UM
« Intuitivni um je sveti dar, a racionalni um je vjerni sluga. Mi smo stvorili društvo koje cijeni sluge, a zaboravlja darove. »
Albert Einstein
Moram priznati da moj racionalni um loše funkcionira na ovim temperaturama koje se ni noću ne spuštaju bitno ispod 30°C. Zato ću samo malo dodati uz ove dvije kratke i jasne rečenice.
Intuicija je beskrajno prostranstvo. Njime se bojimo lutati, uhvaćeni u zamku strogog racionalizma koji se ubrzano razvija u posljednja dva ili tri stoljeća. Mnogi velikani današnjice uspješno su uskladili razum i intuiciju, no samo će malobrojni među njima priznati udio onog što se razumom ne može obuhvatiti. Iz tog razloga mnogi koji nisu u stanju shvatiti teoriju relativnosti poštuju Einsteina kao velikana suvremene znanosti – one prave, koja bi nam mogla donijeti mir i blagostanje kad bismo je ugradili u temelje svog bivanja.
Kako bi nam razum mogao pomoći u susretu s velikim tajnama koje su sveprisutne u našim životima, ali ih često ne vidimo jer smo zasljepljeni navodnom realnošću koja nas okružuje? Kako će nam racionalni um pomoći da shvatimo pretvorbu malenog žira u ogroman stari hrast, sićušne gamete u novo ljudsko biće obdareno beskrajno velikim darovima, od kojih je dar života najveći i nikad racionalno objašnjen? Kako se možemo racionalno diviti beskrajnoj ljepoti prirode i ljudskog stvaralaštva, kako plakati nad sudbinama i postupcima koji se racionalno mogu tako jednostavno opravdati? Kako racionalno objasniti duboke osjećaje prema svemu što nas okružuje, kako naći argumente za duboku vjeru svakog ljudskog srca koja nam je usađena rođenjem, bili mi to spremni racionalno priznati ili ne?
Jezik je sredstvo racionalnog uma, zato je njime tako teško opisati sve što nam je uistinu važno. Možemo izmjeriti i analizirati izgled nekog umjetničkog djela, ali o emocijama koje u nama pobuđuje možemo samo posredno govoriti, nadajući se da će drugi shvatiti ono što smo željeli reći, jer i oni to doživljavaju na sličan način.
Intuiciju možemo razvijati na mnoge načine opisane u raznim knjigama i priručnicima koji su napisani sa željom da se pomogne ljudima koji grcaju u beznađu današnjeg vremena. Poneki vjerojatno i sa željom da se na tome malo zaradi. Mislim da je način prilično nebitan, naći ćemo ga, kao što smo našli svoj vlastiti način da ublažimo strahove ili frustracije ili da uspješnije učimo ili komuniciramo s ljudima... Sve to dolazi s vremenom. Bitno je samo jedno – priznati da intuicija postoji i početi je osluškivati – onaj tihi glasić iznutra koji se ne obazire na beskonačno brbljanje umišljenog racionalnog uma, nego nam u svakoj prilici šapće što je najbolje učiniti, koju mogućnost od mnogih odabrati... Samo malo opuštenog osluškivanja i život će nam postati... Kakav? Pokušajmo i vidjet ćemo!
27.06.2006. u 19:03 | K | 21 | P | # | ^
NADA
«Kao prvo bih vjerojatno trebao reći da nadu o kojoj ovdje govorim i na koju često mislim (posebno u situacijama koje mi se čine beznadnima, kao npr. zatvor), prvenstveno shvaćam kao stanje duha, a ne kao dio izvanjskog svijeta. Mi u sebi ili nosimo nadu, ili pak ne: tu se radi o jednoj duševnoj dimenziji koja ne mora ovisiti o određenom pogledu na svijet, ili o procjeni trenutne situacije. Kod nade se ne radi o nekoj prognozi, nego o usmjerenju duha i srca; ona svijet koji neposredno doživljavamo izdiže na višu razinu, a izvor joj se nalazi negdje iza horizonta ovoga svijeta...
... U ovom dubokom smislu, nada nije radost zbog toga što nam je dobro, kao ni namjera da uložimo u nešto što će nam se uskoro isplatiti, već je to sposobnost da svoj trud ulažemo u dobre i korisne svrhe – i to ne samo zato što od toga očekujemo uspjeh. Što se bezizlaznijom čini situacija u kojoj imamo nadu, tim je nada dublja. Ta nada, međutim, sasvim sigurno nije isto što i optimizam. Ona nije uvjerenje da će nešto dobro završiti, nego izvjesnost da sve ima svoj smisao, bez obzira kako završilo. Ja sam potpuno uvjeren da je najintenzivniji i najvažniji oblik nade, one nade koja nas održava na površini i koja nas navodi da činimo dobro, istovremeno i jedini pravi izvor jedne veličanstvene dimenzije ljudskog duha i njegovih uzvišenih nastojanja; ona je nešto što «odnekuda» primamo. Nada je prije svega ono što nam daje snagu za preživljavanje: ona nam također omogućava da isprobamo novo – čak i pod uvjetima koji nam se čine tako beznadnima kaošto su oni, na koje nailazimo unašem današnjem svijetu.»
Vaclav Havel: Disturbing the Peace
Ovaj sam odlomak prepisala s jednog papira koji je nekim slučajem došao do mene. Na internetu nisam uspjela pronaći podatak o prijevodu knjige na hrvatski - čini se da ga zasad nema. Ove su riječi o nadi vrlo poučne i zanimljive, meni se osobito dopala rečenica: Ona nije uvjerenje da će nešto dobro završiti, nego izvjesnost da sve ima svoj smisao, bez obzira kako završilo. Nadam se da će još nekoga potaknuti na razmišljanje...
25.06.2006. u 14:15 | K | 25 | P | # | ^
ODGOVORNOST
...................................
I on se vrati lisici.
- Zbogom – reče on.
- Zbogom – reče lisica. – Evo moje tajne. Vrlo je jednostavna: čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo.
- Bitno je očima nevidljivo – ponovi mali princ da bi zapamtio.
- Vrijeme što si ga izgubio za svoju ružu čini tu ružu tako dragocjenom.
- Vrijeme što sam ga izgubio za svoju ružu... – ponovi mali princ da bi zapamtio.
- Ljudi su zaboravili tu istinu – reče lisica. – Ali ti je ne smiješ zaboraviti. Ti postaješ zauvijek odgovoran za ono što si pripitomio. Ti si odgovoran za svoju ružu...
- Ja sam odgovoran za svoju ružu... – ponovi mali princ da bi zapamtio.
Antoine de Saint-Exupéry: Mali princ
A mi? Što smo sve u životu susreli, uložili svoje vrijeme i srce, a onda otišli i zaboravili? Koliko je među tim zaboravljenim stvarima onih bitnih, životno važnih, izgubljenih u svakodnevnoj buci i strci oko nevažnih stvari! Prije ili kasnije zastajemo osjećajući da smo prazni, da nam nešto važno nedostaje. Onda se prisjećamo onoga što nas je pripitomilo. Je li to draga osoba, možda netko tko nas nije uspio zadržati dok smo se mimoilazili, a želio je. Možda stvar koju smo voljeli, drvo pred roditeljskom kućom koje je srušila oluja, drvena ograda stare kuće na mjestu koje sad niče nova višekatnica ili nešto drugo... Oni su ovdje, u nama i čekaju našu pažnju. Ne, ne treba zaboravljati. Kažu da vezanosti nisu dobre. No to se odnosi samo na one vezanosti koje nas sputavaju u životu. Zanemariti sjećanja na ono što smo voljeli znači zanemariti sebe, zametnuti bitan dio svog unutarnjeg bića. Blještavilo ovog užurbanog svijeta pokušava nas natjerati u zaborav. Naoružani ljubavlju vratimo se i pogledajmo u sebe, pogledajmo dobro. Onda odlučimo i preuzmimo svoju odgovornost. Tek tada ćemo uistinu krenuti naprijed...
21.06.2006. u 22:35 | K | 18 | P | # | ^
JOŠ O PUTOVANJIMA
Moram priznati da sam se bojala da će netko pogrešno shvatiti onaj odlomak o putovanjima u pretposljednjem postu Zmaj. Srećom, nitko me u komentarima nije izgrdio kao osobu koja ne voli putovati i zamjera to drugima. Ja zapravo jako volim putovati. To mi je uvijek zanimljivo i vrlo uzbudljivo. Stjecajem okolnosti nisam obišla puno svijeta, no i o onome što sam na tim relativno malobrojnim putovanjima vidjela mogla bih napisati knjigu.
Pišući taj prethodni post živo sam se prisjećala nekih stvari. Kad sam još tijekom studija prvi put putovala u Francusku, na odlasku i na dolasku prošla sam sa skupinom kolegica i kolega kroz Pariz. Imali smo nekoliko sati na raspolaganju da prenesemo prtljagu na drugi kolodvor i da odemo pogledati ono što nas zanima. Oduvijek sam željela vidjeti bukiniste i crkvu Notre- Dame de Paris. One prve zbog ljubavi prema knjigama, a drugo zbog ljubavi prema gotskom stilu u kojem je sagrađena katedrala. Još jedna kolegica imala je slične želje i uputile smo se zajedno. Les bouquinistes nas nisu razočarali, problem je bila samo vrlo mala svota novca koju sam imala kod sebe. Kupila sam jedan svezak pjesama Jacquesa Preverta (Les paroles) i pasla oči na ostalim ljepotama izloženim na štandovima duž sjenovitih kejeva uz Seinu. Notre-Dame jako me je razočarala. Bila je lijepa kao na slikama, ali kad sam zakoračila u njezinu unutrašnjost, umjesto prohladne tišine crkve dočekala me je topla sparina i žamor mnogih glasova. Osim toga, bila je mračnija nego što sam očekivala. Iznurena cjelonoćnom vožnjom vlakom jedva sam pogledala prekrasne vitraje i požurivala sam kolegicu da što prije izađemo. Velike skupine turista kružile su unutrašnjošću, slušale svoje vodiče ili tiho žamorile. Približavala mi se neobična prikaza – starija gospođa blažena izraza lica dizala je u vis papirnatu američku zastavicu (takvima smo mi mahali Titu kad se našao u prolazu, sjećate se?) i mahala točno prema meni. Uplašena da me je s nekim zamijenila i da ću se osim na francuskom morati sporazumijevati i na engleskom (a to je za moj premoreni mozak tada bilo previše) okrenula sam se i izašla. Kad bi mi se sad ponovo pružila prilika, sigurno bih dobro razgledala crkvu ne obazirući se na ostale znatiželjnike koji su ondje bili jednako strani kao i ja. No onda sam imala dvadeset godina i odabrala sam nešto drugo.
Na povratku sam učinila još jedan zanimljiv izbor, ali se zbog njega neću nikad pokajati. Bilo nas je još manje nego prije, jer su se neki vraćali kući drugim putevima. Dvije kolegice s kojima sam mislila prošetati navalile su da svakako žele vidjeti Mona Lisu Leonarda da Vincija. Ovo im je bila jedinstvena prilika. Ja se nisam dugo dvoumila. One su otišle u Louvre, a ja širokim avenijama duž Seine. Prošlo je već više od dvadeset godina, a meni još uvijek uzbudljivo bride stopala na vrelom pariškom asfaltu. Sjećam se vedra srpanjskog neba bez oblačka, mirisa prašine, bezbrojnih stranaca – crnih, žutih, smeđih, kao da su se oni bijeli nekamo sakrili pred ovom najezdom raznobojnih turista. Oduševilo me to šarenilo. Beskonačno dugo hodala sam uz Louvre, prošla sam pored Eiffelova tornja samo na trenutak zastavši u nepreglednom redu onih koji su se željeli nanj popeti (a željela sam i ja, no sve se želje ne mogu ispuniti). Sjećam se kako me zagrlio sjenoviti park kod Tuileries i hidranta iz kojeg je tekla prekrasna svježa hladna voda. Kad sam vidjela druge gdje piju, pila sam i ja. Onda užareni pločnici na Champs Elysees, trenutak straha kad sam se znatiželjno zagledala u neobične tetovaže na licu jednog mladića, a on je iznenada pokazao interes za mene. Pravila sam se da ne razumijem i, srećom, mogla mirno nastaviti dalje. Slavoluk pobjede toliko drugačiji nego na slikama, obavijen beskonačnom rijekom automobila koji kruže oko njega kao u nekom nepoznatom obredu. Mostovi Seine koje sam vidjela i upoznala jedan po jedan, dok su ispod njih prolazili bateaux mouches, sve se to slilo u jedno prekrasno sjećanje koje nije bilo živo samo te večeri kad smo se ukrcali u vlak za Zagreb, nego živi i danas, dvadeset godina kasnije.
Tada sam shvatila koji način putovanja meni odgovara. Rado ću pogledati znamenitosti nekog grada ili mjesta, bit ću zahvalna ako me netko provede kroz mjesta koja se ne smiju propustiti u obilasku, no ono pravo slijedi tek kad krenem sama, sporim korakom, ponekad ubrzavajući nekim prometalom, no samo kad se ne može izbjeći. Na taj sam način upoznala i Budimpeštu, Beč, Dijon, Zürich i mnoga manje poznata, ali zato ne manje lijepa mjesta koja sam imala prilike posjetiti. Kao ni za tog prvog razgledavanja Pariza nimalo me ne grize savjest što kasnije možda nisam u stanju imenovati sve što sam vidjela. Osjetila sam dušu grada ili onaj njen dio koji mi se otvorio. I mogu pričati o tome drugima. Oni koji kao ja vole detalje, rado me slušaju. Rado slušam i ja njih, jer i oni su uočili ono što mene zanima na nekom mjestu gdje ja nisam bila.
Poštujem ja i izbor svojih kolegica. One bi bile jako nesretne da nisu vidjele Mona Lisu u originalu kad su se već našle u Parizu. Moram priznati da bih i ja vrlo teško podnijela da odem iz Rima bez da sam vidjela Michelangelovu Pieta. No obilaženje muzeja kad čovjek ima premalo vremena vrlo je frustrirajuće iskustvo. Kao što ne možemo konzumirati veću količinu hrane nego što je možemo pojesti, ma koliko zamamna ona bila, tako ne možemo uistinu doživjeti ni veći broj umjetničkih djela odjednom, čak ni kad o njima puno znamo i jako ih cijenimo. Neki tome pokušavaju doskočiti fotografiranjem svega na što naiđu – kao da žele zaustaviti i samo vrijeme i sve zadržati kao zalihu za neka druga vremena. Ne znam u kojoj mjeri to funkcionira, osobito danas kad gotovo sve možemo naći na internetu. Ili možemo kupiti katalog nekog muzeja ili izložbe. Unutra su puno kvalitetnije fotografije nego što ih većina običnih ljudi može snimiti u prolazu.
Mislim da je u svemu najvažnije da mi načinimo svoj izbor i odaberemo ono što je za nas najprikladnije, a to ne mora uvijek biti ono što većinu veseli ili za što većina misli da je najbolje.
Eto, mislila sam dodati još nešto, ali odustajem. Ionako sam opet preduga...
18.06.2006. u 18:29 | K | 18 | P | # | ^
OD DETERDŽENTA DO BAJADERA
Svog starijeg sina rodila sam u jeku ratnih godina. Uzbuna više uglavnom nije bilo, no sve je bilo još jako daleko od normale. Rijeka izbjeglica koja se slila k nama očajnički se pokušavala prilagoditi nedavno nezamislivim uvjetima života. Standard je rapidno ne padao, nego nestajao. Plaća mi je prije odlaska na porodiljni bila oko 150 DEM (ne bih to u eurima, izgleda još gore), porodiljna naknada još nešto manja. Ne, nismo se osjećali siromašnima – imali smo krov nad glavom, dovoljno novca za hranu i režije, našlo se i za odjeću za bebu, iako su tu često priskakali prijatelji i kolege s preraštenim stvarima svog podmlatka i, naravno, djedovi i bake s poklonima po svojim tadašnjim mogućnostima. No za jedno nikako nije bilo – za jednokratne pelene. Kupovali smo ih samo za noć. Kako god obrtali svoj skromni budžet, nije se našlo dovoljno za nešto više. Znam da su jednokratne pelene zagađivači okoline, potencijalni izvor zaraze, pune štetnih kemikalija etc. etc, no komfor koji pružaju najmlađima, a samim time i njihovim roditeljima, uistinu je nenadoknadiv. Pitajte danas mlade roditelje tko bi se htio toga odreći. Mislim vrlo malobrojni. 
No nisam željela napisati post o pelenama za jednokratnu uporabu, nego o deterdžentu koji se koristi za pranje onih drugih – pamučnih - u kojima su stasali bebači rođeni prije sredine osamdesetih. Imala sam četrdeset ili pedeset pamučnih pelena – nešto svojih, nešto dobivenih od kolegice koja je rodila u još gorem vremenu neposredne ratne opasnosti i istu muku mučila s novcem. Pelene se odlično peru, što se više peru i iskuhavaju, to su mekše i ugodnije za nošenje. No čime ih prati? Dok sam bila na porodiljskom, koristila sam naš stari dobri Fax Helizim – nisam ni htjela ništa drugo, da se na slatkoj maloj guzi ne bi pojavile opake alergije na neke nepoznate kemikalije iz stranih deterđenata (naivka ja, kao da je taj deterđent bio isti onakav kojim su bile prane moje vlastite pelene u neko pradavno doba!
). Nikako nisam uspijevala zadovoljavajuće oprati upravo tu gomilu pelena i sjećam se kako sam često mrzovoljno proučavala sivkastu tkaninu i nekakve masne mrvice koje su se hvatale na vešu. Onda se pojavila ona. Mala kutijica koncentriranog Ariela. Nešto kao 2,4kg, ne sjećam se, nije bio cijeli broj. Stajala je neko vrijeme u pričuvi dok sam razmišljala o osipima, ekcemima i sličnim pojavama na koži svog malog zlata, a nisam bila spremna izložiti ni naše odrasle kože nekom pogubnom utjecaju kemijske industrije. Danas mi je to smiješno, ali po pitanju deterđenata bila sam vrlo konzervativna. U međuvremenu sam morala djelomično odstupiti od nekih načela jer nas potrošačko društvo tjera na kupnju novih proizvoda na vrlo jednostavan i perfidan način – stari proizvodi nestanu, pojave se novi, navodno bolji, a vi, kupci, uzmite ili ostavite. O tome bih mogla napisati veliki ljutiti post, bolje da zaboravim...
Uglavnom, oprala sam pelene Arielom, davaput sam pokrenula ispiranje i dobila prekrasne bijele pelene. A guza je ostala živa i zdrava. Odonda uglavnom kupujem Ariel koji je ovih dana završio na svojevrsnim crnim listama. I meni se činilo da nije svaki Ariel jednako dobar, zapravo mi više nijedan nije prao tako dobro kao onaj prvi, no bio je uvijek dovoljno dobar da se ne zamaram detaljima. A sad kažu da je onaj namijenjen Hrvatskoj i sličnim samostalnim državama slabije kvalitete nego onaj koji se prodaje u EU. I da je jako štetan, da bi na njemu morala biti nacrtana uginula riba kao znak da je neprijatelj okolini. 
I što sad? Razmislit ću, možda se opet prebacim na nešto domaće. Valjda u ovim boljim vremenima više ne štede na izbjeljivaču ili čemu već...
Još sam se na jednom proizvodu prije nekoliko godina upoznala sa sličnim problemima. Vraćala sam se s posla kad mi je na tramvajskoj stanici ljubazna djevojka gurnula nešto u ruku. Bila je to vrećica Panthene pro-v šampona za normalnu kosu i propagandni letak za tada novi proizvod. Iskušala sam ga na svojoj prilično zahtjevnoj kosi i bio je odličan. Sutradan sam u drogeriji kupila cijelu bočicu – sa sobom sam nosila vrećicu od potrošenog uzorka kako slučajno ne bih kupila nešto drugo sličnog naziva. Nije bio dobar kao onaj u vrećici, ali još uvijek bolji od mog starog šampona. Učinilo mi se osim toga da s vremenom učinkovitost šampona iz iste bočice slabi, no nisam obraćala pozornost. Neko vrijeme sam ostala na tom šamponu, zatim otišla dalje u vječitoj potrazi za nečim što će zamijeniti nekoliko dostupnih šampona iz vremena mog djetinjstva kad sam ili imala bolju kosu ili su ondašnji šamponi bili bolji. Sjetila sam se svega toga kad sam nedavno kupila Garnierov šampon za obojenu kosu s biljnim ekstraktima. Prvi koji sam dobila kao uzorak uz boju bio mi je jako dobar, no nakon prve kupljene bočice odustala sam (dojadilo mi je hodati okolo sa stalno slijepljenom kosom kao da je nisam prala tjedan dana) i vratila se staroj dobroj Schaumi koju trošim već nekoliko godina (iako joj se izgled, sastav biljnih ekstrakata i još ponešto više puta promijenilo u tom razdoblju). Došla sam do zaključka da ovu pojavu kod šampona, ukoliko proizvođači ne muljaju (a za to ih često optužuju) možda izaziva slobodan pristup zraka nakon otvaranja bočice.
Bilo kako bilo, željela bih da ponovo mogu kupovati proizvode koje poznajem, a ne da me dotični vrebaju iz nove ambalaže kao mačak u vreći, dok ja očajnički tražim onaj stari koji mi je bio dobar. I ne odnosi se to samo na razne deterđente i šampone, našlo bi se tu i sapuna, prehrambenih proizvoda, igračaka, kućanskih aparata, čak i bicikala i romobila, možda i automobila – onih običnih, mislim. Sve ide u nekakvu hiperprodukciju, nemilice se rasipaju resursi za proizvodnju sve nekvalitetnijih stvari. Volim i ja puno toga što se danas nudi, nisam neki manijak koji se zatvori u konzervu i urla protiv svega i svačega, ali iskreno vjerujem da u svim stvarima mora postojati mjera. Tako i u ovakvim marketinškim zahvatima koje sam gore spomenula. Željela bih da prevlada jedna druga struja, ona koja nudi kvalitetne proizvode koji se sami reklamiraju višegodišnjom uspješnošću na tržištu i samo se povremeno kupcima osvježi sjećanje određenim zahvatima. Na primjer Bajadere, (one Kraševe, naravno
). Poznajem ih od kad znam za sebe i oduvijek ih obožavam. A ukus im se nije promijenio. Zašto mijenjati pouzdanu recepturu kad je ova dobra? Prošle godine Bajaderesu bile neko vrijeme stalno prisutne u reklamama na televiziji i u drugim medijima – smjestili su ih u nove, još ljepše kutije i kutijice, omogućili fanovima kupnju šalova i kravata s prepoznatljivim dezenom (ne bih ja to nosila iz principa, no moram priznati da je lijepo napravljeno), a cijena je ostala gotovo ista u odnosu prema drugim proizvodima. To ja smatram uspješnim proizvodom. 
Mogla bih ovako unedogled. Svaka čast onome tko me je pratio do kraja. A pouka? Budimo umjereni, nemojmo uzimati samo zato što se nudi. Ovaj je svijet pun nemoralnih ponuda. Otvorimo oči i pokušajmo časno prošetati kroz tu prašumu. Jer sva ta ponuda postoji zbog nas. Ako mi kao pojedinci promijenimo potražnju, polako će se početi mijenjati i ponuda. Na bolje, nadam se.
Ispričavam se zbog većeg broja pogrešaka kojih sigurno ima, ovaj post objavljujem najvećom brzinom, prije nego što se blog ponovo onesvijesti (a možda i neće, moramo biti optimisti!
)
16.06.2006. u 20:33 | K | 15 | P | # | ^
ZMAJ
Kozmički letovi su bijeg od sebe,
jer lakše je dospjeti do mjeseca
nego doprijeti u vlastito biće.
C.G.Jung
Dok smo mladi privlači nas sve neobično,tajanstveno, udaljeno. Proučavajući egzotične krajolike zaboravljamo zastati i diviti se pitomoj livadi uz rub mirisne listopadne šume presjecane žuborećim potokom i ispunjene pjevom ptica i zujanjem buba. Kojem djetetu raskošan paunov rep ili metalno plavo tjelešce kolibrija nije zanimljivije od skromnog vrapca ili goluba kojeg može promatrati u vlastitom vrtu ili u parku. Također često radije putujemo u daleku prošlost proučavajući običaje drevnih naroda nego što smo spremni pažljivije pogledati manje privlačne dijelove suvremene civilizacije. Veličanstveni ostaci hramova i kazališta svakako su privlačniji nego industrijske zone i sirotinjske četvrti suvremenih metropola. A kad se nađe netko tko primijeti da je i u antičko doba većina ljudi zapravo živjela u siromašnijim četvrtima punim bučnih ulica, radionica, trgovina svega i svačega (često ne baš oku i nosu ugodnog), skloni smo odmahnuti glavom i krenuti dalje s razgledavanjem artefakata bogataškog života koji su se do danas sačuvali.
Poznajem ljude koji vole putovati. I ja se rado otputim dalje od svog dvorišta. No ima ljudi koji neprestano putuju pokušavajući bezbrojnim utiscima ispuniti prazninu koju nose u sebi i koju ne žele vidjeti, a kamoli priznati sebi i drugima. Oni često nisu u stanju uživati u običnim malim stvarima. Kao u svom starom postu o kornjači i zecu i ja obično radije biram kornjačinu viziju. Zašto? Jer volim detalje. Jer trebam mir i usmjerenost kako bih sagledala cjelinu. Ne želim projuriti kroz život u stalnom strahu da ću nešto propustiti i izgubiti, dok mi ono najvažnije izmiče pred nosom. Zato se nikad ne bih upustila u svemirski let samo zato da vidim čega sve u svemiru ima. Ima svega, kao što sam naziv govori. No ja to sve ionako ne bih stignla vidjeti i upoznati u trajanju svog ljudskog vijeka. Pročitala sam negdje da je svijet kao zmaj pokriven prekrasnim šarenim ljuskama. On nam pokazuje blještavi sjaj pojedinih ljuski koji nam onemogućava uvid u cjelinu. Kad jednom shvatimo prijevaru i pokušamo pogledati zmaja, on će se naljutiti i morat ćemo se s njim boriti. Tek nakon pobjede nad zmajem bit će nam dopušteno sagledati cjelinu.
Zato proniknimo u vlastito biće, borimo se sa zmajem kao sv. Juraj i pobijedimo ga kao arkanđeo Mihael i preko njegovog ugaslog tijela vječno ćemo gledati u lice Božje.
15.06.2006. u 08:41 | K | 18 | P | # | ^
KAMENOVANJE U 21. ST.
A Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: "Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?" To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti. Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen." I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam - i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: "Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?" Ona reče: "Nitko, Gospodine." Reče joj Isus: "Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti."
Iv. 8, 1-11
Pročitala sam jučer prilično neuvjerljivu priču o preljubniku osuđenom na smrt kamenovanjem. Neki je stranac u Ujedinjenim Arapskim Emiratima uhvaćen in flagranti sa sluškinjom u kući nekog bogataša (dotični bogataš ih je uhvatio i prijavio). Žena će se izvući s batinama jer je neudana, a njega su osudili na smrt kamenovanjem jer je, stranac, neupućen u šerijatsko pravo, priznao da je oženjen. Mislim da su vijest objavili zato što je u ovom slučaju na kamenovanje iznimno osuđen – muškarac. I stranac. Da se radi o ženi, bila bi to vijest za crnu kroniku lokalnih novina. Članak se može pročitati u vijestima i-portala. Umjesto vlastitog komentara stavila sam gornji odlomak iz Evanđelja po Ivanu.
Na to neugodno štivo naišla sam prčkajući po internetu dok sam prilično frustrirana uzalud čekala da se naš dragi blog.hr odblokira. Bilo bi mi neusporedivo ljepše lutati prostranstvima vaših misli i ostavljati komentare, no što je – tu je. Pozdrav!
12.06.2006. u 12:39 | K | 19 | P | # | ^
POŠTOVANJE
«Mama, zašto ljudi love kitove?» Pravo pitanje, sasvim na svom mjestu. Moj stariji sin i ja gledali smo dokumentarac o Ognjenoj zemlji. Ženka kita s mladuncem brčka se u hladnoj vodi blizu obale od crnog stijenja djelomično pokrivene snijegom. Kitica je držala rep iznad vodene površine, kao da ga odmara ili pokušava ugrijati. Dio čitanog teksta promakao mi je dok sam tražila prikladan odgovor. «Ljudima su nekad kitovi bili dragocjen izvor masti, kitove usi – kosti koristile su se za neke stvari koje se danas izrađuju od plastike, a neki dijelovi mesa mogu se i jesti. Danas kitolov više nije ni potreban ni pošten. Ljudi na posebnim brodovima radarima tragaju za jadnim životinjama i nemilosrdno ih ubijaju u velikom broju. Jedan kit živi otprilike koliko i čovjek i dugo mu treba da odraste i ima mladunce. Ovako će kitovi uskoro nestati, a nekad se činilo da ih ima neizmjerno mnogo...» Mali mi nije rekao da previše filozofiram, samo je gledao film, slušao i možda nešto upamtio...
Zapravo je svojim pitanjem dirnuo u žicu koja je oduvijek osjetljiva. Lutajući blogovima ovih sam dana nekoliko puta naišla na misao – kako o životinjama brinemo više nego o ljudima, što se ne bi smjelo događati. Ti komentari i izjave bili su opravdani u kontekstu u kojem su se nalazili. Ni ja dobrobit životinja ne bih pretpostavila dobrobiti ljudi, čovjek ipak ima prednost. Znam kako nas agresivne kampanje raznih boraca za prava životinja mogu iritirati. Naše je društvo puno nepravde i nasilja, pa tko bi onda brinuo za nepravde nanesene životinjama. To ćemo lijepo ostaviti za dan kad nama bude dobro, kad budemo bogatiji, zadovoljniji, sretniji... No hoćemo li ikad biti bogatiji, zadovoljniji, sretniji? Sve su to uglavnom subjektivne kategorije. Bogatiji smo onog časa kad shvatimo da to već jesmo, a zadovoljniji i sretniji – neki su to iz dana u dan jer si uspijevaju to dopustiti, dok drugi čekaju veliko zadovoljstvo i sreću, previđajući ono što im je na dohvat ruke. To naravno ne vrijedi za istinsko materijalno siromaštvo i veliku nevolju – čega uvijek ima i bit će, no to bi već bila tema za drugi post.
Zašto, nakon što učinim ono što mogu za ljude oko sebe, ne bih učinila nešto i za životinje, ili biljke? Zašto ne upravo sada, sutra će možda biti prekasno. Nakon što sam se po svojim mogućnostima materijalno i emocionalno pozabavila članovima obitelji, roditeljima, suradnicima, prijateljima, susjedima, pruživši im ono što u danom trenutku mogu pružiti (ponekadje to više, a ponekad meni treba pomoć ), odnijela suvišnu robu u Caritas ili Crveni križ, možda udijelila koju kunu prosjaku bez nogu ili djevojci koja mi je uljepšala dan svirajući harmoniku u tramvaju, nakon svega valjda mogu dio svog vremena, novca i emocija ponuditi stvorenjima koja nas okružuju, a nisu naše vrste. U Bibliji piše da je Bog stvorio čovjeka na sliku i priliku svoju i dao im vlast nad ostalim stvorenjima. Čovjek je to sebi protumačio na svoj način. Ne vjerujem da bi Stvoritelj odobrio mnoge naše postupke prema svojoj kreaciji – životinjama, biljkama, zemlji. Primjera ima bezbroj, da navedem samo neke koji mi u ovom trenutku padaju na pamet.
Iskorištavanje životinja. Već sam izraz tipa proizvodnja mesa bode mi uši. Proizvodnja zakovica, proizvodnja cementa, proizvodnja vrtnih patuljaka, sve mi je to prihvatljivo. Ali proizvodnja mesa? Pa koga mi tu zavaravamo, osim samih sebe! Recimo onda: uzgoj goveda za meso ili za mlijeko, uzgoj svinja, peradi, kunića, činčila,... ne, nikako proizvodnja!
Uzgoj se pojavio prije nekoliko tisućljeća kao napredak u odnosu na lov. Čovjek više nije trebao izlagati svoje zdravlje i život opasnostima traganja, potjere i lova. Pripitomio je životinje, hranio ih, pojio, brinuo se za njihovu dobrobit, a one su mu za uzvrat davale prinos u mlijeku, jajima, vlastitom potomstvu, radu na poljima i u šumama i na kraju ga nahranile vlastitim mesom. Dok je čovjek lovio, osjećao je poštovanje prema svom plijenu. Većina lovačkih naroda imala je obrede kojima je molila za uspješan lov, a kad je plijen bio uhvaćen, ti su ljudi zahvaljivali duši ubijene životinje što se žrtvovala kako bi oni mogli živjeti. Njihova su tijela s poštovanjem iskorištena do posljednjeg truna – za hranu, odjeću, stambeni prostor, oružje...
A danas – ponašamo se kao onaj čovjek iz basne koji je ubio kokoš koja mu je nesla zlatna jaja, samo da bi se dokopao još većeg bogatstva. On je sve izgubio. A mi? U takozvanom intenzivnom uzgoju nema više nimalo poštovanja, da o ljubavi ne govorimo. Ne tako davno meso se jelo nedjeljom i blagdanima. Životinje su živjele u ljudskoj blizini i uzgajane su s određenim poštovanjem, nerijetko i ljubavlju. Danas se meso često jede svakoga dana, a većina ljudi koje poznajem kupuje samo bolje komade mesa – but, plećku, kare, razne filee... Sjećam se kako prije petnaestak godina moja radna organizacija nije mogla naručiti junetinu preko sindikata jer smo se svi predbilježili za but, a mesar od kojeg se meso dobavljalo očito je imao problema što će s ostalim dijelovima. Tada sam postala svjesna naše probirljivosti. Zbog nje se uzgaja sve više i više životinja, a ostaje sve više klaoničkog otpada. Ne želim ovdje razvijati misli o sječi kišnih šuma, o tome koliko se žita može proizvesti vodom koju potroši govedo za samo jedan dan, koliko tzv. proizvodnja mesa zagađuje okoliš životinjskim izlučevinama, kako se trujemo antibioticima koji se daju da životinje u uzgoju ne bi obolijevale, sve se to može vrlo opširno naći na stranicama društava za zaštitu prirode. Netko će napomenuti koliko djece i odraslih umire od gladi svake minute – no možda bi se i taj broj smanjio kad bismo dio resursa umjesto u mesnu industriju preusmjerili u proizvodnju biljne hrane koja je jeftinija i izdašnija. Nemojmo uvijek mijenjati temu i nemojmo da nam to služi kao izgovor da i jedno i drugo pitanje gurnemo pod tepih.
Ne želim ovdje zagovarati strogo vegetarijanski pristup koji većini ljudi ionako ide na živce (možda upravo zato jer znaju da su vegetarijanci barem donekle u pravu?). Znam da postoje studije koje dokazuju da se ljudski mozak razvio nakon što su naši preci počeli konzumirati meso. I vjerujem u to. Bjelančevine životinjskog porijekla i danas su potrebne za zdrav razvoj djeteta i u nekim drugim životnim razdobljima. No njih ima i u mlijeku i mliječnim proizvodima, i u jajima. Sadašnje pretjerivanje u potrošnji industrijski proizvedenog mesa (fuj, kakav izraz!) sigurno ne doprinosi razvoju mozga – možemo čak i zaraditi rupe u njemu ako konzumiramo prione iz krava zaraženih kravljim ludilom.
Počela sam s kitovima, a došla do kravljeg ludila. Mogla sam tako pisati i o nemilosrdnom trošenju nenadoknadivih prirodnih resursa – fosilnih goriva. Njihova količina je ograničena, zagađuju okoliš od zemljine površine do visokih atmosferskih slojeva. Nije li to umišljenost i kratkovidnost – tolika potrošnja u samo jednoj ili dvije generacije, a tolika šteta.
Nekad su se od kitovih usi (takozvane riblje kosti) izrađivali korzeti i kišobrani, od slonovih kljova djeljale su se biljarske kugle i razni ukrasni predmeti. Usi i kljove uspješno je zamijenila plastika u brojnim pojavnim oblicima, no što se dogodilo – slonovi i kitovi još su ugroženiji nego prije. Zašto? Čini se zbog najobičnije obijesti i sebičnosti. Shvaćam da netko mrzi i ubija dupine jer uništavaju mreže za ribolov od kojih prehranjuje sebe i obitelj, da domoroci ne vole slonove koji im uništavaju vrtove i njive i žele ih ubiti. No što je s nama, konačnim korisnicima svih mogućih i nemogućih proizvoda koji u sebi sadrže komponente dobivene na neprirodan ili asocijalan način (o potplaćenom, gotovo robovskom radu nisam rekla ni riječi, a ima toga dosta)? Ne bismo li mogli nešto učiniti smanjenom potrošnjom nekih proizvoda?
Puno sam napisala i nekome će se učiniti sve skupa bez glave i bez repa, kao loš propagandni materijal. Nemojmo odmahnuti rukom, kao, mi tu ionako ništa ne možemo. Jer možemo. Ja u to vjerujem. Vjerujem u moć pojedinca da mijenja svijet u kojem živi. Ne na silu, nego svojim djelovamnjem i vlastitim primjerom. Nikad neću demonstrirati pred klaonicom ili laboratorijem u kojem se vrše pokusi nad životinjama. Neću šarenim brodićem jurišati na goleme tankere koji prevoze svoj odvratni teret. No zato neću kupovati suvišne stvari u kojima se te štetne tvari upotrebljavaju. Ne kažem da ih neću uopće kupiti – to bi bilo previše isključivo. Voljet ću svog psa i diviti se biljkama koje nas svojim zelenilom i cvijećem razveseljavaju u našim gradovima. Ponekad ću pokupiti papirić koji je netko nepažnjom ili nemarom odbacio. Pokušat ću biti dobre volje i nasmiješiti se ljudima koje sretnem. Podsjećat ću se da je sve što me okružuje djelo Božjih ruku. Zato ću osjećati poštovanje u trenucima kad sam to u stanju. To je kap u moru, reći će netko. Da, ali i ocean se sastoji od kapi. A recept djeluje. Samo jedan primjer. Otkako uporno skupljamo izmet za svojim psom, u naselju se povećao broj onih koji to isto čine. Možda im je prije bilo neugodno. Ili se nisu sjetili.
A kitovi plivaju hladnim morskim vodama i dopuštaju da im se divimo. Zar to nije prekrasno?
09.06.2006. u 07:51 | K | 14 | P | # | ^
MOLITVA
Ja mislim, čak znam, jer sam to iskusio, osobito u djetinjstvu, da je ljubav prema ljudima prirodno stanje duše, ili, još više, prirodan odnos prema svim ljudima, i kada je on takav, onda ga ne zapažaš. On se zapaža tek onda kada ne voliš (nije da ne voliš, već se bojiš) koga.
Lav N. Tolstoj (Uspomene)
Odložimo sunčane naočale. Pretamne su. U njihovoj bezdanoj sjeni sakupljene su sve boli, sve uvrede, sve žalosti koje su nam nehotice ili namjerno nanijeli bližnji tijekom godina našeg odrastanja. I boli, uvrede, žalosti koje smo mi nanijeli bližnjima...
Bože, kad bih samo na trenutak mogla ugledati to čisto svjetlo nebeske ljubavi, ne bih žalila ostatak života provesti slijepa slaveći Tvoje ime!
06.06.2006. u 23:27 | K | 16 | P | # | ^
TRI ZELENE GRANČICE
Danas sam ponovo pročitala priču. Priču koja je na neobičan način odigrala ulogu u mom životu. Kad sam je prvi put susrela imala sam manje od deset godina. Našla sam je u staroj knjižici Grimmovih priča za djecu. I ljutila sam se na nju. Upamtila sam je zbog te ljutnje. Pročitajte ako imate vremena i volje, onda ćemo dalje.
Bio nekoć pustinjak, koji je živio u šumi na podnožju jednog brda i provodio dane u molitvi i dobrim djelima, te Bogu na slavu nosio svake večeri nekoliko vjedrica vode na brdo. Mnoga životinjica napojila se tom vodom, a mnoga biljka osvježila, jer na brdu puše vazda vjetar, koji isuši zemlju, a ovuda visoko kruže i plašljive ptičice, što bježe od ljudi i traže kapljicu vode da se napoje.
Kako je pustinjak bio veoma pobožan, dolazio bi k njemu Božji anđeo, koji je brojio njegove korake i pomogao mu pri djelu, a nakon svršena posla donosio mu hranu baš kao što je ono po Božjoj odredbi gavran hranio proroka. Kad je pustinjak u svojoj pobožnosti dosegao visoku starost, dogodi se da je jednoć vidio iz daleka kako nekoga jadnoga grješnika vode na vješala. On promuca onako za sebe: «Eto, pravo mu je!...»
S večeri, kad je opet nosio vodu na brdo, ne pojavi se Božji anđeo koji ga je običajno pratio, a nije mu donio ni hrane. On se prepadne i stade ispitivati svoje srce, nije li čime zgriješio, da je razljutio dragoga Boga, ali nije se mogao dosjetiti ničesa. Sad nije od tuge i žalosti ni jeo ni pio, nego se bacio na zemlju,moleći se Bogu danju i noću. I kad je tako jedared u šumi gorko plakao, čuo je ptičicu koja je prekrasno pjevala. To ga je primirilo, pa reče: «Kako samo veselo pjevaš! Na tebe se ne srdi dragi Bog. Ah, da mi znadeš reći, čime sam Ga uvrijedio, da se pokajem i da mi se srce opet razveseli.» I gle, sad progovori ptičica: «Nijesi učinio pravo kad si osudio onog jadnika što su ga vodili na vješala; zato se srdi Gospodin na te, jer On sam sudi. No ipak, ako se pokaješ i požališ na svoje grijehe, On će ti oprostiti.» - Pri tom se stvori kraj njega Božji anđeo, a imao je u ruci suhu granu, te mu reče: «Ovu suhu granu nosit ćeš tako dugo sa sobom, dok iz nje izrastu tri zelene grančice, moraš da je mećeš pod uzglavlje noću, kad legneš na počin. Svoj krušac isprosit ćeš si po kućama, ali ni u jednoj kući ne smiješ da ostaneš više od jedne noći. To je pokora, koju ti je naložio dragi Bog.»
Sad uze pustinjak onu suhu granu i pođe s njome natrag u svijet, u kome ga već davno nije bilo. Nije ni jeo ni pio što su mu dobri ljudi davali, a mnoge mu prošnje nijesu uslišali i mnoga mu vrata ostadoše zatvorena tako, da je prošlo po više dana, a da nije okusio ni mrvice kruha.
jednoć je od jutra do noći obijao vrata, no nitko mu nije štogod dao, niti ga primio na noćište. On pođe daleko u šumu i tu nađe najzad jednu pustu spilju, u kojoj je sjedjela neka stara žena. Pustinjak je nagovori: «Dobra ženo, pridržite me noćas u svojoj kući!» Žena mu odgovori:»Ne, to ne smijem sve kad bih i htjela. Imam tri sina, a oni su divlji i zlobni, a kad se vrate sa svoga razbojničkoga posla i da vas ovdje nađu, ubili bi i vas i mene.» Pustinjak će na to: «Samo vi mene pustite ovdje, oni neće ništa na žao učiniti ni vama ni meni.» A žena kojoj se starac smilio, dade se sklonuti na to. Čovjek se legne pod stepenice i stavi pod uzglavlje svoju suhu granu. Čim je to starica opazila, upita ga, čemu to čini, a on joj ispriča da za pokoru nosi sobom ovu suhu granu, koju noću meće pod uzglavlje. Uvrijedio je Gospodina, kad je osuđivao nekoga jadnoga griješnika, što su ga vodili pred sud. Sad se žena gorko rasplače i reče: «Ah, kad Gospodin kazni već jednu jedinu riječ, što li će tekar biti s mojim sinovima, kad dođu pred Njegov sud!»
Oko ponoći vratiše se razbojnici larmajući i vičući u sav glas. Napališe vatru i kad se spilja osvjetlila, opaziše pod stepenicama čovjeka gdje spava. Razljutiše se i napadoše majku vičući: «Tko je taj čovjek? Nijesmo li zabranili, da nikoga ne puštaš u nutar?» A majka će na to: «Pustite ga, to je ubogi grješnik, koji čini pokoru!» - Starac se digne, te im ispripovijedi, kako je jednom jedinom riječi uvrijedio dragoga Boga, kako se Bog rasrdio na nj, pa sad mora da okaje taj svoj grijeh. Razbojnike je ta pripovijest tako dirnula, da su se osvijestili, te iskreno stali kajati za svoje grijehe. A pustinjak je opet legao pod stepenice i slatko zaspao.
Izjutra našli su ga mrtva, a na suhoj grani pod njegovom glavom izbite tri posve svježe i zelene grančice. Gospodin mu se opet smilovao, te ga pozvao k sebi.
Kako je Gospodin mogao biti tako nepravedan, kako je samo mogao tako kazniti nesretnog pustinjaka zbog jedne jedine promrmljane rečenice, nakon što Mu je ovaj posvetio cijeli svoj život...? - Tako je cvilila moja uplašena djetinja duša. Kasnije nisam o tome puno razmišljala, no priču nisam nikad zaboravila, i dalje je ne shvaćajući. Prošle su godine, odrasla sam, zaposlila se, još sam bila u roditeljskoj kući kad je počeo rat. Jednoga dana gledajući strahote ratnih zbivanja na TV-u iznenada mi je ta priča bljesnula u svoj svojoj punini. Ne, nemoj osuđivati! - rekla je. Stani! Ima dovoljno drugih koji osuđuju. Postoje mnogi pristupi užasnom svijetu koji nas okružuje. Potraži ih, kao da mi je govorila.
Zaista, počela sam tražiti. Mnogo sam puta zalutala. Bezbroj puta pogriješila. Još uvijek griješim. No možda, jednoga dana, i ja pod svojim uzglavljem nađem tek prolistalu zelenu grančicu...
05.06.2006. u 19:00 | K | 13 | P | # | ^
KALEIDOSKOP
Čitam na i-portalu (donedavno iskon) članak o piramidama u BiH. Stvar je prerasla u međunarodnu znanstveno-popularnu atrakciju. Uistinu ne znam što bih o tome mislila. Pokazalo se da je početni entuzijazam nekih ljudi prevladao sveopću skepsu i uspio privući pažnju do te mjere da se na ideji počelo konkretno raditi. Vidjela sam na njihovoj vlastitoj stranici rezultate prvih iskapanja – u svakom slučaju djeluju zanimljivo.
No nisam htjela pisati o samoj toj temi nego o jednoj vrsti umišljenosti koja je karakteristična za nas ljude. Nije namjerna niti zlobna, ali isključuje mnoge stvari koje nisu prisutne ovdje i sada, koje ne možemo okom vidjeti i rukom opipati. A kad se nađe neki vizionar i ukaže na neobične stvari koje nam leže na dohvat ruke i pozivaju da ih istražimo, mi ga proglasimo ludim. Možda on i jest lud, no zašto mu ne dopustiti da svoju viziju iznese do kraja pa da onda prosudimo.
Prošlost je nešto iza nas do čega možemo doprijeti samo posredno. Zato u znanostima koje se njome bave ima puno nagađanja, a svaka se hipoteza pažljivo i na više načina provjerava dok ne postane općeprihvaćena. To ne znači da ona postaje automatski točna. Postoje ljudi koji vole slagati povijesne ili arheološke puzzle, ne obazirući se previše na službene stavove.
Moram priznati da mi je zbog ljubavi prema čitanju kroz ruke prošao velik broj blago rečeno neobičnih knjiga – mislim na one s područja publicistike. Ta djela obično čitam s određenim oprezom, da me oduševljenje autora ne bi dovelo u napast da olako povjerujem u nešto što naprosto nije točno ili je već opovrgnuto. Odmah se ograđujem od napasnih ili senzacionalističkih pisaca kao što je E. v. Daneken koji mi se zamjerio još u djetinjstvu kad sam željna dobrih dokumentaraca gledala u njegovu zanesenu oznojenu facu dok je tražio vanzemaljce na svim mogućim i nemogućim mjestima. Volim ona oprezna i nenametljiva prezentiranja koja nam omogućavaju da sami prosudimo hoćemo li prihvatiti ponuđeno ili ne. Moja omiljena knjiga te vrste još uvijek je Kon Tiki Thora Heyerdahla.
U potrazi za zanimljivostima iz prošlosti možete katkad naići na nevjerojatne ideje. Jednom sam u knjižnici posudila neku knjigu koja se naizgled bavila starim Egiptom. Privukle su me lijepe korice i naslov koji je obećavao otkrivanje korijena kršćanstva – znamo da su mnoge lijepe kršćanske ideje postojale i prije Krista. Takve knjige ponekad uzmem i počnem ih čitati - ako mi se ne sviđaju, nakon nekoliko desetaka stranica odustanem i vratim ih nepročitane. Ova knjiga djelovala mi je «normalno» do oko pedesete stranice, a onda sam iznenada shvatila što autor pokušava – dokazati da je Mojsije bio faraon Ehnaton, a njegov sin Tutankamon ni manje ni više nego – Isus! Gotovo sam je odmah zavitlala u neki kut, no onda me upravo apsurdnost zamisli navela da nastavim znatiželjna kako će to izvesti. Autor je korak po korak dokazivao svoju nedokazivu hipotezu i izvukao se bez velikih nelogičnosti, prkoseći naravno povijesnim, arheološkim, teološkim i svim mogućim priznatim teorijama. To je pravi primjer onog povijesnog puzzlea koji sam prije spomenula. Naravno da me nije uvjerio u istinitost svojih tvrdnji, nego samo u visoki domet svoje domišljatosti. A što se mog vjerskog uvjerenja tiče – ono zbog ovakvih upadica nimalo ne trpi, jer je podložno isključivo mom unutarnjem doživljavanju. Vjera je stvar čovjekovog emocionalnog bića, a ja knjige ove vrste čitam racionalno.
Počela sam pisati o našoj umišljenosti - kako mislimo da smo prvi, jedini, najpametniji i najnapredniji u ovom dijelu svemira, kako teško prihvaćamo sve što odudara od nekakve dogovorene normale, a kako lako upadamo u pretjerivanja ako se upustimo u slobodni prostor izvan te sigurne zone ograničene trenutnim stanjem našeg uma. Dokazuje li ta pojava da je ovaj naš svijet sa svojom prošlošću i budućnošću nešto neuhvatljivo, poput kaleidoskopa u kojem svatko vidi prekrasan, ali uvijek drugačiji uzorak, mozaik od šarenih stakalaca? I možemo li mi, možda, birati svijet u kojem ćemo živjeti? U tom slučaju predložila bih da odmah počnemo zamišljati svijet bez ratova, gladi, bolesti, zagađenja... Možda nam se ostvari.
03.06.2006. u 00:31 | K | 18 | P | # | ^
