjaš u to, i dok god smatraš da je tako što nemoguće i malo vjerojatno, o čemu sam upravo govorio u postu. Vjeruj mi, promatrao sam te avione dosta dugo, obično njih deset u jednom kratkom vremenskom intervalu stvori rešetke ili ih jednostavno ostave paralelno da bi se eventualno stvorile formacije vrlo slične oblacima kako ljudi ništa ne bi posumnjali! Nevjerica je ono što te udaljava od istine! Tisućama godina ljudi mogu živjeti u nijekanju i nevjerici! NIŠTA NIJE NEVJEROJATNO u našem današnjem svijetu! Pozdrav! | Nova Vizija | 31.10.2006. u 11:48

.. i meni su te teme nekad bilje zanimljive.. pa možda u određenoj mjeri i sada..pozdrav | SONATA O LJUBAVI | 31.10.2006. u 13:46

... neko drugo vrijeme, neki drugi svijet ...
vrijeme je poput petlje... tko bi, ako ne Mašta, znao kako strujama, kapi neke rijeke vremena odnijeti ka budućnosti gdje će se neki isti pogledi, neki isti dodiri, neki isti doživljaji ponoviti opet, opet i opet ...
Lijep pozdrav ti šaljem ... | melody | 31.10.2006. u 17:17

Odlična priča, mislim da ti onaj dio umjesto komentara nije ni bio potreban. Ko je shvatio, shvatio je :))) | Bugenvilija | 31.10.2006. u 19:13

Čitam post...čitam komentare. Melody baš lijepo reče...točno tako :-) | Big Blue | 31.10.2006. u 20:13

hmmm... zanimljivo kako si zamislila priču kao odlazak na neki drugi svijet... meni se taj novi svijet više činio kao ovaj svijet, u kojega svi dolazimo sa nekog drukčijeg, mističnijeg... :) Ali u svakom slučaju odlično izvedena i zanimljiva priča!
...Neopisivo mi je drago da su ti se svidjeli moji primjeri! Šteta je što se glazbeni odgoj u školama ne provodi zanimljivije i praktičnije... uglavnom se svodi na biflanje podataka kao i sve drugo i služi za to da se širokim narodnim masama zgadi sve što ima veze sa klasikom... i općenito sa razmišljanjem i osluškivanjem nijansi života... :)
Pozdrav! | vorja | 31.10.2006. u 21:48

Muž i ja normalno otvaramo komentare, svaki pod svojim nickom, jedino ne možemo otvoriti više od dva bloga, pa sam sada instalirala firefox, alma kaže da s njom nema problema, evo, testing, testing:)) | Nešto za laku noć | 31.10.2006. u 22:45

Meni nisi trebala objašnjavati, točno tako sam i ja razumjela ovu tvoju lijepu priču..
Što se tiče komentara, nama funkcionira. Na Windows XP imamo svaki svoj ulaz na svoj desktop i tako radi... | ledena | 01.11.2006. u 00:07

preko ovog zvjezdanog neba... pozdrav šaljem :)) | u ime... | 01.11.2006. u 01:12

premda je prošlo 2:30, pročitao sam cijelu priču. sviđa mi se, samo je preduga i shvatio sam osnove ali ne dalje od toga. vjerojatno zato što sam krepan ko konj.
laku noć. zzzz :) | Sadako's apprentice | 01.11.2006. u 02:33

Priča je lijepa bez obzira u koji je tko svijet smijesti.Nisam imala vremena ali sam ga evo jutros pronašla.Pozdrav | slatko grko i obratno | 01.11.2006. u 09:10

............dobar ti dan............izgleda da se blogosfera vratila u normalu...... | katrida | 01.11.2006. u 09:21

Pozdrav u jutro malih svjetala
i velikih, plemenitih sjećanja.
Pozdrav u šetnji
s našim dragima.
U boli ponosa
i zavjetu iskrenosti
srca.
Pozdrav draga Prijatelja. | Grof V. | 01.11.2006. u 10:27

Priča je lijepa... je, mislim da je i znanstveno - fantastična, ali je lijepa.... Rekla sam da ću ponovo navratiti i pročitati je...
I u našem svijetu i vremenu to se događam, malo drugačije, ali otprilike tako.. Možda smo mi samo izgubili radare uočiti to.... Odlasci....
Želim ti blagoslovljen današnji dan.... | triptih | 01.11.2006. u 10:48

| aquaria | 20.11.2006. u 18:52

DUŠA I TIJELO

Smiluj se, Dušo! Opteretila si me Ljubavlju toliko da je ne mogu snositi: ti i Ljubav ste jedinstvena snaga, ja i Materija smo slabi i nejedinstveni, i zar može potrajati borba između moćnog i nejaka?

Smiluj se, Dušo! Sreću si mi pokazala s velikog odstojanja: ti i Sreća ste na visokome brijegu, ja i Očaj duboko u dolini, i zar se mogu visina i nizina spojiti?

Smiluj se, Dušo! Ljepotu si mi pokazala i zatim je skrila: ti i Ljepota ste u svjetlosti, ja i Neznanje u tami, i mogu li se svjetlost i tama izmiješati?

Ti se, Dušo, raduješ drugome životu i prije nego što dođe, a ovo tijelo vapi za životom još dok je živo.

Ti hitaš ka Vječnosti, a ovo tijelo lagano korača ka Ništavnosti; ti ne oklijevaš, niti ono žuri – u tome je, Dušo, najveća nesreća.

Ti ne stremiš nebeskim visinama silom teže vučena, a ovo tijelo pada vučeno zemljinom silom teže; ti njega ne bodriš, niti ono tebe usrećuje – u tome je nevolja.

Ti si, Dušo, bogata mudrošću, a ovo tijelo je svojom prirodom osiromašeno; ti njemu ne olakšavaš, niti ono tebe slijedi – u tome je najveća tragedija.

U miru noći ti ideš ka Voljenom, uživaš u njegovom zagrljaju, a ovo tijelo zauvijek ostaje žrtva čežnje i rastanka.

Halil Džubran: Suza i osmijeh

Smiluj se Dušo, smiluj! Vapaj iz srca velikog pjesnika mučenog naizgled nepomirljivim suprotnostima koje dobro poznaje svatko tko se ikad pokušao vinuti do nebeske ljepote nedostižnih svjetova. Trenutak zanosa plaća se padom u kaljužu svakodnevice. Najveća ljepota ukaljana je prisutnošću najveće rugobe. Šareno jesensko lišće pokriva zemne ostatke bezbrojnih tijela. Ispod svake duge netko plače zagledan u zemne stvari, ne dižući pogleda da ga nebeska utjeha još više ne ražalosti. Sunce postojano šalje svoje zrake prema zemlji i ne obazire se na bezbrojne borbe, na nebrojene smrti, jednako obasjava one koji vole i one koji mrze...

Možda sve ove suprotnosti postoje zato da bismo ih mi međusobno pomirili. Kad se kal od kojeg je stvoreno naše tijelo pomiri s nebeskim dahom naše duše, hoćemo li onda moći vidjeti svijet onakvim kakvim ga je Bog stvorio? Pročitala sam negdje da ljubav Božja poput kiše neprestano pada na zemlju. Ima je dovoljno za sve, pitanje je samo koliku posudu tko drži u rukama. Ako je to naprstak, nekoliko kapi samo će raspaliti našu žeđ i natjerati nas da pođemo u potragu za Izvorom. Ako je to čaša, imat ćemo dovoljno za sebe. Ako pak u rukama držimo vrč, moći ćemo dati i drugima. Tko ne bi poželio takvu posudu?

Smiluj se, Dušo, smiluj! Podari mi moć da unesem svjetlo onamo gdje sad vlada tama! Dopusti mojim očima da vide ono što razum shvaća, a srce nazire – da je tama samo nedostatak svjetla, da je ružnoća samo otklon od ljepote, da je mržnja samo nedostatak ljubavi, da se sve, baš sve može popraviti u trenutku kad tvoj pogled postane moj...

********

Trenutno sam u svađi sa svojim tijelom. Jedva gledam suznih očiju, maramicom brišem nos koji se pretvorio u izvor nevolja, borim se s graničnom temperaturom i obavljam svakodnevne poslove u očekivanju spasonosnog vikenda. I dok s naporom vučem noge ustaljenim putevima osjećajući silu teže svakom stanicom svog organizma, dio mene stalno promatra, traži, prati. Možda iznenada ugledam još jednu dugu, ili neobičnu boju na istočnom nebu, možda me udar neugodno toplog vjetra iznenadi kišom žarko crvenih i zlatno žutih listova s javora pored kojih koračam. Ili u prolazu uhvatim pospan osmijeh djeteta, koje se još toplo od sna uputilo prema školi kroz šuštavo jesenje jutro... Onda ću zaboraviti silu teže i zajedno s dušom poletjeti u visine. Jednom, možda...

26.10.2006. u 21:15 | K | 35 | P | # | ^

još jedan prekrasno napisan post... osobno, želim ti da večeras u svome srcu pronađeš dugu koja će te ljepotom svojih boja uljuljati u san! laku noć i što skorije ozdravljenje od srca ti želim, aquaria! :)

| brlje | 26.10.2006. u 23:41

U staroj Grčkoj je dobar glumac bio onaj koji je imao jaku osobnost. Sama riječ persona označavala je prodiranje kroz masku. Onaj glumac koji se, čak i pod maskom, mogao prepoznati, imao je pravu osobnost.
Čitajući tvoje riječi osjetio sam nešto... Toplina je prodrla kroz masku interneta i ugrijala moje srce! Ti si jedna vrlo posebna osoba!
* * *
Kljukaj se vitaminom C, pij puno čaja i ozdravi brzo!!! Laku noć...

| vorja | 27.10.2006. u 00:18

..........dobar ti dan.......ja poslušala zgbabu pa već pojela teglicu feferona, luk jedem,mandarine,kiseli kupus, pancetu ,u boj protiv viroza i gripe,......

| katrida | 27.10.2006. u 06:34

Stari sam bezvjerac. Ne vjerujem, ne mogu, odbojno mi je. Ali volim život i volim živjeti, jer mislim, kako život ne mora biti lijep, nego prije svega zanimljiv.A moj je, bogami, bio i te kako zanimljiv. Sad plovim mirnijim vodama, ali i dalje se ponekad uzburka, i uživam...
Što bi ljudi htjeli? Živjeti u neprekidnom stanju sreće? To bi bilo dosadno!
I ne slažem se sa Halilom u svemu: zašto bi tijelo bilo siromašno? Moje je tijelo bogato iskustvom, a sjećanja pohranjena. Je li znaš da tijelo pamti? Mišić pamti! Halil to ne zna ...
Jednom, davno, čitao sam jednog arapskog pjesnika (ime zaboravio) koji u pjesmi proklinje svog oca koji mu je podario život, a koji on mora napustiti, umrijeti...meni je to sebično i glupo i mislim da je to uzrok ljudske patnje. Stalno želimo nešto zgrabiti i to ZAUVIJEK zadržati, a ništa nije zauvijek, ni mi, pa čak ni Svemir!
Eto, raspisao se, jer i ja sam na neki način bolestan (operacija) osuđen na mirovanje...žao mi je što se ne osjećaš dobro i želim ti ugledati tri, a ne samo jednu dugu...pozdrav!

| misko | 27.10.2006. u 07:58

Vratila si me u mladost kad sam otkrila Halila Džubrana i učila napamet njegove misli, hvala ti na tome... i što je to u Zg-u epidemija, svi bolesni, mi konačno uživamo u suncu...

| Majstorica s mora | 27.10.2006. u 10:09

bolest nam oduzima moć i prividnu kontrolu koju imamo, ali je obično znak da trebamo usporiti, stati, predahnuti..........sa iscjeljenjem će se vratiti i vedrije misli........pusa!

| Irida | 27.10.2006. u 10:11

kao da sam negdje vidio ovu sliku neki dan :))

| Goldeneye | 27.10.2006. u 11:42

Svaki put nakon što pročitam tvoj post dogodi mi se da odlutam u visine, sjećanja, da se zamislim,....
Nadam se da će tijelo pobijediti uljeze, da će ti biti lakše preko vikenda..Odmaraj :))

| ljubica | 27.10.2006. u 16:09

Ako te moze utjesiti i sam asam takva, noc mi "prokisnjava", kisem smrcem, oci mi suzne, crvene...bojim se samo da nije gripa, a temperatura je povisena, ne smije niti mjeriti...jer mi ne moze biti da legnem...moja dva "junaka" su bespomocna bez mene...Khalil Gibran, definitivno pjesnik broj 1 kod mene...uz Tagoru i Ferrera....zelim ti lijep i ugodan dan i neka ti i cijeli vikend bude takav...

| mirisdunje | 27.10.2006. u 16:37

Istina je... sebična djela izjedaju dušu. Vidim to na drugim ljudima. Jedna naša kolegica iz klase ju je odmah pitala kako to da je dobila mogućnost svirati na tom koncertu, odmah se pokušala i ona ubaciti u cijelu priču... Kad je čula da sam joj ja tu ideju proslijedio, prenerazila se! Nije mogla vjerovati da se nisam ja ubacio umjesto nje. Ali ne shvaća da bih tako dobio "samo" 800 eura. Ovako ću dobiti prijateljicu. A tko zna koliko će se još puta ona u svom životu na isti način sjetiti mene, kao što sam se ja sjetio nje!

| vorja | 27.10.2006. u 20:07

mislim kako nas pogrešno upućuju da podcjenjujemo vlastito tijelo i tjelesnost. jer mi smo i tjelesna bića. naš doživljaj tjelesnoga "ja" je dio naše duhovnosti. pa bi nas trebali učiti da uživamo u vlastitoj tjelesnosti i prihvatimo je kao važan dio sebe. da budemo zahvalni prirodi što nas je učinila i tjelesnim bićima.
a ponekad su nam tijela pametnija od pameti. pa nam šalju signale o zdravlju i bolesti, opasnosti, privlačnosti ... signale koje nismo naučili očitavati.

| | 27.10.2006. u 20:25

gornji, nepotpisani komentar je moj. a moj blog editor luduje, pa mi "izbacuje" potpis.

| rU | 27.10.2006. u 20:26

Dakle, prekrasno...
Džubran, nevjerojatan, u dosluhu s nebom, a i ti dok nam predstavljaš bogatstva svojeg duha - u dosluhu s nebom.
Tijelo pokreće duh. Na nama je da li ćemo ga iskorištavati li se njime koristiti. To je jedino u čemu se slažem sa onima koji štuju svoja osjetila, ali ne i bit postojanja.
Suprotnosti zbunjuju. Ali, nisu li i one da bi nas zadivile i podsjetile na mogućnost izbora.
Veliki pozdrav

| playera | 27.10.2006. u 20:52

Mislim da bi bilo pristojno od duše da se malo smiri sa tijelom, da zajedno urone među meke porivače i odboluju supatnički novu navalu viroze (kod tebe su nešto učestale). A kada tijelo ojača, onda bi moglo pod ruku s dušom u potragu za duhovnom hranom. U svakom slučaju, brz oporavak ti želim, a post je prekrasan!

| atlantida | 27.10.2006. u 21:35

Još jedan prekrasan post. Ne nam jednostavno što napisati. Mogu samo danima pisati pohvale za tebe.
Znam, uistinu ponekad ima trenutaka, dana, sati u našem životu koji nam crnom tintom zamrče pogled u budućnost, ali i u sadašnjost. Ali, trebamo biti jaki, uzdignute glave krenuti naprjied.

Hvala za onaj komentar na mom blogu..

Ugodan vikend ti želim. Odmori se!

| Festina lente! | 27.10.2006. u 22:17

.........ja sam pojila prvu teglicu feferona , a hemeroidi šute, a baš me je bilo straj, ali za dobru cirkulaciju i feferone i češnjak, i luk, i sve jidem.............

| katrida | 27.10.2006. u 22:27

.........ja sam pojila prvu teglicu feferona , a hemeroidi šute, a baš me je bilo straj, ali za dobru cirkulaciju i feferone i češnjak, i luk, i sve jidem.............

| katrida | 27.10.2006. u 22:28

ajd drz se, stara moja, udri po medu i propolisu, dodaj limun, i pozitivno razmišljaj....držim fige za 1:0 protiv viroze :)))

| mama sepia | 27.10.2006. u 22:52

Malo ću u nedjelju do Manje Vasi mirisati Subanov botanički vrt i trčati po okolnim šumama. Kažu da će biti i kiše, znači možda vidimo i dugu. Možda i viruse otjeramo. Pozdraw sa 'Homo si teć'

| gogoo | 27.10.2006. u 23:19

imam novi post!!

| horsy | 27.10.2006. u 23:58

Uživala sam čitat,post ti je krasan,žao mi je što si bolesna,ozdravi što prije.Ugodan vikend ti želim bez obzira na tvoje tijelo,duh će bit zdrav.

| slatko grko | 28.10.2006. u 01:08

lijepo...a da, ponekad se svi "posvadimo"...s tijelom ili s dušom...a najbolje je kad su u skladu... u zdravom tijelu zdrav duh, kako su govorili stari Latini... mens sana in corpore sano..
a ja mislim da vrijedi i obrnuto...

| finding myself | 28.10.2006. u 08:29

..Đubran lijepo piše, ali njegove mi misli nisu bliske..ne dotiču me..:))..čovjek je jedinstvo duše, uma i tijela..nisu to razjedinjeni komadići nego cjelovitost...um ponekad bruji, tijelo ponekad ne sluša, pa se čini da duša ponekad plače...ali nije tako..:))..želim ti brzo ozdravljenje, prošla sam to prije par dana...dosadno je, ali kratko traje..:))..pusa*

| plejadablue | 28.10.2006. u 11:31

Tijelo pamti mnogo toga što smo mu priuštili... Malo je potrebno pa da nas ne sluša.. Da nam se na neki način - osveti....
Ostavljam pozdrav :)))
Mislim da se ovog vikenda komentari ne vide ispod posta... Sinoć sam se sva zbunila: što sam napravila da mi se ne vidi nick? Onda vidim da je i drugdje tako, i drugima... Sad vidim da se novi komentari ne slažu ispod posta nego piše ovdje na okviriću da je komentar spremljen... Bilo kako bilo, sa zanimanjem sam te još sinoć pročitala, ali... Nisam stavila komentarčić...
Ugodan vikend želim :))

| posoljeni zrak | 28.10.2006. u 13:55

Tijelo pamti mnogo toga što smo mu priuštili... Malo je potrebno pa da nas ne sluša.. Da nam se na neki način - osveti....
Ostavljam pozdrav :)))
Mislim da se ovog vikenda komentari ne vide ispod posta... Sinoć sam se sva zbunila: što sam napravila da mi se ne vidi nick? Onda vidim da je i drugdje tako, i drugima... Sad vidim da se novi komentari ne slažu ispod posta nego piše ovdje na okviriću da je komentar spremljen... Bilo kako bilo, sa zanimanjem sam te još sinoć pročitala, ali... Nisam stavila komentarčić...
Ugodan vikend želim :))

| posoljeni zrak | 28.10.2006. u 13:55

hvala... A da...nestati će...ali, onda će Zemlja postat kao Venera... Mislim da si shvatila što sam htio reći tim postom... Primjer, dokaz, onoga što se može dogoditi... Poslijedica efekta staklenika...
i planiram staviti jednostavni dizajn, imam jedan u planu, ali još nije izrađen...nešto slično ovome...

| finding myself | 28.10.2006. u 16:07

a bubana si.....pa što je to, zašto su svi bubani ili žalosni????to me rastužuje....
što da ti kažem osim da se čuvaš koliko možeš i da ti šaljem tople vibre za ozdravljenje

| Preobičan život | 28.10.2006. u 19:57

Predivan tekst, predivan post. Nadam se da se osjećaš bolje... :) Veliki osmijeh zamotan najšarenijim jesenskim lišćem ostavljam pored šalice toplog čaja...

| Scarlett_l | 28.10.2006. u 22:07

Baš me se dojmio tekst, onako za razmišljanje o svemu i svačemu...duša, mir, nemir... :-)
A kako si ti? Nadam se već malo bolje, ha? ;-)

| Big Blue | 28.10.2006. u 22:31

Prokleti virusi! Tako maleni, a tako veliki... Pozdrav

| edo | 28.10.2006. u 22:47

Lijepo...
Jednom, možda...gdje možda zna biti ... da ....
Lijep pozdrav

| melody | 28.10.2006. u 23:16

Dobro jutro, zelim ti lijep i uspjesan dan....

| mirisdunje | 29.10.2006. u 07:41

Sigurna sam da ti je uz ljubavnu terapiju koju ti nije problem primjeniti s obzirom na ono što posjeduješ (ili bolje reći osjećaš) barem malo bolje. :)

| pegy | 29.10.2006. u 09:37

| posoljeni zrak | 29.10.2006. u 17:13

NEKA MJESTA NA ZEMLJI...

Shvatila sam da neka mjesta iz meni ne sasvim jasnih razloga igraju značajnu ulogu u mom životu. Na nekima sam bila samo jednom, na nekima nekoliko puta, a nekima hodočastim kad god sam u mogućnosti. Dočekuju me i ispraćaju mislima i osjećajima ispreplitanja sadašnjosti s prošlošću i budućnošću. Ima mjesta i u snovima na koja se ponekad vraćam, iako nisu odraz prostora mojih budnih kretanja, ili ih ja kao takva nisam u stanju prepoznati. Mnoga su u prirodi ili u parkovima, poneka u gradovima, obično na nekom ljepšem ili barem upečatljivijem mjestu.

Postoji mjesto u gradu Zagrebu za koje se nikad ne bih usudila tvrditi da je lijepo, iako ga ja često takvim doživljavam. Mjesto na kojem sam često doživljavala snažne osjećaje, pa je možda zbog toga ostalo posebno utisnuto u kartu mojih životnih puteva. Činjenica je da se ondje ti osjećaji koji se ponekad približe gotovo opipljivim vizijama pojavljuju ili pojačavaju. To je Puljska ulica, od nedavno preimenovane Ljubljanske avenije, do izlaska na nekadašnju Končarevu, danas Ozaljsku ulicu kod Remize. Naizgled dosadna i pusta ulica uz koju se protežu dvije beskonačno duge ograde – ona žičana uz spremišta tramvaja i upravne zgrade ZET-a i druga od manjih betonskih blokova (ne znam uopće kako bih to nazvala), uistinu ružna, vidljivo nagrižena zubom vremena koja od nepostojećih znatiželjnih pogleda skriva stadion N.K. Trešnjevka. Možda upravo ta uspavljujuća jednoličnost nekako utječe na moju psihu i oslobađa nepoznate unutarnje tokove.

Sjećam se kako sam prije dvadeset i tri godine i još nekoliko dana više, jer bio je kraj rujna, skretala iz Končareve u Puljsku ulicu. Jeseni su tada bile znatno kraće od ovih posljednjih i zlatnožuto lišće padalo je kroz prohladni zrak prema tlu. Iznenadni nalet vjetra bacio mi je u lice nekoliko malih listova i u djeliću sekunde otvorio mi oči za sve što je bilo oko mene i u meni. Učenici koji s torbama na ramenu žure u popodnevnu smjenu, užurbani ritam tuđih dnevnih aktivnosti, neizmjerno snažan doživljaj završetka jednog dijela mog života i savršena ljepota prekrasnog jesenjeg dana stopili su se u jedan doživljaj. Kao da je na mene u tom trenutku udaren pečat dovršenosti sjećam se svake i najmanje pojedinosti tog trenutka i ne vjerujem da ću ga ikad zaboraviti. Bilo mi je to subjektivno vrlo teško razdoblje i to što mi se ondje dogodilo nije ništa promijenilo u zbivanjima koja su slijedila. No osjećaj da je ono prije definitivno i zauvijek otišlo u prošlost sigurno je bio blagoslov koji mi je pomogao da nastavim dalje, najbolje što sam u onom trenutku znala i mogla.

Već sam najmanje dvaput pisala o tom mjestu ovdje na blogu, posljednji put kad sam ujutro ugledala dijelić duge na nebu pored sunca. Bilo je to prije nekoliko tjedana. Dani su se skratili i kad ujutro krećem na posao nešto iza sedam sati sunce se tek najavljuje na istoku. Tako je bilo i u petak. Krenula sam još napola uspavana i dok sam čekala na semaforu da prijeđem Zagrebačku (još nedavno Ljubljansku) aveniju, iz navike sam pogledala prema istoku. Velika i po mom mišljenju ružna zgrada prekrila je mjesto izlaska sunca i toranj crkve Marije Pomoćnice koji se do prošle godine odande mogao vidjeti preko ledina. Ipak sam ugledala prekrasan prizor. Gomila uskovitlanih oblaka žarila se tamnocrvenom bojom dnevne zvijezde koja se skrivena zgradama pomaljala ispod njih u svoj svojoj jutarnjoj ljepoti. I pomislila sam, dok sam s grupicom jutarnjih putnika prelazila svih šest traka svježeg crnog asfalta obasjanog svjetlima automobila koji su nestrpljivo čekali da se bace u nastavak jutarnjetg prometnog krkljanca, kako danas sigurno neću vidjeti dugu jer je premračno, jer nema dovoljno oblačića raspršenih po nebu kao onoga jutra, jer je ono bio jedinstven i neponovljiv doživljaj koji mi je bio namijenjen samo jednom u četrdesetak godina koliko poznajem ova mjesta...

Da to nisam tako jasno pomislila, manje bih se iznenadila. Jer u trenutku kad sam skrenula iz Puljske prema tramvajskoj stanici na Remizi podigla sam pogled prema nebu i ugledala je – najljepšu dugu koju sam u životu vidjela. Blistajući u svih sedam boja pružala se kao nevjerojatan blistavi pojas na sivkastom jutarnjem nebu od sive ZET-ove upravne zgrade do jednog od dva siva nebodera iznad nekadašnje NAME. Kristalno čudo usred sive svakodnevice. I kao da čuda nije bilo dosta, paralelno s tom savršeno jasnom dugom pojavila se još jedna, slabija, ali potpuno jasna. Dvostruka duga. Vidjela sam je samo jednom u životu, kroz prozor autobusa, ometana kolegicom koja je željela sa mnom razgovarati... Ova duga nije došla niotkuda na vedro nebo. Kad smo prošli Trešnjevački trg počela je padati kiša. Zacrvenjeni oblaci na istoku očito su nosili dovoljno vode da je proliju na isušene i žedne gradske ulice i parkove.

Ono što mislim i osjećam o dugama već sam napisala u spomenutom postu. Upravo zbog toga o ovome nisam namjeravala pisati. No od svih tema na koje sam pomislila, ova mi se uporno nametala. Zato sad još jednu dugu dijelim s s vama...

22.10.2006. u 19:23 | K | 62 | P | # | ^

Bok Aquaria!
Hvala ti na čestitki za rođenje mog brata.
I tvoj blog zaslužuje čistu peticu!
Dobar ti je novi post!!!
Ajde bye!!!

| ANGELA | 22.10.2006. u 20:21

Idemo slažem se.
LJudi kada sretnete nekog nasmijte se širimo bolest Osmijeha.
Širite po ostalim blogovima

| tajchi(ca) | 22.10.2006. u 20:42

Dođi na more...prije nešto više od mjesec dana, na svom, za jedno vrijeme, posljednjem trčkaranju, ugledao sam TRI duge, dvije velike, a jedna manja ispod njih...nakon desetak minuta u sasvim suprotnom pravcu, prema Zapadu, ugledao sam još tri. Okrenuo sam se u pravcu onih prvih, nije ih bilo, kao da su zamijenile mjesto...malo sjećanje...pozdrav!

| misko | 22.10.2006. u 20:53

U petak ujutro napravila sam grešku kod gašenja mobitela koji me svojim alarmom podsjetio na ustajanje i - zaspala... Uhhh.. Kad sam se pola sata kasnije probudila pokušala sam ostati sabrana i mirna... I u tom jutarnjem zakašnjelom spremanju na posao... ugledam nebo... Crveno.... Nevjerojatno crveno... Ko na slici... Kasnije, nekih pola sata ili čak manje - crveni odsjaj na kući.. Doslovno sam zaustavila dah... Prekrasan prizor... Dvije minute nakon toga - sivilo...
Pokušala sam tu ljepotu zadržati u sjećanju.. Ali.. čini se da sam je zaboravila... do ovog trenutka kad sam pročitala tvoje druženje s prirodom...
Lijepa ti noć, draga.. :)))

| posoljeni zrak | 22.10.2006. u 21:17

Nebeske igre oblicima, sjenama i bojama znaju biti tako čudesne da nije lako odvratiti pažnju od njih, tako da molim te, nemoj prelaziti cestu ili na bilo koji način sudjelovati u prometu dok se guštaš u prizorima Prirode ;- ).

| oceana | 22.10.2006. u 21:26

Prije 23 godine i nešto dana, nećeš vjerovati, ja sam živjela u toj ulici. Tu su počeli moji studentski dani u Zagrebu. Pomalo uplašena, pomalo usamljena, još nikoga nisam poznavala, ali tu se, baš na tom mjestu počelo okupljati društvo krasnih ljudi oko mene.
I ja nosim tako neke slike u mislima iz Puljske ulice...kišne kapi u listopadu koje su plesale u lokvicama ispred zgrade...još mogu čuti zvuk te kiše, još osjećam taj miris. Moja ljubav sa lijepim Zagrebom započela je tu u Puljskoj ulici, prije 23 godine i nešto dana..i traje još i danas.

| zmajka | 22.10.2006. u 21:26

Možda smo taj isti dan,odnosno jutro,ugledali iste dvije duge.Obićno se stvaraju poslije kiše,ali uvijek kontra sunca.Dakle,to su one pojave kada nas obasjava sunce i vedrina neba a na drugoj strani kišni oblaci.Lijepo je znati da tu dugi gledasmo iz istog dijela grada pa mi ovaj post otvara još veći osmjeh na licu.Hvala ti-susjeda!
Komentar je proradio,sory,nemam pojma što je bilo!

| Sa dva prsta po tipkovnici | 22.10.2006. u 21:42

Spektar duginih boja oduzimaju dah samo na tren,taman toliko koliko prizor traje...Cijeli život se nadam onom famoznom prolazu ispod tuge i pssssst...još se nadam:)Pozdrav draga moja i laka ti noć

| ANONIMAC | 22.10.2006. u 22:10

Jednom sam vidjela dvije duge, lijepo je to vidjeti, ali ja se i na jednu svaki put oduševim. :) Ovo što si opisala asociralo me na to da koliko god nešto bezlično i hladno izgledalo, uvijek postoji nešto od čega može postati sasvim drugačije.

| pegy | 22.10.2006. u 22:41

Dugu ti je poslala Puljska ulica, zahvalna na toliko pažnje, njoj, tako skromnoj.
Mene uz taj dio Zagreba vežu uspomene iz mladosti. Cijeli sam se život vrtjela po Trešnjevci i okolici. Gredice, Končareva, Remiza, Jarun, moji, prve teatralne ljubavi, besmrtna prijateljstva...
Vratila si me svojim postom naglo, kao da si me provukla kroz dimenziju i vesela sam zbog toga. Ja sam bila đak s torbom na leđima koji tada nije zamjećivao Puljsku ulicu, niti nebo nad njom :)
A postoje i u mojoj svijesti mjesta koja izazivaju neke osobite emocije, emocije prepoznavanja, makar znam da me ništa moje uz njih ne vezuje.
Tko bi to razumio...

| playera | 22.10.2006. u 23:24

takva sitnica, a tako velika stvar...
cesto odem na neki od vidikovaca u Zg-u i ostanem tamo satima, sjedeci u autu i paleci cigaretu za cigaretom. i osjetis se tako malenim, a dio cjeline.
ili kada prodjes dobro poznatom ulicom, a drukcije ju vidis...
ma zivot je prekrasan, samo ga mi sami ponekad zacrnimo! bas mi je vorJa danas slao sms nakon rastanka da pogledam Sljeme... obican dan, tmuran, a tako divan prizor... lijepo je da mozemo to podijeliti s ljudima!
pusa!

| majta | 23.10.2006. u 00:08

Zanimljivo kako smo svi danas o tome razmišljali!
Sljeme je danas izgledalo tako blizu... Pod zubatim jesenskim suncem, svaka krošnja se nazirala kao da je na dohvat ruke, a sve intenzivnije i raznolikije nijanse boja činile su ga prostranim i uhvatljivim! U podnožju se nakupila maglica, tek toliko da izgleda kao ni na nebu ni na zemlji! Inače obožavam u jesen ići na Sljeme... pješice, khm khm, a ne kao neki... Tko to još nije učinio propustio je najbolji odmor i za dušu i za tijelo!
Laku noć.......

| vorja | 23.10.2006. u 00:52

jako liričan i lijep opis ljepote jednog trenutka u općem sivilu dana i prostora, jer puljska jest kratka, siva i prilično nagrđena.........laka ti noć!

| Irida | 23.10.2006. u 00:54

e sad sam konačno sve skužila ;)
neboičan opis i komentar obične stvari ono je što te izdvaja iz mase blogera, draga prijateljice.
pozdrav i ugodan radni tjedan :)))

| mama sepia | 23.10.2006. u 06:40

Ma andjele, kako nemam ideja za post, odlucio sam da barem svaki mjesec promjenim novi dizajn, to mi lakse ide nekako :)))) Lijep pozdrav iz Münchena.

| Kenguur | 23.10.2006. u 07:26

...........ja nikada nisam uspila viditi dvi duge.......ali radujem se ja i jednoj............pozdravić....

| katrida | 23.10.2006. u 08:56

Kad netko spomene dugu, ja se uvijek sjetim samo jedne...ugledah ju na povratku iz Zagreba, kada sam ulazila vlakom u svoj grad, a na stanici me čekao moj dragi. Početak ljubavi i života. To je asocijacija i sjećanje koje me uvijek nasmiješi i raznježi....
Moram ti odgovoriti i na pitanje na mom blogu, vezano uz sir...taj sir s bučinim uljem možeš sama napraviti, vrlo jednostavno.
Za početak, sir Grabancijaš, Vindija, ili graničar, Lura. Osobno volim onaj prvi.
Narežeš ga (grabancijaš se mrvi, mekši je), začiniš s MALO bučinog ulja, dodaš češnjaka (ja više volim onog u granulama, nego svježi), malo chillija ( ako želiš), malo papra (svježe mljeveni, onaj šareni), i to je to. Probaj, malo iskombiniraš po vlastitom ukusu i to je to.:)

| ledenaicy | 23.10.2006. u 09:28

Priznat ćete da je moj blog napokon dobio malo mira i spokojstva.
Sarajevski putopis bio je divan način da se profiltriraju stvarni uživaoci
ljepote pisane riječi od sviju drugih. Možda je gostovanje virtualne pjesnikinje
Irene, bio samo pokušaj da se pokaže i drugačiji talent.
Moram li je ovdje podilaziti vremenu, i fenomenima doba i podizati
čitanost? Ne moram. Moram li ljubakati i očijukati s damama gladnim
pozornosti? Ne moram. Moram li biti virtualni ljubavnik onima čija se
zemaljska Ljubav malčice prekrila predvidivostima? Ne moram ni to.
Moram li sa stijene dozivati Eleonoru koja je otišla? Ne.
Tada je sve jasno. Sve će me moje ciljane skupine čitača polagano
napustiti, osim jedne. Osim Prijatelja.
Ostat će mi okup vrijednih ljudi koji se mogu nabrojiti na prste jedne ruke.
Zar nekom treba više? Ne, neskromno je to za jednog čovjeka.
Da mi je sudbina bila probijati se među Čarobnjacima Pera, već bih to
bio učinio, davno prije bloga.
Gospodin Zaborav već čeka s kolima. Svaka gimnazijalka ovdje lakoćom skupi
30, 40, 60 komentara, a ja polako nestajem u svom Začaranom Jezeru.
Ali neka, ne zdvajam. Vrijedilo se oglasiti.

Noćas je Milica Šamšalović ugasila svoj blog.
Ona nema ni 18 godina, a već je shvatila jednu od važnih istina.
«Malo ih se naučilo na mudrost, otići u dobar čas» Friedrich Nietzsche.
I ja ću polako utihnuti, dok dovršim putopis i Savršenu Pjesmu Jedne Jeseni.
Sretan sam što ćete biti ovdje domahnuti mi na odlasku.

| Vladimir Ordanić | 23.10.2006. u 09:33

bok! super je ovaj post. i ja imam neka mjesta na koja se često vraćam ali je glupo da ih sada spominjem jer nitko ne bi niš shvatio . . . takav ti je moj život . . .

| horsy | 23.10.2006. u 10:14

Užitak je čitati te...mene zapanjuju te slike koje vidiš, kao i plejadablue, ja prolazim pokraj stvari, uočavam ljude i odnose, događaje, ali sam defektna u uočavanju takvih ljepota i detalja.

| Majstorica s mora | 23.10.2006. u 11:55

Duga je najljepša prirodna pojava.
Lijepo si ovo opisala.......... još kada bi mogli ispod nje pretrčati ..... ili se za nju uhvatiti :))

| avangarda | 23.10.2006. u 12:20

Moram priznati da se jako slabo vežem za prostore, već isključivo za ljude. Uz mali izuzetak: jedan svjetionik, naravno. :))

| svjetioničarka | 23.10.2006. u 15:14

duga je predivna, stvarna a nedodirljiva........
svatko ima neko mjesto na zemlji koje mu vraća mnogo toga u misli
lijepi pozdrav

| Brunhilda | 23.10.2006. u 15:35

Draga moja, u žurbi sam, pa samo ostavljam pozdrav. Večeras ću se vratiti i sve lijepo, polako pročitati.

| betanija | 23.10.2006. u 16:11

čini mi se da mi je bila potrebna baš ta duga... možda još koja. ako je negdje sretneš, reci joj nek navrati do mene. a do tada...ja navraćam ovdje k tebi :)

| P A N T E R A | 23.10.2006. u 17:43

Ljubljanska avenija se sad zove Zagrebacka avenija? Jaoj, ima da se iduci puta pogubim po Zagrebu ko nista!

| xiola bleu | 23.10.2006. u 19:28

svi imamo neka svoja emocionalno važna, lijepa mjesta... boje tvojih duga bogatije su i sjajnije od one "stvarne", zato smo sretni što ih dijeliš s nama! laka ti noć! :)

| brlje | 23.10.2006. u 22:39

ne poznajem to mjesto, ali tocno znam sto si osjecala u tom trenutku. Ljepota je svuda oko nas, cak i ondje gdje je najmanje ocekujemo ...

| LittleMissG | 23.10.2006. u 23:52

stvarno divne uspomene imaš ... duga je stvarno nešto prekrasno ... a moram priznati da nisam vidio dvostruku ... ali recimo u jednom postu ... dok sam još pisao :))) ... upitao sam se zašto nema ravnih duga ... sve su svinute

| okeco | 24.10.2006. u 08:53

Pročitao sam i razmislio. Vaše riječi pale su preda me kao zlato jeseni.
Pustih najprije da se slegne njihovo bogatstvo mirisa i boja. Da utihne
šuštava bajka njihova. Puno je iskri prijateljskog plamena u njima.
Lijepa bi vatra gorjela, da se sada ugrijati trebam. Predivna.
Ali, ja nerado činim vatru u ovoj dolini. Mislim da sam shvatio Vašu misao.
Vrijedi biti plam, pa makar i vodeni, makar prozračni drhtaj prolaznosti duše.
Ja znadem da sam vječan i da sam prah. Razlikujem svetinje od prokletstava.
Razlikujem sve ostale od Vas. I klanjam se. Klanjam se Vašoj dobroti, čestitosti,
jednostavnosti i sestrinskoj Ljubavi za čovjeka. Hvala Vam.

| Vladimir Ordanić | 24.10.2006. u 09:01

Ponekad napravim dugu sama, milijune kapljica pokažem suncu, a ono vraća dugom. :-))

| portretsnova | 24.10.2006. u 10:24

Ja vjerujem da postoje sretna mjesta. To su ona mjesta s nekom pozitivnom energijom, koja ne moraju nužno biti i lijepa. Ustvari i lijepa su, samim tim što su sretna :)

| trill | 24.10.2006. u 12:46

I sami smo u petak vidjeli to rumenilo na istoku, ali iz drugog kuta, dugu nismo.

| Um | 24.10.2006. u 13:57

Citam ovo i u mislima prolazim kroz neke trenutke svog zivota...Duga, koja me toliko opcinjavala u djetinjstvu i koja mi je uvijek, ali bas uvijek davala neko predskazanje...pozitivno...postoji jedno mjesto u Sarajevu, gdje se osjecam kao da sam tu bila nekad davno, van ovog zivota...jednom sam, i sanjala dio tog kvarta, koji se ne moze vidjeti, zbog brda, treba se bas namjenski otici da se pogleda taj dio... I poslije tog sna, kopkalo me, otisla sam i pogledala...i nevjerovatno, bilo je to kao u mom snu, gotovo identicno, a na nebu, iznad tog brda pojavila se duga...I uz sve to, radi se o dijelu grada gdje se nalazi jedna stara crkva....Zato me jako zainteresirao ovaj tvoj tekst i vidim, ima jos ljudi kojima se slicne stvari dogadjaju...meni duga uvijek donese nesto pozitivno u zivotu...Zelim ti lijep i uspijesan ostatak veceri...

| mirisdunje | 24.10.2006. u 18:38

... što bi Colonia rekla "Sve je DE JAVU" :))

| SONATA O LJUBAVI | 24.10.2006. u 18:51

Bok Aquaria! Hvala na komentaru! Posjeti me!!!

| ANGELA | 24.10.2006. u 19:41

imam novi post... kyss

| ^°pinky°^ | 24.10.2006. u 19:58

ima nekoliko mjesta koja meni zaista puno znače. neka od njih su mi u srcu iz sasvim jasnih razloga, a za neka niti sama ne znam što me veže za njih. Konjic, moj rodni grad, mi je definitivno na prvom mjestu.. prelijepe uspomene, prvi školski dani, dječje zaljubljenosti, odrastanje, a danas mogu reći da je iz godine u godinu ta povezanost sve jača. s druge strane Sarajevo.. mogu samo reći da tu ima neka tajna veza. ne znam zašto, ali volim taj grad :) to su dva primjera, ali zapravo se za svako mjesto koje posjetim na neki način vežem. kada se nakon nekog vremena ponovno vratim, osjećam kao da je barem malo moje..
imala sam nekoliko puta priliku vidjeti dvostruku dugu i osjećaj je zaista poseban! uživam u njenim bojama i radosti kojom zrači..
dirnuo me ovaj tvoj post :) pozdrav!

| rozza | 24.10.2006. u 20:34

ma kompjuter mi je bio na serveru...
jedan poetski post... lijepo... a eto, možemo dugu objasniti znanstveno, ali ipak ona ima svoj čar...

| finding myself | 24.10.2006. u 20:48

Duga je nešto posebno za mene.

Sjećam se jednoga poslijepodneva, bilo je to prije četiri-pet mjeseci. Dan bijaše cijeli tmuran i oblačan. Melankolični oblaci polagano su cijeli namrgođeni putovali. Vraćala sam se s jedne predstave. U trenutku ostadoh sama u ulici. Pogledala sam u nebo i ugledala nešto jedinstveno. Ne znam što se tada sa mnom dogodilo, ali ja sam se nekako posebno osjećala, namamila mi je osmijeh na lice. Radost i sreća. Čarolija...

| Festina lente! | 24.10.2006. u 21:23

e jako mi se sviđa tvoj blog i tvoja razmišljanja.......svrati do mog bloga..kiss

| ***PLAVI_ANĐEO*** | 24.10.2006. u 23:06

Somewhere, over the rainbow... O, Alisa...:))))

| atlantida | 25.10.2006. u 00:21

Jutarnji pozdrav u danu zlata sa istoka i neisporučenih kišnih obilja.
Polovicom doline plamuju svjetla, a onom drugom zaostala plava tama.
Raduje me Vaša odluka da posjetite «Cvijet među gradovima».
Drago mi je što sam u nečemu plemenitom bio poticaj.
Što ljudi koji žele uzdići «gore srca» svraćaju k mojoj sjeni listopada.
Ja nikad nisam bio na Ugljanu. Zar sam ga tako vjerno dočarao,
kad ste to pomislili?

| Vladimir Ordanić | 25.10.2006. u 09:37

Ma andjele u skladu sam sa dolazecim praznicima i sa svakim praznikom stavljat cu novi izgled bloga sto znaci da opet mijenjam poslje Sv. Svetih pa onda opet za Bozic, maskare, 8. Mart, 1. Maj.......... :))))))))))))))

| Kenguur | 25.10.2006. u 09:43

Primila sam jednu prezentaciju o drveću, pa sam ti je htjela poslati. Ako imaš neki mail, javi se na morenade@net.hr da ti pošaljem. Pozdrav!

| more nade | 25.10.2006. u 09:49

Dobro jutro, krasno si to rekla...sutnja je zlato...jednom sam u svojim stihovima napisala "jer sto ce mi rijec, ili gomila ispraznih rijeci, kad imam sutnju i tebe!"...Lijep i uspijesan dan ti zelim iz suncanog i isto tako toplog Sarajeva...

| mirisdunje | 25.10.2006. u 09:50

zagreb ja nikako ne poznajem,no zamjetio sam tvoju tvrdnju kak su jeseni bile kraće prije 23 godine,,i meni se tak čini no mislim da je to zbog mladosti,onda je sve izgledalo ljepše i romantičnije,i kod mene je tako,sa sjetom se sjećam izrovanih ulica punih papira i smeća,no sve mi danas izgleda ljepše neg ove kocke uredno posložene,,a usputno ti spomenu kesten i neko zarezivanje-nisam ja ništa zarezivao,nasuo iz vrećice i pola mi explodiralo,od kile ostalo tek šakica dvije-šta sam trebao napraviti jer prvi put sam to radio?

| fizikalac | 25.10.2006. u 10:08

Jeseni su me uvijek očaravale svojim prelijepim bojama. Dok sam bio malo dijete čudio me izraz "prelijepe jesenske boje". Kako sam odrastao i prolazio pored drveća i raznih polja u raznim bojama, počeo sam shvaćati ljepotu i miroću jeseni i njenih boja. A duge, duge su nešto posebno i veličanstveno što me uvijek i iznova zadivi!!! Pozdrav!

| izvornade | 25.10.2006. u 12:29

Eh, i meni tamo nešto fali, Šparkasa. Neke me uspomene vežu za to neugledno mjesto. Hvala na podsjećanju.. Pozdrav!

| edo | 25.10.2006. u 12:49

Često sa balkona vidim dugu, a najljepše su mi duge u planini. Lijepe su i duge koje stvara vodopad. Ne poznam ZG, jednom sam lutao, nikako pronaći prilaz na Jadranski most i dalje prema centru.

| gogoo | 25.10.2006. u 13:09

reinstalirala sam komp........valjda će se sada moći lakše k meni.....

| Irida | 25.10.2006. u 13:29

A jesam ,samo koliko ćvu dobiti hehehe.

| tajchi(ca) | 25.10.2006. u 18:41

Baš lijepo, znaš! Jako. I zaista, postoje takva mjesta. Uvijek sam to osjećala! Dvostruku dugu nisam još vidjela...očekujem,dakle, i taj prizor! :-)

| Big Blue | 25.10.2006. u 19:14

Duga je lijep prizor. Već ju dugo nisam vidjela. Pozdrav!

| sirotinja | 25.10.2006. u 20:12

Prijateljice draga djelomično si i ti "krivac" za promjenu mog dizajna.Upravo zbog tvojih riječi sam krenula u potragu za novim.Nisam baš onako roskasta kao moj prvi dizajn,a ni baš onako tmurna kao moj zadnji,pa sam našla neku sredinu.Sva sreća na Spuky koji me iako ne zna napravila pravi dizajn za mene:))Pozdrav draga veliki ostavljam...

| ANONIMAC | 26.10.2006. u 09:11

Noć je odjenula dan i poslala ga pred školu s drugim dječacima.
Ona je brižna majka i skuhala mu je zlatni čaj od jesenjeg lišća
i pripravila pogačice od mirisnih tkanja polja i krošanja.
Neće proći dugo, pa će pažljiv otac dovesti tamnooku djevojčicu
pred plesni studio Mjesečevih sjena. Njena će opravica
biti najljepši, a njen korak tako sitan, nježan i plahovit.
I tako stalno iznova. Vi ćete reći da se smjenjuju svjetlo i tama.
Da je to carstvo vjekovnih krugova kroz koje i naša duša izranja.
Ja neću ni opaziti ponekad, koje je od njih koje. Odviše je znamenja.
Topao pozdrav.

| Vladimir Ordanić | 26.10.2006. u 09:25

lijepo je pratiti dugu s tobom

| Goldeneye | 26.10.2006. u 12:24

oj ...draga...gdje si sve hodočastila....ja sam samo išla do biskupije i jednom sam pokušala do sinja ali je to na po puta propalo...povezao nas je kamion...i ja volim imati svoje mjesto...moje mjesto u Kninu je na brzici...tamo je predivno i ljeti i zimi ljepo priroda oko tebe se čuje samo šum rijeke....ah...ma predivno...tamo također i često odlutam u mislima....
aj uživaj

| kužinjak | 26.10.2006. u 15:01

Veče A ...
"Kristalno čudo usred sive svakodnevice" ... ovo je predivno... kao i život sačinjen od tisuće, tisuće sićušnih "trenutaka" ... puno puta prekrasnih i vidljivih samo ako odvojimo mrvicu vremena kako bi ih postali svjesni, kako bi ih upili i divili im se ...
Pozdrav ...

| melody | 26.10.2006. u 19:27

dvostruka duga, jesen i uspomene..sve to utkano u predivnu priču za ugodnu večer..hvala :))

| ljubica | 26.10.2006. u 20:45

da, i ja imam takva mjesta kojima se rado vraćam. mjesta koja su prava "sidra" životnih uspomena.
no, nekim se od tih mjesta sada mogu vratiti samo u uspomenama. pa me zaboli kad vidim kako je nestala ta kuća, to stablo, ta klupa ... ono što je meni (a možda i nekome drugome) bilo "posebno mjesto". puno uspomena i značenja.

| rU | 27.10.2006. u 20:06

ALTERNATIVNA POVIJEST?

Ma ne, samo priča. Licentia poëtica. Već me dugo intrigira priča o Romulu i Remu, blizancima koji su odlučili osnovati novi grad i utemeljiti novo kraljevstvo u 8.st. pr. Kr. Mnoge su mi stvari u toj priči mutne. Za one koji znaju priču: Zašto Amulije nije ubio Numitora? Onda bi blizanci zavladali u već postojećem gradu Albi Longi i Rima ne bi bilo. Zašto Rem nije lagao o broju ptica koje je vidio na Aventinu, svom izabranom brežuljku? Teško je dokazati tko je što vidio, tim više što su u svim varijantama priče koje sam čitala Romul i Rem bili sami svaki na svom brežuljku. Zašto se tako rijetko spominje da blizanci kraljevići nisu bili samo budući vladari, nego i posvećenici, što se može iščitati iz priča koje opisuju prvih osamnaest godina njihova života, a i kasniji Romulov život i na kraju tjelesno uznesenje na nebo, nakon čega je odmah bio uvršten u panteon rimskih bogova?

Sve su to zanimljiva pitanja, no mene je najviše zaokupilo ono što se događalo za vrijeme i nakon Remova ubojstva. Rem se navodno narugao bratu, preskočivši brazdu koju je ovaj izorao oko svog izabranog brežuljka Palatina i koja je simbolizirala opkop i zidine, samim time i granice novoga grada. Romul ga je zatim ubio. Samo tako. Po nekim pričama ubio je i poočima Faustula koji je bio u pratnji i zatim obojicu sahranio. Samo tako, gotovo bez komentara, osim rečenice da će ovako poginuti svatko tko ugrozi suverenitet njegova grada, ili nešto tome slično. Neuvjerljivo. Brat blizanac koji je s njim dijelio dobro i zlo prvih devetnaest godina njegova života, ubijen bez spomena o nekom žaljenju, suzama, tužaljkama, ni grob mu se ne zna... Iako bratoubojstvo nije bilo nešto sasvim neuobičajeno u vladarskim obiteljima gdje su braća prirodni suparnici za prijestolje, ovo mi se oduvijek čini nekako neuvjerljivo, nametnuto i nestvarno. Pročitala sam komentare čiji su autori pomišljali da se radi o obrednom ubojstvu koje je trebalo ojačati Grad, a ne prizvati kaznu na izvršitelja ili njegovo potomstvo, kako je inače uglavnom propisano za takve zločine. Zanimljivo je da ćete i u umjetnosti koja inače obožava antičke likove teško pronaći prikaz Remove smrti. Tražeći ilustraciju za ovaj post, našla sam bezbrojne prikaze blizanaca s vučicom, no samo jednu sliku na kojoj se braća bore na život i smrt, što zapravo ne odgovara zapisima u legendi.

Da ne duljim, ionako je priča dovoljno duga. Godinama razmišljam o tom pitanju, a prije nekoliko dana iznenada mi je došla misao: Napiši priču! Dijelovi priče već su se pomaljali u svijesti, kao da sam je davno počela pisati. Prihvatila sam se posla, i još je iste večeri bila gotova. Nisam je previše dorađivala i sigurno u njoj ima nedostataka i pogrešaka, no kakva je, takva je. Kome je po volji i voli čitati, neka se sa mnom uputi u to drevno doba, točnije 21. travnja 753. g. pr. Kr., na mjesto događaja. Ispričavam se onima kojima je post predug, no nisam vidjela gdje bih priču mogla razbiti na dijelove, radije ću je dulje ostaviti ovdje jer slijedećih nekoliko dana neću moći puno boraviti u dragoj mi blogosferi. Pa da krenemo...

SINOVI BOGA RATA

Očajnički krik prolomio se podno gustom šikarom obraslog Palatina. Tijelo mladića u finoj, iako iznošenoj i poderanoj odjeći ležalo je na proplanku. Lice obraslo rijetkom crvenkastosmeđom bradom isticalo se neprirodnom bljedoćom, dok su svijetlosmeđe oči začuđeno zurile u modro proljetno nebo bez oblačka. Ruke su opušteno ležale malo odmaknute od tijela, smeđi vuneni ogrtač uredno se prostro kao ležaj ispod mladićeva trupa. Jedna noga savijena u koljenu polagano klizeći spuštala se prema tlu. Iz nevelike rane na lijevoj strani prsiju još je izvirala gusta tamnocrvena krv. Poškropila je brazdu i plug i stražnje noge goveda koja su se u jednom trenutku propela kao da će pobjeći, no sad su mirno stajala, rezignirano čekajući nastavak svoje tlake. Okrvavljeni mač ležao je nekoliko koraka od dvojice braće, ondje kamo ga je zavitlao očajnički pokret koji je brzim povlačenjem ruke pokušao izbrisati učinjeno. No bilo je prekasno. Rem je ležao mrtav i suha zemlja budućega grada pohlepno je pila posljednje kapi krvi koje su istjecale iz njegovog beživotnog tijela. Krik očaja još je odjekivao obližnjim guštarama, kad se novi krik, krik mržnje i proklinjanja prolomio kroz prohladni proljetni zrak. Šačica ljudi koja je još stajala pod hrastom na rubu proplanka okrenula se i pohitala prema svojim bijednim nastambama dolje uz Tiber. Goveda su se uz glasno mukanje zaletjela za njima, vukući plug koji je sad bespomočno mlatarao i udarao ih po stražnjim nogama. Romul se bacio na bratovo tijelo i ostao nepomično ležati.

---------------------------------------------

Trčao je, trčao, ljetna žega pržila mu je žeđu osušeni grkljan. Aka Larencija se kao priviđenje pojavila na vratima Faustulove kolibe, držeći u bijelim rukama vrč svježe vode s obližnjeg izvora. Topot Removih nogu i njegovo isprekidano disanje sve su snažnije dopirali do njegovih ušiju. Prvi, morao je biti prvi, prvi do majke, prvi do vode... Posljednji napor volje i gotovo se zaletio u nju. Pohlepno je pio vodu koja mu je ugodno hladna tažila naizgled neugasivu žeđ. Strpljiv i pokoran izraz kojim je Rem dočekao da mu majka preda vodu oduzeo je pobjedi dio njezine draži. Rem je trčao zbog žeđi, ne zbog pobjede nad njim, nad svojim bratom. Nježne ruke zagrlile su ramena obojice dječaka i oni se zajedno upute u kolibu. Majka. Kako ju je volio. Onu koja ga je vedrim osmijehom na jedrom licu dočekivala na povratku s pašnjaka i onu drugu, mršavu i blijedu koja je u snovima tiho prilazila njegovoj postelji i vlažnom mu kosom olakšavala vrućicu nemirnih noći.
Otac je bio zagonetka. Faustul, čvrst i ponosan sin slobodnog naroda koji ga je naučio borbi i smicalicama kojima su godinama zajedno čuvali sve veća i zdravija stada. Bio je mudar i hrabar, osobine koje su mu podarile velik imetak i dobru ženu. No isprva mu nisu podarile djecu, što Romul nije mogao znati. Osjećao je očev nemir kako se približavalo vrijeme njihova dozrijevanja, no nije poznavao njegov uzrok. Nije se sjećao dana kad je tad još mlađahni Faustul na obali Tibera našao smolom namazanu košaricu s novorođenim dječacima. U blatu na obali kamo je rijeka gotovo neobjašnjivo nasukala dječake bili su brojni otisci vučjih šapa. Faustul je poznavao vučicu koja je u obližnjoj šikari podizala svoje mlade. Pažljivo je razgledao tragove, zatim je kleknuo i uputio molitvu drevnim bogovima. Tek onda se usudio dotaći usnulu dječicu. Zamotao ih je u ogrtač i privio na grudi. Nisu zaplakali. Nježno je ponio svoj teret i bez riječi ga predao svojoj mladoj ženi. Nitko nikad nije pitao kako su blizanci postali dijelom Faustulove obitelji, kao da je neka viša sila sve obavila velom tajnog razumijevanja. Otkako su dječaci navršili petnaest ljeta taj se veo počeo kidati, neprimjetno za većinu, no Faustul je to osjećao, kao da mu neka hladnoća i vrelina istovremeno prolaze kroz kosti. Očev nemir osjetio je i Romul, no mnogo žešće nego što je to Faustul mogao zamisliti. Romul je poznavao drugu stranu svoga oca, onu mračnu koja ga je vrebala u snovima i hvatala ga nespremna u trenucima sanjarenja kad je vodio nijeme razgovore s blijedom majčinom sjenom. Poput crvenocrne prikaze mahao je plamenim mačem pred njegovim usplahirenim očima i Romul bi se budio sav u znoju i suzama.
Često bi u trenutku buđenja susreo spokojan bratov pogled koji mu je govorio da je sve u redu i tješio ga da je sve to samo san. Romul nikad nije pitao brata vidi li i on prikaze u svojim snovima, no vjerovao je da i to dijele, kao što su dijelili sve što su ikad doživjeli.
Sjećao se trenutka kad je neoprezno sam prolazio kroz šikaru i pod njim se prolomilo trulo deblo. Zapeo je nogom u pukotini iz koje ju je jedva izvukao. Noga je bila slomljena, a spuštala se večer i znao je da mu nema spasa ako ovako ozlijeđen zanoći u šumi. Uto se pojavio Rem s nekolicinom prijatelja i prenijeli su ga u sigurnost domaćeg ognjišta. Rem mu je dobacio kraj svog pojasa jednom kad je neoprezno zagazio u rijeku i iznenada se našao u dubokoj vodi. Romul se oduvijek čudio kako Rem, povučeniji i slabiji od njih dvojice, obično pomaže njemu, Romulu, a ne obrnuto.
Kad su navršili sedamnaest godina obojica su se suočili s plamenom prikazom koja im se predstavila kao svemoćni otac, a blijeda utopljenica koja ih je ponekad noću obasipala majčinskim nježnostima kao Rea koja im je podarila život i zatim nestala u hladnim valovima nabujalog Tibera. Mars je zahtijevao, a Rea molila da osvete njenu smrt i smrt njenog brata i vrate starog joj oca na prijestolje u obližnjoj Albi Longi. Mladići su ostali zatečeni saznanjem. Kad je Romul pomislio kako bi majka zasigurno ostala živa da je otac sa svojim božanskim moćima nije obljubio usred djevičanskog Vestina hrama, pogodila ga je vatrena strijela u čelo i on se poput automata počeo pripremati za bitku. Okupili su veliku vojsku hrabrih pastira i zemljoradnika iz brojnih okolnih sela i obečavši im veliku nagradu ako njihova djeda vrate na prijestolje krenuli na grad. Vođeni vatrenim znakom na Romulovu čelu pobijedili su bezvoljnog neprijatelja. Ostavili su nepoznatog djeda u vladarskoj palači i brzo se oprostili.
Vratili su se kući u Faustulovu kolibu, no ubrzo su shvatili da tamo ne mogu ostati. Sad kada su svi znali kojeg su roda, od njih ih je dijelio zid prevelikog poštovanja koji čak ni roditeljska ljubav Faustula i Ake Larencije nije mogla ukloniti. Zato su se mladi kraljevići oprostili i krenuli na put uz rijeku. Željeli su naći mjesto za sebe i svoje potomstvo.
Nisu daleko odmakli uz vijugavi Tiber, kad su na mjestu gdje se rijeka snažno probija kroz kameno korito ugledali brežuljke prikladne za izgradnju utvrde. Te su večeri dugo bdjeli uz logorsku vatru. Rem je spokojno pripremao ležaj, no Romula je mučilo jedno pitanje. Tko će biti kralj novoga grada? Blizanci nisu znali koji se od njih dvojice prvi rodio i kome po drevnom običaju pripada pravo da zavlada novim kraljevstvom.
«Ti ćeš biti kralj.» mirno mu je odgovorio Rem. Romul je nezadovoljno odmahivao glavom, trljajući užarenu točku na svom čelu. «Tako nikad nećemo znati tko je pravi kralj. Ili jesam kralj, ili to nisam, želim znati!» «Zatražimo znak od bogova.» predloži Rem. Romul s olakšanjem prihvati. Sutradan prije zore oba su se brata probijala kroz gusto obrasle padine brežuljaka koje su sebi odabrali za promatračnicu.
Romul uzdahne i s olakšanjem otare znoj sa čela. Duboko prignut stane izgovarati molitvu bogovima kako ga je otac naučio, zatim sjedne na veliki kamen i udubi se u misli. Prolazili su sati. Premda je još bilo proljeće sunce je jako sjalo, a komarci i muhe sjedali su na njegovu oznojenu kožu i nastojali ga omesti u koncentraciji. No iznenada se sve promijenilo. Iznad Tibera se uzdigao plameni stup i počeo mu se približavati. Dvanaest jastrebova kružilo je oko zagasitocrvene spodobe obavijene dimom. Prikaza se zaustavi tik pred njim, začuje se pucketavi zvuk i roj iskara zaslijepi ga i sruši ga na tlo. Dugo je ležao u nesvijesti, a kad se predvečer probudio lica napola zalijepljena za prohladnu vlažnu zemlju on se uspravi, udari nogom o tlo i promuklim glasom progovori: «Ovdje će biti moja palača!» Zatim se teturajući spusti nizbrdo.
Brat ga je već dugo čekao pripremajući večeru u logoru. Ispričao je svoju viziju – zelenomodru prikazu koja se uzdigla sa strane Tibera, oko koje je oblijetalo šest jastrebova. Prikaza ga je nježno poškropila velom osvježavajuće hladnih kapi i zatim nestala. Bilo je tek prošlo podne i on je sišao u logor da sačeka brata. «Ti si ih vidio više, ti si kralj!» ustvrdio je prije nego što je Romul ispričao svoj doživljaj. Romul se bez riječi stropoštao na ležaj.
Sutradan su potražili ljude, seljake koji su na obližnjoj ravnici obrađivali svoja mršava polja. Od njih su posudili par goveda i plug. Svi su stajali i nijemo promatrali kako Romul ore duboku brazdu oko brežuljka tik uz rijeku. Njegove snažne ruke vične svakom poslu jednako kao i borbi utiskivale su ralo duboko u zemlju, dok su usta oblikovala molitvu i zaziv, a zatim i svečanu hvalu novome gradu i njegovu vladaru. Bila je to pradavna pjesma otegnutih tonova, snažnija od najsnažnijeg grčkog vina koje su kušali nakon pobjede na dvoru svoga djeda.
Rem je stajao i slušao kao začaran. No iznenada se u njemu rodila mala disonanca, nesklad koji je bivao sve jači što se Romul približavao kraju svoga posla. Crvenkasti veo zastirao mu je pogled dok se s neobičnim izrazom na licu približavao bratu koji je upravo završio brazdu na mjestu gdje ju je i započeo. Čuo je neobičan smijeh koji je nehotice izlazio iz njegovih vlastitih pluća, podsmiješljive riječi koje je nehotice izgovorio jezikom zadebljanim kao u pijanstvu. I vidio je bljesak Romulova mača kad je krenuo prema njegovim prsima i dragi majčin lik koji ga je prihvatio u naručje prije nego što se beživotno tijelo nauznak stropoštalo na tek ozelenjelu travu proplanka.
Romul je vidio pijano teturanje svog brata, čuo svetogrdne riječi u trenutku kad je ovaj posrnuo preko brazde koja je zapečaćena drevnom čarolijom štitila tlo njegova budućeg kraljevstva. Prije nego što je shvatio što se događa, osjetio je mač u svojoj ruci i nehotični pokret kojim je krenuo prema Remu. Pogođen u srce brat se polako rušio pred njegovim očima. Ne, nije pao udaren njegovom rukom. On, Romul, nije se nimalo odupro kad je zadao udarac, nije napeo mišiće kako bi oštrica prošla kroz kožu i meso, nije usmjerio vrh prema Removu srcu. Bila je to Njegova, očeva ruka. Kad je Romul povukao ruku natrag ne želeći zadati udarac, shvatio je da je prekasno...

------------------------------------

Dugo je ležao licem u lokvi bratove krvi, dok mu je plameni obruč stezao čelo. Onda se uspravio i klečeći pored tijela koje se već kočilo drhtavim glasom zapjevao molitvu za umrle. Pred njegovim obnevidjelim očima nizale su se slike prokletstva zapečačenog bratskom krvlju. Velike vojske, nepregledne kolone boraca, zveket oružja, jauci, more krvi iz razderanih utroba, mržnja, nepovjerenje, bezdušnost bezbrojnih pokoljenja njegovih nasljednika. Lažna veličina urušene nutrine, svijet bezočnih laži, nesmiljenih kleveta, okrutnih ubojstava prijatelja, žena, djece, progonstva nevinih, tjelesa izložena zubima zvjeradi, zdrobljena u ponorima okrutnosti, obješena na križeve strahovite smrti, valovi krvi koji se prelijevaju, nastojeći prekriti posvećenu krv zavjetne žrtve koja je zapečatila sudbinu bezbrojnih pokoljenja. «Bit ćeš velik, veći od najvećih, svijet će stenjati pod nogama tvojim i tvojih potomaka» čuo je glas koji se jasno probijao kroz plamteće požare i zahuktale bitke budućnosti. Ponovo se srušio na koljena...

---------------------------------

Nakon beskonačno mnogo vremena Romul dozva uplašene ljude koji su ga i dalje promatrali sa sigurne udaljenosti. Pomogli su mu iskopati duboki grob. Na grob dade položiti veliki kamen i posuti ga zemljom da ga preraste trava. U dugim desetljećima svog usamljenog vladarskog života dolazit će ovamo na granicu uza zidine krijepiti dušu uz onoga koji mu je u životu i smrti bio i ostao jedini pravi prijatelj. Uz onoga koji je otišao, jer nije mogao ni htio zajedno s njim ući u povijest ljudske strahote.

18.10.2006. u 15:09 | K | 49 | P | # | ^

too long so I leave a bless and SHOUT TO THE LORD

| zarsipozvaomene | 18.10.2006. u 17:50

Suparništvo/ljubomora/zavist (u medicini je poznato da se ponekad kod blizanačkih trudnoća dogodi da jedan blizanac "ubije" drugoga već u utrobi)....
Kain i Abel - Romul i Rem /borba oko prvenstva i vlasti....
Kastor i Poluks; jedan ostaje smrtan drugi besmrtan...
Svjetlo i Tama - par suprotnosti na kojima počiva svijet dualnosti: svako jutro Svjetlo ubije Tamu (da bude dan), svaku večer Tama prekrije/ubije Svjetlost (da se svijet odmori).....
Postoje Bića Svjetla i Bića Tame i to je utkano u sve legende o blizancima, makar to bili i Božanski Blizanci..
ovo su samo nabacane misli koje je potaknula tvoja prekrasno (stilski vrlo bogata) ispričana priča....pozdrav!

| Irida | 18.10.2006. u 18:14

iskreno, post nisam cijeli pročitala ali otprilike znam što se događa - prilično je dugačak.
sam tak nastavi ali molim te, ako ti nije teško, piši kraće postove!

| horsy | 18.10.2006. u 18:35

ne mogu biti siguran u vjerodostojnost priče o romulu i remu, ali motiv bratske mržnje provlači se, i provlačit će se, otkad je svijeta i vijeka! kad samo pomislim na ovo hladnokrvno ubojstvo koje se dogodilo u đurđevcu, da je rođak hladnokvrno izvršio egzekuciju rođaka, pa potom otišao na posao, kao da se ništa nije dogodilo, da bi mu mrtav hladan otišao na sprovod... strava i užas! nedostajat ćeš mi, ma kakvim obavezama bila spriječena da boraviš u blogosferi! :( veliki pozdrav od mene! ;)

| brlje | 18.10.2006. u 19:53

Kažu da je zato pratila zla kob Rimsku državu. Makar ja mislim kako se i previše dugo održala, ali kao i sve druge ,zar ne?. Bio sam u Rimu i obišao dosta povijesnih mjesta, ali u mnogim legendama nema baš puno toga realno, zar ne?. Pozdraw sa toplog Kvarnera

| gogoo | 18.10.2006. u 20:34

lijepo si to rekla...komentar, mislim... a ja mislim da potraga nikada zapravo u potpunosti ne prestaje...
a ovu pricu znam...a eto... pozdrav!

| finding myself | 18.10.2006. u 21:09

Možda je tajna zapisivanja u predanosti,
u marljivosti i magiji crnog rokovnika,
u očima, zastajanju ili koracima.
Možda je tajna u misiji samoće
iz koje niču darovi u pukotinama
između sekundi. Tko zna.
Sve je nadahnuće ponekad.
Nas dvoje ćemo još malo proslaviti stoti prijateljski komentar,
bez ijednog prijepora, zle misli ili prijeka izgovora.
Lijepo, dostojanstveno, bez mailanja, mobiteliranja,
zavođenja, navođenja, snubljenja i uzdaha.
Čisto kao suza, bistro kao gorska rijeka.
Ja sam tako ponosan na nas.

| Vladimir Ordanić | 18.10.2006. u 21:38

PUSA I VELIKI OSMIJEH....

TAKO JE PRELIJEPO PONOVNO BITI OVDJE...

| Festina lente! | 18.10.2006. u 22:35

Nemam sad vremena čitati priču, ali htjela bih ti nešto reći u vezi tvog komentara. Agencija Kapa mi se činila OK, pa sam se tim više iznenadila kad su mi rekli da su usporili tempo rada, a da su i prije bili dozlaboga spori, bukvalno ih citiram...ne znam što to znači, djeluje malo demotivirajuće na one koj bi željeli suradnju, a i nije neka reklama za posao. Ipak su rekli da im pošaljem, pa ću vidjeti...

| Majstorica s mora | 19.10.2006. u 09:34

pusu ti ostavljam za dobar dan! :)

| avangarda | 19.10.2006. u 09:39

Uvijek isto, zar ne? Svi se kunu u ljubav i ujedno nemilosrdno ubijaju!
Ali nešto mi snulo: je li moguće, da su stari naradi, koji svi imaju slične legende o bratoubojstvima, nekako "znali", naslućivali, ono što genetika danas otkriva, da svi potječemo iz jednog "izvora" i da su ljudi doslovno braća, bez obzira na boju kože i ostale gluposti koje nas razjedinjuju i nagone da tamanimo jedni druge. Je li moguće da nam poručuju: "Bilo kog da ubiješ, svog si brata ubio!"...
Samo moje misli....oprosti....

| misko | 19.10.2006. u 09:59

Jako si dugačka pa sada ostavljam samo pozdrav, čitam kasnije, komentiram kasnije, a sada: hvala za posjet... I razmišljanje..
Sve dobro želim :))

| posoljeni zrak | 19.10.2006. u 13:02

Uopće nije predugo! Zanimljivo je da ta legenda nije doživjela toliku popularnost u umjetnosti... Možda je bila malo prebrutalna...?
Misko, odlična ideja! Ima nešto u tome!!!
Veiki pozdrav!

| vorja | 19.10.2006. u 16:44

Snimila sam priču i pomislila da ću pročitati kasnije..Pa sam odlučila pročitati prvi odlomak..Pa sam čitala, čitala i odjednom - komentari..Nije lako stati kada je nešto tako zanimljivo..Uopće nije predugo..Lijepo se provedi i čitamo se po povratku :))

| ljubica | 19.10.2006. u 18:41

ovo ide na printanje čim sutra dođem na posao...nije predugo jer je zanimljivo
ugodnu večer ti želim

| Brunhilda | 19.10.2006. u 19:20

Ali ja o ukusima volim raspravljati! ;)
A tvoj mali postić je zahtijevao moje strpljenje. Nisam bila sigurna da ću ga imati, ali nisu se ni tvoji prstići bezrazložno trudili. Nešto naučih, na nešto si me podsjetila. Priču, po mom skromnom mišljenju, ne treba dorađivati.
Nagoni se naslijeđuju, ne možeš ih nekoga naučiti. Što se otada promijenilo? Malo sam bukvalna, naravno.
Lijepi pozdrav

| playera | 19.10.2006. u 19:42

Volim antičke mitove, a sviđa mi se i tvoja verzija. Drago mi je što pišeš, jer ti ide... ide... ide... ide:))))

| atlantida | 19.10.2006. u 19:47

Meni ti je sve to prestrašno, a ti još to više ustrašuješ kad dobro napišeš.
Hm...malo sam to spetljala, ali mislim da si me polovila :))

| trill | 19.10.2006. u 20:09

Pročitala sam od vrha do dna i ovako zanimljivo štivo ne može biti predugačko.Sviđa mi se Miskova teorija,mislim ne sviđa mi se nego je smatram istinitom.
Što god da te sprječava vrati nam se brzo...Laka ti i mirna noć

| ANONIMAC | 19.10.2006. u 21:19

izgleda da sam markirao sat povijesti kad je bila riječ o Romulu i Remu, bar u ovako opširnom predavanju. dosad sam znao samo to da ih je odgojila vučica i da su sagradili Rim, što je očito bilo vrlo siromašno. stoga ti zahvaljujem što si mi pokrapala rupu u znanju :)

| Vinci | 19.10.2006. u 21:24

Super pišeš...
Ciao

| tajchi(ca) | 19.10.2006. u 21:54

nevjerojatno... kada opisujes zamisljenog Romula kojeg muce komarci i muhe, sama sam ih osjetila na kozi i stresla se...
jednostavno, vau...
pusa

| majta | 19.10.2006. u 22:21

Draga Aquaria, ne znam kako još ne uviđaš da to nije njihov problem, jer oni to rade sa namjerom i svjesno. To je samo naš problem, vjeruj mi, jer se radi protiv nas, njihove su akcije usmjerene protiv nas! Da, i meni je sve to o čemu pišem odbojno, ne privlači me nimalo i ne radi se o tome da li ti to prihvaćaš ili ne, kad je to već prisutno! Naše neprihvaćanje neće riješiti problem, nego upravo suprotno, naše prihvaćenje i posvješćivanje situacije!

| nova vizija | 19.10.2006. u 22:58

Evo, podiže se ponad mog lijevog ramena veličanstvena slika svitanja.
Dugo se nije toliko rumeni istoka sakupilo i krenulo u dan.
Kakva je ovo slika? Kakav je ovo znak?
Kakva će misao dana poteći iz toga?
A putopis me odvukao u tužnu misao prošlosti.
Dotakoh opravu drugačije patnje. Neumoljivost sudbine.
Malenkost vlastite priče.
Imao sam jedan bolan razgovor sinoć i bio na tamnu mjestu.
Je li to tuga? Kako ste samo nježno ispravili onu moju
nedostojnu riječ. (Televiziju ne gledam.)

| Vladimir Ordanić | 20.10.2006. u 07:41

Lijepo je ... Piši, samo piši...odvoji vremena, zagledaj se u sebe i piši ...
Ostavljam ti sunčani pozdrav

| melody | 20.10.2006. u 17:21

zaista imash smisla za pisanje!! samo nastavi tako... Kyss i svrati do mene...

| ^°pinky°^ | 20.10.2006. u 19:42

..braća blizanci kao simbol dualnosti koja je u suštini svega..:))..jedinstvo i suprotnost dobra i zla, ljubavi i mržnje..lijepa priča, volim legende, mitove i bajke - uvijek dozvoljavaju da osobna mašta kreira neku drugu ili drugačiju priču..pozdrav*

| plejadablue | 20.10.2006. u 20:35

u zurbi samo ostavljam trag, procitala sam, ali nemam vremena komentirati...sin me pozuruje...lijep i ugodan vikend zelim...uzivaj...

| mirisdunje | 20.10.2006. u 21:42

oooo, stvarno si se dala na pisanje...Što nisam znala, sada sam doista naučila. Zanimljivo, u sebi otkrivam tragove malog djeteta..ovako ispričano kroz priču dobiva svoj oblik, životni okvir, koji uvijek radije pamtim nego suhoparne činjenice...

| ledenaicy | 20.10.2006. u 22:55

...........ujutro čitam.......

| katrida | 20.10.2006. u 23:56

Odlična priča!Odabrala si pravi okvir i usidrila u njega bogatstvo svoje pisane riječi!
Osmjeh ti ostavljam!

| Sa dva prsta po tipkovnici | 21.10.2006. u 11:20

obožavam doći na ovaj blog...tako puno super priča...tako dobri i misaoni tekstovi a pisateljica je još i bolja...ozbiljno mislim...
neki dan smo imali mali kviz i malo redavanje o nastanku rimskog varstva...jako mi se sviđa što si baš š tome pisala...podsjetila sam se kako smo se natjecali ko je bolji a mi slo već u srednjoj...hehe...aj uživaj...

| kužinjak | 21.10.2006. u 11:57

Procitala juce, pa opet danas...zasto se niej moglo i ovako dogoditi...nekako, sve je moguce, zasto bas doslovno mora biti kako je to mit odredio...pa i u tim mitovima je bilo ljudi, a kad se nesto prebacuje s koljena na koljeno, uvijek se doda ili oduzme...Istim mlijekom othranila ih vucica...ali , ne znaci da su imali vuciju krv iii cud...sad si me stvila na muke, jer si me zamislila...p odoh ja jos jednom procitati natenane Mit o Romulu i Remu, pa se vratiti na tvoj post...obozavam te citati...lijep i ugodan dan ti zelim...

| mirisdunje | 21.10.2006. u 14:02

kako stavljas slike na blog?nova sam pa neznam
pozz

| blogomanijak | 21.10.2006. u 14:20

uh, uh... dobar ti je post, jest da je maloooo duži ali dobar je ... možda poslije navratim pročitit zaostatke, vidim da imam toga za nadoknaditi

| okeco | 21.10.2006. u 15:18

ČOVJEČE, OČEŠ MI VJEROVATI DA SAM PROČITO SVE TVOJE POSTOVE I FANTASTIČNI SU!!! BLOG TI JE BAŠ ZANIMLJIV I COOL!!!! SVARATI I DO MENE I HVALA TI NA POMOĆI SA SLIKAMA!!!!!!!!!!!!

| ANGELA | 21.10.2006. u 16:43

HVALA USPIO SAM STAVITI OVE MALE SLIČICE ALI JOŠ NISAM NAUČIO VELIKE

| ANGELA | 21.10.2006. u 17:04

HEJ AQUARIA JOŠ JEDNA MOLBA.
JELI SLUČAJNO ZNAŠ KAKO SE STAVLJA TEKST I SLIKE ULIJEVO ILI UDESNO I KAKO SE STAVLJA MUZIKA NA BLOG?

| ANGELA | 21.10.2006. u 17:17

ja sam plavuša i o svemu tome pojma nemam...al sam sad bar nekaj naučila....pozdrav i ugodan vikend :)))

| mama sepia | 21.10.2006. u 18:06

Iskreno, već sam pomalo i zaboravila priču i onako ugrubo, a kamoli u detalje...mislim, onu priču iz udžbenika. A ovo dalje...mašta može svašta :-)

| Big Blue | 21.10.2006. u 19:54

odlično pišeš... (kao da to do sada nisam znala:))... pojam ljudske veličine i danas nije bitno drugačiji. možda ne zabijamo, tjelesno gledajući, nož u leđa, no ubijamo se na mnoge načine ... često se priupitam čemu to? i moramo li doživjeti zlo da bi shvatili smisao ljubavi?
potaknuta na raumišljanje, ostavljam pozdrav i pusu

| u ime... | 22.10.2006. u 08:45

sve sam procitala, draga, hvala ti sto si me podsjetila na tu legendu i dala joj svoj "pecat" . Prekrasno pises, zaista, samo tako nastavi!

| LittleMissG | 22.10.2006. u 09:12

imam novi post..pa.... svrati...

| ^°pinky°^ | 22.10.2006. u 09:17

Lijep i uspjesan dan zelim i pozdrav iz kisnog Sarajeva....

| mirisdunje | 22.10.2006. u 12:52

imam novi post :))

| horsy | 22.10.2006. u 14:41

Bok aquaria. Hvala ti na komentaru. Svrati do mene i ocjeni mi blog!

| ANGELA | 22.10.2006. u 15:40

Kada je djevojka tiha - misli na milijun stvari.
Kada djevojka ne reagira - duboko je zamišljena.
Kada te djevojka upitno gleda - pita se koliko dugo ćeš kraj nje ostati.
Kada djevojka odgovori: 'sa mnom je sve u redu' - onda ima grdne probleme.
Ako te djevojka prodorno promatra - pita se zašto je lažeš.
Kada djevojka spusti glavu na tvoje grudi, želi da zauvijek ostaneš kraj
nje.
Kada te djevojka želi vidjeti svaki dan- sviđaš joj se (voli te).
Ako djevojka kaže: 'Volim te' - ona to zaista i misli.
Kada djevojka kaže: 'Nedostaješ mi' - onda ne nedostaješ nikom na svijetu
vise nego njoj.
Pošalji ovo dalje na 15 adresa s tvoje liste ili ćeš doživjeti
ljubavnu nesreću.
U petak će te poljubiti neko tko te voli.
Ne smiješ prekinuti ovaj lanac!! Kopiraj tekst i onda ga zalijepi u
novo pismo da bi izbjegao
pojavljivanje čudnih znakova prije teksta; zbog čega pismo postaje
nečitko!
Trebaš ovo poslati u naredne 143 minute na 15 adresa i ako poslije
toga na F6 pritisneš vidjet ćeš na svom monitoru velikim slovima ispisano
ime
tvoje ljubavi. Čudno, ali (kažu) istina je

| *anchy Q* | 22.10.2006. u 18:45

..........imam DVD sa trafike Postanak Rimskog carstva i na početku je opisan sukob Romula i Rema.........

| katrida | 23.10.2006. u 08:52

MOŽE SE NEŠTO UČINITI!

Banka za najsiromašnije od siromašnih - Grameen banka u Bangladešu
Kada vidite Bangladeš onda shvatite što znači siromaštvo a kada vidite što radi Grameen banka, onda shvatite kako se može boriti protiv siromaštva. U tako siromašnoj zemlji gdje je teško reći tko nije siromašan, Grameen banka je morala utvrditi kriterij tko može dobiti kredit: to su oni koji nemaju nikakvu imovinu, niti zemlju niti bilo što drugo. U zadnjih 20 godina postojanja, Grameen banka ima oko 2.300.000 korisnika kredita (prosječna veličina kredita je oko 100 $), od kojih su više od 90% žene. Zašto žene? Profesor Yunus, osnivač banke kaže:"Žene realnije planiraju svoj poslovni pothvat, dobiveni kredit koriste za poslovnu namjenu, koja će omogućiti bolji život cijeloj obitelji, odgovornije su u vraćanju kredita."
Grameen banka svoj kreditni program temelji na grupnim kreditima, o kojima se odlučuje u filijalama Grameen banke širom Bangladeša ( u gotovo 40.000 sela). Vrlo je zanimljivo kako se odlučuje o kreditima: kreditni referenti obilaze svaki tjedan svoje selo. Na te tjedne sastanke dolaze svi korisnici kredita i oni koji to žele postati. Oni koji žele kredit moraju iznijeti razloge zašto trebaju kredit, za koju namjenu će koristiti novce i kako će vratiti novce. Moraju biti uvjerljivi i kada cijela grupa zaključi da je to u redu, prijedlog se šalje upravi filijale koja obuhvaća nekoliko sela. Svi članovi grupe garantiraju jedan za drugog u vraćanju kredita. Rasprave su vrlo otvorene i kritične i nije lako proći takvu provjeru kreditne sposobnosti. Krediti su za kupovinu stoke, iznajmljivanje poljoprivrednog zemljišta, kupovinu rikše, ali i za izgradnju kuće, školovanje djece.
Na takvom sastanku u studenom 1998. u Adjimpuru upoznala sam mladu ženu Krishnu Ghosh koja je upravo tražila kredit za kupovinu krave. I vrlo mi je ponosno rekla da njezina obitelj više nije najsiromašnija jer sada spadaju u ljude koji imaju tri obroka dnevno, i sve to jer je imala hrabrosti uzeti kredit.

Slavica Singer

Za ovu sam banku prvi put čula prije nekoliko mjeseci. I za Mohammada Yunusa, koji je putem ove banke razvio sistem mikrokreditiranja. Pročitala sam članak, vjerojatno u Nedjeljnom vjesniku, i zarazila se optimizmom koji je iz njega strujao. Većina ljudi sažaljeva siromašne, one koji umiru od gladi i žeđi u nevjerojatno lošim materijalnim uvjetima. Ista ta većina nakon sažalnog pogleda odmahne rukom i okrene leđa, jer tko bi tu mogao pomoći.

Muhammad Yunus učinio je više od toga. Spustio se u beznađe bangladeške seoske sirotinje. Na ulice višestruko prenapučenih gradova. Pitao ljude što bi im bilo potrebno. Pogledao što im je potrebno. Bio spreman uložiti svoj trud, obrazovanje i imetak da pomogne naizgled nepreglednoj masi koja se u konačnici ipak sastoji od pojedinaca. Izdvojio je pojedince koji su svojom poduzetnošću i sposobnostima bili spremni prihvatiti ponuđenu pomoć – nekoliko novčića, sitniš za naše pojmove – koja će im omogućiti da sebe i svoje najbliže izvuku iz najdubljeg beznađa bijede. Vjerovao je ljudima. I vjerovao je u ljude. Zato je uspio – od kapi doći do mora, od malih pomaka u životu pojedinaca izgubljenih u masi, do pomaka u kolektivnoj svijesti čovječanstva. Malog, ali dragocjenog.

Misao se širila, ideja je u većem dijelu svijeta prihvaćena kao ozbiljan način pomoći onima kojima je pomoć najpotrebnija. Dovoljno je upisati u tražilicu ime Grameen banka i već se na hrvatskom otvara nekoliko zanimljivih članaka od kojih sam jedan citirala u prvom dijelu posta. I bit će ih još više. Zašto?

Muhammad Yunus i Grameen banka podijelili su ovogodišnju Nobelovu nagradu za mir!

Ne mogu opisati kako me je razveselilo kad sam u petak kasno navečer, zadržavajući se na svojoj domaćoj stranici prije gašenja kompjutora, shvatila o kome je riječ. Čovjek koji je uložio sve i ustanova koja se odrekla zarade, pristavši i na određeni rizik, nakon trideset godina tihog i samozatajnog rada koji me je impresionirao kad sam, tek nedavno, prviput za njega čula, dobili su javno priznanje najvišeg reda. Ne samo političari koji snažno grabe po uzburkanoj površini ovog našeg svijeta, nego i tihi ljudi koji svojim nenametljivim radom polako, ali sigurno i ustrajno mijenjaju njegovu okorjelu unutrašnjost, zaslužuju golemo javno priznanje. Majka Tereza koja je svoj dugi život posvetila potrebitima, žena koja sadi drveće, a sad čovjek koji je na jedan u osnovi vrlo jednostavan način osvijetlio život bezbrojnim obiteljima i pojedincima diljem svijeta – jer već djeluju slične ustanove i u drugim zemljama, n.pr. u prebogatoj Americi punoj bijede koja se nema kome obratiti za pomoć...

Ovdje postoji samo jedna mala kvaka. Nisam primijetila nikakvu reakciju u svojoj užoj i široj okolini. Kao da se informacija zagubila u ovom našem ravnodušnom globaliziranom svijetu. A ja bih najradije istrčala na ulicu i vikala: Gledajte, postoji način, može se nešto učiniti... Naravno, neću uistinu vikati na ulici, jer bi u najboljem slučaju svi koji bi i zastali da poslušaju, sliježući ramenima otišli rješavati svoje vlastite probleme, a u najgorem bih provela nekoliko dana u žutoj zgradi na zagrebačkoj periferiji, ili u nekoj sličnoj ustanovi. Zato ću ići na svoj način.

Kad se pojavi prilika, govorim onima koji me poznaju i spremni su saslušati. Tako i vama dragi prijatelji, ukoliko niste tu vijest već čuli i prepoznali. A prije ili kasnije pojavit će se slična ustanova u mojoj blizini i rado ću dati malo od svoga kako bi nekome bilo bar malo bolje. Ovaj put ne kao milodar, nego kao pomoć da stane na svoje noge.

15.10.2006. u 14:38 | K | 53 | P | # | ^

Svaka cast.

| xiola bleu | 15.10.2006. u 15:05

kao i uvijek, odlicna tema! Da je barem takvih pojedinaca vise ...

| LittleMissG | 15.10.2006. u 15:44

svaki, pa i najdalji put, započinje prvim korakom. odlična tema i pozitivno razmišljanje, to mi se sviđa kod tebe, blog prijateljice...pozdrav i ugodan dan :)))

| mama sepia | 15.10.2006. u 16:46

Nisam znala za tog čovjeka ni za tu banku do pred neki dan kad je objavljena vijest da je dobio Nobelovu nagradu. Sviđa mi se metoda, jer sažaljevanje i milostinja nije način da netko iziđe iz začaranog kruga siromaštva, a pružiti mu priliku da SAM proizvodi i zaradi je ono što nam svima treba. Samo se mi neki (u ovom dijelu svijeta ipak većina) rodimo s boljim početnim položajem.

| pegy | 15.10.2006. u 16:57

oduševio sam se kad sam spoznao da je nobelova nagrada za mir došla baš u yunusove ruke! jer posvetiti svoj život najsiromašnijima i pomagati im da prežive u sve okrutnijem i bezdušnijem svijetu vrijedno je svake hvale i divljenja! jasno da se sve može, samo da je više samosvijesnih i plemenitih ljudi poput njega! veliki pozdtav, aquaria!

| brlje | 15.10.2006. u 17:18

........i ja sam prvi put čula za banku kad sam pročitala tko je dobio nobelovu nagradu.......od sada ću sa radošću čitati sve članke o bangladešancu yunusu koji mi dođu pred oči.........

| katrida | 15.10.2006. u 17:43

Činjenica je da ne gledamo i ne slušamo više ni ljude oko nas, a kamoli one u svijetu. Kad sam diplomirala prijavila sam se da bih otišla u Afriku za pomoć djeci, ispunila upitnike i nikad me nisu pozvali, onda sam tragala za poslom preko Londona, nažalost nisam bila klasični liječnik koji je trebao, a i vrlo brzo sam shvatila da baš nisam neki misionar po prirodi...tada sam se učlanjivala u razne organizacije, mirovne i one humanitarnog tipa, u kojima mi se usput i dosta toga zgadilo...a potom što sam bila starija to sam više otupljivala iako se trudim pomoći, još uvijek izvanprosječno za moju okolinu koja me zna zvati majka Tereza... ali priznajem da to nije više s istim žarom, kao da su me nekakvi ideali napustili. Raduje me da ima takvih ljudi koji su cijeli život posvjetili tome i nikad se nisu upitali ima li sve smisla. Divan članak Aquaria, dok sam ga čitala pomislila sam kako bi bila odličan novinar (i pisac naravno, ali u međuvremenu...)

| Majstorica s mora | 15.10.2006. u 18:08

Nisam ništa znala o tome, ali evo - promijenilo se to zahvaljujući tvom postu. To je stvarno prekrasan čin u ovom današnjem svijetu i ljudi to trebaju znati. Lijepo od tebe što si podijelila s nama :)

| Big Blue | 15.10.2006. u 20:06

svaka mu cast

| Juliere | 15.10.2006. u 20:09

Lijepo je procitati ovakvo nesto....a liejpo je kad covjek spozna neke stvari i pomogne ljudima da krenu od nicega, da bi omogucili sebi jedan pristojan zivot...krasan post...Laku i mirnu noc ti zelim...

| mirisdunje | 15.10.2006. u 21:18

Zbog njih gladnih kruha,
zbog njih gladnih zdravlja,
zbog njih gladnih znanja,
zbog njih gladnih mira,
zbog njih gladnih života dostojnog čovjeka,
postoji nada, postoji savjest, postoje dobri ljudi, u manjini, ali postoje, na sve to ne okreću glavu i ne poklapaju uši, za razliku od, nažalost, većeg broja onih bez duše, slijepih na sve to, uljuljanih u raskoši ...
Lijepo od tebe..., i kad čovjek pomisli da ne može puno, može kao ti reći, progovoriti, napisati, podijeliti ... ne biti ravnodušan
Lijep pozdrav

| melody | 15.10.2006. u 22:16

ljudi su ravnodušni sve dok i njih ne zaboli, toplo i ljudski prikazana osoba za koju bi većina oko nas rekla: vidi budale, daje džabe..sigurno će i Nobelovu nagradu uložiti u neku fondaciju za siromašne i zato je nagrada došla u prave ruke, jer on vraća nadu i dostojanstvo ljudima koji odavno više nemaju što izgubiti.........prekrasan post.....

| Irida | 15.10.2006. u 23:49

Muhammad Yunus je moderan Ghandi. Ghandija je teško dostići, ali bi ga se moglo sustizati...samo kad bi se htjelo. Bravo za one koji nisu zažmirili na Yunusa i za tebe koja si odlučila obraditi ovu temu!

| playera | 16.10.2006. u 07:15

Mene je razveselilo to, što su glavonje koji odlučuju o dobitnicima NN konačno zavirile u svijet siromaštva...

| misko | 16.10.2006. u 08:38

mi doma imamo uzrečicu po kojoj je Bangladeš oličenje siromaštva. kad hoćemo reći da je netko dotakao dno, onda spominjemo Bangladeš. zanimljivo u riječi Bangladeš dade se izuzeti 4 slova banGLADeš

| Goldeneye | 16.10.2006. u 10:26

Dobro jutro i neka ti i dan bude lijep i uspjesan....

| mirisdunje | 16.10.2006. u 10:59

Danas je na kušnji moja dobrota da jednoj obitelji pomognem. A ja važem materijalne razloge. Hvala na doprinosu da prevagne dobro!

| Um | 16.10.2006. u 11:53

Evo, samo da te pozdravim. Poslala sam ti mail!!

Osmijeh...

| Festina lente! | 16.10.2006. u 12:10

svaka ti čast......
no ljudi su, ma ne znam...prepuni straha i nemilosti, valjda....
ali ima nade, čim ima ljudi poput tebe koji žele nešto učiniti
lijepi pozdrav

| Brunhilda | 16.10.2006. u 12:47

pomalo podsjeća na pojam organiziranja komuna (kibuca)....znači uveži ih i biti će jači...njegova ideja je u tome tako dobra da sam nekoliko puta čitao vijest...a kada te obuzme takva misao onda se pretvaraš u lava, i svega ima...osim podrške u ovom našem prezasićenom okruženju... pogledaj www.crobot.info i vjeruj mi kako nema banke koja bi financirala proizvodnju... zato, barem imamo snove:-P (i tu i tamo dobre ljude-istomišljenike)

| borgman | 16.10.2006. u 13:50

kako stavljate sloke na blog? javi mi se

| ANGELA | 16.10.2006. u 16:54

ups slike a ne sloke

| JURAJ13 | 16.10.2006. u 16:54

Cestitam mu na dobivenoj nagradi i humanosti i mislim da je danas malo ljudi kao on.
Mislim da ce i dobiveni novac potrositi na siromasne.
Mozda se i kod nas za 1000 god. rodi jedan takav :)))

| Kenguur | 16.10.2006. u 18:18

Hvala na tvojem toplom komnetaru.
Pozdravljam te i čitam

| playera | 16.10.2006. u 18:21

uvijek se nađe pojedinaca koji su spremni učiniti nešto konkretno...i meni je bilo jako drago zbog prošlogodišnje dobitnice nobelove nagrade...
ovaj primjer vrlo dobro pokazuje kako se nešto može učiniti. kako čak i običan čovjek, pojedinac, može puno napraviti, ako ima snage da ostvari svoje ideje...siguran sam da se radi o izuzetnoj osobi...

P.S. Ono u vezi komentara, nije to zbog servera, nego zbog virusa na kompjuteru koji mi znatno otežava pristup internetu... ;)

| finding myself | 16.10.2006. u 20:32

uvijek se nađe pojedinaca koji su spremni učiniti nešto konkretno...i meni je bilo jako drago zbog prošlogodišnje dobitnice nobelove nagrade...
ovaj primjer vrlo dobro pokazuje kako se nešto može učiniti. kako čak i običan čovjek, pojedinac, može puno napraviti, ako ima snage da ostvari svoje ideje...siguran sam da se radi o izuzetnoj osobi...

P.S. Ono u vezi komentara, nije to zbog servera, nego zbog virusa na kompjuteru koji mi znatno otežava pristup internetu... ;)
I, ako želiš, rekao sam i na početku da šaljem na mail to u .pps formatu, vizualno i akustički je dočarano, pa ako te zanima, daj mi mail, pa ću ti poslat!;)

| finding myself | 16.10.2006. u 20:33

uvijek se nađe pojedinaca koji su spremni učiniti nešto konkretno...i meni je bilo jako drago zbog prošlogodišnje dobitnice nobelove nagrade...
ovaj primjer vrlo dobro pokazuje kako se nešto može učiniti. kako čak i običan čovjek, pojedinac, može puno napraviti, ako ima snage da ostvari svoje ideje...siguran sam da se radi o izuzetnoj osobi...

P.S. Ono u vezi komentara, nije to zbog servera, nego zbog virusa na kompjuteru koji mi znatno otežava pristup internetu... ;)
I, ako želiš, rekao sam i na početku da šaljem na mail to u .pps formatu, vizualno i akustički je dočarano, pa ako te zanima, daj mi mail, pa ću ti poslat!;)

| finding myself | 16.10.2006. u 20:36

Meni je prvi glas o tom čovjeku i banci bio prije nekoliko dana kada smo vjerovatno svi čuli za njega primanjem Nobelove nagrade.Hvala ti što si podijelila s nama ovu priču jer budi nadu.Pozdrav draga veliki i stvarno mi je zadovoljstvo čitati te.

| ANONIMAC | 16.10.2006. u 20:55

Ja «letim iznad kukavičjeg gnijezda».
To ima svoj čar i svoju cijenu.
Hvala što ste moj vjerni Prijatelj.

| Vladimir Ordanić | 16.10.2006. u 23:08

uvijek se nađe pojedinaca koji su spremni učiniti nešto konkretno...i meni je bilo jako drago zbog prošlogodišnje dobitnice nobelove nagrade...
ovaj primjer vrlo dobro pokazuje kako se nešto može učiniti. kako čak i običan čovjek, pojedinac, može puno napraviti, ako ima snage da ostvari svoje ideje...siguran sam da se radi o izuzetnoj osobi...

P.S. Ono u vezi komentara, nije to zbog servera, nego zbog virusa na kompjuteru koji mi znatno otežava pristup internetu... ;)
I, ako želiš, rekao sam i na početku da šaljem na mail to u .pps formatu, vizualno i akustički je dočarano, pa ako te zanima, daj mi mail, pa ću ti poslat!;)

| finding myself | 16.10.2006. u 23:30

Uvijek ima dobrih ljudi,sve su ti već rekli u drugim komentarima,laka ti noć

| slatko grko | 17.10.2006. u 00:47

Kao što i za sebe kažeš, dobri ljudi uvijek će pronaći način kako dobrotom ljubiti i pomoći bližnjemu. A ako i ne znaju kako pomoći ili se stide pružiti pomoć kako ne bi nekoga uvrijedili, tada im Bog pokaže put i način kako činiti dobro!

| izvornade | 17.10.2006. u 08:35

Draga Aquaria, odgovor na tvoje pitanje u postu "Roditeljstvo". Baš kao što ti navodiš divan primjer, tako je i oko ove obitelji niz dobrih samozatajnih ljudi koji se iznimno trude i pomažu baki i djedu da im unučad budu zbrinuta.

| izvornade | 17.10.2006. u 08:54

Moram priznati da do Nobelove nagrade nisam znala ništa o tome čovjeku i banci i kada sam pročitala oduševili su me.
Ova me priča podsjetila na rat kada je gotovo svako svakome pomagao i suosjećao, ali kada je stigao mir sve se zaboravilo.
Želim im napredak i blagostanje:))

| ljubica | 17.10.2006. u 10:08

M University

Važan kozmički događaj

U utorak. 17. oktobra 2006. će se dogoditi važan kozmički događaj, koji će aktivirati nove vibracije, a koji od toga dana najavljuje sve više takvih događaja do 2013. godine.

Na taj dan će se put Zemlje sresti s putem ultraviolentnog pulsirajućeg zraka iz viših dimenzija.

Vrijeme prelaska preko Zemlje će trajati približno 15 sati našeg vremena.

Taj zrak je usklađen s rezonancom naše srčene čakre i plavičast je, tj. boje magneta.

U vremenu kad taj zrak bude prešao Zemlju, svaka naša namjera, miso, želja manifestirat će se milio puta brže nego inače.

Zato je od izuzetne važnosti da u vremenu prelaska zraka preko Zemlje, pazimo na naše misli i mislimo «pozitivno, mislimo na ljubav (svih vrsta), mir, zdravlje i obilje – za sebe i cijeli svijet»

Ako budemo tako izabrali taj zrak će biti naš veliki dar – poklon!

Naše misli manifestirat će se tako brzo da će se govoriti o čudima.

Vrijeme prelaska preko zemljaskog područja početi će 17. oktobra približno oko 10:17h i trajat će do 18. oktobra do 1:17 ujutro.

Najveću moć će dostići 17. oktobra oko 17:10h.

Nije važno u kojem se vremenskom pojasu (području) nalazite, u to vrijeme će njegova moć biti najveća.

Zato mislite na lijepe misli, za najveće dobro sebe i cijeloga svijeta.

Ako u tom vremenu budete u prirodi to će samo pripomoći, upravo je preporučljivo u tom vremenskom terminu izvesti meditaciju.

Taj događaj je izuzetno značajan, zato je dobro da o njemu obavijestite što više ljudi.

Razmišljaj pozitivno!!!
Želim ti dobre vibracije!!!

I AM University

MULTIKULTURALNO DRUŠTVO u Multi-kulti centru Jarun, Našička 1
poziva sve ljude dobre volje na zajedničku
MEDITACIJU 17.listopada u 16.30-18.30
Svi ste dobro došli i obavijestite prijatelje

Predsjednica
Elvedina Dina Cahun

| MANAH | 17.10.2006. u 10:14

Vidiš, takve dobre stvari mi daju snagu da vjerujem da će nam svima biti jednom bolje. Kada je krenuo taj je čovjek vjerojatno u okolini pronalazio samo začuđene poglede i mišljenje da je - idealist i budala. Vjerojatno, kažem. No, velike ideje se mogu prepoznati i ići naprijed ako su za dobro svih, i to je ono što me motivira u onom dijelu života u kojem se trudim napraviti nešto dobro...

| ledenaicy | 17.10.2006. u 10:38

Nevjerojatna je ta Indija sa svojim ljudima i načinom razmišljanja, zaista bi bilo dobro od njih naučiti nešto...
Lijepo je čuti da postoje takvi umovi koji su u stanju svoj život podrediti borbi protiv poniženog čovjeka...

| Bugenvilija | 17.10.2006. u 11:15

I ja razmišljah o njemu i dobrim ljudima koji ovaj svit čine ljepšim i boljim. Lipo si sve to napisala, ostavljam topao pozdrav.

| serafina | 17.10.2006. u 11:15

Znam se često oduševljavati dobrim ljudima i takvim velikim djelima. Moj muž se riejtko akda preda osjećajima, više je nekako kul tip ;), ali na ove podatke koje znamo s televizije i medija i on se oduševio :) čak toliko da je objašnjavao i djeci tko je Muhammad Yunus i šta ej on točno tako velikog napravio i koliko je morao ugraditi truda, dobre volje i sebe da bi barem malo uspio.
Ne znam što namjeravaš, ali u svakom slučaju ti želim sreću. Zamisli da jednog dana ja kažem da sam se s tobom dopisivala preko bloga. To bi baš voljela :)))

| trill | 17.10.2006. u 12:11

djelovati i vjerovati, vjerovati i djelovati...

| oceana | 17.10.2006. u 13:13

Ja ne znam je li Ljubav ikada bila
bez pitanja i bježanja, sumnji i kušnji,
tegobnih traganja. Valjda zbog toga
što su se najvećma voljeli oni koji
nisu imali prava biti Ljubav.

| Vladimir Ordanić | 17.10.2006. u 14:43

zelim ti lijep i uspjesan ostatak dana....

| mislimatepozdravljam | 17.10.2006. u 16:28

jako lijepo napisano . . . ne znam šta drugo da kažem!

| horsy | 17.10.2006. u 19:22

kroz neke ljude Bog čudesno djeluje ... predivan post. pusa i pozdrav

| u ime... | 17.10.2006. u 19:23

Drago mi je čuti da Nobelova nagrada dođe u prave ruke. Nisam bio u Bangladešu, ali u Indiji sam vidio puno siromaštva. Pozdraw sa toplog Kvarnera

| gogoo | 17.10.2006. u 22:34

Kroz sve ljude Bog čudesno djeluje! On je samo osvijestio svoju posebnost!

| vorja | 17.10.2006. u 22:41

neopisivo mi je drago da si to napisala, i da toliki koji dolaze na tvoj blog sad to citaju! jer stvarno, svi mi mozemo nesto uciniti, a ne misliti samo na sebe i svoju dobit.
ja sam za! idemo napraviti nesto!
pusa

| majta | 17.10.2006. u 22:44

TAKO JE!! IDEMO!! :)

| vorja | 17.10.2006. u 22:49

...ali što?

| vorja | 17.10.2006. u 22:57

Odlicna tema...Nadam se da si otvorila oci mnogima...Ma, svi bi nesto pomagali u teoriji,a kad dodje do toga da stvarno treba nesto napraviti - okrecu se ledja!Tipicno. Zato svaka cast na ovom postu!

| Starcatcher | 18.10.2006. u 06:28

zaista odlična tema! i mene je iznenadilo što je vijest nekako slabo odjeknula, ali tako je to danas.. više se piše i priča o nekim sasvim ispraznim temama, nego o jednoj ovako životno važnoj. veliki pozdrav, aquaria!

| rozza | 18.10.2006. u 10:17

Poznata mi ta banka. Nisam znala za nobelovu nagradu i to me jako veseli. Hvala ti od srca na inforamaciji. Neka ova nagrada bude poticaj svima koji sumnjaju u svoju kap dobrote i solidarnosti s ljudima koji teško žive. Ova nedjelja je misijska. Zaprepastila me info o tome da npr. da je 500kn godišnja školarina jednog studneta u dalekoj siromašnoj zemlji. A da ne govorim o tome kako kod nas sitni novci znače negdje puno dana hrane. Pozdrav ti veliki!

| more nade | 18.10.2006. u 15:39

PRIJATELJ ILI NE...

Neka vas od ljubavi prema neprijateljima ne odvraća njihova zloća, jer jedno je čovjek, a drugo je njegova zloća.
Kardinal Alojzije Stepinac

Jeste li se ikada svađali s ljudima koji su vam bliski, uistinu bliski? Jeste li možda u trenutku bijesa rekli nešto ružno, nešto kao: mrzim te, odvratan si, nepodnošljiva si, ne mogu te očima vidjeti, zao si, pokvarena si do srži...? Možda nešto gore od toga? Možda niste rekli, nego samo pomislili?

Vjerojatno u trenutku bijesa nismo bili svjesni užasne generalizacije koju smo u tim tvrdnjama izrekli. Kad svoje najbliže častimo tim i mnogobrojnim drugim izrazima uobičajenim u našem psovkama prebogatom jeziku, možda u trenutku dok izgovaramo teške riječi negdje iznutra osjećamo kako nemamo pravo. Ja često osjećam grižnju savjesti u trenucima dok to izgovaram. No riječi nezaustavljivo teku, kao lavina koja je sve jača što se dalje valja.

Možda bi pomoglo da se prisjetimo pravog razloga svog bijesa: Bijesna sam jer želim razgovarati s tobom, a osjećam da ne mogu! Užasno me živcira kad vučeš psa za rep dok telefoniram! Frustriran sam jer mi košulje nisu ispeglane. Ljut sam jer ne mogu popraviti tu roletu dok djeca divljaju, a još mi i ti zvrndaš oko ušiju...

Ne, nisu nam mrski ljudi koje volimo sada, koje smo voljeli prije, koje ćemo voljeti poslije, nego događaji u koje se upetljavamo zajedno s njima. Možda nam je mrsko njihovo ponašanje u jednom trenutku, ili njima naše, no to je daleko od onoga što nazivamo neprijateljstvom, iako bismo po načinu izražavanja i to mogli pomisliti.

No što je s takozvanim neprijateljima, ukoliko takva osoba ili skupina osoba uistinu postoji. Postoje ljudi koji nam nisu osobito dragi. I oni kojima mi nismo osobito mili. I oni koji su ravnodušni, ali su u jednom trenutku prisiljeni očitovati se prema nama. Kao prijatelji ili neprijatelji. Ili mi oprema njima. Moramo li se uistinu opredijeliti kao jedni ili kao drugi?

Primjer: Neki mladić mirno stoji na tramvajskoj stanici. Svi čekamo tramvaj, ravnodušni jedni prema drugima. Ni ne gledamo se. Zaustavi se auto, iz njega iskoče tri mladića i počnu brutalno tući onoga koji je stajao s nama na stanici. Potreseni smo i uplašeni, gledamo se međusobno i razmišljamo što bismo učinili. Pomoći mladom čovjeku koji je napadnut? Ali njih su trojica! Mobitel? U panici se izgubio u prostranstvima ručne torbice. Zakoračim prema nekoliko desetaka metara udaljenoj policijskoj postaji. Želim pozvati pomoć. I priznajem, želim se udaljiti od ružnog prizora. Iznenada, ne znam odakle, priskoče dva policajca, jedan se automobil zaustavi uz škripu kočnica i iz njega iskoče još dvojica policajaca. Napadači su odmah savladani, odvode ih zajedno s onim napadnutim. Sve se to odigralo u samo nekoliko sekundi. Stanica je prepuštena nama, običnim građanima, koji će poslušno ući u osvjetljenu utrobu tramvaja i samo će se nekoliko trenutaka pitati što se to zapravo dogodilo, zatim će događaj biti prepušten zaboravu, kao da smo ga usnuli u nekoj noćnoj mori. I uistinu se tako dogodilo, jer ovo se sjećanje na jednu zimsku večer prije gotovo godinu dana u meni iznenada probudilo kako bih ilustrirala ovaj post. Prije nekoliko minuta još je bilo zamenuto duboko u labirintima mojih sjećanja.

U trenutku kad se događaj zbio, trojica napadača su bili i moji neprijatelji, a napadnuti je nekom prešutnom logikom u sekundi postao prijatelj kojemu svakako treba pomoći. No malo kasnije pomislila sam da je u tom okrutnom svijetu zagrebačkog podzemlja onaj napadnuti možda učinio nešto loše nekome tko mu se za to htio ovako osvetiti. Da je nekim slučajem jedan od tih mladića bio moj susjed, ne bih li prema njemu gajila prijateljske osjećaje kad bismo se sreli u hodniku, pozdravili i ponekad usput izmijenili poneku riječ o svakodnevnim temama? Vjerojatno bi bilo tako.

Tko je prijatelj, a tko neprijatelj? Vjerujem da razliku između dvojice stvara situacija, jer jedno je čovjek, a drugo je njegova zloća...

12.10.2006. u 22:31 | K | 38 | P | # | ^

vjerovala ili ne, u trenutcima bijesa nikad nikome nisam izgovorio nešto zbog čega bi se pokajao! možda bi mi glavom proletjela neka ružna misao, ali ako se nađem u nekoj konfliktnoj situaciji ukoliko vidim da mi rješenje nije nadohvat ruke, uzmaknem i pričekam povoljan trenutak za rješavanje na obostrano zadovoljstvo. zazirem od agresivnosti i konflikata, moj način života kosi se sa svime time. tko je prijatelj, a tko je neprijatelj, danas je teško razlučiti, maske su stopljene s licem mnogih ljudi, na našem je rasuđivanju da prosudimo! veseli me tvoj oporavak, a zbog tvoga sam prošlog posta intenzivno razmišljao o kestenima, velika je vjerovatnost da će se sutra naći na mom stolu! ;) laku noć, aquaria.

| brlje | 12.10.2006. u 23:15

uf, ja laprdnem pa mi poslije bude žao. brza sam na okidaču. jezik vodi pred pameću. a s druge strane u ovakvim sam situacijama kukavica i ne miješam se. fuj me bilo, al ja sam od onih koje je sram uzet nekaj na prezentaciji u supermarketu, kamoli se nekom ili nečem suprotstavit. fuj, fuj!

| mama sepia | 12.10.2006. u 23:21

ja uvjek govorim da treba napadati postupke, a ne ljude.........

| Irida | 13.10.2006. u 00:24

Zanimljivo si ovo postavila!:D Ovisi o situaciji!
P.S. Da, spremam novi post, ali pitanje je kako definiraš pojam 'uskoro':D!

| nova vizija | 13.10.2006. u 00:46

Vrlo ispravno, a nažalost tako rijetko razmišljanje!!! Svatko može u određenoj situaciji biti i na jednoj i na drugoj strani istovremeno. Meni se desila situacija u kojoj stvarno više nisam znao tko mi je prijatelj, a tko nije. Na kraju sam se morao opredijeliti, a to mi se još manje sviđalo.... Aquaria, mislim da si ti jedna od rijetkih osoba koje stvarno uviđaju ovakve bitne slučajeve naših života... (inače, mora da si vaga, iako ti je nick aquaria! ;) )

p.s. jučer sam do 3 prevodio post o piramidama i onda mi se sve izbrisalo!! Poludio sam! Htio sam razbiti ovaj komp koji samo priozvodi više problema nego koristi! A onda sam se sjetio da je mržnja zao vjetar koji gasi plamen razuma i odlučio napisati tekst ponovno danas popodne. Ipak će mi sada ići brže jer imam već koncept u glavi! :)

Veliki pozdrav i do tipkanja!

| vorja | 13.10.2006. u 08:46

vidiš, nisam znao za te Stepinčeve riječi

| Goldeneye | 13.10.2006. u 08:47

prije jedno 10 godina razgovarao sam sa dvije stare Njemice koje su tad imale vec preko 80 godina. Razgovarali smo o II Svjetskom ratu i one su tada rekle kako nisu pojma imali sta je to i koliko je ljudi stradalo. Znali su samo da se ide i da ratuju. U mjestu je bio samo jedan radio koji su slusali a sve je bilo u cenzuri sto je vec poznato. Iz tog razgovora shvatio sam ponovo iako sam to vec znao, da je bolje sto manje znas :))))

| Kenguur | 13.10.2006. u 08:47

"Prijateljima lako opraštamo pogreške koje nas ne pogađaju."
A neprijateljima? Ne znam.

| portretsnova | 13.10.2006. u 08:55

Puno se puta ispostavilo da me na kraju najviše poduči osoba koju "ne mogu smisliti". Ne bih je nazvala "neprijateljem", nego možda "suprotnom stranom" i baš to suočavanje sa "suprotnošću" pomogne da sagledavamo stvari iz šire perspektive.

| oceana | 13.10.2006. u 10:38

trudim se sve razmirice riješiti mirno i civilizirano.. dobar i iskren razgovor čini čuda. znam da ružna riječ boli više od ičega.. nažalost, i meni se znalo dogoditi da u naletu ljutnje kažem nešto što zapravo ne mislim.. poslije sam se osjećala tako grozno, nekako prljavo.. najteže mi bude ono razdoblje kad čekam priliku da se ispričam.. pozdrav tebi, draga aquaria! odličan post :)

| rozza | 13.10.2006. u 10:44

drago mi je da netko konacno gleda realno i razumno na svadje, te na to koliko te u biti iznerviraju situacije, a ne ljudi koje inace toliko volis. i jako mi se svidja kako si rasclanila to! bijes je gadna stvar, katkad ga je pretesko kontrolirati. zato je prije nego lanem duboko udahnem, i pokusam na brzinu shvatiti o cem se zapravo radi. a o tvojoj prici da ne govorim. sto je bilo i zasto ipak ne opravdava fizicko nasilje, kako god da je moguce da su trojica bili nasilnici ili je decko dobio ono sto je izazivao dugo vremena nekim postupcima. ipak je to ruzno.
pozdrav od jedne vodenjakice drugoj!

| majta | 13.10.2006. u 10:59

jako lijepi post... razmisljanja... bez obzira sto ne pisem svoj blog, citam te...
ostavljam tople pozdrave...

| muza | 13.10.2006. u 11:45

Neka vas od ljubavi prema neprijateljima ne odvraća njihova zloća, jer jedno je čovjek, a drugo je njegova zloća. - Ovo može reći samo čovjek koji nije dorastao situaciji! činjenica je da ne postoji Zlo samo po sebi, sve do onog trenutka kad ga Čovjek učini...i tu počinju nevolje...

| misko | 13.10.2006. u 13:12

Ja sam znala nekad reći da imam živce kao sajle jer me rijetko netko mogao izbaciti iz takta, u zadnje vrijeme su mi se sajle stanjile, iako sam izrazito nekonfliktna osoba...na poslu uvijek idem na smirivanje strasti, a najviše planem kod kuće ali me isto brzo prođe. Istina je da te najprije pogodi nešto od najdražih osoba, a pogotovo ako je nekakva istina. A izvan kuće sam sklona pomaganju nepoznatim ljudima, premda ne mogu reći da se ne bojim svakakvih mogućih situacija.
U zaključku, neprijatelja mislim da nemam, a prijatelja, onih pravih, nažalost sve manje...

| Majstorica s mora | 13.10.2006. u 13:16

Uh, sad si me bas zatekla...Znas, , srecom, ja vjerujem samo u djela, rijeci su poput vjetra, odleprsaju...pa kad u bijesu i izgovorim nesto...nije to zloca, nego je to trenutak bijesa, moja "zuta minuta"...kad prodje, ispricat cu se, traziti oprost, u to sam sigurna..

Ovo priajtelji i neprijatelji, hmmm. Ja ljude uglavnom dijelim na dobre, lose i nesto izmedju.. Dobre dijelim na prijatelje i poznanike. A lose dijelim na neprijatelje (ljude koji mi zele zlo, za koje to znam sigurno, mada ih nemam, ali recimo), na one koje ignoriam i prema kojima sam potpuno indiferentna . Oni, nesto izmedju, su oni koje ne poznajem dovoljno, da bi ih smjestila u bilo koju kategoriju, znaci povrsno se poznajemo....

lijep i uspjesan dan i vikend ti zelim...

| mirisdunje | 13.10.2006. u 13:53

Da, kada razmišljaš o tome, to je tako. No, u nekim situacijama jednostavno ..pukneš. Ponekad s razlogom, ponekad bez...pa i razlog nije oprvdanje. Ponekad je dovoljno, ovako kao ti sada osvijestiti neke trenutke, osvijestiti svoje postupke, dobro o njima razmisliti, i ...možda jednog dana drugačije reagirati..

| ledenaicy | 13.10.2006. u 18:05

joj, ne znam što da kažem, nisam nikad tako razmišljala...no da u bijesu imam lavine ružnih riječi....to imam i naravno da mi je uvijek poslije žao...lijepi pozdrav

| Brunhilda | 13.10.2006. u 18:17

covjek u bijesu svasta kaze... i dobro kazes - ponekad su pojmovi prijatelj i neprijatelj tako relativni...

| LittleMissG | 13.10.2006. u 19:09

Vece A
Dobro razmišljanje ...
Negdje sam pročitala ... -ima tri vrste neprijatelja: neprijatelj, neprijatelj prijatelja i prijatelj
neprijatelja- ... ,-najbolji čovjekov prijatelj je čovjek - koji gleda svoja posla-
Lijep pozdrav i ugodan vikend

| melody | 13.10.2006. u 20:58

kad sam bijesan, najčešće počnem govoriti gluposti, ali se uvijek svladam od govorenja teških uvreda. mislim da se veliki dio svađa dogodi iz nerazumijevanja. ljudi vole zavlačiti i motati, pa se onda nešto krivo shvati, pa se na to nalijepi još nešto i tako ide.
a ponekad se na kraju i ubiju. kao u onim selima, kad muž ženi zabije sjekiru u glavu. :(

| Sadako's apprentice | 14.10.2006. u 01:52

nema tog čovjeka koji ne može biti prijatelj, kao što nema čovjeka koji ne može postati neprijatelj. mislim da su naša očekivanja od nekoga ... najbolji uvod u ružne riječi, svađe, neprijateljstvo... jer kako si i opisala...ljutim se onda kada nije po mom, kada netko drugi ne napravi nešto što ja očekujem ... uvijek kada osjetim u sebi nemir, priupitam se kakva su moja očekivanja u ovoj situaciji? i imam li pravo to očekivati, tj. ima li pravo druga osoba raditi, misliti, živjeti onako kako ona želi, a ne ja? eto, ja uvijek korigiram sebe, jer druge i kad želim - ne mogu :)) pozdrav i pusa

| u ime... | 14.10.2006. u 09:14

uf, ovo je malo komplicirano . . . ali istina, kada smo bjesni kažemo svašta (ili pomislimo) što ni u ludilu ne bi pomislili . . .
p.s. - imam novi postić . . .

| horsy | 14.10.2006. u 10:41

eto slažem se.sve je to relativno! i to se može stvarno reći za sve u životu! Rekla sam jednom ružne stvari u trenutku bijesa i pijanstva(koje je samo pojačalo bijes koji se skupljao duže vrijeme).Pukla sam i povrijedila neke osobe svojim riječima i te su riječi ostale između nas i dan danas su iako nisam niti jednu od njih mislila.Ali ako to kažeš zaista ozbiljno,a te osobe ne znaju kakav bijes su navuklena tebe određenim postupcima i misle kako je sve super-onda kada banu tako neke riječi(nevezane uz postupke nego stvarno grozne) onda se to ozbiljno i shvati.Ljudi moji,pazite na riječi!Što se jednom kaže,ne može se povući.Pogotovo se suzdržite da pričate ono što ne mislite!

| Kao da je važno... | 14.10.2006. u 10:52

Negdje sam pročitala tu misao, ali nije bilo navedeno da su to riječi kardinala Stepinca. Jako dobro napisano!

| betanija | 14.10.2006. u 11:21

A poslušaj ovo.
Oružana pljačka u banci. Pljačkaš me zaključao u jednu prostoriju s prozorčićem. Nekako ga otvaram i zovem u pomoć. Odzvanja samo moj glas. Usred bijelog, radnog dana, odzvanja u obližnje prozore i vrata. Nikoga. Dugo. Zapomažem iz petnih žila (kasnije mi je inspektor rekao da ne treba vikati "upomoć", nego "požar", tada ljudi reagiraju jer se uplaše za sebe).
Konačno se otvaraju balkonska vrata obližnjeg arhitektonskog biroa. Muškarac oprezno pita što je. Vičem neka zove policiju. On ulazi u svoj biro i ubrzo se vraća natrag. Piljim u njega puna nade. U ruci mu foto-aparat. Slika me, ponovno ulazi u ured. Neka žena otvara prozor i zove policiju.
Arhitekta je slike prodao jednom listu za 200 eura.
Da li je on moj neprijatelj?
Može li on ikako biti moj prijatelj?
Smijem li samo slegnuti ramenima...
Pozdravljam te

| playera | 14.10.2006. u 12:18

Jer čovjek i njegova zloća su jedno...
Morala sam

| playera | 14.10.2006. u 12:21

Pozdrav!! Nismo se odavno dopisivale.

Čovjek se u nekim trenucima i situacijama ne može kontrolirati. Izreče sve ono što nije i je mislio. A onda se kasnije kaje. Nekada rečemo tako strašne i velike povrede i psovke da toga zapravo i nismo svjesni. To nam se ne smije događati. Trebamo svakog čovjeka gledati kao prijatelja. Znam, to ponekad i nije moguće, ali samo tako možemo izbjeći grubim riječima i psovkama.

Osmijeh...

| Jonathan | 14.10.2006. u 20:24

Dugo mi treba da pobjesnim, stvarno mogu dosta tolerirati i pretrpjeti, ali kad "puknem", onda zaista izgovorim grube riječi. Poslije, kad se sve slegne, opet mi bude žao. Nije to dobar osjećaj. Situacija koju si opisala - grozno, stvarno. I nekako mi se čini da nema univerzalnog odgovora - kako postupiti. Zapravo najveći broj nas - ustukne. Osobito ženski dio - ako je riječ o takvim grubim obračunima. Što se mene tiče, na mene to djeluje zastrašujuće i odmah mi se javlja signal: "BJEŽI!" tako da i koliko bih možda mogla učiniti - ne učinim jer se ni ne snađem.

| Big Blue | 14.10.2006. u 22:42

Što se tiče eksplodiravanja, ja sve držim u sebi. I ne puštam. Nikada. To je sigurno najgora varijanta. Mene možeš vrijeđati koliko hoćeš, neću planuti. Ali ako vrijeđaš nekoga moga, nekoga do koga mi je stalo, e to je onda već drugo!

Sve ovo me jako podsjetilo na film crash koji sam nedavno pogledao... U tom filmu se jako dobro može pratiti kako jedan te isti čovjek u različitim situacijama potpuno različito odreagira i kako nitko nije niti "dobar" niti "loš"... Genijalno osmišljena priča, obavezno pogledati!!!

Pozdrav!

p.s. Hvala na savjetu! Prošle godine sam bio popustio, zato je oporavak i trajao tako dugo. Ali zato sam sada pametniji. (iako to još uvijek ne znači da sam pametan!) ;)

| vorja | 14.10.2006. u 23:12

Moram priznat da ponekad pretjeram u pričanju glupost i znam dok pričam tj,vičem da govorim gluposti ali nikako da stanem,ali što idem starija nastojim se kontrolirat,ali ni to nije uvijek sigurno.Nisam znala za ove Stepinčeve riječi,krasne su.Ugodan vikend.

| slatko grko | 15.10.2006. u 01:31

Ovo je moje jutro za komentare i ta mi rečenica već molitveno odzvanja,
meni kojem je sve to molitveno bolno pogodbeno, jer sva je istina
da ja nisam poslan ovamo radi priziva i traženja, da se zbog mene Sudbina
mijenja i prekraja ili da Nevidljiva Božanska Ruka svijetu lice mijenja.
Ja ionako koračam po naopakostima i naličjima, da se i sama zbilja
ponekad zaželi neke davne zaboravljene blagosti, kad sav govor bijahu
jutarnja svjetla i bakini koraci s ćupovima kiselog mlijeka, a sav miris
bijaše odisanje toplog kruha s vezenog stolnjaka. Djetinjstvo je toplina,
drvo i tkanina, malenkost u sigurnosti i treperavost začudnosti.
Ali sada nije djetinjstvo i neće me bakina ruka dotaći po čelu,
gdje se plava kosica orosila snenim borbama. Nisam naučio letjeti,
a kad god se prejako vinuh moralo se u snu padati i padati.
Bili ste ovdje i znali ste bez brojanja koliko je na stolnjaku krušnih mrvica,
pogađali naslijepo koliko je nakošenih prozorskih ploha i da sam
pod onim pokrivačem vjekova ja, moje tijelo prije mladosti
i moja duša poslije Smrti. Neka Vam ovo jutro bude zahvala.

| Vladimir Ordanić | 15.10.2006. u 07:58

Hvala tebi na lijepom razumijevanju!
Kći je doma, a arhitekta se sada vjerojatno gleda u ogledalo...
Life goes on...

| playera | 15.10.2006. u 10:28

........uglavnom kad sam grintava kažem to naglas i nastavim grintat......a u neke dane, pms, stvarno znam pretjerat........

| katrida | 15.10.2006. u 13:15

oj...da...ja jako mrzim posvađat se s najboljim prijateljima...one uvrijede koji kažemo jedni drugima ostave otiske svoje kao što čavao ostavi rupe kad ga zabiješ u ogradu i onda izvadiš...ako kužiš što hoću reči...aj uživaj

| kužinjak | 15.10.2006. u 13:41

Ne volim ni sportove kao što su boks i slični, a kamo kad tako trojica udaraju jednoga. Grozno je to za vidjeti. Posebno kad si bespomoćan i ništa ne možeš napraviti. Što se prijatelja i neprijatelja tiče, ovih prvih je malo pravih, barem kod mene, a drugih ipak vjerujem da nemam. :) Barem meni nitko nije neprijatelj. Možda ja nekome jesam, mada čisto sumnjam u to. :)) Teško je očekivati da sve ljude volimo jednako, ali ono što možemo je imati normalan ljudski odnos bez uvreda i teških riječi.

| pegy | 15.10.2006. u 15:42

Da, zaboravila sam ti reći da vidim da imaš novi dizajn. Gledam onu curu gore i baš mislim kako ti sigurno izgledaš manje opasno. :))

| pegy | 15.10.2006. u 15:49

Vidim da sam ovaj komentar stavila tebi, a ne onome kome sam trebala staviti. :)

| pegy | 15.10.2006. u 16:45

O KESTENIMA I JOŠ PONEČEMU

Jeste li ikada brali kestene u šuštavoj, prohladnoj, zlatnožutim i crvenim bojama išaranoj jesenskoj šumi? Nadam se da jeste, jer ako niste, možda ste nešto važno propustili. Dobro, ne baš važno, no svakako neobično lijepo.

Današnji dan trebao je biti savršen. Ali primijetila sam da su događaji i dani od kojih mnogo očekujemo često prava katastrofa, dok neki drugi, koji započnu loše, ponekad završe iznad svih očekivanja. Takav je život, ili je to posljedica konstrukcije naše ljudske psihe, uistinu ne znam. Stara je izreka da poslije kiše dolazi sunce, no mi se nekako uvijek iznenadimo kad se to uistinu dogodi. Možda ulažemo više napora kad nešto loše krene, a onda smo zatečeni uspjehom poduzetog. Nekad sam ozbiljno planinarila i često kretala na izlete po izrazito nepovoljnom vremenu. Većinu tih izleta pamtim po lijepom – ili je nepogoda prestala i priroda nas za trud nagradila prekrasnim pogledima i doživljajima, ili je vrijeme i dalje bilo loše, ali je društvo bilo dobre volje i kompenziralo nepogodu.

Današnji dan bio je prekrasan. Ujutro se pesica vratila mokrih šapa jer je pred jutro palo nešto kiše, no već kad smo se uputili na misu oblaci su se raskinuli i nebo se zaplavilo, a jesenje boje zasjale pod kosim zrakama jutarnjeg sunca. Onda se misa prilično odužila zbog proslave zahvalnosti za plodove zemlje gdje su djeca imala priredbu, a župnik dugu propovijed u kojoj se među ostalim osvrnuo na opći zaborav državnog blagdana Dana neovisnosti.

Kad smo sat i pol kasnije autom hitali prema Samoboru, primijetila sam da zaista nijedna zgrada ni kuća nema istaknutu zastavu. Samo se na jednom prizemnom balkonu na križanju Horvaćanske i Hrgovića stidljivo i na neslužbenom mjestu pojavila trobojnica sa šahovnicom, no djelovala je nekako usamljeno, kao da se suši nakon pranja onako bez motke. Mislim da je to dokaz da neki državni praznici, pogotovo noviji, još nisu zaživjeli. Ovaj današnji se osim relativne recentnosti još i poklopio s nedjeljom, ionako se ne radi, koga još briga za blagdan. U tom trenutku na radiu vijest da se jutros ubio još jedan branitelj. A mi prema Samoboru u prekrasan jesenji dan. Davno sam se uvjerila da život na prvi pogled često djeluje nepravedno.

Od jučer se nekako loše osjećam, imala sam jaku glavobolju gotovo cijeli dan i na izlet sam krenula u nadi da će jesenja svježina spriječiti njen povratak. Glavobolja se nije vratila, ali pojavili su se drugi problemi. No ima li smisla spominjati ih, osim možda natučenih i malo raskrvarenih dlanova, kad sam se na strmoj asfaltiranoj cesti poskliznula na sitnom šljunku i srećom dlanovima uspjela amortizirati udarac koji bi inače pogodio leđa. Mali je problem što sad jedva mičem palcem desne ruke koji mi je i prije stvarao probleme, no nije slomljen i mogu tipkati kažiprstom bez veće smetnje, ionako ne tipkam svim prstima nego koristim uglavnom četiri, a trenutno samo dva. Može se i tako.

Sad ipak moram nešto reći i o kestenima. Volim ih oduvijek, otkad znam za sebe: pečene, kuhane, kao kesten-pire ili u kolačima. Propustila sam isprobati puricu ili neku drugu jadnu pticu nadjevenu kestenima, no zbog toga nimalo ne žalim.

Kesteni rastu na lijepim ravnim stablima velikog duguljastog lišća. Takvo lišće tražili smo nekad s tatom po šumama kako bismo otkrili blizinu kestenovih stabala i započeli berbu. Kestenje nikad ne pada najednom sa stabla. Ono dozorijeva postepeno i može se brati mjesec dana i više, ovisno o vremenu. Muž i ja smo u razdoblju hodanja otkrili mnogima poznato nalazište iznad Ruda u Samoborskom gorju. Dovoljno je prošetati nedavno asfaltiranom cestom koja spaja Rude s vikendaškim Palačnikom i marljivo se sagionjući nakupiti smeđih plodova za jedan obrok. Ako još znate gdje treba ući u šumu i kamo se najprije uputiti, nije problem nabrati i više od desetak kilograma, iako ih mnogi ondje marljivo beru.

Danas nismo došli s velikim ambicijama, a nismo bili ni prvi ni jedini. Kako već godinama u svako doba hodočastimo u ovaj kraj, dobro poznajemo mjesto, pa čak i pojedina stabla s krupnijim i ukusnijim plodovima. Neobično mi je kako i djeca uživaju u branju, iako ih ne vole jesti (za moje pojmove nezamisliv propust, no ja sam ih time hranila još u trudnoći, a i kasnije su im bili ponuđeni svake jeseni, pa ako im ne odgovaraju sad, možda će kasnije). Sat vremena uživala sam u nepomućenom miru branja, a o onome što je slijedilo neću jer prolazne gluposti se ionako zaboravljaju.

Zadržali bismo se i duže, ali puhao je sve jaći i neugodniji sjeverni vjetar koji mi je izazivao probadanje u ušima, a bila sam malo bolesna prošli tjedan, baš su me uz grlo boljele i uši, na što nekad nisam bila osjetljiva, ali sam, eto, očigledno postala. I mlađi mi je još pod antibioticima zbog angine krajem prošlog i početkom ovog tjedna i nerado sam ga gledala oznojenog od branja izloženog takvoj vjetrometini. Odlučili smo ranije se vratiti i otići u Samoboru na pizzu. Oprostili smo se od šume koja nas je ispratila šuštanjem lišća, škripom ponekog debla i zvucima padova zrelih kestenovih plodova...

Ne, nije mi bilo osobito lijepo na izletu, iako se činilo da će biti. Još mi se manje svidio povratak, lutanje po Samoboru s malo promijenjenom prometnom regulacijom (no grad je bio pun zastava, mora se priznati), zastoj kod jankomirskog mosta na ulazu u Zagreb gdje se jedna traka mosta uređuje punom parom, kao da nije nedjelja i državni blagdan. Nadam se da je radnicima na tom teškom i nezahvalnom, ali i odgovornom poslu pošteno plaćen taj cjelodnevni (valjda i prekovremeni) rad koji je zbog osjetljivosti mjesta čini se bilo teško izbjeći.

Evo, sad sam ovdje, objavljujem post dulji od planiranog, pa kome se da neka čita. Nakon kupanja djece, hranjenja i šetnje psa, spremanja školske torbe i pregledavanja zaostalih zadaća nakon jednotjednog izostanka iz škole, nakon četrdeset odrezanij noktiju i dvije oprane glave, sad sam ja na redu da stanem pod tuš i provjerim nisam li usput pokupila i nekog krpelja. Ovo mi je isprika za počinjene pogreške kojih sigurno ima, možda ih ispravim sutra. A nakon tuširanja bacit ću pogled što je novo kod vas. Ako ne zaspim, jer jako sam umorna, a noć mi je tako kratka...

08.10.2006. u 22:41 | K | 48 | P | # | ^

Na žalost nikad nisam bila u branju kestena,a jedino što sam ih jela je ono kad ih kupiš od onih što ih peču na ulici i ponekad doma.Inače volim kestene ili kostanji kako bi moja baba rekla.
Bolje što si bila u prirodi nego da si sjedala doma.

| slatko grko | 08.10.2006. u 23:28

žao mi je kaj je sve tak ispalo...al se nadam da će okus kestn-pirea ili kakvog ukusnog kolača promijeniti gorak okus u ustima.
btw. ja jankomirski most jašem dva puta dnevno pa mi je jasno da ti takvo guranje i nekultura vozača može pokvariti i najbolji izlet

| mama sepia | 09.10.2006. u 06:39

Himna ponosnog majčinstva.
A sada miljenica žurbe, nestizanja, hitnji.
Slutim da će se oko četvrtka umiriti ritmovi.
Tada ćete doći do daha, a sada dišite Ljubav.
Vi ste jedna žena divna, ispunjena.

| Vladimir Ordanić | 09.10.2006. u 08:35

na Rudama je prohladno i usred ljeta..sklonosti hrani pa i kestenj su determinirane (najviše krvnom grupom) pa neka te ne čudi dječja nesklonost onom što ti voliš (iako si ih tim hranila u trbuhu)..., a slažem s e s Grofom, do sredine tjedna sve će se to zglihati i raspoloženje će se popraviti, samo je on to ljepše rekao...za početak, dobar ti dan!

| Irida | 09.10.2006. u 09:19

Mi smo u kestenima bili u petak. Uzgred, ima li neki način za lako čišćenje kestena pri preradi u pire?

| Um | 09.10.2006. u 09:48

I moj naklon za broj porezanih noktiju :)

| Um | 09.10.2006. u 09:49

Nikada nisam brala kestene-maruni ih zovu u mom kraju:)Uglavnom ih kupujem kod uličnih prodavača u gradu,a nerijetko ih kupim u okolnoj trgovini,pa ih pečem sama.Žao mi je što izlet nije bio dobar kako je planirano,ali slegnut će se sve.I ja ti tipkam uglavnom sa četiri prsta,ali posluže i dva,ma i jedan:))Pozdrav ti veliki ostavljam

| ANONIMAC | 09.10.2006. u 09:50

ne obaziri se na greske, kad covjek pise, onda su misli brze od prstiju i naravno, da se tada i dogadjaju...ja rednvno ili ispustim koje slovo ili permutiram..., ali vazno je da se razumije sto sam htjela reci...

Poslije napornog dana, svih obveza na kraju dana, umora i svega sto ide uz to...ne opterecuj se jos i time...Znas, u mom kraju neam kestena, u rodnoj dalmaciji ne, u gradu gdje zivim, bilo ne nesto stabala divljih kestena, ali ni toga vie nema...sad su zasadili drvorede, niti ne znam sto je, jer vec tri godine ne listaju....baljda bude ensto od njih...Ali volim pecene marune i naravno, kesten pire sa slagom, mmmmm

Dobro jutro, zelim ti uspjesan pocetak radnog tjedna...

| mirisdunje | 09.10.2006. u 10:08

Sada počinje "marunada" u Lovranu pokraj Rijeke, traje cijeli mjesec, tako da možete napraviti izlet i do nas. Kako je meni uskoro rođendan svake godine razveselim moje na poslu s brdom kolača od kestena.
A što se tiče palca desne ruke, to ti je tetiva koju si povrijedila, ja sam ove godine dva mjeseca imala upalu te tetive, mislila sam da ću poludjeti, jer ništa ne možeš raditi bez palca i to desne ruke. Zato malo ga smiri da ti se ne bi pojačalo...

| Majstorica s mora | 09.10.2006. u 10:21

Mama dvoje djece? Iznenađenjima nikada kraja...volim kestene u šumi, ali već dugo nisam brao ih na Učki, dok sam bio mlađi, drugačije je bilo...pozdrav!

| misko | 09.10.2006. u 10:32

Branje kestena je bolan i lijep užitak....Šteta što je sve ispalo tak naopak i žal ni je kaj si si prste povrijedila....valjda će brzo proći...lijep ostatak dana ti želim :)

| Brunhilda | 09.10.2006. u 16:47

Pridružujem se onima koji nikada nisu brali kestenje, iako ih jako volim jesti.
Svi smo mi doživjeli da se pomno isplanirani dan pretvori u fijasko, dok u trenutku kada ništa ne očekujemo, budemo darovani sa toliko veselja. Da je drugačije, život bi nam bio predvidiv, da ne velim dosadan.
Nadam se da ćeš se oporaviti nakon ove šetnje (topla kupka čuda čini) i vratiti se sa novom pričicom satkanom od toplih riječi i slikovitih opisa. Pusa!

| atlantida | 09.10.2006. u 17:03

.........nikad brala kestene........kupim u dućanu i spećem.....za praznik sam znala,čula u vijestima ali mijenjanjem datuma praznicima sve su smantali pa sam se ja iznenadila da ne rade dućani.......srića pekara je radila......pozdravić.......

| katrida | 09.10.2006. u 17:20

Mi se spremamo u branje kestena već dva tjedna..i nikako. Imamo svoja mjesta na Bilogori, uvijek se pronađe lijepih plodova, iako puno ljudi pohodi šume u to vrijeme. Ali upornima se uvijek isplati:))
Moja djeca vole jesti kestene, o da, i to jaako, malo manje brati, ali to je i razumljivo zar ne??

| ledenaicy | 09.10.2006. u 18:06

izgleda da se cak i pad isplatio zbog svih tih boja i uzivanja na suncu... znam kako je, ja redovito padam posvuda, pogotovo u prirodi.
pozdrav!

| majta | 09.10.2006. u 21:18

često dan ne završi kako je počeo...ima tu raznih peripetija...u jednom trenutku smo visoko, a u drugom padamo na zemlju...ali, isto tako, lijep početak dana možemo zadržati u sebi kroz cijeli dan...i tako dovesti do njegovog lijepog kraja...

| finding myself | 09.10.2006. u 23:01

Bio je ovo baš zanimljiv izlet. Kesteni su počeli mirisati i na ulicama našeg grada. Pozdrav. :-))

| portretsnova | 10.10.2006. u 08:12

brala sam kestenje u djetinjstvu. bio je gušt. pamtim to. priroda je divan stvar.
puno pozdrava.

| Žena | 10.10.2006. u 10:01

Znaš, kod tebe i Um volim čitati koliko stignete uz posao i da djeci priuštite pravu jesen uz zimnicu i kestenje. Divim se i vaša dva primjera meni daju podršku mom optimizmu za vlastitom obitelji. Veliki pozdrav!

| more nade | 10.10.2006. u 14:12

...ja ih kupim, ispečem i guštam..pozdrav

| SONATA O LJUBAVI | 10.10.2006. u 14:21

Volim kestene :) Neće ti puno pričati o tome, spremam post o berbi kestena pa da se ne izbrbljam unaprijed :)))

| trill | 10.10.2006. u 14:54

volim kestene i to na sve načine! čak i sladoled od kestena u Vinceku :) ove godine ih još nisam probala, ali budem što prije. u nedjelju je kestenijada ovdje u mom mjestu tako da ću se sigurno izguštati :) žao mi je što izlet nije prošao baš po planu, ali bit će sigurno još lijepih šetnji šumom i uživanja u njenim čarima.. pozdrav od mene :)

| rozza | 10.10.2006. u 16:08

U tom veličanstvenom svijetu biljaka … kesten je «neokrunjeni kralj jeseni»,
premda nekada hrana i kruh zabačenih šumskih siromasnih naselja, … danas je gurmanska delicija brojnih kuhinja …
Na «repertoaru moje kuhinje» je kao kuhan , pečen …omiljen dodatak jelima od peradi,
carskom mesu, pršutu, gljivama, juhama, …slasticama - kolači, kreme, ahhh …,
a kestenov med je istinski prirodni eliksir …
Najljepši pozdrav ti šaljem … ( sviđa mi se tvoj ostavljeni komentar)

| melody | 10.10.2006. u 19:58

..doba vladavine kestena..:))...ponekad ih berem, ponekad samo "prerađujem"..:))..ovo prvo je ljepše, ali ovo drugo je nužnost kad si njima zatrpan kao ja sada..:))..nadam se da si ozdravila, berba kestena još traje..:))

| plejadablue | 10.10.2006. u 20:27

Ja još ove godine nisam probala kestene, a kako je krenulo ni neću. :-o Ironija je u tome da radim u šumi, ali mi kestenova nije blizu, pa mi se neda poslije posla otići nabrati koju kilu za osobnu upotrebu. :-)

| šumarKA | 10.10.2006. u 20:32

Jesam, kupio sam kestene! Čuj, nisam čitao cijeli tekst... Početak, nešto u sredini, i kraj. Ali, moram nešto komentirati... Znaš, dok sam studirao u Zagrebu, često sam odlazio kod jedne svoje tete. Ona mi je tu bila obitelj i često se brinula o meni kao da mi je majka. Između mnogo ostalih divnih stvari, pravila je prekrasan kesten kolač. Kad je skužila da ga ja uživam jesti, često bi me znala iznenaditi... Ma, tetka hvala ti! Ljubim te! A zato je bio gušto gledati to žuto kestenovo lišće kad bi se uspinjao na Sljeme... Ili kad bi u Samoboru išli put staroga grada, do kapele sv. Jurja, ili do kapele sv. Ane... Ma, inače volim jesen. Neki dan sam bio u planini s jednim starcom (87 godina). Dugo smo šetali. A i put do planine je bio dug... I starac se uspeo na vrh B. Glave. Čudesan je... A planina je divna: išarana je prekrasnim bojama... Bože, hvala ti što sam se rodio na prvi dan jeseni i što - valjda zbog toga - volim jesen i kad žuto lišće pada... Eto, toliko ja! Iskren ti pozdrav!

| metanoja | 10.10.2006. u 20:50

ja sam u nedjelju krenula u pohod na kestene (je da smo se malkice izgubili u šumi, no i to je dio prekrasnog doživljaja a "fala Bogu" vrijeme je bilo super)..i istu večer smo imali kestenijadu..ajme obožavam ih kao i ti ..na razne načine..(ali najviše pečene.. uz vatru i kuhano vino. mljac :) )
to je onaj duh jeseni koji ja obožavam..boravak u šumi..šuštavo lišće pod nogama.. koje svjesno svoje uloge do kraja odlično igra...suši se masovno bez kolebanja..mnoštvo boja.. prekrasni plodovi prirode.
Bilo jeseni tuče u svakom plodu. tReBaMo UžIvAtI u nJoJ...
pozz

| La intuicion | 10.10.2006. u 21:40

zanimljivo - kesteni. ja ih obično berem sa tetom i tetkom i kada dođem doma, obično se izvalim na kauč i slatko zaspim. kada se probudim, shvatim da je teta skuhala kestene i bacim se na posao. njami! sva sreća da je jesen pa ćemo ići u berbu!
bokić. svrati do mene . . .

| horsy | 10.10.2006. u 21:48

A na kraju ipak sve jako lijepo zvuči :) Uh, volim kestene :) I vrijedi otići na izlet kad je tako krasan dan, prava sunčana jesen i berba kestena. Uživaj! ;)

| Big Blue | 10.10.2006. u 22:33

Sad se spremam za jednu dužu šetnju po Učki a ubrat ću i malo maruna. A oko Ruda sam dosta planinario, a kod Manje vasi smo imali i orijentacijsko trčanje. Pozdraw sa Kvarnera

| gogoo | 10.10.2006. u 23:25

ima li neko mjesto di se može ubrat gotovi kesten-pire? :)))

| avangarda | 11.10.2006. u 08:22

ššššuštanje lišća u jessssenssskoj šššumiiiii....mmmm...
nadam se da rješavaš probleme s grlom i ušima.

| oceana | 11.10.2006. u 08:50

na tvom blogu ima puno zanimljivih stvari koje možda nikad ne bih saznala! I zato ću tvoj blog - posjećivati češće!

| ^°pinky°^ | 11.10.2006. u 09:27

savršen dan. i - savršen post.
šumu volim. još kad se spušta do obala rijeke!
a i kesten mi je drag: stablo i krošnja, višeprsti listovi, prekrasan cvat i - plodovi.
a plodovi su prekrasni. i bockava ovojnica i sam plod. volim jesti plod pitomoga, a onaj divljega kestena mi je još ljepši. sjajan. kao da je lakiran.
kad počnu kesteni, ja uvijek imam barem jedan u džepu ili torbi.
volim okus kestena. pripremljenog na različite načine. probala sam i puricu s kestenima. meni je fina jer volim kombinacije slatkog i slanog pa često uz meso kao dodatak stavim i voće.

| rusalka | 11.10.2006. u 10:55

nadam se da si bolje... poput valova bacala si me iz sjete u osmijeh, iz zabrinutosti u opuštanje... pozdrav tebi

| u ime... | 11.10.2006. u 12:15

kestene volim samo pečene. nakon kušanog kolača od kesten pirea u Vinceka čvrsto sam odlučio da taj beton nikad više neće ući u moja usta ;) a što se tiče iznenađenja u životu, tu se naprosto moram složiti s tobom. život je jedan niz neprestanih iznenađenja. primjerice kreneš u planinu po vrlo nepovoljnom vremenu, a gore te dočeka sunce. prespavaš u Domu očekujući i sutra jednako tako lijepo vrijeme, a onda te probudi kiša na prozoru. i tako iznova unedogled.

| Vinci | 11.10.2006. u 12:58

Vidim da imas slicne putanje kao i ja kada sam u ZAgrebu. Kestene kao dijete nisam mogla smisliti (posebno kesten-pire) a sada se "davim" u njima. Najvise ipak volim pecene na tavici.
Istina je to sto kazes za nepredvidivost i nasu cestu nepremnost na lijepe stvari - to je valjda zato sto negativno na zalost kao da ima neku jacu ili razorniju energiju i puno je teze odrzavati red, srecu i sl...od nereda koji se za cas napravi. Pozdrav

| MonoperajAnka | 11.10.2006. u 14:31

Kesteni jeeeeeeeee jako ih volim baš su dobri njam njam :)

| Vatrik | 11.10.2006. u 15:07

Izašao danas u Jutarnjem prilog JESENSKA KUHARICA i ima puno raznih specijaliteta s kestenima... začudih se šta se sve može s kestenjem.

| more nade | 11.10.2006. u 15:28

Dobar dan.... :))
ŽAo mi je što sada ne stignem čitati post...a pogotovo jer po komentarima vidim da je odlična...još i kesteni...mmm. Ali, žurim (škola... :( ) i ostavljam veliki pozdrav.... ;)

| Scarlett_l | 11.10.2006. u 15:59

Hvala na lijepom komentaru a na blog ne stavljam velike slike ka prije zbog
1. Dugo se učitavaju
2. Mogu staviti uski ili bilo koji design i slika mi neće viriti da se ne vidi
recimo da na ovaj design stavim tako veliku sliku više od pola se je nebi vidjelo
Pozdrav

| Vatrik | 11.10.2006. u 16:49

Da, dobra poanta! Obično ono od čega očekuješ previše na kraju ne ispuni očekvianja, a kada ništa ne očekuješ onda možeš u potpunosti iskusiti trenutak, jer onda ne misliš nego jednostavno jesi:D! Pozdrav!

| nova vizija | 11.10.2006. u 23:29

ja bih ko i Vera gotov kesten pire! sa šlagom... ali znaš, kad si spomenula onih četrdeset prstiju... draga moja, prvi put te doživjeh u totalu! svaka čast! pusa

| P A N T E R A | 12.10.2006. u 00:02

Zanimljiv post... Dobro ti jutro!

| betanija | 12.10.2006. u 08:31

Dobro jutro, neka ti i dan bude lijep i uspjesan....navrati i na onaj drugi blog, pisala sam nesto, mada tema nije bila bas zahvalna...

| mirisdunje | 12.10.2006. u 09:12

možda neki novi postić??
kiss . . .

| horsy | 12.10.2006. u 09:30

iz ovog se tvog posta uistinu dao isčitati umor. nadam se da si ga do današnjeg dana zaliječila i da si opet ona dobra, stara aquaria! ;) kestene sam samo probao u pečenom izdanju, ali čujem od mnogih da je kesten pire savršen. veliki pozdrav od mene! :)

| brlje | 12.10.2006. u 16:49

KAO MI?

Posjet Hušnjakovu, brdu iznad Krapine gdje su pronađeni ostaci neandertalskog čovjeka, ponukao me je na razmišljanje. Nisam bila ondje prvi, pa ni treći ili četvrti put. Nikad mi nije bilo teško zastati i zamisliti se nad tim mjestom koje čuva drevna sjećanja. Sjećam se čak i prvog posjeta u petom osnovne, sedamdesetih godina prošlog stoljeća (kako mi još uvijek neobično zvuči to – prošlog stoljeća...). rolleyes

Zadivljena starošću onoga što se tamo moglo vidjeti gledala sam prastare kosti i ostatke oruđa s istom fascinacijom s kojom sam brojala kukcima noge i bez gađenja pokušavala uhvatiti guštere i žabe, ne da ih ubijem nego da ih pogledam izbliza. Brat i ja s promatračnice na visokom toboganu gledali smo pretrčavanje poljskih miševa ugaženim kanalima kroz nisku travu od rupe do rupe u velikom parku koje su izvodili čim bi se uvjerili da nema nikog u blizini, a nas nepomične visoko gore nisu mogli vidjeti. S velikim interesom i bez gađenja proučavala sam unutrašnjost i funkcioniranje ljudskog tijela u raznim knjigama, gledala sve dokumentarce koji su se pojavili na televiziji, oduševljavala se putopisima i otkrićima na svim područjima... To je tema o kojoj bih mogla pisati danima pokušavajući sebi pojasniti Veliko Jedinstvo koje se na čudesan način iskazuje kroz bezbrojne manifestacije.

Zašto sve to pišem? Zbog tobože šaljivih komentara koje sam usput čula od ljudi koji se po svim pravilima smatraju odraslima. «Jesu li to bili ljudi ili majmuni? Gle lukove iznad očiju! Koža im je bila tamna jer su živjeli u toplom razdoblju između ledenih doba, bili su cijeli pokriveni dlakom. Onda majmuni, glupi dlakavi majmuni, zamisli dlake na leđima, fuj...»

«Kako glupi, otkad su majmuni glupi?» gotovo sam provalila u tuđi privatni prostor, ali sam se suzdržala. Očito njihov doživljaj svijeta nije jednak mome. Ta stvorenja rutavih leđa možda su bila intelektualno i obrazovno ograničena samom situacijom u kojoj su se nalazili. Život im je bio težak, samo su rijetki doživjeli starost blizu četrdesete kad su umirali ograničeni vijekom trajanja zubi, u nemogućnosti kuhanja hrane, iako su se već služili vatrom koju su najvjerojatnije čuvali nakon što bi munja udarila i zapalila drvo. Vlaga i hladnoća uvukle su se u njihove kosti i oni su bili krezubi starci u dobi kad smo mi u svojim najboljim godinama. A da su bili glupi – to ne vjerujem. Ni inače ne vjerujem u glupost kao kvalitetu živog bića.

Sjećam se srednje velikog frankula, ribe koja me je jednog ljeta stalno pratila dok sam ronila i gledala me nimalo glupim očima. Znam da se i gmazovi mogu pripitomiti, ne samo sisavci i ptice. Mala vodena kornjača bez problema komunicira s vama. Poznaje vas, a kad se pojavi netko nepoznat pritaji se i onda, ako joj se sviđa, počne muse umiljavati. Pritom odlično razlikuje one kojima se sviđa od onih kojima se gadi njen izgled ili miris ili su ravnodušni... I biljke ljepše rastu ako se njima bavite.

Sposobnost verbalnog komuniciranja i shvaćanja apstrakcija je dar koji je dan našoj vrsti da ga razvija i koristi na sveopću dobrobit. On nam ne daje pravo da preziremo stvorenja koja su drugačija od nas. Na svijetu ima puno vrsta inteligencije, o emocionalnoj se tek nedavno počelo više pisati i govoriti, iako nije otprije nepoznata. No to je druga tema. Ne mogu zamisliti kako su psiholozi behavioristi uspjeli uvjeriti sebe i neke druge da je dijete kad se rodi tabula rasa, prazna ploča. Zar nisu nikad držali novorođenče na svojim rukama? Uvjeravali su nas i pokušavaju nas uvjeriti da postoji projekcija, da mi drugim bićima, ali i maloj djeci, pripisujemo osjećaje koji su naši i projiciramo ih na njih u najboljoj namjeri. Ja te tvrdnje smatram nehotičnim pokušajem manipulacije. Ljudi koji u to vjeruju sami su sebe zakinuli za neizmjerna bogatstva koja pruža druženje sa sve širim krugom prekrasnih stvorenja. Za mene se taj krug neprestano širio tijekom života, kao da su u stupnjevima spadali velovi s mojih očiju. Kad bi mi danas ponudili da biram – život u naizgled savršeno zdravom i uređenom, ali emocionalno hladnom i samodostatnom svijetu, ili boravak u svijetu kakav je ovaj naš, ne bih se nimalo dvoumila. Odmah bih izabrala mukotrpno probijanje kroz zamršeno klupko svojih i tuđih osjećaja, zbunjenih i često bolnih ili neugodnih, ali sveprisutnih putokaza kroz čudesnu šumu života.

Vjerujem da su riječi koje su me potaknule na ova razmišljanja bile izrečene u šali i da ljudi koji su se šalili zapravo ne misle tako. Bolje je ironizirati ili gajiti pomalo negativne emocije nego biti ravnodušan prema nečemu. Ravnodušnost umrtvljuje dušu.

Jesu li bili kao mi, ti ljudi koji su živjeli i umrli prije nekoliko desetaka tisuća godina. Ne znam, imali su svoj život, svoje vrijeme i prostor i ulogu o kojoj ne možemo suditi, jer je ne poznajemo. Bili su Božja stvorenja gotovo nepoznate sudbine s kojima nas povezuje prostor, ali ne i vrijeme.

Ne uklapa mi se u tekst posta, ali ne mogu ne spomenuti roman u šest knjiga spisateljice Jean Auel (nadam se da sam ispravno napisala ime), u kojem vrlo detaljno i za nas laike dovoljno kompetentno opisuje život potkraj zadnjeg ledenog doba, kad je naša vrsta prevladala, a neandertalci su počeli nestajati. Najljepši mi je prvi dio Pleme špiljskog medvjeda gdje opisuje život djevojčice suvremenih ljudi koju su nakon katastrofalnog potresa pronašli i usvojili neandertalci. Na mnogo stotina stranica možemo pratiti životni put Ejle i Đondalara, glavnih junaka te neobične Odiseje. Znam da knjiga nema visoku literarnu vrijednost, no isplati je se pročitati, zabaviti se i ponešto naučiti o tim vremenima.

05.10.2006. u 22:03 | K | 38 | P | # | ^

Nisam nikad tamo bila, ali sad definitivno moram posjetiti to mjesto! Pročitah tvoja razmišljanja, ma vjerojatno oni komentari nisu bili tako ozbiljni, zacijelo su izrečeni u opuštenoj atmosferi, onako više u šali jer očito njihovi autori u tom trenutku nisu ovako duboko promišljali o svemu - kako si ti to sročila. Baš si dotakla neka važna pitanja. Uključujući i ono o skinnerovcima ;)) - teorija koja se u i komunikologiji koristi za objašnjavanje manipulacije ljudima :) Dobro si napisala J. Auel :)) Krasna je knjiga. Pročitala sam Pleme spiljskog medvjeda i još 2 nastavka, čini mi se, a onda mi se malo razvodnilo...htjela sam čitati redom, ali nije bilo sljedećeg nastavka po redu pa sam tu negdje odustala. Što ne znači da neću još jednom posegnuti - jer nas na tako jednostavan uči i približava nam spoznaje o tom davnom vremenu i ljudima :)

| Big Blue | 05.10.2006. u 23:03

Citala sam Jean Auel kad mi je bilo osamnaest, devetnaest godina, odusevila me! Kako je bilo zivjeti u to vrijeme mozemo samo zamisliti...

| LittleMissG | 05.10.2006. u 23:32

Često puta nas na razmišljanje potakne nečiji komentar. Glupo ili ne, nema veze, ali nas natjera da pogledamo u sebe i počnemo uspoređivati neusporedivo, pokušavamo prionaći one neke tanke i fine veze između različitih aspekata i dijelova života. Čitala sam te knjige, tako sitno napomenute, ne zbog literarne vrijednosti, već upravo zato što su me na neki način privukle, iz radoznalosti. I čitala sam da je autorica doista puno vremena provela pokušavajući simulirati taj život i da joj nije bilo nimalo lako.
Ponekad mislim da su možda ti ljudi bili i pametniji od nas, u svakom slučaju bi i danas lakše preživjeli u slučaju neke kataklizme koja bi uništila ovu tehnologiju oko nas, nego mi sa našim beskrajnim znanjima. I kad pogledaš kamo nas to znanje i inteligencija vode....pitam se da li inteligencija ima doista dobru definiciju, odnosno da li je to baš pravi pojam koji opisuje naše sposobnosti...
Uh, možda ipak malo previše pišem

| ledenaicy | 05.10.2006. u 23:36

Čitao sam Jane Auel... samo, znanstvena podloga nije baš najbolja, jer su u novije vrijeme dokazane neke stvari koje se kose s osnovnim stajalištima u knjizi(npr. da neandertalci nisu mogli govoriti)... ali, knjiga mi se sviđa, inače(i ne samo zbog ONIH djelova) ;)), nego i inače...
Jako lijepa knjiga...
a kakvi su oni bili...tko će znati...to je nešto što pripada dalekoj prošlosti...možemo se samo pitati...kakvi su bili? Tko zna...
Bili su kao i sva ostala živa bića...vrijedni našeg poštovanja!

| finding myself | 05.10.2006. u 23:36

I ja sam bila u petom razredu prošlog stoljeća u Krapini,samo tada,ali vratiti se moram.Moja sjećanja već polako blijede.Pročitala sam i Pleme špiljskog medvjeda i još ona dva nastavka kojima ne znam ime i slažem se s @Big blue da se kasnije razvodni,ali sam svejedno s oduševljenjem pročitala sva tri dijela.Tema je zanimljiva i dalo bi se o njoj puno pisati,ali shvati me još pijem prvu kavu:))Pozdrav draga...

| ANONIMAC | 06.10.2006. u 07:30

Nije me nitko naljutio.......... teško je mene naljutiti........ samo malo karikiram dnevne životne situacije :))) kiss

| avangarda | 06.10.2006. u 08:22

hm pitam Crkvene oce sto misle o tome

| zarsipozvaomene | 06.10.2006. u 08:44

nisam nikada bila tamo, morala bih otići već jednom!!!
dobro si rekla da ljudi radje imaju bilo kakve emocije pa makar i negativne samo da ne bi bili ravnodušni....al je najgore kad te negativne emogije prevladaju, to je gadno, možda je to gore od ravnodušnosti...čudni smo mi ljudi....
lijep dan ti želim!!!

| Brunhilda | 06.10.2006. u 09:24

u srednjoj školi se među nama imenica krapinac stvarno rabila u pogrdnom smislu kad su vršnjaci jedni drugima kratko i jezgrovito poručiti da su ograničeni, glupi i sl. eto šta čine predrasude i neznanje. i nama bi trebala jedna J.Auel da napiše izmaštanu priču o našem pretku koji možda nije puno znao, ali je sigurno puno htio, snažno osjećao i na kraju ostavio svoje gene u lancu života koji se proteže kroz vrijeme i prostor....baš dobro da si nas podsjetila da i mi imamo svoju "Altamyru"...

| Irida | 06.10.2006. u 10:49

Daljina, tišina, sunčeva paučina.
Pa onda toplina, kao blaga jesenska lavina.
Korak, dva sa sjenama svojih sjena.
Razmišljanja. Pitanja. Slutnje.
Dan pucketa i svjetluca, a nije vatra.
Duša drhti i treperi, a nije san.
Želim Vam blag i topao dan.

| Vladimir Ordanić | 06.10.2006. u 11:14

Nisi jedina koje se osvrće na komentare ili događaje koje je ovih dana čula ili vidjela,ja vrlo često moram brojit do 10 mda ne reagiram ali ni to ponekad nije dovoljno pa se uprtim i u ono što treba i što ne treba,ali ne mogu protiv sebe.Nadam se da je onaj komentar bio šaljiv,jer i ja vrlo često znam dat ozbiljno komentar a u stvari se šalim.Ugodan vikend ti želim.

| slatko grko | 06.10.2006. u 13:14

Čudesni su putevi postanka... i nama još prilično nepoznati. Puno teorija... koja je prava?
Ja se slažem s tobom da svako stvorenje ima svoju inteligenciju, da se čovjek ponaša prepotentno u odnosu na prirodu, da djeca kada se rode vide ono što je našem oku nevidljivo. Život je bogatstvo, ispreplitanje raznoraznih susreta i odnosa i kada bi se više otvorili onome što nas okružuje, možda bi se češće smješkali...:)))))

| atlantida | 06.10.2006. u 13:20

.......ja sam sa guštom pročitala ciklus Djeca zemlje i opet ću......zadivljena sam sa Ejlom.......muči me samo kako se točno izgovara ime i prezime spisateljice,Đin Ori?????
pozdravić...

| katrida | 06.10.2006. u 14:19

krasno.Veoma mi se sviđa tvoj način razmišljanja,drago mi je što ima podosta ljudi,moram reći sve više koji tako razmišljaju.Jest,krapinski čovjek..nešto zaostalo i jadno...tako kažu danas oni koji ne razmišljaju.Kao prvo ne može se uopće za išta i ikoga reći tako nešto,pogotovo ne bez nekog znanja o onome o čemu se govori.Joj kad uhvatim vremena pokušat ću naći knjige o kojima govoriš.Vjerujem da će me zanimati.

| Kao da je važno... | 06.10.2006. u 23:06

Baš me dotaknuo ovaj tvoj post, aquaria. Jer i meni se ne gadi niti jedan oblik života, niti jedna životinja ili biljka. Svaku od njih smatram - velikim divnim čudom. I moje je djetinjstvo, poput tvojega, prošlo u fascinaciji njima. Koju osjećam i danas.

Majmuni su - posebna priča. Tako slični ljudima. Sjetim se odmah Digita, iz filma Gorile u magli. A Digit nije samo filmski lik. Već stvarni mužjak gorile kojeg su ubili da bi od njegove šake napravili - pepeljaru. A ubili su i njegovu zaštitnicu i prijateljicu koja je život posvetila proučavanju gorila.
Tako je lako podcijeniti nekoga tko je drugačiji od tebe. Drugog čovjeka ili životinju.
A životinje se često podcjenjuju. A one su sposobne za učenje, pamćenje, osjećanje.
Za privrženost čovjeku. Ne bih voljela živjeti u svijetu bez njih.

| rU | 06.10.2006. u 23:12

... a Pleme spiljskog medvjeda i ostale nastavke naravno znam. A Eila je prava junakinja. Ženski lik koji nije pasivan. Najdraži mi je dio u Dolini konja - njezino druženje s lavom i konjima. I prvi susret s Džondalarom.

| rU | 06.10.2006. u 23:14

Vjerujem u Boga, a i prilično sam racionalan tip koji vrlo često ne sumnja u ono što govori znanost. Po potrebi nastojim to spojiti u nešto što opravdava obja moja izbora pa zakjlučujem da je čovjek uvijek bio čovjek. Neki Adam i neka Eva. :) Možda nisu bili isti kao mi sad, možda su konfiguracije tijela i lica bile drugačije, ali ono u što ne vjerujem je da smo nastali od majmuna. Ovo što si spomenula da je bolje reagirati negativno nego nikako, slažem se. Ne volim "čovječja ribica" način (ne)izražavanja stavova, emocija. Kažem što volim, kažem i što ne volim. Nekad ipak i šutim. :) Ali ne stilom čovječje ribice. :))

| pegy | 07.10.2006. u 00:34

Lijepo..:))..kontinuitet života na ovoj našoj Majčici Zemlji postoji, to je jasno kao sunce..i jasno je kao sunce da su neandertalci (kao uostalom i sva živa stvorenja koja postoje) naši - rođaci, kako god to nekom zvučalo..:)))..ako je nama ljudima udahnut Božji dah (a volim vjerovati da je:)), to je učinjeno u postojeći "materijal"..nije nas Bog načinio "na svoju sliku i priliku" od materijala s Jupitera (npr), nego iz materijala naše Majke Zemlje..mi smo djeca Zemlje..:))..neandertalci su ljudska vrsta (imali su - svijest, dakle - bili su ljudi kao i današnji čovjek) koja je, nažalost izumrla, kao što danas, svakog dana izumiru stotine vrsta, ponajčešće utjecajem nas - Božje djece..:)))..ne postoji vrsta, živa ili izumrla, od koje čovjek ne može učiti, samo ako želi...majmuni su predivni, dobro bi bilo kad bismo se u nekim stvarima ugledali u njih..:)))

| plejadablue | 07.10.2006. u 08:21

hvala...a, da, nažalost, ne mogu svi vidjeti moju kategoriju...treba biti registriran ili gost, a ne znam kako se to drugo napravi...hvala na lijepim željama(na kraju), trebat će mi!:))

| finding myself | 07.10.2006. u 09:20

Daleko od toga da su neandertalci bili glupi...sigurno da su imali svijest: to nam pokazuju crteži koje gledamo...ali žalosno je, što mnogi od naše vrste, kao da idu unatrag, pa se tako i ponašaju...genetika je dokazala ZAJEDNIČKO porijeklo svih ljudi na svijetu, doslovno smo braća, a što radimo? Dovoljno je upaliti TV....a tvoja su razmišljanja lijepa i dobra i rijetka i zato još dragocjenija....pozdrav!

| misko | 07.10.2006. u 09:36

Da, citala sam, doduse trologija "Pleme spiljskog medvjeda", "Lovci na mamute" i "Dolina konja", ne znam da je bilo jos nekih nastavaka, ako je, voljela bih procitati, jer sam uzivala u svemu, , cak i u tome kako je Eli spoznala da se razlikuje od ostalih, jer je bila pronadjena i usvojena, kako je krenula u potragu za svojim korijenima...Zapravo, divno je to sto se u toj trilogiji moze puno toga citati izmedju redova i pripisati i danasnjici...Ne treba povrsno citati knjige, mada je to beletristika, prvi put sam je progutala u jednom dahu, drugi put, pomno sam iscitavala i analizirala i uporedjivala...

Drago mi je da je jos netko citao Jean Auel....Dobro jutro, zelim ti lijep i veseo vikend....

| mirisdunje | 07.10.2006. u 11:33

ajmeee............ od jutra sa klincem učim o neandertalcima, kromanjoncima, keltima i bla bla........ sad dođem tu ......... i naletim na tvog kromanjonca :))))))

| avangarda | 07.10.2006. u 13:34

Da, mlađi Veronije ide u 5. razred!
5-ica za pogodak draga :))

| avangarda | 07.10.2006. u 16:24

Podsjetili ste me na ekskurziju kada sam bila u Krapini...koliko sjećanja i sitnica naviru... :) Hvala. I....zapravo nikada nisam nešto posebno razmišljala o majmunima...uvijek su mi bila smiješna bića... A, što se tiče emocionalne inteligencije, prijateljica upravo sada čita knjigu o tome. Zanimljivo je što sve danas ''ispliva na površinu''. I, da, i ja bih izabrala ovaj ludi, pretrpani, teški, a uvijek tako lijepi svijet i život. (Blagoslovljen pojam relativnosti!)
I, puuuno hvala na komentaru. Zaista mi mnogo znači. Kažete da je radost prirodno stanje duha? Još jednom...nevjerojatno je što sve čovjek ''dozna'' o radosti samo zbog sastava. Provući će se mnoga razmišljanja i sva će mi biti užasno drago vidjeti. Još jednom, onako prijateljski...Hvala! :)) Veliki pozdrav iz Dalmacije...

| Scarlett_l | 07.10.2006. u 20:02

Nema problema draga prijateljice.... :)

| Scarlett_l | 07.10.2006. u 20:34

Hvala na lijepom savjetu što žene vole.
Mislim da je vrijeme da počnem činiti ono što ne vole.
Krajnje je nažalost vrijeme za to.
S Vama je lijepo što ne moram činiti ništa
i Vi ste opet jednako dragi.

| Vladimir Ordanić | 07.10.2006. u 20:49

Na Solomonskim otocima postoji pleme koje je razvilo vrlo neobičnu metodu siječe drveća, bez sjekira ili pila: Oni se, naime, svakog dana u zoru okupe oko drveta i viču na njega iz sveg glasa. Jadno stablo se nakon 30-ak dana osuši i sruši na tlo.

Mislim da je ova činjenica najbolji dokaz kako sva živa bića imaju osjećaje, bez obzira prolaze li ti osjećaji kroz neku višu svijest ili ne. Sva živa bića povezana su na jednoj razini koja nama nije dokučiva. I zato treba čuvati život na ovoj našoj predivnoj planeti. Imamo samo jednu.

A što se tiče sličnosti sa našim precima, jedan Goetheov citat gdje Mefisto govori Bogu o ljudima to vrlo zorno prikazuje:

Earth's little god retains his same old stamp and ways
And is as singular as on the first of days.
A little better would he live, poor Wight,
Had you not given him that gleam of heavenly light.
He calls it Reason, only to pollute
Its use by being brutaler than any brute.

(našao sam samo ovaj engleski prijevod. U Njemačkom originalu na kraju stoji "tierischer als jedes Tier" - dakle, čovjek koristi razum da bi bio samo još više nalik životinji od bilo koje druge životinje) - Nisu naši pretci bili glupi - Mi smo ti koji su isti kao i oni, samo što mi imamo razum da smislimo dobro opravdanje za naše ponašanje.

Pozdrav!

| vorja | 07.10.2006. u 23:42

Hvala ti na komentaru... Tvoj blog me stvarno inspirira i potiče na prave stvari!! :)
Laku noć...

| vorja | 08.10.2006. u 00:23

Ja vjerujem da se djeca rode pametna,samo ih okolina zatupi pokusavajuci ih "nauciti" kako "treba" misliti i sto raditi...
Nezamislivo je ponekad kako u ovom stoljecu,sa svom tehnologijom i znanstvenim dostignucima ipak postoji toliko primitivizma...U duhovnom smislu mislim... I toliko nerazumijevanja....

| Starcatcher | 08.10.2006. u 07:11

(Ono sa vodom samo bijaše moj slikovit
način da kažem koliko silno želim umrijeti.
Nisam želio biti nalik onima koji s tom vodom
posižu u svijet zla. Ja nisam takav.)

| Vladimir Ordanić | 08.10.2006. u 08:23

Novi je život čudo i svoju radost dijelim s tobom... Jutros u 3.30 rodila se mala djevojčica a ja toliko sretna da od sreće stalno plačem... Pratila sam tu trudnoću molitvama i mislima punih 8 mj. i sad to dijete osjećam kao svoje.... Je, rod mi je, ali nisam znala da će me toliko razveseliti njeno rođenje...
Tebi pozdrav i sve dobro....

| posoljeni zrak | 08.10.2006. u 08:44

ja sam dlakaviji od krapinskog, i kaj sad ;))

| Goldeneye | 08.10.2006. u 10:28

Bila sa skolom jednom tamo, da.

| xiola bleu | 08.10.2006. u 10:29

vjerujem da takvi komentari nece povrijediti majmune. srecom takve neugodnosti ne primjecuju, a oni iz krapine su davno postali dio svemira.
puno gore mi je kada slicne komentare lijepe na ljude koji s nama zive. e to je vec druga prica. koliko ima iskompleksiranih ljudi bas zbog takvih komentara. vjerujem da ljudi ne ukljuce mozak prije nego sto govore i ne bismo im trebali uzeti sve za gotovo, trebali bismo ih samo malo vise odgojiti. od malih nogu.

| Juliere | 08.10.2006. u 14:07

Auell (dolina konja i ostalo), davno čitao i dobro se zabavio. A to "zgražanje" nad "nižim" bićima o kojemu pričaš je samo dio politike dezinformacija, ili bolje rečeno neshvaćanja. Dupini i kitopsine ne govore silbo-gomero, ali poznaju ljubav, mržnju i žrtvovanje, i rad u grupi, a što od toga zanima "normalnog" zapadnjaka...pa da vidi tog dupina kako se "dresiran" baca uvis za ponuđenom ribom ili skače kroz obruč. Zapravo živimo u svijetu u kojemu vidimo samo ono što želimo vidjeti. A sadašnji svijet mrzi "krzno" i bilo koji vid dlakavosti koji nije pod "kontrolom" frizera, iako bi dlakavost drastično smanjila mogućnost raka kože npr. I naravno pojam mode, i Crkve, kojima se nikako ne sviđaju oblici evolucije koji nisu "pisani"...toliko za sada:-P

| borgman | 08.10.2006. u 15:17

Krapinu sam posjetila kad sam bila na eskurziji, prije mjesec dana. Fascinirajuće je to....
Prekrasno. Ne obazirem se na izjave mediokriteta.

Osmijeh..

| Jonathan | 08.10.2006. u 21:14

ljudi se često "krste" imenima koje su za njih imaju pogrdno značenje, a da i ne razmišljaju što govore. jer kad bi to učinili, možda bi shvatili kako su smiješni i kako kontekst izgovorenog ne stoji kad je u pitanju pogrdno... tako je i s riječju "majmun". slažem se sa svakom tvojom napisanom riječi!

| brlje | 12.10.2006. u 16:43

ANĐELI ČUVARI

"Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima."
Mt (18,10)

Ove riječi uputio je Isus na kraju govora učenicima koji su se pitali tko je najveći u Kraljevstvu nebeskom. Premda se ovdje govori o nevinoj dječici koju se ne smije sablazniti, vjerujem da je pouka puno šira.

Ako svaki čovjek ima svog anđela čuvara, a anđeo je duhovno biće stvoreno na početku vremena koje uvijek i u potpunosti živi u skladu s voljom Božjom, onda i naši anđeli uvijek gledaju u lice Božje, pa i onda kad plaču ili negoduju zbog naših većih ili manjih grijeha (meni je nekako lakše zamisliti anđela koji negoduje, nego anđela koji plače...). Zar to nije utješno? Znati da je dio nas uvijek čist i okrenut Stvoritelju, ma koliko mi zaglibili u kalu svakodnevnih muka i problema? Netko će reći da je anđeo čuvar zapravo dio nas koji nas čuva i vodi kroz život, jer svima nam je usađen zajednički osjećaj za dobro (i njega obično postanemo svjesni kroz suprotnost – kad vidimo da su neke loše pojave smatrane lošima u svim vremenima i kulturama koje smo u stanju obuhvatiti svojim trenutnim znanjem)

Kako li samo velik mora biti anđeo dodijeljen nekom monstruoznom ubojici, ratnom zločincu, silovatelju... A svi su oni nekad bili djeca, nevina i krhka, kao što smo to bili mi, obični ljudi, koji smo imali sreće upoznati ljubav i razviti se u nekom pozitivnijem pravcu.

Moram priznati da godinama nisam razmišljala o anđelima kao o zasebnim duhovnim bićima. Kad sam bila mala, baka me je naučila molitvu anđelu čuvaru koju sam rado ponavljala, ali mi je uvijek ostajao osjećaj da je to samo priča, lijepa i sjajna, no ipak samo priča... Onda se u jednom trenutku svijet za mene zauvijek promijenio. (Ili sam se, što je vjerojatnije, ja promijenila za svijet.) Postao je ljepši, bolji, svjetliji. Mogla sam u njega pustiti i anđele. Ne one iz priča, nego prave, one koji nas nježno obavijaju paučinom svojih nematerijalnih krila. Bezbroj puta ponavljana molitva dobila je smisao. Negdje sam pročitala da možemo zamoliti anđele čuvare drugih ljudi da im pomognu ako vidimo da su u nevolji. Sjetim se toga kad pored mene projure kola hitne pomoći ili vatrogasnci. Bilo je to jedino čega sam se uspjela sjetiti u trenutku velike tjeskobe kad sam bespomoćno s obale promatrala kako se u moru u ogromnim valovima šibanim orkanskim jugom utapa čovjek...

Danas je njihov dan i pomislila sam da bih mogla nešto napisati. No oni su s nama u svako doba dana ili noći. Vjerovali mi u njih ili ne, većina ljudi osjeća da su na neki način vođeni i čuvani u životu. Ja volim vjerovati da uz mene stoje bića svjetla koja pogled mojih smrtnih očiju ne može doseći. No to nikako ne znači da ona ne postoje. A jedno od tih svjetala posebno mi je blisko... kiss

02.10.2006. u 20:06 | K | 48 | P | # | ^

i ljudi koji slučajno uđu u tvoj život mogu ti biti anđeli...ali samo za tebe...a možda si isto tako i ti njima anđeo...a ti drugi anđeli, o kojima ti govoriš...možda i nema tolike razlike između ljudskih i onih pravih...

| finding myself | 02.10.2006. u 20:37

o da, anđeli nedvojbeno postojei često su neobjašnjiva spašavanja iz nemogućih situacija upravo njihovo djelo, vjerovanje u njih je prisutno u skoro svim religijama, na ovaj ili onaj način, zanimljivo je da je u kršćanstvu anđeo Gabrijel Djevici Mriji navijestio Isusovo rođenje, a isti taj anđeo je Muhamedu izdiktirao K'uran, a Anđelka, Angela, Los Anđeles i mnoga slična imena čuvaju spomen na ta svjetlosna bića..........

| Irida | 02.10.2006. u 20:40

Je, svi mi imamo anđele u ovom ili onom obliku.... Nekako mi je to sve prisutnije... I u mom životu postoje ljudi koje bih mogla nazvati svojim anđelima... Imam i onih koji već odoše s ovoga svijeta, a njihovom se ljubavlju osjećam zaogrnuta....
Velik ti pozdrav!!

| posoljeni zrak | 02.10.2006. u 21:15

Ne samo da ih možeš vidjeti, nego i opipati ako se uspiješ toliko očistiti od "zamagljenja" svijeta u kojemu živimo...tako kažu Tibetanci, a ja vjerujem da oni znaju što govore :)))))

| Bugenvilija | 02.10.2006. u 21:31

Što je veća i čvršća vjera to je veći i čvršći anđeo koji nas čuva,vjerujte u ovom životu ne
postoji čovjek kojeg bi mogli nazvati anđelom i kojeg bi mogli smatrati da je anđeo jer svi smo
mi puni mana i vrlina.Mane nemožemo natjerati da nestanu isto tako i vrline jer one nas ćine
ljudima.Po tome smo različitiji od drugih bića,po tome i jesmo božja bića,zato što nas je Bog
postavio na ovo mjesto takozvano Zemlja,da nas stavi na iskušenje i da vidi do kuda smo spremni otići i prijeći granice dobra i zla.Odličan post;nastavi tako pisati,jer tvoje misli su tvoje blago,mir s tobom.

| Učenik Života | 02.10.2006. u 22:07

Anđeo ili nešto drugo..uglavnom, vjerujem da postoji neka sila koja je uvijek na našoj strani, koja upravlja našim životom da bude taman onakav kakav smo zaslužili...

| ledenaicy | 02.10.2006. u 22:24

kao i uvijek, lijepo napisano! nisam neki vjernik, ako se gleda učestalost odlaženja u crkvu, ali koračajući stazom života pazim na svaki pojedini korak, pazim da nikoga ne povrijedim svojim postupcima, nastojim ljude činiti sretnima, naročito osobe koje volim, nastojim ne zgaziti niti mrava... vjerujem da netko ili više njih nadgleda naše živote, to je lijepo, a i utješno... :) laku noć, aquaria! ;)

| brlje | 02.10.2006. u 22:34

i ja vjerujem da postoji nesto... svaki nas postupak, svaki izbor nas necem vodi. Mozda bas andjeli imaju svoj udio u tome!

| LittleMissG | 02.10.2006. u 22:52

Na svoj način Vi ste Ljudski Anđeo
i mnogima svjetlo.
Ja sam tako ponosan što Vas poznajem.

| Vladimir Ordanić | 02.10.2006. u 23:36

evo prvi put sam na tvom blogu i odličan je ..
naravno, anđeli su uvijek tu za nas...samo se pitam da li su ih ljudi uvijek spremni prihvatiti...
evo baš sad pišem post posvećen anđelima..pa ak te zanima navrati..
inače postoje tzv. "anđeoske radionice" na koje sam išla i moram reći iskustva su prekrasna.
Anđeli nam daruju velika i mala čuda u životu koja se riječima teško mogu opisati. Donose nam ushićenje, posebnu svijest i posvećenje u životu. Nikada se više ne osjećamo sami i bespomoćni jer nam uvijek netko može pomoći. Isto tako postoji mnogo vrsta anđela..anđeli mira, obilja, ljubavi, prijateljstva, prosvjetljenja, iscjeljenja...Mnogo ih ljudi vide ili često osjete njihovu blizinu.. ja ih vidim kao kuglice...kao energije..ne uvijek ..kad sam opuštena..često spontano.Zanimljivo je.. a toga većina nije svjesna..da životinje vide anđele...
...neka te tvoj ili tvoji anđeli čuvari štite i paze...samo ih zamoli i oni su tu..
pozdrav :0)

| La intuicion | 03.10.2006. u 00:37

Moji ANDJELI su moja dva sina.

| Kenguur | 03.10.2006. u 07:55

I LOVE GOOOOOOOOOD

| zarsipozvaomene | 03.10.2006. u 09:22

Nekako, kao da ga nosimo u sebi i kad zatreba, tu je. Pozdrav. :-)

| portretsnova | 03.10.2006. u 09:37

preporučujem knjigu Fizika anđela autori su kod mene u boxu)

| Goldeneye | 03.10.2006. u 10:24

Samo priča ili ne ipak vjerujem da su anđeli oko nas,da nas prate,motre,uzdižu i pomažu.pozdravljam puno i zahvaljujem na prelijepom postu

| ANONIMAC | 03.10.2006. u 10:35

.......vjerujem u nešto........mora nešto postojati.........ali neznam što............dobrota mi je znak prisutnosti anđela........

| katrida | 03.10.2006. u 11:21

svaki plus ima i svoj minus....

| srale | 03.10.2006. u 12:12

Ja sam i u dječje sobe stavila sliku koju mi je baka dala kad sam bila mala. Slika predstavlja anđela kako bdije nad dječicom koja beru cvijeće blizu provalije. Nad dječakom i nad djevojčicom. Ta je slika baš kao i moja molitva anđelu čuvaru da mi pazi na najmilije :)

| trill | 03.10.2006. u 13:06

"Anđele čuvaru mili, svojom snagom me zakrili..." :) Tu molitvu me baka naučila kad sam imala 4 godine i još uvijek ju rado molim bez obzira što je to više "dječja molitva". Uostalom, i trebamo u duši biti kao djeca i anđeli. Pozdrav svima i vašim anđelima :)

| ...jedna duša slomljena... | 03.10.2006. u 14:50

Andjeli dobro dodju u umjetnosti.

| xiola bleu | 03.10.2006. u 17:42

registrirajte se na forum

"LiFe As We KnOw It vol.2 FORUM"

| life as we know it vol...2 | 03.10.2006. u 18:56

Anđeo - koliko miline i blagosti u samo jednoj riječi? pusa i pozdrav

| u ime... | 03.10.2006. u 20:09

Obožavam Anđele. Svatko od nas ima svog Anđela kod Gospodina, ali isto tako mislim da svatko ima svoga Anđela među nama smrtnicima.

I mene je moja baka naučila molitvi o Anđelima. Ta molitva postala mi je nešto neizbježno prije sna.

Osmijeh....

| Jonathan | 03.10.2006. u 21:06

Anđeli... ta snažna bića.... Veća od svih planina, a tako skromna....

| Ptica s gorja | 03.10.2006. u 21:16

''Ne one iz priča, nego prave, one koji nas nježno obavijaju paučinom svojih nematerijalnih krila.''
U svom blogolutanju pročitala sam mnogooo tekstova, posteva, misli, rečenica, pjesama...zaista puno. Ali, ova rečenica mi je jedna od najboljih. Hvala...

| Scarlett_l | 03.10.2006. u 21:26

Postoji nesto sto djeluje na nase zivote, sto nas usmjerava....sigurna sam...zelim ti lijepu i laku noc...

| mirisdunje | 03.10.2006. u 21:53

Prvi put dolazim k Vama prazan, pregažen i posve razočaran.
Valjda neću ostaviti pregorak trag. Lijepu Vam želim noć.

| Vladimir Ordanić | 03.10.2006. u 21:54

Baš volim priče o anđelima. I anđele. :) A sad sam se zapitala i to koliko su oni nesretni kad mi radimo ružne stvari. Kako li je tek zaista onima koji su zaduženi za zlikovce...Jadni anđeli...

| Big Blue | 04.10.2006. u 00:02

Svatko ima svog anđela. Moj se zove Jelica :)

| avangarda | 04.10.2006. u 08:47

Ja svakodnevno molim "Anđele čuvaru mili svojom snagom me zakrili..."...

| sirotinja | 04.10.2006. u 11:01

E pa, Aquaria, svaki put me dirneš temom... i mene je nona naučila molitvu, molim je kao i obraćena svaki dan, iako nisam baš nekakav jači tip vjernika. Ipak, vjerujem u anđela čuvara... kao mala sam mislila da sjedi na jastuku i čuva me dok spavam, uvijek bih mu ostavila mjesto.

| Majstorica s mora | 04.10.2006. u 12:55

Ako mi je ikad trebao anđeo čuvar, onda je to u zadnje vrijeme. Morat ću ga nekako dozvati.

| Ja bez maske | 04.10.2006. u 16:21

Dok srca imaju svoje snove, ljubav, vjeru i nadu Anđeli će biti tu kao lanterna dušama koje putuju kroz vječnost, ... ovaj svijet je zbog njih ljepše i bolje mjesto ...
Lijep pozdrav

...*
(Vezano za prethodni post ...Jesi li čitala "Šapat Prirode" ? - (Michael.J.Roads) ... za zaljubljenike u prirodu jedno zanimljivo otkrivanje unutarnjih svjetova ...*

| melody | 04.10.2006. u 17:42

Super blog. Pozdrav.

:) :) :) :) :) :) :) :) :) :) :) :) :) :) :) :) :) :) :) :) :) :) :) :) :) :) :) :) :) :) :) :) :) :) :) :) :) :) :)

| povjesnicar2 | 04.10.2006. u 19:52

Anđeli, anđeli... Iskreno, ne mislim esto na njih. Niti sam svjestan njihove prisutnosti... Dakako da vjerujem u njihovo postojanje. Ali, ne znam... Možda se i za mene treba svijet promijeniti (ili ja za svijet?)... Kako bilo...

Moram ti se i ispričati što te ne čitam redovito (kao ni druge kolege blogere), ali kod tebe mi je često problem duljina tvojih pstova... No, ti samo svoj posao radi... Znam da uživaš u tome, i vrlo je sve to smisleno...

Hvala na čestitci za rođendan! I tebi svako dobro!

| metanoja | 04.10.2006. u 20:21

Moram ti priznati da sam na anđele pomalo i zaboravila. Iako je i mene mama naučila moliti anđela čuvara. :) vjerujem da postoji Netko tko na nas pazi u svakom trenutku. Pripisujem to Bogu, ali lako moguće da On ima i pomoćnike i izaslanike. :)

| pegy | 04.10.2006. u 23:43

Imaju li Anđeli konje, kada treba zabrzati u hitnji,
prolaze li kroz zidove? Vraćaju li se kad nas ne
nađu, i nađu li nas kad se nikada ne vratimo mi?

| Vladimir Ordanić | 05.10.2006. u 07:12

je, je, imam i ja svog anđela čuvara, no taj često zadrijema i ne pazi :)))

| mama sepia | 05.10.2006. u 09:16

ja svakoj zgodnoj zeni kazem andjele :))

| Kenguur | 05.10.2006. u 10:32

a ja opet mislim da si ti nečiji anđeo čuvar... ja svog imam, želim vjerovati da je tako, ponekada ga čak i vidim... i to u najčudnijim situacijama, ali tako znam da me pazi...

| P A N T E R A | 05.10.2006. u 13:33

Pozdrav!

| misko | 05.10.2006. u 15:43

Trebaš animirani banner?

| BANNER BY ARIEL | 05.10.2006. u 16:52

Tema baš po mom ukusu, ja vjerujem u anđele čuvare i dobre vile, u sve lijepo što mi mami osmjeh. i u tvoje tople priče i pozitivnu nakanu, zapravo sličiš mi ovako na neviđeno na anđelčića;)

| serafina | 05.10.2006. u 17:26

Oni nevidljivi uvijek su uz nas. A pravi je blagoslov susresti anđela od krvi i mesa, koji nam pomaže u kritičnim trenutcima našeg života.
Ja imam i kćer (malu vrckavu) Anđelu... a Grof dobro zbori, i ti si, draga, pravi anđeo:))

| atlantida | 05.10.2006. u 21:04

:-) (kontak.bloger.hr)

| Neno | 05.10.2006. u 21:06

| | 31.10.2006. u 11:30

Cjeli moj zivot me prate Andeli cuvari.Osjecam njihovu blizinu.Daju mi sigurnost i snagu uvijek kad mislim da dalje neide.

| nina | 01.06.2008. u 23:16

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>