...................................
I on se vrati lisici.
- Zbogom – reče on.
- Zbogom – reče lisica. – Evo moje tajne. Vrlo je jednostavna: čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo.
- Bitno je očima nevidljivo – ponovi mali princ da bi zapamtio.
- Vrijeme što si ga izgubio za svoju ružu čini tu ružu tako dragocjenom.
- Vrijeme što sam ga izgubio za svoju ružu... – ponovi mali princ da bi zapamtio.
- Ljudi su zaboravili tu istinu – reče lisica. – Ali ti je ne smiješ zaboraviti. Ti postaješ zauvijek odgovoran za ono što si pripitomio. Ti si odgovoran za svoju ružu...
- Ja sam odgovoran za svoju ružu... – ponovi mali princ da bi zapamtio.
Antoine de Saint-Exupéry: Mali princ
A mi? Što smo sve u životu susreli, uložili svoje vrijeme i srce, a onda otišli i zaboravili? Koliko je među tim zaboravljenim stvarima onih bitnih, životno važnih, izgubljenih u svakodnevnoj buci i strci oko nevažnih stvari! Prije ili kasnije zastajemo osjećajući da smo prazni, da nam nešto važno nedostaje. Onda se prisjećamo onoga što nas je pripitomilo. Je li to draga osoba, možda netko tko nas nije uspio zadržati dok smo se mimoilazili, a želio je. Možda stvar koju smo voljeli, drvo pred roditeljskom kućom koje je srušila oluja, drvena ograda stare kuće na mjestu koje sad niče nova višekatnica ili nešto drugo... Oni su ovdje, u nama i čekaju našu pažnju. Ne, ne treba zaboravljati. Kažu da vezanosti nisu dobre. No to se odnosi samo na one vezanosti koje nas sputavaju u životu. Zanemariti sjećanja na ono što smo voljeli znači zanemariti sebe, zametnuti bitan dio svog unutarnjeg bića. Blještavilo ovog užurbanog svijeta pokušava nas natjerati u zaborav. Naoružani ljubavlju vratimo se i pogledajmo u sebe, pogledajmo dobro. Onda odlučimo i preuzmimo svoju odgovornost. Tek tada ćemo uistinu krenuti naprijed...
Post je objavljen 21.06.2006. u 22:35 sati.