Vrane
Sjedila sam za kuhinjskim stolom ispijajući posljednje gutljaje prve jutarnje kave i promatrala kako dvije vrane donose grančice gradeći gnijezdo pri vrhu obližnje breze. Nije mi se to sviđalo. Na rubovima naselja rastu kanadske topole i drugo veliko drveće načičkano gnijezdima ovih ptica pjevica neugodna glasa. Ako se ovaj par naseli za stalno u našem susjedstvu, vjerojatno će privući još neke ptice iz svog jata koje će naći svoje mjesto za podizanje mladunaca na okolnom drveću. Već sam zamišljala jutarnja buđenja uz njihovo promuklo graktanje, umjesto milozvučnog pjeva kosova koje volim. Nisu samo njihovi glasovi u pitanju, nije mi draga njihova prisutnost ni zbog ptica pjevica koje često postaju njihovim plijenom. Sjećam se kako sam prije nekog vremena počela u proljeće i rano ljeto učestalije nailaziti na mrtve ptice, uglavnom mladunce, napola pojedene na nekim mjestima u naselju. U sebi sam optuživala mačji rod, premda me začudilo što su mačke iznenada počele tamaniti tako velik broj ptica, a ja sam oko sebe viđala sve manje tih četveronožaca. Slučajno sam svoje sumnje spomenula gospođi koju sam često susretala u šetnji sa psom. Nisam ni znala da ljubazna gospođa koja svakodnevno čuva i izvodi psića svoje unučice kod kuće ima i mačku. Pomalo uvrijeđena. ali sa željom da me pouči, odmah mi je objasnila – ona svog mačka ne pušta iz stana, a za pokolj malih ptica krive su vrane koje je i sama promatrala kroz prozor kako se bave lovom. Ubrzo sam se uvjerila na svoje oči, jer kad je jednog od slijedećih jutara moja Nera zalajala na nešto u parku, s drveta je uzletjelo nekoliko vrana, a na tlo pored pješčanika palo je oglodano i osakaćeno tjelešce male ptice. Također mi je tih dana mama pričala kako se ljuti na vrane jer ubijaju ptice pjevice koje tata već godinama hrani u vrtu.
Nisu samo loša iskustva obilježila moj odnos s vranama. Naprotiv. Čitala sam u mnogim pričama kako su vrane pametne ptice. Najdraža mi je bila vrana iz Andersenove priče Snježna kraljica koja je pokušala Gerdi pomoći da pronađe otetog Kaya (bio je to gavran, zapravo, no imao je prijateljicu vranu). Ponekad sam ih gledala kako šeću s noge na nogu nekim travnjakom ili ledinom tražeći hranu. Obično primijete da ih gledam, nagnu glavu, procijene jesam li opasna i polako odu dalje. Oduševila sam se kad sam prvi put vidjela kako vrana baca orah s visine na beton i vraća se kako bi ga pojela. Ako se nije razbio, uzima ga u kljun i ponovo uzlijeće na neki stup ili drvo kako bi ponovila operaciju. Dotad sam o tome samo čitala u knjigama. Sad već poznajem mjesta gdje rastu orasi i ponekad ujesen namjerno prođem onuda kako bih vidjela taj prizor.
Vrane mogu biti i zastrašujuće kad zimi u velikim jatima lete s jednog mjesta na drugo, njihovo graktanje tada priziva jezive prizore iz slavnog Hitchcockovog filma u misli. Vrane i gavrani često igraju zastrašujuću ulogu vjesnika strave i smrti u umjetnosti. One su i pjevice i mudraci i lovci i lešinari i brižni roditelji i svađalice i kućevna bića koja očajavaju kad im se s drveća uklone gnijezda i ne znam više što bih dodala, no upravo me svojom svestranošću pomalo podsjećaju na ljude i na naše društvo puno paradoksa, na oblike zajedništva kakve i priroda poznaje i priznaje kao jednu od mogućnosti, možda ne najbolju, no ipak onu koja postoji i treba postojati, premda ne nužno i opstati.
Vrane s početka priče vratile su se danas u svoje gnijezdo i počele ga uređivati. Vidjela sam ih sa svog mjesta za stolom kad sam sjela, otvorila stranicu i pomislila kako ne znam o čemu bih mogla pisati na novom lijepom računalu. Zapazila sam pokret na rubu gnijezda i osjetila da su zaslužile nekoliko riječi ovdje. Ne, nisu dovele svoje prijatelje i rođake u našu blizinu, veliko jato i dalje se zadržava na rubu ledine koja okružuje kineziološki fakultet. Njihovo povremeno glasanje može se podnijeti, a ljutnja zbog neuspjelog pokušaja upada u duplju s mladim ptićima na drvetu preko puta našeg balkona splasnula je kad sam gledala kako brižno bdiju nad svojim vlastitim mladuncima na vrhu drveta. Jesu vrane, ružno se glasaju i crne su, ali su pametne i moraju nešto jesti, sviđalo se to nama kao kad ljušte tvrde orahe ili ne sviđalo kao kad nailazimo na njihove napola izjedene krilate žrtve… Žive i dopuštaju drugima da žive – dok ne ogladne.
Slika preuzeta ODAVDE
25.03.2009. u 22:36 | K | 53 | P | # | ^
Baš sam to htjela reći - svojim osobinama podsjećaju na ljude i upravo im ta svestranost daje na zanimljivosti. Iskreno, nisam za sve te karakteristike ni znala pa sam usput kod tebe naučila nešto novo. :) Ali kod tebe uvijek bude tako - ili naučim nešto novo ili se raznježim nad nekim tvojim nostalgičnim opisom. Lijepo... :)
| Kinky Kolumnistica | 25.03.2009. u 22:57
meni se definitivno ne sviđaju. niti zimi niti u bilo koje drugo godišnje doba. ni kao pojave, ali niti svojim glasanjem. nisam ih imala prilike promatrati iz blizine, ali... tvoj je opis jako zanimljiv i sa zanimanjem ga pročitah... ipak - kosovi, lastavice i ine pjevice... to je za moju dušu..
međutim: želim spomenuti novo računalo ;))) srce mi zaigrala.. trebala sam se baviti tehnikom, mnogi mi rekoše....
hvala za ovaj prelijep post koji je bio prilično edukativan (a koji tvoj nije?) - i za vrlo zanimljiv komentar kod mene... u pravu si... baš se tako nekako osjećam...
pusa i pozdrav, mila!| posoljeni zrak | 25.03.2009. u 23:30
Ne mogu ih vidjeti očima, bile zanimljive, pametne ili ne. Što dalje, to bolje. Jednom je i pred mamu i mene vrana ispustila izmrcvarenu ptičicu...
| bivša apstinentica | 26.03.2009. u 03:28
Prvi put sam ih zaista vidjela kod nas u doba rata. I one su pobjegle s okupiranog teritorija i zacrnile sve kvartove a naročito stabla uz rivu!
| ljelja | 26.03.2009. u 07:53
Vrana nas je prije mjesec dana koštala 2.600.- kn, jer na se na sred auto-ceste zabila u auto inapravila navedenu štetu.
| champs-elysees | 26.03.2009. u 08:48
Odličan tekst!! Volimv rane, ali mislim da je to zbog onog filma Vrana, kojeg sam mnogo puta gledala dok sam bila srednjoškolka!! Nekako osjećam strahopoštovanje prema njima...i kod nas u šumi ih ima mnogo, ali su "pristojne", ne urlaju puno, ne primjećujem mrtve ptičice po dovrištu... Voljela sam ih promatrati u parku kako se bore s orahom, i isto sam vidjela da baca orah s drveta, onda doleti do njega, malo ga kljunom izlupa i onda sve ispočetka, ako ga nije razbila...Sve te životinje trebaju živjeti, pa tako i one!!
Pozdrav lijepi| Brunhilda | 26.03.2009. u 09:39
to su fascinantne pice, gledao sam kako razbijaju orahe bacajući ih na pločnik s visine. ima ih posvuda, ali ne možemo se postovjetiti s njima - posve su nam strane, kao da je riječ o kukcima ili bićima iz morskih dubina. kao mistični redovnici obuzeti poslovima kojih se drugi boje
| pametni zub | 26.03.2009. u 10:47
Vrane su inteligentne ptice i volim ih zbog toga. Meni nikad nisu izgledale ružne ...
| misko | 26.03.2009. u 11:52
meni su drage.
vrane spadaju među najinteligentnije ptice a prilično dug životni vijek (prema nekim podatcima čak i do 40 godina) omogućuje im da tijekom života uče. vrane pripadaju u hemerofile, tj. vrste koje se izuzetno dobro prilagođavaju životu u blizini čovjeka.
a za njihov sve veći broj u gradovima krivi smo sami, privlačimo ih nekontroliranim razbacivanjem hrane.
zamjeramo im glasanje, no meni je njihov pjev daleko milozvučniji od buke gradskog prometa. i, mislim kako im ne bismo smjeli zamjeriti to što pojedu koju mladu pticu pjevicu, pogotovo ne nakon što smo mi sami upravo ručali pohanu piletinu, meso janjeta ili praseta ...
a da ne govorim da ima ljudi koji ptice pjevice također smatraju ukusnim zalogajem.
ti si, draga aquaria, istaknula i 'dobre' osobine vrana, no mnogo je ljudi koji će vidjeti samo njihove 'loše' osobine i zalagati se za protjerivanje vrana iz gradova, ljudi koji neće protestirati na akcije nehumanog sklanjanja njihovih gnijezda u vrijeme dok su u njima još uvijek ptići.
mislim da bismo mi, ljudi, morali prestati misliti kako je planet na kojem živimo stvoren samo nas radi. takvo antropocentrično gledište do sada je rezultiralo zastrašujućim smanjivanjem broja životinjskih i biljnih vrsta.
a svijet u kojem biološka raznovrsnost nestaje, svijet je kojem prijeti propadanje.| rU | 26.03.2009. u 14:09
vrane su tak brrrr creeeepyyyy ne voliiim
| slaven178 | 26.03.2009. u 18:21
evo sad razmišljam i ne mogu se sjetit je sam li ikad uživo vidjela vranu, zanimljiv post :))
| slatko grko | 26.03.2009. u 22:59
Zanimljiv post o vranama, koje sam jučer vidio i čuo dok sam šetao šumicom van grada i usput tražio šparoge. Inteligentne ptice, u koje spadaju gavrani i svrake. (zbog pesticida i manjka hrane u okolini sve više nastanjuju gradove gdje nalaze hranu oko smetlišta)
| gogoo | 27.03.2009. u 00:13
Ni ja ih baš ne volim čuti ili vidjeti, ali ne mogu se poništiti. I one su dio prirode, imaju svoj život koji žive kako najbolje znaju - kao i svi mi.
Pozdrav i nadam se da su ti proradile slike. .-)))| gustirna | 27.03.2009. u 01:59
Vrane i ja povezujem sa horor filmovima, to su mi jednostavno nametnuli. Kao neku pticu zlosutnicu.
Međutim, one samo žive svoj život. Koliko je dobro istrebljivati ih, ne znam. Mislim da RU ima pravo, nije ovaj planet stvoren samo za ljudsku vrstu.
To što se ružno glasaju je njihov način. Poznam i neke ljude koji se jako ružno glasaju, no zbog toga ih još nisu potamanili.| *Kora* | 27.03.2009. u 09:34
ma, kao i sve što živi, i one moraju preživjeti....iako, iskreno, mislim da ih se u gradu nakupilo malo previše.... najgore mi je kad jutrom naletim na cijelo jato koje nekim čudnim letom prelijeće ispred mene... ma, ne volim ih vidjeti....ali, kako kažeš, i one trebaju preživjeti, podići obitelj.....:)
i, sretno sa novim, lijepim...računalom:))))))))))))))))
lijep ti pozdrav i ugodan dan želim;))))| smotani | 27.03.2009. u 09:54
to je prirodni hranidbeni lanac, a nema ništa ljepše i savršenije od prirode.
| fulvus | 27.03.2009. u 10:59
E, kak dobar postić!:-)
Da, i ja sam promatrala vrane; a kaj je najbolje - imamo dva oraha u dvorištu pa sam imal i to prilike vidjeti, kako se snalaze i otvaraju si orahe bacanjem sa visine...Da, i podsjetila si me na jednu od najdražih priča, koju mi je mama još pričala kad sam bila mala; zaista, i Kaya se podsjetih - hvala ti! :-)
Nisam znala da vrane zapravo love male ptičice!kaj nisu one zapravo strvinari?Viš, viš...mada, reakno, primjetila sam i sama nekak smanjenje broja manjih pjevica, a povečanje broja vrana kod mene u kvartu(Maksimir).Sada se stanje malo ipak popravilo u korist kosova, nadam se da će se to tak i održat!| Mist_Dragonlady | 27.03.2009. u 11:13
Eh, ja volim i vrane i gavranove i čavke i švrake i cijelu tu glasnu graktavu familiju.
Ne smeta me ni što su polumesožderi ni što jedu mlade ptića jer su one samo dio ravnoteže u prirodi i bez njih svijet ne bi bio jednako lijep :)))| Bugenvilija | 27.03.2009. u 11:18
Za moj "odnos" spram vrana zaslužne su predrasude,
u prvom redu film "Ptice" koji sam gledala u vrijeme dok
još nisam mogla percipirati kako je to umjetnost i kako
je mogućnost da se uistinu dogodi zapravo minimalna ;))))
i riječi moje bake da su to ptice - zloslutnice.
Hranidbeni lanac razumijem i jasno mi je kako se tako postiže
ravnoteža u prirodi, no zbunjuje me jedna činjenica .... mi ljudi,
također smo mesojedi i na našoj trpezi završava sijaset malih, slatkih
životinjica,( čak, vrlo često ostatke ljudskoga obroka također pronalazimo u
parkovima, na ulicama), no mi imamo opravdanje u tome da je to narmalan
proces ljudske hranidbe, a kada vidimo ostatke životinje koju je, da bi se
nahranila, usmrtila druga životinja, zgrozimo se prizorom.
Nismo li zapravo, mi ljudi, veliki licemjeri?
P.S.U ovom komentaru govorila sam o ljudskom rodu općenito, i nikako ne bih
željela da pomisliš kako bilo što spočitavam tebi, dapače i sama se zgrožavam
nad unakaženim tjelešcima životinja, no ne prezam od ukusnog mesnog obroka ;)
Grlim te
R.| Dream_Maker | 27.03.2009. u 11:58
ne samo vrane. i svrake su predatori. kod mene u naselju one su te koje uništavaju gnijezda i jaja, ili mladunce grlica. uh, to zna biti pravi pokolj. ali, koliko god se nama činilo okrutno, to sve nekako regulira priroda. manje-više. dok se ne umiješa čovjek. a od čovjeka nema većeg predatora. vrane i gavrani su u neku ruku i prirodni čistači okoliša. čovjek najviše zagađuje. :) a meni niti jedna ptica ni životinja na svijetu nije ružna niti odvratna. volim životinje. :)) znači - novi kompjuter. super.
| malena sa šnalicom | 27.03.2009. u 12:32
I vrane su ptice kao i sve druge. Imaju ulogu u ekosustavu. Jednako tako i macke i macci koji iz vrebaju. Sjecam se kako je svojedobno jedan meni dragi macak donio u stan vrapca uhvacenog na balkonu. Jedna zena je vrisnula jer nije shvacala da je bekrija jedan, donio pticicu da se pohvali. A bilo je i malo krvi.
Sve u svemu, to je priroda.
Ugoadan vikend,
Bocaccio| Bocaccio | 27.03.2009. u 14:40
Lukave ptice, otuda i ona narodna: "Vrana vrani oči ne vadi."
Lijepi ti pozdrav ostavljam.:-)| fra gavun | 27.03.2009. u 15:57
Kao i uvijek do sada tvoji postovi su toliko zanimljivi da i nije potrebno šetati inetrnetom tražeći odgovore na našu znatiželju.A ti uz sve to pišeš lagane ruke,sa mnogo osjećaja.Sa velikim zadovoljstvom potpisujem se osmjehom :-))))))
| Sa dva prsta po tipkovnici | 28.03.2009. u 13:30
Vrane mi nisu baš najdraže ptice ali dio su lanca. :-)
| čiovka | 28.03.2009. u 15:03
užasavam se tih ptica
| OTISAK srca | 29.03.2009. u 00:25
Jelda su vrane cool!?
| sewen | 29.03.2009. u 16:17
Prva asocijacija mi je film "Ptice", kojeg sam gledala kao djevojčica i ostao mi je duboko urezan u sjećanje. I sad se lagano stresem...
Više volim vesele i razigrane vrapčiće, lastavice, crnog kosa u zelenoj travi...| ***** | 29.03.2009. u 21:30
Slažem se s tobom po pitanju komentiranja i dvosmjerne komunikacije. :-))
Sad kad sam objavila i drugi dio na temu "Radost i razočarenje", otvorila sam komentare na prethodni post-inače su bili zatvoreni tek jedan dan.
Ujedno sam htjela preispitati sebe i došla sam do nekih zaključaka koji su rezultirali da otvorim komentare, bez obzira na povezanost ona dva posta.
Pozdravljam te. :-))| gustirna | 29.03.2009. u 23:44
Pozdrav! Posjeti novi forum www.tipkalica.com, registriraj se i sudjeluj u mnogim zanimljivim raspravama. Što više postova sakupiš veči je tvoj rejting. Čekamo te!!!
| Tipkalica | 30.03.2009. u 17:52
Pozdrav! Posjeti novi forum www.tipkalica.com , registriraj se i sudjeluj u raspravama. Što više postova skupiš veči je tvoj rejting. Čekamo te!!!
| Tipkalica | 31.03.2009. u 12:22
niti meni vrane nisu bas prirasle srcu :) narocito zbog neugodnog glasanja brrrrr
no nisam znala da su i pametne, vis-vis covjek svasta nauci na blogu. Tvoje pronicljivo zapazanje svega i svacega oko sebe me uvijek odusevljavalo kod tebe :)))) puno te pozdravljam draga moja bivsa kvartovska susjedo :))))))))))))))| MENTINA | 31.03.2009. u 23:40
meni su fascinantne :) jednom sam prilikom imala creepy iskustvo s njima...na Silbi je staro groblje koje ima svoje legende, a do njega vodi puteljak uz koji je drvored. kako sam hodala prema groblju, tako su one slijetale s drveta na drvo i pratile me, odma čovjek dobije inspiraciju za napisati horor priču :)
| Amorfia | 01.04.2009. u 10:04
Ah vrane, gavrani, E. A. Poe...
| atlantida | 01.04.2009. u 21:30
Lijep dan ti želim i osmjeh ostavljam :-))))
| Sa dva prsta po tipkovnici | 02.04.2009. u 08:42
malo sam došao virnuti vrane......
danas su me malo vrane, zorom, isprekakale...pa se sjetio tvog članka...........
lijep ti pozdrav i ugodan dan želim:)| smotani | 02.04.2009. u 10:29
Ja baš jako volim vrane, unatoč nezgodi koju smo imali s vranom i mačkom! No, mačka je preživjela (iako vjerujem da i danas pamti što je bilo), a ja sam zahvaljujući tom događaju objavila svoju prvu radio dramu za djecu ;))
| chablis | 02.04.2009. u 22:31
...priznali mi to ili ne...ima nešto u tim vranama...nešto skriveno...nešto tajnovito ...mračno i duboko...
....:-)))| Nina... | 03.04.2009. u 00:09
Vrane su nekako tajnovite i mračne; ponekad sliče na neke ljude :)))))
Lijepo si rekla - puštaju druge da žive - smo dok one nisu gladne :(((((
Tereza je meni odlična; i jako se vesleim koncertu...Pamtim je sa terase u Tučepima,
kao i Zdavka i Kemu...:)))) Kemo me se sjetio kada sam s njima išla napraviti rzgovor :)))
Pusa, pozdrav od Luki+Goldie :))))| luki 2 | 03.04.2009. u 22:40
ima li hororca bez njih?
| Goldeneye | 04.04.2009. u 10:28
Pozdrav Tebi i dragoj Neri! :)))) Vole Vas Luki+Goldie :)))
| luki 2 | 04.04.2009. u 20:40
pozz
lijep post doista
navrati do mene napisao sam i ja post o nlo-ima
lp| Azzazil | 05.04.2009. u 11:33
Upravo tako! Zive po jednostavnim zakonima prirode koje mi u svojoj licemjetnosti sve cesce zaboravljamo.
| morska zvijezda | 06.04.2009. u 17:13
Svratila sam samo ostaviti ti zagrljaj.
R.| Dream_Maker | 09.04.2009. u 11:27
Draga Aquaria,
Tebi i Tvojim najmilijima, od srca i iskreno, želim Sretan Uskrs!
topli večernji pozdrav ti ostavljam :)))| smotani | 09.04.2009. u 21:22
Sretan i ugodan Uskrs i puno ljubavi zeli Ti,
Bocaccio| Bocaccio | 10.04.2009. u 13:47
SRETAN USKRS tebi i obitelji,želim ti mnogo dobrog i osmjeh ostavljam :-)))
| Sa dva prsta po tipkovnici | 11.04.2009. u 10:57
Sretan Uskrs od srca tebi i tvojima :))
| slatko grko | 11.04.2009. u 22:49
sretan Uskrs draga moja tebi i tvojoj obitelji od srca zelim :)))))))))))
drugi mjesec eto me u metropoli jupiiiiiiiiiii| MENTINA | 11.04.2009. u 23:00
Prešavši iz smrti u život sa sobom je ponio sve ljudsko, sve smrtno i propadljivo. U njegovu Uskrsnuću i naš je život uskrsnuo.
Od srca želim sretan Uskrs!| posoljeni zrak | 12.04.2009. u 00:37
Sretan Uskrs!| Elyca | 12.04.2009. u 08:41
We are an experienced and professional Guild Wars 2 Gold sale team.Enough Cheap Guild Wars 2 Gold in stock ensures delivered.Buy Guild Wars 2 Gold from the trusted Guild Wars 2 Gold For Sale retailer.Buy Cheap Guild Wars 2 Gold safe from Guildwars2goldforsale.com is a perfect choice to save time and energy.
| longya1@hotmail.co.uk | 26.09.2012. u 11:22
27.07.2013., subota
ŠOKANTNE VISOKE PLAČE ZA NERAD I KAOS U GOSPODARSTVU
ZLOČINCI NAM UPRAVLJAJU DRŽAVOM HRVATSKOM - FAŠISTI SU FINI LJUDI ZA OVE PARTIZANSKO-KOMUNISTIČKE IZMETE...
PLAN RASPRODAJE HRVATSKIH PRIRODNIH BOGATSTVA
Županijska komora u Bjelovaru - Hrvatska gospodarska komora
IMAJU VISOKE PLAČE I NIŠTA NE RADE - KAD ULAZIŠ KOD NJIH TREBAŠ ZVONITI NA DONJA VRATA DA TI OTKLJUČAJU.
Nedodirljiva državna institucija, slična onoj Zadarskoj HGK-u gdje od članarina su uzeli 6 milijuna kuna. Dok Slavko Linić (SDP) svoje "prdenja" o porezima i disciplini, birokrate dobro žive na "jaslama naroda". Županijska komora u Zadaru prošle je godine od obveznih doprinosa poduzeća utržila šest milijuna kuna. Toliko su firme Zadarske županije na ime doprinosa i članarina lani uplatile Županijskoj komori Zadar, što najbolje kazuje koliko Komora dobije novca samo od doprinosa ionako posrnulog domaćeg gospodarstva.
NAJVEĆI LOPOV I KRIMINALAC U HRVATSKOJ GOSPODARSKOJ KOMORI - NADAN VIDOŠEVIĆ
JEDNI DOBRO ŽIVE - ONI SU NA DRŽAVNOM PRORAČUNU. I ONI KRUHOBRIŽNICI U POLITIČKIM STRANKAMA, PO KADROVSKOJ KRIŽALJCI SU SE ZBRINULI, A OVI SVI DRUGI "GOLEMA MASA" NEMAJU POSLA NITI OD ČEGA ŽIVJETI.
Nije čudno da se mnogi otimaju za posao u ovoj ustanovi. Samo za dva sajma potrošili 47.000 kuna, na jelo i pića. Obzirom da se za Županijsku komoru Zadar najviše čuje kada njen predsjednik Dario Jurin napravi neki gaf ili kad odu na sajmove pa medijima pošalju razdragane fotografije sa te izložbe. Što se tiče troškova za inozemna putovanja, ona nisu ni najmanje mala. O tome kako je lijepo raditi u Županijskoj gospodarskoj Komori kazuje i podatak da je njen predsjednik Dario Jurin tamo uhljebio i svoju nevjestu Mašu Jurin.
U BJELOVARU GOSPODARSTVO I PODUZEĆA VIŠE NE POSTOJE. ALI ZATO PARAZITI POSTOJE U DRŽAVNIM INSTITUCIJAMA, KOJI SE BAVE SAMI SOBOM.
----------------------------------------------------------
HRVATSKI UDRUGA “ŠTIT”
(Za ljudska prava)
BRANKO STOJKOVIĆ
————————————–
Adresa: Đurđevačka cesta 159
Bjelovar / 27.07.2013. (nedjelja)
HRVATSKA / CROATIA
Kućni telefon: 00 385 433 520
Mobitel: 00 385 (0)95 814 82 90,
092/1870486
Žiro-račun: 2340009-1100203086
Privredna banka Zagreb
http://crostojkovic1958.blog.hr
brankostojkovic152@yahoo.com
URED: Masarykova 8
http://istinazanarod.blog.hr
——————————————
1543. Članaka| U pokret Štit | 27.07.2013. u 19:09
03.08.2013., subota
TKO ĆE DOĆI NA PROSLAVU "OLUJE I BLJESKA" U KNIN?
SLAVITI ĆEMO 18. OBLJETNICU VOJNO-REDARSTVENE AKCIJE "OLUJA I BLJESAK" 4 i 5. KOLOVOZA 1995., 4 i 5. KOLOVOZA 2013. GODINE
Stjepan Mesić, ratni zločinac protiv Hrvata
HRT JE UDBAŠKO SMEĆE OD DRŽAVNE TELEVIZIJE
Gledam jučer i danas kakav je program od HTV-a i HRT-a i vidim pustili su nam srpsko - jugoslavenski film od Lepe Brene, "Hajde da se volimo", dok na RTL-u smo mogli gledati partizanski film u kojemu glumi Boris Dvornik i Rade Šerbedžija, između ostaloga ima tu i kaubojskih filmova... Dali su nam da gledamo sve samo "smeće, i to pred obljetnicu "Oluje i Bljeska".
Narod kopa po smeću - "oslobođeni smo"
SVE TOBOŽE SAME HRVATSKE UDRUGE A PREOBUKLI SE IZDAJNICI I PLJAČKAŠI HRVATA.
Putem medija oni pozivaju građane (gladne i nezaposlene) da dođu u grad Knin na svečano obilježavanje toga događaja. U Knin će doći "mistifikatorski hrvatski" predsjednik Ivo Josipović, ljevičar, antifašista i dijete partizana, čiji je otac bio ravnatelj zatvora "Goli otok", takvi kao on i Stjepan Mesić i Vesna Pusić, tamo "soliti će nam pamet". Ne budu li možda i ove godine doveli u Knin srpske pobunjenike Veljko Džakula ili Milorada Pupovca i Slobodana Uzelca. Da ismijavaju Hrvatski narod?!
MUP - Policija tuče Hrvatski narod (tu je Jasenovac)
GOVORITI ĆE NAM DA IMAMO HRVATSKU, A MESIĆ KOJI JE 1991., UBIJAO HRVATE S JNA, SJEDI DOŽIVOTNO U DRŽAVNOJ VILI NA RAČUN OVOH BIJEDNIH I SIROMAŠNIH LJUDI.
Marko Perković - Thomson umjesto da pjeva rodoljubne pjesme u srcu Dalmacije, u tom povijesnom hrvatskom gradu Kninu, on će pjevati na Kalniku, kod Križevaca blizu hrvatskog Zagorija, gdje su se nekada formirali partizanski i komunistički odredi - ti "ljevičari", koji su u ime židovskih masona; klali i masakrirali "prave Hrvate, na čelu sa Josipom Brozom - Titom.
Tito i Papa u Vatikanu - RIM
NAPOMENA: Sakrivaju i brišu moje tekstove i Blogove, ukinuli su u Hrvatskoj "Mojblog.hr", jer je prenosio istinu i realna događanja, to je dokaz gdje mi Hrvati živimo.
--------------------------------------------
HRVATSKI UDRUGA “ŠTIT”
(Za ljudska prava)
BRANKO STOJKOVIĆ
————————————–
Adresa: Đurđevačka cesta 159
Bjelovar / 03.08.2013. (nedjelja)
HRVATSKA / CROATIA
Kućni telefon: 00 385 433 520
Mobitel: 00 385 (0)95 814 82 90,
092/1870486
Žiro-račun: 2340009-1100203086
Privredna banka Zagreb
http://crostojkovic1958.blog.hr
brankostojkovic152@yahoo.com
URED: Masarykova 8
------------------------------------
www.crostojkovic1958.blog.ru
--------- ---------------------------
http://istinazanarod.blog.hr
-------------------| WEB-ŠTIT | 03.08.2013. u 14:27
JE LI MOŽETE VJEROVATI DA PAS MOŽE BITI LJUBOMORAN NA ČOVJEKA?!
Jučer idemo mi iz parka "Borik" i krećemo se nogo-stupom prema cesti ulice Matije Gupca u Bjelovaru, s desne strane staze za trčanje idu dvije lijepe osrednje dobi žene u društvu psa... One nailaze prema nama, i udaljene su desetak metara od nas. Mi već prolazimo križanje i sjecište gdje bi se sudarili... Pas "švrćo" iako je udaljen od nas oko pet ide odvažno na nas, a mi već odlazimo, i demonstrira herojstvo...
Ja sam inače brz kao "munja" kad hoću, i skočim" i psu dam s nogom po njušci... On zereži i zacvili i pobjegne,.., a jedna od te dvije žene viče - "Robi", to su neki zlo-časti ljudi... Ma, vidi ti nje mi "zlo-časti ljudi" a njezin pas nas je napao iz čistoga mira... Kažem ja njima - koje su brzim koracima odlazile: je li vam to ljubavnik?! Danas kad sam o tome događaju razmišljao: došao sam do odgovora - taj pas njih drži pod kontrolom, i bio je ljubomoran na nas. Pas je ljut kada mu se netko (kao ja) neće pokloniti... Glupi i bolestan čovjek ovo ne shvaća o čemu ja ovdje pišem...
Svi oni koji se druže sa psima su bolesni ljudi. Jedamputa sam prolazio kraj jedne kuće, i pas je skočio na plot, i kao lud je počeo lajati na mene. Pitam ja; vlasnicu toga psa koja je bila u dvorištu - zašto pas toliko laje na mene a nisam mu ništa učinio?! Ona kaže - kad je ljubomoran na vas! Prije dvije - tri godine unatrag bio sam sa jednim čovjekom koji mi je ispričao jednu priču o nekoj ženi i psu...
Između ostaloga Saša L., mi priča kako je vozio s traktorom jednoj ženi drva... Kaže: dođem ti ja u dvorište te žene, i zovem nju - da sam joj drva dovezao... Nitko se nije javljao pa sam došao na vrata koja su bila otvorena, jer bilo je ljeto i lijep dan. Kad čujem; a-joj, a-joj, a-joj., kad bolje pogledam ono pas "štepa" tu gazdaricu... Kaže mi Saša da tako nešto nikada u životu nije vidio... Da, se je okrenuo i otišao.. Eto, psećija populacija se sve više širi... Kada vidite psa u društvu ljudi - pljuni na tako nešto...
To je bijeda i sramota da žene su postale "psećije bludnice" i podložnice... Sodoma i Gomora su duhovni "zarobljeni" gradovi koji i danas postoje... U indijskoj mitologiji "LOKA" je planeta "LJUDSKIH PASA" ljudi sa psećim duhom i karakterom... Takvi ljudi su prokleti, i bolje da se nisu nikada rodili... To je najveći grijeh i nakaza čovjek-ovog postanka... Takav čovjek ili žena nemaju napredak - oni liče na ljude - a u stvari su psi... Čovjek ili žena koji su legli sa psom - bolje je da se sami ubiju...
--------------------------------------------------
BRANKO STOJKOVIĆ
B j e l o v a r, 43000
0958148290 (Tel/mob.)| Branko Stojković - Štit | 27.11.2017. u 14:07
Kruh i putar
Slika preuzeta ODAVDE
Nakupilo se puno toga o čemu bih mogla pisati ovih dana, no ne bi imalo puno smisla, tim više što zapravo i ne vidim dobro što se događa. Naprosto sam preblizu, pa se tako svakodnevno izmjenjuju usponi i padovi, radost i razočaranje, srećom bez nekih velikih žalosti. Jedino što stvarno osjećam je fizička i psihička tromost zbog koje sve teže izvršavam stvarne i nametnute zadatke koji redom iskaču iza svakog ugla do kojeg se dovučem. Zato sam odlučila napraviti veliko pospremanje iznutra i izvana. Život je ponekad mirna rijeka, a ponekad bujica koja brza niz strmo kameno korito. Moj trenutni život nije osvježavajuća kaskada, a nije ni rijeka koja spokojno napreduje prema nekom nepoznatom moru, nego razlivena blatna voda koja nakon topljenja snijega i proljetnih kiša natapa polja i šipražje uz neregulirane obale. U toj vodi ima svega i svačega što skriveno vreba ispod zamućene i naizgled mirne površine – od iščupanog drveća koje me poput utopljenika koji se bori za život može zakačiti granjem nekoć ponosne krošnje ili ograncima donedavno snažnog korijena, do podmuklih virova koji me mogu povući prema dnu i pustiti kad možda već bude kasno. No ne osjećam se baš tako strašno. Matica vuče debla podalje od zakrčenih rukavaca u kojima boravim, a znamo da na takvim mjestima nema ni virova – najveća opasnost su zamke živoga blata koje te ščepaju za noge i ne puštaju dok ne dosegneš čvrsto dno – tko zna na kojoj dubini. Svi znamo da nakon proljetnih poplava i razlijevanja rijeke trava bujnije raste, a voćke veselije cvatu, barem tamo gdje ih voda nije do kraja utopila ili iščupala. Pa se tako i ja nadam veselijim i ljepšim danima. Veselje ionako dolazi iznutra, možda uskoro uspijem navući ronilačko odijelo i potražiti ga. A sad slijedi bezopasno razmišljanje o kruhu i putru.
Znate one sitne stvari koje same po sebi ne zaslužuju našu pažnju, sve dok je svojom učestalošću ili ustrajnim postojanjem ne privuku? Tako mi se nekako početkom zime pažnja počela vrtjeti oko maslaca, koji sam sklonija nazivati putrom. Kruh s putrom i pekmezom ili kruh s putrom i medom moj su omiljeni doručak koji vrlo rijetko jedem zbog ionako prevelike brojke koja se pojavljuje kad stanem na vagu. Putar koji mi je sve više zapinjao za oko bio je zapravo namijenjen doručku mog starijeg sina. On je neko vrijeme ujutro prije škole rado jeo kruh s putrom i sirom, a ponekad je umjesto sira tražio pekmez od marelice. Tako se dogodilo da sam navečer počela ostavljati putar na kuhinjskom stolu kako bi ga ujutro bilo lakše namazati prije odlaska u školu. Prošlo je tako nekoliko dana i odjedanput sam shvatila da je putar sad stalno vani, premda su me odmalena učili da je to pokvarljiva namirnica koju treba čuvati u hladnjaku. Najneobičnija mi je bila činjenica da se putar nije kvario i dobivao onaj neugodan miris pokvarenog mlijeka koji se nekad pojavljivao premda smo ga uvijek uredno vraćali u hladnjak. Te komadiće putra je mama spremala u vrećicu i potrošila za kolače u kojima je taj oštriji mliječni miris bio poželjan. No ovaj naš putar stajao je na stolu danju i noću i bio nakon tri ili četiri dana jednako besprijekoran kao kad sam ga stavila na stol. Počela sam promatrati. Jednako se događalo s drugim, trećim, četvrtim komadom umotanim u lijepi pozlaćeni papir. I ništa. Od prvog do posljednjeg dana ostajao je blagog neutralnog mirisa. Sad sam se već navikla da putar može biti u hladnjaku i izvan njega. Otkako je zatoplilo ipak ga spremam na hladno, zlu ne trebalo, da se ne pokvari. Surfala sam malo netom i naišla na podatak da je putar napravljen od pasteriziranog mlijeka bakteriološki gledano besprijekoran. No mlijeko su valjda znali pasterizirati i prije trideset godina kad se ta namirnica morala strogo držati na hladnom. Činjenica da se ne kvari nimalo me ne oduševljava. Zapravo sam znatiželjno gledala što se s njim događa upravo zato što sam se zabrinula – ako se ne kvari, nešto je u njemu čega nekad nije bilo. A to nešto ne mora biti jako podobno za zdravlje. Na deklaraciji su napisana samo dva sastojka – min. 82% mliječne masti, max. 16% vode. Nikakvih aditiva, dakle, nema. Možda je ozračen, kao one jagode koje danima ostaju nepromijenjene, dok se iznenada bez nekog vanjskog razloga ne pretvore u grudicu sluzi. No dobro, nećemo jesti puno putra i gotovo, problem riješen..
Možda nekoga zanima zašto se na mom stolu nalazi putar, a ne margarin. Margarin sam zauvijek prognala iz kuhinje nakon što sam čitala o transmasnim kiselinama koje tijelo ne može iskoristiti i koje postaju vrlo štetne i kancerogene ako se ustrajno unose u organizam. Okus margarina nikad nisam mogla podnijeti, a otkako sam pročitala da ga proizvode ne samo od biljnih tekućih ulja nego i od ribljeg ulja i sličnih gadosti, zaboravila sam da postoji. Znam da ga ima puno u lisnatom tijestu iz pekare i u mnogim industrijskim proizvodima. No ja sama ga više ne stavljam u ništa. Zamijenila sam ga putrom i rezultati su, moram reći, vrlo ukusni, premda je maslac skuplji od margarina, no zasad se ne radi o nepodnošljivoj razlici. Putar sa svoje strane sadrži kolesterol i također nije najzdraviji. No masnoće se inače preporučuju samo u manjim količinama, osobito u svom čistom obliku – dovoljno pojedemo onih skrivenih kojih nismo ni svjesni. Pa tako, ako već moramo jesti masno (a ne moramo), od dva zla uvijek možemo odabrati manje, dakle putar. Da mi je još samo znati zašto ostaje tako savršeno očuvan nakon dva do tri dana izvan hladnjaka – još uvijek me to kopka…
A kruh, o kruhu bi se mogla napisati knjiga, ne jedna. No ono što mi prvo padne na pamet kad pomislim na kruh, jesu ruke mog životnog druga. Uvijek čiste, dugih vitkih prstiju i uredno podrezanih noktiju, nikad ih nisam gledala kao ruke koje me s ljubavlju dodiruju, koje podižu djecu ili bacaju loptu, koje mi pomažu u kućanskim poslovima, premda one sve to rade, nego kao ruke koje drže i režu kruh. Pažnja koju poklanja kruhu dok brižljivo i sporo pregledava komade polubijelog, kukuruznog, raženog, duguljastog, okruglog, posipanog sjemenkama i ostalog koje je najčešće sam kupio i rasporedio u platnene vrećice, trenutak kad zastane prije nego što će zarezati kako bi u zdjelicu pažljivo spustio nepravilnu, ali uvijek jedinstvenu krišku, osobita sporost i prividna nezgrapnost kojom sve to izvodi, način na koji uvijek pogleda mene ili djecu u trenutku kad nam pruža kruh, nagnali su me da pomislim, još u prvim davnim danima zajedničkog bivanja, kako živim s čovjekom koji istinski poštuje kruh i to je bilo nešto sasvim posebno, nešto što i danas gledam jednako kao što sam gledala onda kad smo se tek počeli upoznavati.
Jednostavno kao kad jedeš kruh s putrom, kažu. Ne, nije nimalo jednostavno. Moram brzo prekinuti, inače ću napisati roman. O kruhu, o putru i o kruhu i putru zajedno. A to bi ipak bilo malo previše.
08.03.2009. u 13:42 | K | 49 | P | # | ^
Pročitao sam te u jednom dahu,a i na miru sam sat dava,jer je unuk sa bakom u šetnji.
Ono stanje s početka priče...mogao bih sebe ugurati zamalo u svaku riječ,ali,rezime svega je:treba mi generalno pospremanje,ne samo iznutra,već i izvana.
A priča o putru,kruhu ili zajedno i jedno i drugo...nisam još čitao da netko sa toliko ljepote piše o dvije namirnice,a sjetio sam se djetinjstva,kada je majka pravila meni i bratu te famozne sendviće sa kruhom i masti..to ću pamtiti cijeli život...teško se živjelo pa se čuvala svaka mrva ili kriška kruha,a mast razvlačila na najtanje.Ako ti kažem samo HVALA na ovoj priči-malo je...zato bum dodal osmjeh na najjače :-)))))))))))))))))| s perom u kosi | 08.03.2009. u 14:57
krasan psot. :) zanimljivo je kako jedna misao vodi drugoj i kako se od jedne malene tanušne misli može ispresti cijela priča - o kruhu i putru. :) meni su uvijek sviđalo kada se ljudi prema hrani odnose s poštovanjem. nekako i ja sam tako naučila u svojoj obitelji. treba čovjek cijeniti kad mu u život pritječu stvari koje su nekima nedostižne, ma kako se male i nevažne nama činile. :) veliki pozdrav.
| makedini dnevnici | 08.03.2009. u 14:59
možda je riječ o velikoj zavjeri proizvođača hladnjaka - možda hranu uopće ne treba držati na hlladnom
the river| pametni zub | 08.03.2009. u 15:10
Svojoj susjedi nemam kaj drugo reči već sa velikim zadovoljstvom poželjeti lijep nedjeljni dan!
Da,krasan ti je post!| s perom u kosi | 08.03.2009. u 15:21
Ovaj potpis sa perom u kosi,to sam ti ja...kčerka je surfala po blogovima i pero ostavila kao anonimac,a ja nisam gledal i zaletel se bez kontrole.Sory!
| Sa dva prsta po tipkovnici | 08.03.2009. u 15:23
ja pretežno i najčešće između putra i margarina biram - maslinovo ulje.... njime započinjem dan... to je moj doručak...
a... putra na glavi imamo svi, zar ne?! :))
i asocijacija na rečenicu na početku: "čovjek sam sebe najbolje poznaje (da li???), ali si je redovito preblizu."
pusa!| posoljeni zrak | 08.03.2009. u 15:55
post bas u tvom stilu, koliko lijepo srocenih i napisanih misli :))))))))) A tek toplina koja iz tih opisa izbija :)))))) prekrasno! U cemu je stvar da se putar ne kvari, fakat ne znam i do sada to nisam ni znala jer ga uvijek drzim u frizideru a koristim jaaako rijetko i to samo za kolace iako mi je naravno jako fin no zbog ocitih razloga ne jedem ga izravno.
Glede tvog komentara kod mene, malo sam ocito pobrkala loncice :-)
a s Barom nisam skroz "prekinula" jer je to jako tesko. Naime nisam iskljuciv tip i prelazim preko dosta stvari i nikad ne zalupljujem vrata nikome. No da se moj odnos spram nje promjenio, jest! Da samo u HR nas dvije sigurno nikada ne bismo bile frendice niti se druzile, no kako smo u tudjini a i prve susjede (dakle srecemo se cesto, hoces-neces) svaki tvoj zemljak ti je dragocjen jer te ipak moze u potpunosti razumjeti (iako se onaj njen postupak ne moze tako protumaciti) i podijelii sa tobom trenutke nostalgije i ceznje za domovinom.
Pusa :)))))))))))))))))| MENTINA | 08.03.2009. u 16:25
Eh, da sad pišem onaj post u igri copy/paste vikendom, mislim da bih te zamolila da mi posudiš početne odlomke ovog svog posta; tako si odlično i slikovito opisala neka životna zbivanja; podsjeća me to i na neke moje trenutačne teme i dileme. Morat ću to još koji put pročitati! Što se tiče putra i kruha - nisam neka velika obožavateljica, ali pojedem katkad i to. Pozdrav!
| Big Blue | 08.03.2009. u 19:28
Dobro se sjećam kako sam u Češkoj kao mala najčešće jela crni češki kruh (koji mi jakoooo fali) i maslac.
Čak i sada jedino kupujem maslac eventualno i neki sirni namaz ali margarin ne. Ne samo što mi je mnjaam, već ga smatram zaista zdravijim od svih margarina.
Baš sam sada napisala jednoj blogerici kao da se u proljeće svi budimo iz nekog sna.
Spremamo kuću, sebe a to i nije loše.
Pozdravček draga i cmokkkk.| teuta | 08.03.2009. u 19:49
Opet me vraćaš i u moje uspomene. :) U djetinjstvu mi je tata uvijek pravio kruh s maslacem i pekmezom od kajsije ili od šljiva, uz šalicu toplog mlijeka. I danas kad to jedem, osjećam neku posebnu toplinu i nostalgiju. A za prednost koju daješ maslacu imaš potpuno pravo. I ja sam čitala da je on prirodniji i srodniji našim stanicama, iako ih oba treba jesti u umjerenim količinama jer i maslac utječe na kolesterol, aterosklerozu i sl. No od dva zla, bolje je odabrati maslac, a najbolje jesti samo kruh sa pekmezom. No, to onda nije to, zar ne? :)
| Kinky Kolumnistica | 08.03.2009. u 19:59
Aha, vidiš, ni putar nije kaj je nekad bil! A ni mlijeko. Ja sam kupila (radi proučavanja) mlijeko, ne trajno, obično i otvorila ga. deset, d e s e t (10) dana je bilo friško!!! Fućkaš ti takvo mleko koje se ni ne ukiseli! zato sam odlučila kupiti kravu pa je musti svakodnevno ;)
| chablis | 08.03.2009. u 20:15
eh, draga aquaria, danas je toliko ljudi koji kruh ne poštuju. još uvijek me zgrozi prizor bačena kruha, sjetim se svoje bake koja bi takav poniženi kruh uvijek pokupila pa njime hranila golubove. nema toplijeg mirisa od mirisa svježe ispečenog kruha, ni namirnice koju uvijek možeš jesti a da ti ne dosadi.
sjetih se i djetinjstva, kad bi dječurlija iz ulice istrčala ljeti ujutro na ulicu, a svakom u ruci kriška kruha, namazana mašću il' pekmezom ... i ruku svoga oca koje režu kruh, precizno i pažljivo ...
ni ja više ne koristim margarin. toliko su nas uvjeravali kako je zdraviji od putra, a ustvari ...| rU | 08.03.2009. u 20:23
Feta (kriška) kruha sa malom i marmeladom još se zove i "dječja radost". Mislim da su to nazvali u dječjim vrtićima jr su se djeca veselila takvom doručku.
I meni je to jedan od najslađih doručaka. :-))) A zašto se maslo ne kvari dok nije u frižideru, zaista neznam. No, činjenica je da je jogurt prije 20 godina mogao izdržati tek 2-3 dana, a danas na poklopcu bude datum i skoro mjesec dana unaprijed. zasigurno u mlijeko dodaju neke aditive koji produžuju vijek mliječnim proizvodima.| gustirna | 08.03.2009. u 20:55
Uopće nisam znao da je margarin na tako lošem glasu...hvala na edukaciji.
Kruh jedem malo ili nimalo...
Lijep pozdrav ostavljam.| misko | 08.03.2009. u 20:59
O maslu i kruhu neću ali dojmio me se prvi dio posta, draga drži se, sve prođe proće i to :)) osmjeh s juga ti šaljem :))
| slatko grko | 08.03.2009. u 21:22
Već godinama ne držim putar u frižderu ali on se ipak ubuđa nakon jedno 10 dana.
A ako te to tako jako brine, predlažem ti drugi oblik, tj maslo ili gii. dobiješ ga tako kad zagriješ putar i obereš pjenu, ono što ostane je čista prekrasna tvar sa finim okusom, i bez štetnih masti :))
Lijepo si to napisala, a baš sam se zanjela u to ruke, kruh,šnite, putar, sim tam, baš si mogla i nastaviti :)))| Bugenvilija | 08.03.2009. u 23:28
Odličan mi je prvi pasos posta - o tvom raspoloženju, ali ne zato što se tako osjećaš, nego mi je odlično kako si to opisala. I iskreno se nadam da će i u tebi uskoro procvasti proljeće.
Putar obožavam. I samo putar, margarin mi baš i nije nešto. Putar cijelo vrijeme držim vani, u posebnoj kutijici za njega. Tako se održava da se ne pokvari brzo, a uvijek je maziv. Međutim, pokvari se ako stvarno dugo stoji. Dobije onaj miris - kak mi to velimo "rancig" - i jednom sam primjetila zelene fleke. Tada je definitvno pokvaren.
Ipak, da li je njegova svježina tako dugotrajna zbog te kutije ili zbog nekih nepoznatih dodataka - to ne znam.
A kruh - mmmmljac....volim svakakvi kruh, ali svježi...kad odstoji dan ili dva, onda ga volim malo prepeći u pečnici. Osim kukuruznog, njega volim samo dok je još vrući, poslije mi je nekako presuh.
Lijepi pozdrav| Brunx | 09.03.2009. u 10:40
Dobro neki slijede i moje misli...mogla bi ovo nastaviti,a ja ti bez pera u kosi :-)))) ostavljam svoj osmjeh!
| Sa dva prsta po tipkovnici | 09.03.2009. u 11:57
Nda, i ja bih tako, ali doktor kaže: neeee, pec!
| ljelja | 09.03.2009. u 13:01
uffffffff, ali ja bi kruha i masti i malo mrvljene crvene paprike.........a to danas više nitko ne jede, pa čak ni ja, ali vratil bum se tome....POST TI JE ZA PET+
| GAJINE GLUPOSTI | 09.03.2009. u 15:05
interesantan ti je post,ali moram priznati
da se ne optrećujem tim stvarima,a truju nas
na sve strane,tako da je čudo što smo uopće živi
pozdrav iz Dugave galaksije : )| mushin munen | 09.03.2009. u 15:07
Postoji li i ona navika prije nego se načme kruh, napraviti nožem križ na poleđini kruha? To sam naslijedila od mame , bake i vjerujem da će i mojoj djeci ostati u navici...Pozdravljam te
| otkucaj | 09.03.2009. u 20:10
Ti si genijalna, kakvu priču napišeš o putru i kruhu.
I ja ga volim, baš večeras sam ga jela sa pohanim kruhom. Pekmez sam zaboravila kupiti, a najviše volim od šipka. Margarin ne jedem već duže vrijeme, nekada sam kupovala onaj Margo. No putar mi je draži.
Gušt mi je čitati te.| *Kora* | 09.03.2009. u 22:50
Volim i margarin i maslac, najviše s domaćim pekmezom ili medom. Margarin imam većinom u hladnjaku, a maslac mi ima poseban okus, iako ga rjeđe jedem. Mislim da ću sad do kuhinje i zasladit se spomenutim namirnicama. :)
| ***** | 09.03.2009. u 22:56
ma baš krasan post, jednostavno, toplo a opet za promišljanje.
| champs-elysees | 10.03.2009. u 15:03
Eh, ti...
Toliko si lijepo pisala da sad jednostavno moram smazati jednu šniticu
kruha s putrom ;))))
Pusa
R.| Dream_Maker | 10.03.2009. u 17:18
Brineš se da ti je život kvarljiviji nego što je to moguće namirisati, vidjeti izvana, i žališ za djetinjstvom kad je putar bio kontroliranija namirnica, a život manji i jasniji. Tako mi djeluje tvoj post. I paše mi uz neke moje preokupacije iz zadnjih dana. U to ime, hvala. :)
| catwalk | 10.03.2009. u 23:44
Gajo, tko kaže da više nitko ne jede mast i kruh? Evo ja jučer smazala 2 kriške. Naravno,
posuto obilato crvenom paprikom. Inače, i meni se sviđa kako se ljudi još uvijek s puno
poštovanja odnose prema kruhu. U mojoj obitelji nikad se ni komadić kruha nije bacio
u smeće. Kad izgubi na svježiti prepečemo ga u tosteru.
Moj Tata otkad zna za sebe ujutro za doručak jede kruh s putrom i medom ili marmeladom.
I ne drži ga u hladnjaku.| windfuckersister | 11.03.2009. u 11:16
Ah taj bla bla. Prvo margarin proglase zdravim pa ga proglase stetnim. Zatim putar proglase zdravim pa stetnim pa ...
Zdravo je sve sto godi i sto se konzumira u umjerenim kolicinama prilagodjavajuci prehranu i - nadasve vazno - nacin prehrane svojim dnevnim aktivnostima. Najvazniji je dorucak. Kruh, putar i med. Mljac. Ponekad moze pekmez ili dzem. A moze i samo pecivo, croissant ili nesto slicno. I uz to kava s mlijekom. Ili caj. Ili oboje. Stvar navike.
A za kraj dana, najzdravije je nakon set uvece ne jesti ali jogurt ili nesto slicno, to moze.
Inace gledajuci tvoju predivnu sliku kruha i putra sjetim se da ce mi sutra ujutro, u cik zore u avionu dati sendvic. Vjerojatno ce biti opet ona napuhana zemlja i sir sa listom salate. I losa kava. Bljak. ja cu to radije preskociti tako sto spavam. KOja jos budala ustaje u 04:00 da bi uhvatila avion u 06:25. U Minchenu imam dovoljnu stanku za jedan jutarnji capucciono i croissant. Zatim preskoceni sendvic i cas vode. A onda u Zagrebu slijede przena lignjice sa blitvom. Mljac. Jos ako bude lijep dan pa da se moze jesi vani ...| Bocaccio | 11.03.2009. u 13:53
ima nas kući :) ima, ima :)...
| zrno gorušice | 11.03.2009. u 16:05
za razliku od margarina, maslac je pravi prirodni proizvod od mlijeka bez aditiva koji se od davnina radio u selima...u davna vremena kad nije bilo aditiva, frižidera, niti savremene tehnologije, maslac je trajao tjednima, a današnji vrhunski maslac, može mjesecima...radi se o vrhunskoj tehnologiji, pripremi i odabiru kvalitetnog mlijeka
za maslac važi isto kao i za ostale fermentirane proizvode (jogurti, sirevi...) - ako ne sadržu voćne i sl. dodatke, zakonski ne smiju imati nikakve aditive - stoga je moja preporuka, što manje voćnog jogurta i sličnih gluposti
da iskoristim priliku - uporaba svinjske masti doživljava pravu renesansu i mi seljaci ne možemo zadovoljit potražnju....nažalost i u ovom slučaju vrijedi istina da je mast iz dućana drugačija od domaće| paor | 11.03.2009. u 18:30
E još malo šunke i imamo doručak ujutro :):)
O da bila kava fali :)| prorok | 14.03.2009. u 19:29
Volim sve vezano za maslac i margarin ma koliko ovaj zadnji bio štetan:))
ovo si baš poetski i lijepo napisala.
Pozdrav.| The Sims 3 Sapunica | 14.03.2009. u 23:32
svaka čast.... lijepo je vidjeti da i danas neko poštuje i drži toliko do kruha... iskreno, mislim da su današnje generacije malo razmažene u tom poledu i zato sam sa velikim oduševljenjem čitao...naročito ovaj posljednji dio.... oduševila si me, ali i tvoja "bolja polovica"
a putar - iskreno.... na kruhu mi je bolji od margarina...ali, nekako danas, margo, rama, ili kako se sve već ne zovu... ipak zauzimaju neku automatiku u prehrani....ali, putra uvijek imam i obožavam topli kruh i putar..mmmmm OK,OK..znam da nije zdravo::))) ali je slatko.....
lijep ti pozdrav...i...dobar ti tek:)))| smotani | 16.03.2009. u 09:45
a ko ima išta protiv romana o Kruvu i maslu???....to meni najdraža hrana :-))
| Elyca | 16.03.2009. u 20:50
Čini mi se da te počeo nakon viroza savladavati i proljetni umor... Kada zasja sunce sve se vidi kristalno jasno - od mrlja na prozorima, nereda u sobi, pa sve do kaosa u duši. O kvarljivosti putra doista ne znam ništa, znam samo da je dobar u kuglofu. Nikad ga nisam voljela na kruhu, a samo sam se tijekom školovanja prisiljavala (ako sam morala) da za užinu pojedem šnitu kruha s putrom obilato namazanu pekmezom kako ne bih osjetila previše od tog okusa... O kolačima s margarinom da i ne govorim, steže mi se grlo od same pomisli. Doslovno ga ne mogu probaviti... PS. Sretan je tvoj muž što te ima :) Pusa!
| bivša apstinentica | 16.03.2009. u 21:31
pozdav
| don branko | 18.03.2009. u 14:48
sve to ostaje u pamćenju, mirisi...
| slaven178 | 19.03.2009. u 00:54
...atmosfera (a ti je lijepo ljudski prepričaš - to mi je super)
| slaven178 | 19.03.2009. u 00:54
I ja postujem ruke koje postuju kruh.
| morska zvijezda | 19.03.2009. u 02:45
večernji pozdrav ti ostavljam.....:)
| smotani | 19.03.2009. u 23:24
Sve je danas zatrovano i puno aditiva, pa nije čudno što su i ljudi čudni i toliko depresivni. Pozdrav!
| vampir tibor | 21.03.2009. u 20:23
prije par dana sam pokušala obići i pozdraviti sve blogere koji su mi dragi, međutim komentari se uopće nisu dali otvoriti i kod petog (5) pokušaja sam odustala...ugodno nedjeljno jutro želim!
| Irida | 22.03.2009. u 07:39
Kako što spremamo oko sebe, ponekada treba pospremiti i u sebi, dovesti sve u red.
Daka je riječ o putru...Ne mogu zamisliti sendvič bez putra. Ja sam ga znao za toplijih dana držati u zasoljenoj vodi. Tada je izvanredan. A tek na vrućem kruhu, tek izvađenom iz pečnice...ajmeeee.
Mislim da se nijedan kruh ne može mjeriti sa pravim domaćim. No prošla su ta vremena.
Pozdrav u ime oboje| More ljubavi | 23.03.2009. u 12:44
Lijepo je svratiti ovdje eto naučio sam nešto novo o margarinu. Doduše malo sam ga koristio
no od sada ću i manje. Pozdrav ostavljam.:-)))| fra gavun | 23.03.2009. u 21:26
JEDNOM ZAMALO NISAM CRKLA POSLIJE ŠNITE "MARG" od tad ga ne jedem
| OTISAK srca | 24.03.2009. u 19:13
baš bi mi za gablec pasala šnita domaćeg kruha i putar:))))
lijep ti pozdrav i ugodan dan želim:)))))| smotani | 25.03.2009. u 10:01
Samo da te pozdravim i nadam se da si ok,draga moja suseda :-)))
| Sa dva prsta po tipkovnici | 25.03.2009. u 12:40
kruh i putar i med.
podsjeća me na moju baku.
nas dvije smo se razumjele, a valjda najbolje na svijetu. :))
jako lijepi post.| onakojatrcisvukovima | 25.03.2009. u 13:33
PROLAZI VI – Povratak u prošlost (1. dio)
Stajala sam pred ogradom koja je okruživala park u kojem sam se često i rado igrala prije četrdeset godina. Dugo ga nisam vidjela, više od dvadeset i pet ljeta. A osjećala sam se neobično i sretno. Kao da me je u tom trenutku Bog uzeo na dlan i pažljivo podigao k sebi, ljubazno mi se nasmiješio, zatim me nježno spustio na tlo, odgrnuo zastor, potapšao me po ramenu i rekao – Idi, dijete, i pogledaj sve što želiš, danas imaš moj blagoslov. I išla sam i pogledala sve što sam željela i bila sam blagoslovljena povratkom u prošlost bez lažnih kulisa i pritajene ili otvorene tuge koji gotovo uvijek prate takve pokušaje. Imala sam prilike pokušati puno puta dosad - iskustvo me naučilo da pokušaj povratka u prošlost nije najsretnija aktivnost. No eto, jednom su se i meni poklopile karte, a i vrijeme je, više od četvrt stoljeća, ipak učinilo svoje.
Nisam se nekim čudom našla na tom mjestu, doputovala sam međunarodnim vlakom koji je gotovo prazan poput duha klizio putovima mog djetinjstva, mladosti, pa i gotovo zrele dobi kad sam s planinarima obilazila Zasavske planine. Prošla sam šengensku granicu noseći u jednom pretincu novčanika kune, u drugom eure. Sišla na trećoj stanici od Zagreba, stotinjak kilometara udaljenom Celju. Ostavila prtljagu u hotelu i uputila se, zahvalna na pruženoj prilici, u obilazak grada tog hladnog, ali kristalno jasnog kasnojesenskog poslijepodneva. Da je padala kiša, bila bih se zadržala u hotelu, mrzovoljno čekajući večer i početak proslave dvadesetpete godišnjice mature u obližnjoj gostionici. Da sam se dogovorila s nekim da se nađemo, propustila bih priliku da još jednom prođem putovima svoje dugogodišnje svakodnevice, kao što se dogodilo prije petnaest godina kad sam provela prekrasno poslijepodne kod prijateljice i njezinih roditelja, ali grad vidjela nisam. I eto, sad stojim ovdje i upijam ljepotu sunčevih zraka koje prolaze kroz jesenje lišće. Zgrada unutar ograde, očito dječji vrtić, bila je moja mala škola kamo su me dovodili u poslijepodnevnim satima budući da posljednje dvije godine prije škole nisam išla u vrtić nakon što sam preboljela težak oblik vodenih kozica. Bilo je zabavno unutra, ali još ljepše i zabavnije vani. Kad bismo nacrtali ili izmodelirali ono što je bilo predviđeno programom, pustili su nas u park gdje smo se igrali dok roditelji ne bi došli po nas. Sjećam se kako je mama jednom ili dvaput došla po mene autom. Mama nije vozila ni prije ni poslije tog vremena, pa mi je to sjećanje zadržalo dojam neobičnosti i posebnog šarma. Još je vidim kako izlazi iz zelene škode, zatvara vrata i maše mi i smiješi mi se upravo s mjesta na kojem sam sad ja stajala. Bio je to park u koji su me dovodili i prije, kad sam tek došla od djeda i bake i pridružila se roditeljima koji su već neko vrijeme živjeli i radili tamo. Imala sam tri i pol godine i bila sam u dobi kad djeca i ne znajući nauče jezik – ne sjećam se procesa učenja, kao da oduvijek uz materinji hrvatski govorim jednako dobro i slovenski. No o tome ću nešto kasnije. Sad se konačno moram maknuti od ograde i obići je do platoa pred mojom starom gimnazijom, odakle se može ući i u park okružen ogradom – s natpisom da u ograđeni prostor smiju ući samo djeca u pratnji odraslih. Gurnem vrata i uđem, nadajući se da nikome neće zasmetati što ne vodim dijete sa sobom, a u ruci stežem fotoaparat.
Tako je malen, taj park, a bio je beskonačno velik. Uzalud tražim padinu brežuljka niz koju sam se usudila zatrčati tek kad bi mama ili tata trčali sa mnom držeći me za ruku. Je li to ona blaga kosina obrasla travom? Vjerojatno jest, premda ne podsjeća nimalo na strminu koje se sjećam. Na vrhu kosine nalazi se, na moje veliko čuđenje, betonska riba s penjalicom.
Nema dijela te ribe koji nisam opipala iznutra i izvana. Koliko puta sam jahala na njezinim leđima, dopuštala da me proguta uvlačeći joj se kroz usta u utrobu, vireći kroz prozore njezinih očiju. Ne bih nikad pomislila da beton može biti tako trajan da se i nakon četrdeset godina djeca još uvijek igraju u njoj i na njoj gotovo istoj kakva je bila. Objašnjavam majci djevojčice koja se igra da samo želim slikati ribu u kojoj sam se igrala kad sam bila mala kao njezina kćerkica. Smije se i poziva malu koja me sumnjičavo gleda kroz riblje oko. Tako koristim svoju priliku i slikam. Kratko pogledam oko sebe i vidim da ostalih stvari kojih se sjećam ipak nema više. Nestale su betonske cijevi kroz koje smo se također provlačili, nepoznate su mi drvene igračke i nove klupice. Polako napuštam park zaslijepljena zrakama niskog sunca. Dok zatvaram za sobom vrata ograde, sjetim se bake iz Šume Striborove kako joj je bilo ponuđeno da uđe kroz srebrnu ogradu u selo svoje mladosti i ostane ondje, zauvijek mlada. Ne, nisam ni na trenutak poželjela vratiti se u prošlost i biti dijete čijih se misli i osjećaja sjećam. Zahvalna na pruženoj prilici i na fotografiji moje dobre stare prijateljice ribe bez žaljenja sam otišla dalje.
Preskočit ću krug oko gimnazije koji slijedi u nekom drugom postu i odmah se vratiti dijelom puta kojim sam došla i skrenuti lijevo na Šlandrov trg. Zapravo nisam provjerila zove li se trg i dalje po tom narodnom heroju, naprosto sam odšetala do monumentalnog spomenika NOB koji mi je kao djetetu bio nerazumljiv, a ukočeni i suviše stilizirani prikaz patnje i junaštva ostavlja me i danas ravnodušnom.
No u vrijeme kad smo mama i ja ovamo dovodile u šetnju mog tek rođenog brata, oko spomenika je bilo više stazica i sve su bile posute sitnim bijelim šljunkom, uvijek uredno pograbljanim. Mama bi sjela na klupu i čuvala brata koji je obično spavao, a ja sam šetala stazicama i tražila mrave. Mama mi je kasnije rekla da smo o svačemu razgovarale na tim šetnjama s kolicima na koje sam uvijek rado išla dok me nisu kozice oborile s nogu i onesposobile na dulje vrijeme, kad je brat imao samo četiri mjeseca. Nejasno se sjećam tih razgovora, no i danas jasno vidim pred sobom samo jedan trenutak koji neću nikada zaboraviti.
Sagnula sam se nad stazicu kopajući grančicom po sitnom bijelom šljunku koji sam voljela i koji nije bio izmiješan s lišćem kao na slici. Iznenada sam shvatila, doživjela, vidjela čak na neki način, kako pod mojim stopalima stalno pogibaju mravi i druge sitne bube kojima nisam željela zlo. Podigla sam se i pokušala što pažljivije hodati, brižno pazeći hoće li se na bijeloj podlozi pojaviti crne točkice. Nije ih bilo, no ja sam osjećala da ih ima posvuda među kamenčićima i drugdje na zemlji gdje ih je još teže vidjeti pa i na asfaltu gdje se ne mogu sakriti i otišla sam pitati mamu kako možemo hodati bez da zgazimo ijednu bubu. Sjećam se da je odgovorila kako buba ima jako puno posvuda, možda je htjela reći da se ne može izbjeći da od tolikih kukaca nehotice ne pregazimo neke i da u tome ne leži neko zlo. No mene odgovor ionako nije zanimao, bio je to trenutak izravne percepcije, shvaćanja koje ne treba pojašnjenja, pa sam informaciju uzela zdravo za gotovo i trajno je upamtila, taj odgovor na nehotično pitanje – što se skriva među bijelim kamenčićima koje dodirujem, premještam i po kojima gazim potplatima svojih sandala kupljenih u Opatijinom dućanu u zagrebačkoj Končarevoj ulici.
Vrativši se u sadašnjost tek sam ovlaš pogledala fontanu koje ondje nekad nije bilo i pričekala da se od nje odmaknu dvije mame s malom djecom kako bih je mogla slikati
Bacila sam pogled desno, prema kazalištu koje sam dosta dobro poznavala i iznutra, premda mi kazališna umjetnost nikad nije bila tako bliska i draga kao neke druge umjetnosti, no potrudila sam se upoznati je i to ponajviše upravo u ovoj zgradi. Pored kazališta, s desne strane, vidi se meni puno važnija ustanova – knjižnica s čijih sam polica često uzimala priče svih vrsta i ostalo što bi mi se učinilo čitljivim ili bi mi preporučila neka od susretljivih knjižničarki.
Već sam gotovo krenula dalje kad sam se sjetila jednog događaja, sišla s platoa na kojem se nalazi spomenik i prešla preko ceste. Uz zgradu knjižnice na nogostupu se nalaze rešetke.
Sjećam se kako sam voljela skakati po tim rešetkama (premda vidim da su zamijenjene u međuvremenu, ali mjesto na kojem se nalaze ostalo je isto) i ne bih prestajala dok me netko ne bi izgrdio i odvukao dalje. Uživala sam u metalnom zvuku koji sam tako proizvodila. Sve dok jednom nisam šetala s tetom koja je čuvala mog brata, a kasnije nakon bolesti i mene. Bila je jako ljubazna i strpljiva osoba koju sam voljela. No kad sam počela skakati po rešetkama, uplašeno me je zamolila da to ne radim i ispričala mi je kako je njen sin jednom ovdje skakao po rešetkama i pao u rupu kad su se provalile. Nikad nisam saznala je li priča bila istinita ili nije. No rešetke sam počela gledati s nepovjerenjem i ako bih još koji put poskočila na njima, bilo je to s dozom nelagode i očekivanja hoće li mi se nešto dogoditi. Tako sam na ovom mjestu malo odrasla. I izgubila dijelić slobode – neizbježna žrtva, jedna od mnogih koje se prinose u procesu prilagođavanja kroz koji prolazimo, jer moramo, ili mislimo da ga moramo proći.
Nešto dalje nailazim na zgradu svoje prve osnovne škole. Prve od četiri. Ova mi je bila draga, možda zato što nisam stigla u njoj steći loša iskustva. Krenula sam u prvi razred i svidjelo mi se sve, draga mi je bila stara učiteljica za koju su neki govorili da je stroga. Jedina zamjerka koju sam joj mogla uputiti bila je činjenica da mi jednom nije pomogla odvezati cipelu čije su se vezice stegnule u beznadno čvrst čvor. Nije tada bilo vezica koje se gotovo i ne mogu prečvrsto stegnuti zbog elastičnih vlakana, bile su to trakice isprepletenih pamučnih niti, dosta tanke i kad ste ih zategnuli, a ja sam ih bila zategnula, čvor se sasvim stisnuo i bio tako mali da ga nikako niste mogli razlabaviti. Uhvatila me panika i već sam vidjela sebe kako idem kući s jednom cipelom na nozi, a drugu nosim u ruci i svi me gledaju, a ja plačem od sramote i jada. Oči su mi se već napunile suzama kad je moja učiteljica shvatila da sam stvarno u nevolji i zamolila mlađu kolegicu koja je s njom stajala i nadzirala nas dok smo se oblačili da pokuša raspetljati čvor. I gle čuda, uspjela je. Zahvalna sam svojoj staroj učiteljici i na krizantemama koje mi je pomogla naslikati odlučnim potezima kista na satu likovnog – ja nikad ne bih mogla napraviti nešto tako lijepo. To je bilo i posljednje na čemu sam joj mogla biti zahvalna jer smo se, na moju tada veliku žalost, nakon dana mrtvih povodom kojeg smo i slikali krizanteme, preselili u dvadeset i pet kilometara udaljeno Velenje gdje me dočekala nova i nimalo simpatična učiteljica, ali i mjesto i škola koje ću s vremenom zavoljeti. A i u Celje ćemo se vratiti nakon šest godina izbivanja. No ova zgrada koju gledam nekako mi je strana, premda mi je izgled poznat. Nešto kao da nije u redu. Kad malo bolje pogledam, shvatim u čemu je stvar. Ograda. Nema više ograde.
Zapravo ima, no to nije moja ograda, ograda duž koje sam prolazila idući u školu. Ona je bila betonska, ne metalna kao ova nova. Voljela sam opipavati kamenje koje je u svojevrsnom reljefu izvirivalo iz nje i dodirivati njezinu hrapavu površinu koja mi je davala sigurnost dok sam s torbom na ramenima prolazila uz nju. Jednom sam na podu našla žutu bojicu i njome vukla crtu po svijetlom betonu. Iza mene je naišao stariji dječak i tražio da mu dam olovku. Rekao je da je njegova i da će me tužiti jer sam nacrtala crtu na ogradi. Pružila sam mu bojicu bez riječi i on je zadovoljan otišao dalje. A sad ograde nema više.
No eto, malo dalje kad sam pored ulaza u bolnicu pred kojim više nema drveta magnolije čijem sam se ljubičastom cvatu toliko divila skrenula u ulicu u kojoj sam nekad davno stanovala, našla sam i ogradu. Ukrašena umetnutim ciglama i kamenjem, ovdje je ostala ona prava.
01.03.2009. u 08:55 | K | 34 | P | # | ^
Eto, baš jučer sam bio u svom rodnom gradu. Malo sam prošetao ulicama...Zastao sam pored svoje osnovne škole i minutu-dvije stajao pred teškim ulaznim vratima. Malo sam se prisjećao kako smo godinama svakodnevno čekali pred tim vratima, skupljali se u grupice i onda se (kad bi netko vrata otvorio) naguravali unutra... Sad kad gledam, previše vremena je potrošeno na truljenje u školskim klupama. Nedaleko te škole nalaze se veliki parkovi...dobar dio nastave trebao bi se održavati u njima. pozdrav
| izvorni život | 01.03.2009. u 11:37
Jako često prođem pored svoje bivše škole i bivše zgrade...ponekad prođem i dvorištem zgrade i sjećam se onih dječaka koji su tu znali igrati nogomet i vikati, vikati ...sad mi se čini da se djeca više uoće "čoporativno" ne igraju...
Lijep nedjeljni pozdrav!| misko | 01.03.2009. u 12:23
ja sam čitav život provela živeći u svojem rodnom gradu. danas sa sjetom mogu konstatirati kako su nestale mnoge meni drage vizure.
ipak, sve te srušene kuće i ograde, posječena stabla i drvoredi, nekadašnje cvjetne rundele u parkovima, zgrada moje zapuštene i prazne osnovne škole, u mojim sjećanjima žive i dalje ...| rU | 01.03.2009. u 13:35
blog ti je super (ali to već znaš)... sad svrati na moj jer sam postala feministica, a to im nikada neću oprostiti ;)))))))
| Tri Pojma | 01.03.2009. u 14:10
Lijepo je prošetati uspomenama uživo:)
| ljelja | 01.03.2009. u 18:41
svaki put kad vidim uski prolaz između kuća, sjetim se tebe!
a sad si me još i vratila ....daleko.....:-))| Elyca | 01.03.2009. u 21:09
Kada gledam tvoje fotografije, postaje mi jasno da J. i ja očito nismo našli ta mjesta i ulice jer mi se dojam Celja (nakon više od 20 godina izbivanja) sveo na industriju. Nimalo nas nije oduševilo to što smo vidjeli, a povratak u djetinjstvo sveo se na naš neboder i onu groznu osnovnu školu na ledini uz koju me, doduše, vežu lijepe uspomene.
No, kad čitam tvoje uspomene, način na koji se sjećaš svog djetinjstva, postaje mi jasno do koje je mjere ono bilo bogato. Jer imati ovakve uspomene je pravo bogatstvo - to znači da si djetinjstvo proživjela u punini, onako kako bismo vjerojatno svi morali živjeti, samo nam nije svima dano. To smo u stanju shvatiti tek kasnije...| bivša apstinentica | 02.03.2009. u 05:40
dobro ti jutro.......ti tako divno i slikovito pišeš da sam evo jutros bila i prošetala gradom u kojem nikada nisam bila........tvoja sjećanja su tako živa da začuh škripanje šljunka i metalni zvuk rešetki i osjetih pod rukama betonsku ogradu koju si dodirivala...........
ugodan ti početak radnog tjedna želim........:-)))| Dinaja | 02.03.2009. u 06:35
Dok šetam ovom tvojom "izložbom", šetam i svojom dušom, tamo vidim i svoju prvu školu
ali je ne mogu dodirnut. Pozdrav ti ostavljam i lijep ti dan.:-))| fra gavun | 02.03.2009. u 07:54
Danas je bilo tako lijepo prošetati s tobom ulicama tvojega
djetinjstva, tajnim zakutcima tvojih sjećanja.
Divni su ti trenuci kada se vraćamo mislima u dane koje,
istina, ne možemo ponoviti, no možemo ih ipak još jednom
proživjeti srcem.
R.| Dream_Maker | 02.03.2009. u 11:44
Preljepo je šetat s tobom, ko da šetam svojim djetinjstvorm, zastanem i prisjetim se nekih davnih mirisa, okusa, pogleda, opipa i nije važno što su to dva različita grada :))
| slatko grko | 02.03.2009. u 11:53
Lijepa su sjećanja iz djetinjstva kad još nismo znali za moge zabrane i strahove. Jednom sam nakon ture bicikom po Hrv. Zagorju dovezao se i preko Rogaške do Celja i gledao grad sa starog grada na brdu. Moje škole gdje sam išao u prvi razred više nema, a sjećam se onih nakošenih klupa sa rupom za tintu i mirisa drveta.
| gogoo | 02.03.2009. u 13:28
vesna
budis mi nostalgicna razmisljanja, setajuci s tobom prisjecam se se svojega djetinjstva i mladosti provedene takodjer u Sloveniji, u Ljubljani. Put u skolu vodio me je kroz park Tivoli.
O tom carobnom putu, koji me je vodio, preko kljizalista, muzeja...Morat cu otvoriti svoj blog.
Lijepi pozdrav| borut | 02.03.2009. u 13:55
Svi mi u sebi nosimo mjesta nase mladosti dok nas zivot odnosi negdje drugdje, dalje, ponekad daleko od putova kojima smo onomad krocili. Idemo dalje a uspomene traju i daju nam vjeru i znacenje da postojimo. da postojimo dok upomene traju.
Pozdrav ostavljam,
Bocaccio| Bocaccio | 02.03.2009. u 17:46
Sve si nas očito raznježila,a mene vratila u Deželu gdje sam odrasla, u glavnom gradu.
| champs-elysees | 03.03.2009. u 12:01
da bar ja mogu tak pametn i mirno, sa sjetom napisati o svome kvartu...svaka ti čast
| GAJINE GLUPOSTI | 03.03.2009. u 15:10
predivna šetnja lijepim gradićem - barem ga takvim pamtim od prije desetak godina....
doista, kao da sam uz tebe, tvoje slike i opis prošao ulicama, parkovima...i uživao i osjećao tu toplinu kojom si opisala te dane... te godine. i, vjeruj, pogledao sam pored sebe gdje je ta malena djevojčica da pokušam otpetljati taj čvor:)))
hvala ti na ovoj preivnoj i toploj priči...i, nadam se da je tako prošla i sama proslava godišnjice:)))
topli ti pozdrav ostavljam:)| smotani | 03.03.2009. u 20:00
Prekrasno, uspjela si me odnijeti u svoje djetinjstvo i pri tom me motivirati da se sjetim svoga, svoje lipe, svog dvorišta, svoje škole...itd.
Šteta što uglavnom sve postoji u našim uspomenama jer se puno toga promijenilo. Pa ipak, te su uspomene dragocjene i nitko nam ih ne može uzeti.
Laka ti noć draga i sanjaj lijepe snove. Cmokkkk.| teuta | 03.03.2009. u 23:22
Zaista je lijepo vratiti se u mjesta svog odrastanja i pronaći kako je većina nekih mjesta ista kao i nekada. I zaista je malo neugodan osjećaj kad ne naiđeš na nešto što pamtiš iz onih dana. Lijepo je prošetati s tobom mjestima tvog djetinjstva, i baš dobro da nije padala kiša. Bili bi uskraćeni za jedan prelijep vremeplov. :-))
| gustirna | 03.03.2009. u 23:58
Morat ću i ja napravit svoju kompilaciju prolaza
| jimbo | 04.03.2009. u 09:34
Putovao sam zajedno s tobom kroz ta divna sjećanja,istovremeno listajući svoja.Premalo je ovo prostora da ih opišem,toliko su duboko urezana u mene,neponovljiva i trajna,čista bajka u odnosu na ono što su doživljavale generacije moje kčerke i još mlađi.
Hvala ti na ovim čarobnim slikama oje si nam poklonila i veliki ti osmjeh ostavljam :-)))| Sa dva prsta po tipkovnici | 04.03.2009. u 13:51
divno je kad se vratiš na mjesto svojeg djetinjstva. posebno ako se možeš uživjeti u atmosferu tih dana i oživjeti osjećaje iz tog vremena. i ja se volim sjećati dana svojeg djetinjstva. ali nije se više lako vratiti u ono što je bilo najbolje - gledati svijet šitom otvorenim očima djeteta i ponovno osjetiti svu njegovu mističnost. a fotografije su prekrasne.
| malena sa šnalicom | 04.03.2009. u 16:42
Uvijek mi je lijepo na na tvom blogu - i u slici i u mislima koje s nama podijeliš. Ti se vraćaš ondje gdje si davno bila, a ja ću izgleda trbuhom za kruhom odavde gdje sam oduvijek, jer nema posla. Odavno već želim otići, ali sada kada je to sve blizu i vrlo vjerojatno, nije mi lako napustiti kuću u kojoj smo odrasle sestre i ja, moja djeca, otac, baka...Rado bih je ponijela sa sobom. Ali dom je tamo gdje smo mi. I možda je zaista vrijeme da se krene. Opet. Po tko zna koji put. Valjda će Bog dati snage za sve...
| Julijana | 04.03.2009. u 17:30
Krasna šetnja ovako popraćena slikama. Ona riba me oduševila, mogu misliti kako li je tek tebe koja ju znaš odavno :)))
Nešto ste mi jako sjetne sestre ovih dana, što je to, proljeće možda? :)))| Bugenvilija | 05.03.2009. u 20:36
dobro jutro i ugodan ti dan želim..........:-)))
| Dinaja | 06.03.2009. u 07:50
Najiskrenije me oduševila ova tvoja priča obojana sjećanjima, nostalgijom i srećama iz djetinjstva. U mnogim crticama si me podsjetila na mene samu i moje djetinjstvo. I dan danas ga se prisjetim s tugom, ne zato što je bilo tužno, već zato što je završilo i ti dani mi se više nikada neće ponoviti... U ime toga, nastojim zadržati dijete u sebi i dalje, kolikogod je to moguće, a isto želim i tebi jer tek tada ostajemo u istinskoj vezi sa samima sobom, a posredno i sa svijetom oko sebe. Divna si... :)
| Kinky Kolumnistica | 06.03.2009. u 10:07
da, dolazak u rodni grad....a pogotovo nakon toliko godina! Krasna prica kao i uvijek puna emocija ali i sjete i melankonije. Ja tek sad od kad sam vani donekle shvacam sta to znaci vracati se u svoj rodni grad .... osjecaj je neopisiv, to silno uzbudjenje, radost, sreca....prolaziti dobro poznatim putovima, zamjecivati promjene koje su se dogodile od zadnjeg posjeta, aaahhhh stvarno predivno, prodju me zmarci pri samoj pomisli na to i naravno s obzirom da od ljeta nisam bila u zg strasno me muci nostalgija i jedva cekam da ponovno doleprsam u moj one and only Zagreb grad :)))))))))))))))
| MENTINA | 06.03.2009. u 15:01
Prekrasno preneseš te svoje doživljaje iz mladosti, toliko lijepo opisuješ detalje tako da čak i nema fotki mogla bih si predočiti slike.
Čista petica. I vjerujem, prekrasno djetinjstvo.| *Kora* | 06.03.2009. u 22:05
uh...koje putovanje...:)
| marchelina | 06.03.2009. u 22:46
@Mentina, Zagreb je moj rodni grad ;)
| aquaria | 07.03.2009. u 00:39
ima nešto u PROŠLOSTI..........................
| OTISAK srca | 07.03.2009. u 14:58
Divna sjecanja u slici i rijeci!
| morska zvijezda | 07.03.2009. u 18:05
SRETAN TI PRAZNIK !!
| fra gavun | 08.03.2009. u 11:03
