VRATA
Otvorila je oči i pogledala oko sebe. Strme su se litice uzdizale s tri strane proplanka obraslog visokom i bujnom travom. Osjećala je tople sunčeve zrake na golim rukama. Iz trave pored velikog grma prekrivenog ljubičastim cvjetovima izvirila je smeđa njuška. Duge su se uši uspravile i vidjela je da je stvorenje nalik zecu. Trenutak su se gledali, a onda se životinjica okrene i polako odskakuće prema usjeku među liticama.
Zvjezdana! - začuje šapat poznatog glasa i naglo se okrene. Iza nje nije bilo nikoga. Travnjak na kojem je dosad ležala protezao se nekoliko metara dalje i završavao strmom sivom stijenom koja se uspinjala unedogled. Površina joj je bila gotovo potpuno glatka i nije mogla zamisliti da se njome popne. Ostala je sjediti i pokušavala se prisjetiti kako je ovamo došla. Zvjezdana, zove se Zvjezdana, toga se sjeća. No čiji je ono bio glas i zašto joj se čini da nešto nije u redu? Zagleda se u svoje uske ruke i učini joj se da uredni, na krajevima izbrušeni nokti nisu njezini. Nasmije se. Glas joj neobično odjekuje odbijajući se od sivih litica koje su se počele plavo prelijevati pod sve jačim sunčevim svjetlom. Kad pogleda gore, vidi samo uzak pojas modrog neba i sunce koje kao da stoji na mjestu, a nigdje nema sjene.
Polako se uspravi. Bosa stopala dodirivala su mekanu travu, a kad je stala na stazu koja se pružala odmah do njenog ležaja, osjećala je mekoću prohladne zemlje pokrivene tankim slojem prašine koji se lijepio na kožu. Prožme je ugodan osjećaj. Mali travom obrasli amfiteatar nije joj ulijevao strah. Kao da joj je odnekud poznat. Okrene se prema otvoru među stijenama. Mekana stazica vodila je kroz taj usijek i ona krene onuda. Neko je vrijeme hodala dnom uzanog klanca, a sunce je još uvijek stajalo na nebu visoko iznad nje. Začudo, njegova toplina nije joj bila neugodna.
Stazica se počela uspinjati. Najprije je to bio blagi uspon između dvije okomite litice, no uskoro se klanac počeo širiti i ona dođe do raskrižja. Stazica se račvala na dvije strane. Obje su se uspinjale, svaka uz svoju padinu, blago nagnutom cik-cak linijom. Sjela je na kamen uz koji su se stazice razdvajale. Sunčeva svjetlost zatreperila je i iznenada se ugasila, kao da je netko prekidačem ugasio svjetiljku. Zvjezdana! - ponovo je začula tihi šapat dok je tonula u san.
Augustus je sjedio na niskoj stolici bez naslona u Velikoj dvorani Hrama Odlaska. Na tronošcu pored staklenog sarkofaga bila je ostavljena kadionica. Oštar miris tamjana dražio je njegove još uvijek osjetljive nosnice, iako se dim gotovo i nije mogao zamijetiti. Dvoranom se pronosio tihi žamor molitvi i pojanja svećenica koje su stajale malo podalje od niza sarkofaga. Dalje iza njih dno dvorane nestajalo je u mraku. Na tamnoj podlozi jasno su se ocrtavala Vrata Odlaska koja su titrala nestvarnim zlatnim sjajem. Augustus je ovdje prosjedio dan i noć. Hramske pomoćnice donijele su mu skroman objed i malo vode, nakon čega je prošetao do ulaza u Hram i zagledao se u ljetno predvečerje. Duboko je udahnuo prijatno prohladni svježi zrak. Uskoro će se smračiti i svjetla udaljenog Polisa obasjat će nekoliko niskih oblaka koji su se polako vukli nebom. Ljepota prirode koja ga je okruživala još je pojačala osjećaj tupe boli u prsima. Pognuo je glavu i polako se vratio u veliku dvoranu.
Zvjezdana je još bila ondje. Slabašna svjetlost obasjavala je zlatnu grivnu koja je u obliku zmije triput obavijala mlohavu nadlakticu. Sjetio se kako joj je, prije stotinu ljeta, stavio tu grivnu uz blagoslov svećenika u Hramu Obećanja. Malo crveno svjetlo koje je titralo uz njezino uzglavlje dokazivalo je da još nije otišla. Sjeo je na stolac i sklopio ruke. Nije joj želio otežati Odlazak, obećao je da će tako biti. Teški mirisi iz brojnih kadionica i tihi žamor molitve uspavljivali su ga nakon neprospavane noći. On pokrije lice rukama, nasloni glavu na dlanove i zadrijema.
Jasna sunčeva svjetlost obasja Zvjezdanu sklupčanu podno povelike stijene uz koju su dvije staze razdvajale svaka na svoju stranu. Probudi se i ustane. Ne razmišljajući mnogo krenula je desnim putem. Polako i bez napora uspinjala se sve više i više. Padina nije bila strma kao malo prije i ponekad bi preko staze pretrčala životinja, ili bi joj do uha dopro pjev ptica i brujanje kukaca. Sretno očekivanje preplavljivalo je njezinu nutrinu poput velikih valova koji nježno ali ustrajno zapljuskuju zlato pješčane obale. Bosa stopala nečujno su gazila po mekom tlu, ruke su nježno dodirivale granje mladog drveća, dok su joj srne, zečevi i mrmoti pristupali bez straha i pratili je na putu. Stazica se izgubila, ona je izašla na proplanak obrasao niskom travom i gorskim cvijećem. Zvjezdana! - Šapat se gubio, nestajao u šumu potoka, brujanju buba i pjevu ptica.
Ona se neće vratiti, tako je odlučila, - reče Veliki svećenik stavivši mu ruku na rame. Augustus je mirno primio vijest. Prve jutarnje zrake sunca prodirale su kroz ostakljene hramske prozore. Nije mogao razabrati titra li još svjetlo do ženina uzglavlja. Bio je spreman, oboje su se na to pripremili.
Nakon stoljeća zajedničkog života, liječnici su Zvjezdani dali uputnicu za Hram Odlaska. Ako bude željela, moći će se vratiti – rekli su joj. No neće se vratiti, oboje su znali da je to kraj. Šetali su tihim avenijama i parkovima Polisa do svoje kuće na rubu grada. Zvjezdanu bolest još nije bila oslabila. Željela je otići svojom voljom, dok još može. Možda je putovanje do ruba smrti iscijeli, rekao je liječnik. Oni su se zagledali u svoja umorna ostarjela lica. Znali su da povratka nema.
Cijeli ljudski rod je ostario. Djeca se gotovo nisu više rađala. Ni njihov stoljetni brak nije urodio plodom. Nisu se žalili, nisu željeli mladi život izložiti tom svijetu koji je odumirao. Tiho i dostojanstveno odlazili su ljudi, prepuštajući svoje mjesto tko zna kome. U kućama njihovog susjedstva već odavno nije nitko živio. Sad je došlo vrijeme da odu i oni. Pospremili su stan u kojem su proveli više od pola stoljeća. Svakodnevno su odlazili na duge šetnje opustjelim ulicama kojima su lunjali tihi slučajni prolaznici kakvi su bili i oni. Zvjezdana je posljednji put obojila prorijeđenu kosu srebrnim preljevom. Nokte je uredila i namazala lakom jednake boje. Dan prije odlaska u Hram posebno se pažljivo okupala i u naboranu kožu utrljala mirisna ulja. Mirno su proveli svoju posljednju zajedničku noć. Ujutro su se pješice uputili prema Hramu, kamo su trebali doći u predvečerje. Krenuli su cestom prema planinama koje su se uzdizale na zapadu iznad Polisa.
Nisu bili sami. Bilo je i drugih putnika koji su krenuli onamo. Nisu razgovarali. Tek kad su zastali na ulazu u veliko hramsko predvorje, Zvjezdana progovori: Nemoj me dozivati! Ako me pozoveš, morat ću se vratiti... Šutke ju je zagrlio i stupili su u mračnu dvoranu.
Sjedila je na livadi i gledala neobične oblake koji su se prelijevali u duginim bojama. Kovitlali su se poput zapjenjenih valova oko planine na čijem je vrhu sjedila. Činilo joj se da su to rojevi leptira blještavih krila koja sjaje na žarkoj sunčevoj svjetlosti. Tiho brujanje, pjev bezbrojnih glasova dopirao je iz tih rojeva. Ustala je i podigla ruke. U daljini su se nazirala vrata, kroz koja je u blještavilo sunčanog dana prodirala nezemaljska svjetlost. Roj bestjelesnih leptira obuhvati njeno tijelo. Krila su joj nježno trepereći dodirivala lice, oči, dlanove i stopala, gole ispružene ruke. Zatim osjeti kako odjeća s nje spada i kako je roj podiže u vis. Klikne bestjelesnim glasom i poleti prema slobodi iza zlatnih dovrataka...
Nije je zvao. Osjetio je trenutak kad se duša odvojila od tijela i kao iskra vrcnula kroz širom otvorene dveri u slobodu. Crveno svjetlo zatitralo je i ugasilo se. Suze su mu na trenutak zamaglile pogled dok je Veliki svećenik pristupao sarkofagu. Pomoćnice su zamotale tijelo u bijeli svileni pokrov, a on je ostao sam pored svog stolca, stežući u ruci zlatnu grivnu koju mu je Veliki svećenik izručio uz nekoliko riječi utjehe. Izašao je u predvorje i zastao na stepenicama koje su se spuštale u dvorište. Još je bila noć. Zora je tek nezamjetno rudjela na istočnom nebu.
On se više neće vraćati u Polis koji je ležao dolje u mraku, zaklonjen od pogleda omanjim brežuljkom. Zbog starosti mu je bilo dopušteno ostati u hramu dok ne dođe njegovo vrijeme da prođe kroz Vrata. Veliki svećenik dodijelio mu je ćeliju u vanjskom krugu i dao dopuštenje da se nakon sprovoda pridruži hramskim slugama.
Trgne ga oštra bol u ruci. Zlatni rub grivne do krvi mu se zarezao u dlan kad je nehotice snažno stegnuo šaku. Kao da je tjelesna bol ublažila onu drugu, smiješak olakšanja prijeđe mu licem. On se čeznutljivo zagleda u zvjezdano nebo.
Ovo je bila priča. Dvoje od troje ljudi pita me o čemu se radi, dakle nije baš uspješna, ili je previše izvan konteksta. Nekad sam rado čitala znanstvenu fantastiku. Danas me to nekako više ne drži, no prije dvadesetak godina nisam propustila nijednu takvu priču na koju sam naišla. Jednom sam poželjela nešto i napisati. Pojavila se ova priča. Nije baš znanstvena, na neki način je fantastična. Opisuje odlazak stare žene u nekom vremenu koje nije naše, ja sam zamislila da se radi o daljoj budućnosti. Eto, toliko umjesto komentara. 
29.10.2006. u 17:40 | K | 35 | P | # | ^
-
| okeco | 29.10.2006. u 19:29
-
| rU | 29.10.2006. u 20:38
-
| vorja | 29.10.2006. u 20:54
-
| Vladimir Ordanić | 29.10.2006. u 21:45
-
| playera | 29.10.2006. u 21:58
-
| Festina lente! | 29.10.2006. u 22:47
-
| ANONIMAC | 30.10.2006. u 00:18
-
| plejadablue | 30.10.2006. u 07:06
-
| mama sepia | 30.10.2006. u 09:16
-
| atlantida | 30.10.2006. u 11:44
-
| Irida | 30.10.2006. u 13:06
-
| posoljeni zrak | 30.10.2006. u 15:32
-
| misko | 30.10.2006. u 20:12
-
| Vladimir Ordanić | 30.10.2006. u 22:29
-
| nova vizija | 31.10.2006. u 00:16
-
| rozza | 31.10.2006. u 08:10
-
| mirisdunje | 31.10.2006. u 08:19
-
| nova vizija | 31.10.2006. u 11:48
-
| SONATA O LJUBAVI | 31.10.2006. u 13:46
-
| melody | 31.10.2006. u 17:17
-
| Bugenvilija | 31.10.2006. u 19:13
-
| Big Blue | 31.10.2006. u 20:13
-
| vorja | 31.10.2006. u 21:48
-
| atlantida | 31.10.2006. u 22:45
-
| ledenaicy | 01.11.2006. u 00:07
-
| u ime... | 01.11.2006. u 01:12
-
| Sadako's apprentice | 01.11.2006. u 02:33
-
| slatko grko | 01.11.2006. u 09:10
-
| katrida | 01.11.2006. u 09:21
-
| Vladimir Ordanić | 01.11.2006. u 10:27
-
| posoljeni zrak | 01.11.2006. u 10:48
dobar post ... iako se da naslutiti vrlo rano o čemu je riječ ... ili sam ja krivo shvatio :)))) | okeco | 29.10.2006. u 19:29
odoše među zvijezde. oboje. u toj krasnoj zvjezdanoj priči. koja liči na san i snoviđenje. puna sjete. tužne i lijepe. | Rusalka | 29.10.2006. u 20:38
Iskreno, ja još ne znam o čemu je riječ... :)
Atlantida...
Delfi...
Budućnost?
Prelazak iz prošlog u sadašnji život... | vorja | 29.10.2006. u 20:54
Draga Prijateljice!
Čak i da sam uništio sve lijepe tragove i ognjište misli sa svog bloga,
ništa od toga ne bi bilo uzalud. Sreli smo se, poznali i misao podijelili.
Malo je vjernika u čovjeka koje tako poštujem kao Vas.
Nemojte žalovati odviše kad me jednoga jutra ne nađete ovdje.
Ja svaku svoju osjećajnu nit plaćam strašnim cijenama borbi i previranja.
Možda neću još dugo izdržati. Vaša je misija plemenitija i volio bih
da se nikada ne ugasi. | Grof V. | 29.10.2006. u 21:45
Lijepo je kad "uzdigneš svoje srce" :)
Volim sve bezvremensko, a bezvremenska je svjetlost...duh...ljubav...
Ako tvoj tekst nije isječak...trebao bi biti.
Pozdrav ljubiteljici sinonima i naravno, njihovoj suprotnosti :) | Playera´s | 29.10.2006. u 21:58
Post mi se vrlo svidio. Nekako je prožet zagonetkama i tajnama. Ne znam. Ali tajansten je, volim takve tekstove. Pogotovo mi se sviđa dio kada starica odlazi u drugi svijet. Prekrasno je. Ova priča me podsjetila na knjigu ˝Život poslije života˝. Ima neke povezanosti.
Ovo je jedan od dokaza da lijepo i na neki poseban način pišeš. Samo tako nastavi.
Laku noć. Sanjaj nebeske anđele...
Osmijeh.. | Festina lente! | 29.10.2006. u 22:47
Iskreno...nisam tražila smisao,ne znam ni da li sam shvatila,ali znam da sam uživala u vsakoj rečenici pročitanog.Pozdrav draga veliki... | santea | 30.10.2006. u 00:18
..lijepo..:))..tako bi trebalo i biti..a možda i jeste..:))..ustvari, sve ovisi o poziciji promatrača - da li dolazimo ili odlazimo?..pozdrav* | plejadablue | 30.10.2006. u 07:06| aquaria | 20.11.2006. u 18:47
lijepo i s mjerom, kao i uvijek...pozdrav :))) | sepia | 30.10.2006. u 09:16
Prvo sam pomislila na Egipćane, ali sam uočila podjelu na svijet u kojem ljudi žive i "vanjski svijet". Priča mi je jako lijepa, nema se tu što skužiti ili prokužiti, ona govori sama za sebe, treba je samo pročitati.
Svijet koji nije naš svijet... Što misliš, koliko ih ima? Nepojmljivo puno?
I nadam se da ćeš nastaviti s pričama (SF, fantastika, mysteri... može, volim upravo takve :)))) | Nešto za laku noć | 30.10.2006. u 11:44
jako lijepo ispričana priča i jako prikladna za Dan Mrtvih....i tko kaže da treba biti znanstvena, znanost još noije pružila svoje pipke na drugu stranu, kroz Vrata Odlaska.......pusa! | Irida | 30.10.2006. u 13:06
Čitam večeras ili sutra... Sada ostavljam veliki pozdrav :)) | triptih | 30.10.2006. u 15:32
Ovo je i sada priča. I to dobra!!!
Oni koji te pitaju o čemu se radi, nisu je razumjeli! Iako sam naslutio, predvidio kraj, uživao sam u čitanju.
Pozdrav! | misko | 30.10.2006. u 20:12
Grof je rođen šestoga sumraka u mjesecu mrzla imena.
Ne znam koliko je to utjecalo na njegovu sklonost tminama
i žestokim razračunima strastvene nutrine i blage ezoteričnosti.
Šaljem Vam pozdrav kraj prave pravcate vatrice.
Ne pitajte me kog vraga sada sjedim uz onu koju je
čuvala Šamanova Družbenica. Bolje da ne znate.
Laku noć želim Vama. Moja će se otegnuti. | Grof V. | 30.10.2006. u 22:29
Priča je jako lijepa! Nema se tu kaj shvatit ili ne shvatit, tak je kak je! =)) Jednostavno je sve na mjestu i baš mi se sviđa, da se zapitam čak... Ono, kaj će bit s nama i našim dušama u nekoj nam dalekoj nepredvidivoj budućnosti. Sa zanimanjem sam ju čitala! Pun pogodak!! Uživaj, pozdrav i pusa! | čičkava | 30.10.2006. u 23:43
Hm, neobično za tebe, ali opet lijepo na jedan mističan način! Vuče mi na neku davno izgubljenu priču o Atlantidi iako se ne bi dalo zaključiti na prvi pogled!:D | Nova Vizija | 31.10.2006. u 00:16
zanimljiva priča :) zaista imaš dara za pisanje.. nadam se da ćeš još koji put objaviti nešto slično :) pozdrav! | rozza | 31.10.2006. u 08:10
Dobro jutro, zelim ti lijep i ugodan dan, samo cu sada ostaviti trag, jer ako budem citala post, onda nista od komentara...Ne brini, on ode pa dodje, hahahaha, ipak, ono je samo pjesma...Ostavim komentar na post poslije, ovo je tek bilo za dobro jutro.... | Mirisni tragovi u meni | 31.10.2006. u 08:19| aquaria | 20.11.2006. u 18:49
Aquaria, postoji očita razlika između običnog ispušnog traga aviona i kemijske mlaznice ili chemtraila! (uostalom, jesi li prije dvadeset godina primjećivala ovakvu intenzivnu aktivnost aviona koji ostavljaju takve debele tragove i stvaraju oblake?) Ovaj prvi se gubi još za vrijeme leta samog aviona, tanak je i kratak!
Ispričavam se što nisam dao više linkova, ali itekako postoje laboratorijski uzorci i nalazi, više o tome možeš pročitati na ovoj stranici:Aerosol Crimes & Cover Up!
Ali, ovdje nije toliko pitanje dokaza, dok god ti sumnjaš u to, i dok god smatraš da je tako što nemoguće i malo vjerojatno, o čemu sam upravo govorio u postu. Vjeruj mi, promatrao sam te avione dosta dugo, obično njih deset u jednom kratkom vremenskom intervalu stvori rešetke ili ih jednostavno ostave paralelno da bi se eventualno stvorile formacije vrlo slične oblacima kako ljudi ništa ne bi posumnjali! Nevjerica je ono što te udaljava od istine! Tisućama godina ljudi mogu živjeti u nijekanju i nevjerici! NIŠTA NIJE NEVJEROJATNO u našem današnjem svijetu! Pozdrav! | Nova Vizija | 31.10.2006. u 11:48
.. i meni su te teme nekad bilje zanimljive.. pa možda u određenoj mjeri i sada..pozdrav | SONATA O LJUBAVI | 31.10.2006. u 13:46
... neko drugo vrijeme, neki drugi svijet ...
vrijeme je poput petlje... tko bi, ako ne Mašta, znao kako strujama, kapi neke rijeke vremena odnijeti ka budućnosti gdje će se neki isti pogledi, neki isti dodiri, neki isti doživljaji ponoviti opet, opet i opet ...
Lijep pozdrav ti šaljem ... | melody | 31.10.2006. u 17:17
Odlična priča, mislim da ti onaj dio umjesto komentara nije ni bio potreban. Ko je shvatio, shvatio je :))) | Bugenvilija | 31.10.2006. u 19:13
Čitam post...čitam komentare. Melody baš lijepo reče...točno tako :-) | Big Blue | 31.10.2006. u 20:13
hmmm... zanimljivo kako si zamislila priču kao odlazak na neki drugi svijet... meni se taj novi svijet više činio kao ovaj svijet, u kojega svi dolazimo sa nekog drukčijeg, mističnijeg... :) Ali u svakom slučaju odlično izvedena i zanimljiva priča!
...Neopisivo mi je drago da su ti se svidjeli moji primjeri! Šteta je što se glazbeni odgoj u školama ne provodi zanimljivije i praktičnije... uglavnom se svodi na biflanje podataka kao i sve drugo i služi za to da se širokim narodnim masama zgadi sve što ima veze sa klasikom... i općenito sa razmišljanjem i osluškivanjem nijansi života... :)
Pozdrav! | vorja | 31.10.2006. u 21:48
Muž i ja normalno otvaramo komentare, svaki pod svojim nickom, jedino ne možemo otvoriti više od dva bloga, pa sam sada instalirala firefox, alma kaže da s njom nema problema, evo, testing, testing:)) | Nešto za laku noć | 31.10.2006. u 22:45
Meni nisi trebala objašnjavati, točno tako sam i ja razumjela ovu tvoju lijepu priču..
Što se tiče komentara, nama funkcionira. Na Windows XP imamo svaki svoj ulaz na svoj desktop i tako radi... | ledena | 01.11.2006. u 00:07
preko ovog zvjezdanog neba... pozdrav šaljem :)) | u ime... | 01.11.2006. u 01:12
premda je prošlo 2:30, pročitao sam cijelu priču. sviđa mi se, samo je preduga i shvatio sam osnove ali ne dalje od toga. vjerojatno zato što sam krepan ko konj.
laku noć. zzzz :) | Sadako's apprentice | 01.11.2006. u 02:33
Priča je lijepa bez obzira u koji je tko svijet smijesti.Nisam imala vremena ali sam ga evo jutros pronašla.Pozdrav | slatko grko i obratno | 01.11.2006. u 09:10
............dobar ti dan............izgleda da se blogosfera vratila u normalu...... | katrida | 01.11.2006. u 09:21
Pozdrav u jutro malih svjetala
i velikih, plemenitih sjećanja.
Pozdrav u šetnji
s našim dragima.
U boli ponosa
i zavjetu iskrenosti
srca.
Pozdrav draga Prijatelja. | Grof V. | 01.11.2006. u 10:27
Priča je lijepa... je, mislim da je i znanstveno - fantastična, ali je lijepa.... Rekla sam da ću ponovo navratiti i pročitati je...
I u našem svijetu i vremenu to se događam, malo drugačije, ali otprilike tako.. Možda smo mi samo izgubili radare uočiti to.... Odlasci....
Želim ti blagoslovljen današnji dan.... | triptih | 01.11.2006. u 10:48| aquaria | 20.11.2006. u 18:52
