VRATA
Otvorila je oči i pogledala oko sebe. Strme su se litice uzdizale s tri strane proplanka obraslog visokom i bujnom travom. Osjećala je tople sunčeve zrake na golim rukama. Iz trave pored velikog grma prekrivenog ljubičastim cvjetovima izvirila je smeđa njuška. Duge su se uši uspravile i vidjela je da je stvorenje nalik zecu. Trenutak su se gledali, a onda se životinjica okrene i polako odskakuće prema usjeku među liticama.
Zvjezdana! - začuje šapat poznatog glasa i naglo se okrene. Iza nje nije bilo nikoga. Travnjak na kojem je dosad ležala protezao se nekoliko metara dalje i završavao strmom sivom stijenom koja se uspinjala unedogled. Površina joj je bila gotovo potpuno glatka i nije mogla zamisliti da se njome popne. Ostala je sjediti i pokušavala se prisjetiti kako je ovamo došla. Zvjezdana, zove se Zvjezdana, toga se sjeća. No čiji je ono bio glas i zašto joj se čini da nešto nije u redu? Zagleda se u svoje uske ruke i učini joj se da uredni, na krajevima izbrušeni nokti nisu njezini. Nasmije se. Glas joj neobično odjekuje odbijajući se od sivih litica koje su se počele plavo prelijevati pod sve jačim sunčevim svjetlom. Kad pogleda gore, vidi samo uzak pojas modrog neba i sunce koje kao da stoji na mjestu, a nigdje nema sjene.
Polako se uspravi. Bosa stopala dodirivala su mekanu travu, a kad je stala na stazu koja se pružala odmah do njenog ležaja, osjećala je mekoću prohladne zemlje pokrivene tankim slojem prašine koji se lijepio na kožu. Prožme je ugodan osjećaj. Mali travom obrasli amfiteatar nije joj ulijevao strah. Kao da joj je odnekud poznat. Okrene se prema otvoru među stijenama. Mekana stazica vodila je kroz taj usijek i ona krene onuda. Neko je vrijeme hodala dnom uzanog klanca, a sunce je još uvijek stajalo na nebu visoko iznad nje. Začudo, njegova toplina nije joj bila neugodna.
Stazica se počela uspinjati. Najprije je to bio blagi uspon između dvije okomite litice, no uskoro se klanac počeo širiti i ona dođe do raskrižja. Stazica se račvala na dvije strane. Obje su se uspinjale, svaka uz svoju padinu, blago nagnutom cik-cak linijom. Sjela je na kamen uz koji su se stazice razdvajale. Sunčeva svjetlost zatreperila je i iznenada se ugasila, kao da je netko prekidačem ugasio svjetiljku. Zvjezdana! - ponovo je začula tihi šapat dok je tonula u san.
Augustus je sjedio na niskoj stolici bez naslona u Velikoj dvorani Hrama Odlaska. Na tronošcu pored staklenog sarkofaga bila je ostavljena kadionica. Oštar miris tamjana dražio je njegove još uvijek osjetljive nosnice, iako se dim gotovo i nije mogao zamijetiti. Dvoranom se pronosio tihi žamor molitvi i pojanja svećenica koje su stajale malo podalje od niza sarkofaga. Dalje iza njih dno dvorane nestajalo je u mraku. Na tamnoj podlozi jasno su se ocrtavala Vrata Odlaska koja su titrala nestvarnim zlatnim sjajem. Augustus je ovdje prosjedio dan i noć. Hramske pomoćnice donijele su mu skroman objed i malo vode, nakon čega je prošetao do ulaza u Hram i zagledao se u ljetno predvečerje. Duboko je udahnuo prijatno prohladni svježi zrak. Uskoro će se smračiti i svjetla udaljenog Polisa obasjat će nekoliko niskih oblaka koji su se polako vukli nebom. Ljepota prirode koja ga je okruživala još je pojačala osjećaj tupe boli u prsima. Pognuo je glavu i polako se vratio u veliku dvoranu.
Zvjezdana je još bila ondje. Slabašna svjetlost obasjavala je zlatnu grivnu koja je u obliku zmije triput obavijala mlohavu nadlakticu. Sjetio se kako joj je, prije stotinu ljeta, stavio tu grivnu uz blagoslov svećenika u Hramu Obećanja. Malo crveno svjetlo koje je titralo uz njezino uzglavlje dokazivalo je da još nije otišla. Sjeo je na stolac i sklopio ruke. Nije joj želio otežati Odlazak, obećao je da će tako biti. Teški mirisi iz brojnih kadionica i tihi žamor molitve uspavljivali su ga nakon neprospavane noći. On pokrije lice rukama, nasloni glavu na dlanove i zadrijema.
Jasna sunčeva svjetlost obasja Zvjezdanu sklupčanu podno povelike stijene uz koju su dvije staze razdvajale svaka na svoju stranu. Probudi se i ustane. Ne razmišljajući mnogo krenula je desnim putem. Polako i bez napora uspinjala se sve više i više. Padina nije bila strma kao malo prije i ponekad bi preko staze pretrčala životinja, ili bi joj do uha dopro pjev ptica i brujanje kukaca. Sretno očekivanje preplavljivalo je njezinu nutrinu poput velikih valova koji nježno ali ustrajno zapljuskuju zlato pješčane obale. Bosa stopala nečujno su gazila po mekom tlu, ruke su nježno dodirivale granje mladog drveća, dok su joj srne, zečevi i mrmoti pristupali bez straha i pratili je na putu. Stazica se izgubila, ona je izašla na proplanak obrasao niskom travom i gorskim cvijećem. Zvjezdana! - Šapat se gubio, nestajao u šumu potoka, brujanju buba i pjevu ptica.
Ona se neće vratiti, tako je odlučila, - reče Veliki svećenik stavivši mu ruku na rame. Augustus je mirno primio vijest. Prve jutarnje zrake sunca prodirale su kroz ostakljene hramske prozore. Nije mogao razabrati titra li još svjetlo do ženina uzglavlja. Bio je spreman, oboje su se na to pripremili.
Nakon stoljeća zajedničkog života, liječnici su Zvjezdani dali uputnicu za Hram Odlaska. Ako bude željela, moći će se vratiti – rekli su joj. No neće se vratiti, oboje su znali da je to kraj. Šetali su tihim avenijama i parkovima Polisa do svoje kuće na rubu grada. Zvjezdanu bolest još nije bila oslabila. Željela je otići svojom voljom, dok još može. Možda je putovanje do ruba smrti iscijeli, rekao je liječnik. Oni su se zagledali u svoja umorna ostarjela lica. Znali su da povratka nema.
Cijeli ljudski rod je ostario. Djeca se gotovo nisu više rađala. Ni njihov stoljetni brak nije urodio plodom. Nisu se žalili, nisu željeli mladi život izložiti tom svijetu koji je odumirao. Tiho i dostojanstveno odlazili su ljudi, prepuštajući svoje mjesto tko zna kome. U kućama njihovog susjedstva već odavno nije nitko živio. Sad je došlo vrijeme da odu i oni. Pospremili su stan u kojem su proveli više od pola stoljeća. Svakodnevno su odlazili na duge šetnje opustjelim ulicama kojima su lunjali tihi slučajni prolaznici kakvi su bili i oni. Zvjezdana je posljednji put obojila prorijeđenu kosu srebrnim preljevom. Nokte je uredila i namazala lakom jednake boje. Dan prije odlaska u Hram posebno se pažljivo okupala i u naboranu kožu utrljala mirisna ulja. Mirno su proveli svoju posljednju zajedničku noć. Ujutro su se pješice uputili prema Hramu, kamo su trebali doći u predvečerje. Krenuli su cestom prema planinama koje su se uzdizale na zapadu iznad Polisa.
Nisu bili sami. Bilo je i drugih putnika koji su krenuli onamo. Nisu razgovarali. Tek kad su zastali na ulazu u veliko hramsko predvorje, Zvjezdana progovori: Nemoj me dozivati! Ako me pozoveš, morat ću se vratiti... Šutke ju je zagrlio i stupili su u mračnu dvoranu.
Sjedila je na livadi i gledala neobične oblake koji su se prelijevali u duginim bojama. Kovitlali su se poput zapjenjenih valova oko planine na čijem je vrhu sjedila. Činilo joj se da su to rojevi leptira blještavih krila koja sjaje na žarkoj sunčevoj svjetlosti. Tiho brujanje, pjev bezbrojnih glasova dopirao je iz tih rojeva. Ustala je i podigla ruke. U daljini su se nazirala vrata, kroz koja je u blještavilo sunčanog dana prodirala nezemaljska svjetlost. Roj bestjelesnih leptira obuhvati njeno tijelo. Krila su joj nježno trepereći dodirivala lice, oči, dlanove i stopala, gole ispružene ruke. Zatim osjeti kako odjeća s nje spada i kako je roj podiže u vis. Klikne bestjelesnim glasom i poleti prema slobodi iza zlatnih dovrataka...
Nije je zvao. Osjetio je trenutak kad se duša odvojila od tijela i kao iskra vrcnula kroz širom otvorene dveri u slobodu. Crveno svjetlo zatitralo je i ugasilo se. Suze su mu na trenutak zamaglile pogled dok je Veliki svećenik pristupao sarkofagu. Pomoćnice su zamotale tijelo u bijeli svileni pokrov, a on je ostao sam pored svog stolca, stežući u ruci zlatnu grivnu koju mu je Veliki svećenik izručio uz nekoliko riječi utjehe. Izašao je u predvorje i zastao na stepenicama koje su se spuštale u dvorište. Još je bila noć. Zora je tek nezamjetno rudjela na istočnom nebu.
On se više neće vraćati u Polis koji je ležao dolje u mraku, zaklonjen od pogleda omanjim brežuljkom. Zbog starosti mu je bilo dopušteno ostati u hramu dok ne dođe njegovo vrijeme da prođe kroz Vrata. Veliki svećenik dodijelio mu je ćeliju u vanjskom krugu i dao dopuštenje da se nakon sprovoda pridruži hramskim slugama.
Trgne ga oštra bol u ruci. Zlatni rub grivne do krvi mu se zarezao u dlan kad je nehotice snažno stegnuo šaku. Kao da je tjelesna bol ublažila onu drugu, smiješak olakšanja prijeđe mu licem. On se čeznutljivo zagleda u zvjezdano nebo.
Ovo je bila priča. Dvoje od troje ljudi pita me o čemu se radi, dakle nije baš uspješna, ili je previše izvan konteksta. Nekad sam rado čitala znanstvenu fantastiku. Danas me to nekako više ne drži, no prije dvadesetak godina nisam propustila nijednu takvu priču na koju sam naišla. Jednom sam poželjela nešto i napisati. Pojavila se ova priča. Nije baš znanstvena, na neki način je fantastična. Opisuje odlazak stare žene u nekom vremenu koje nije naše, ja sam zamislila da se radi o daljoj budućnosti. Eto, toliko umjesto komentara. 
29.10.2006. u 17:40 | K | 35 | P | # | ^
