Vrane
Sjedila sam za kuhinjskim stolom ispijajući posljednje gutljaje prve jutarnje kave i promatrala kako dvije vrane donose grančice gradeći gnijezdo pri vrhu obližnje breze. Nije mi se to sviđalo. Na rubovima naselja rastu kanadske topole i drugo veliko drveće načičkano gnijezdima ovih ptica pjevica neugodna glasa. Ako se ovaj par naseli za stalno u našem susjedstvu, vjerojatno će privući još neke ptice iz svog jata koje će naći svoje mjesto za podizanje mladunaca na okolnom drveću. Već sam zamišljala jutarnja buđenja uz njihovo promuklo graktanje, umjesto milozvučnog pjeva kosova koje volim. Nisu samo njihovi glasovi u pitanju, nije mi draga njihova prisutnost ni zbog ptica pjevica koje često postaju njihovim plijenom. Sjećam se kako sam prije nekog vremena počela u proljeće i rano ljeto učestalije nailaziti na mrtve ptice, uglavnom mladunce, napola pojedene na nekim mjestima u naselju. U sebi sam optuživala mačji rod, premda me začudilo što su mačke iznenada počele tamaniti tako velik broj ptica, a ja sam oko sebe viđala sve manje tih četveronožaca. Slučajno sam svoje sumnje spomenula gospođi koju sam često susretala u šetnji sa psom. Nisam ni znala da ljubazna gospođa koja svakodnevno čuva i izvodi psića svoje unučice kod kuće ima i mačku. Pomalo uvrijeđena. ali sa željom da me pouči, odmah mi je objasnila – ona svog mačka ne pušta iz stana, a za pokolj malih ptica krive su vrane koje je i sama promatrala kroz prozor kako se bave lovom. Ubrzo sam se uvjerila na svoje oči, jer kad je jednog od slijedećih jutara moja Nera zalajala na nešto u parku, s drveta je uzletjelo nekoliko vrana, a na tlo pored pješčanika palo je oglodano i osakaćeno tjelešce male ptice. Također mi je tih dana mama pričala kako se ljuti na vrane jer ubijaju ptice pjevice koje tata već godinama hrani u vrtu.
Nisu samo loša iskustva obilježila moj odnos s vranama. Naprotiv. Čitala sam u mnogim pričama kako su vrane pametne ptice. Najdraža mi je bila vrana iz Andersenove priče Snježna kraljica koja je pokušala Gerdi pomoći da pronađe otetog Kaya (bio je to gavran, zapravo, no imao je prijateljicu vranu). Ponekad sam ih gledala kako šeću s noge na nogu nekim travnjakom ili ledinom tražeći hranu. Obično primijete da ih gledam, nagnu glavu, procijene jesam li opasna i polako odu dalje. Oduševila sam se kad sam prvi put vidjela kako vrana baca orah s visine na beton i vraća se kako bi ga pojela. Ako se nije razbio, uzima ga u kljun i ponovo uzlijeće na neki stup ili drvo kako bi ponovila operaciju. Dotad sam o tome samo čitala u knjigama. Sad već poznajem mjesta gdje rastu orasi i ponekad ujesen namjerno prođem onuda kako bih vidjela taj prizor.
Vrane mogu biti i zastrašujuće kad zimi u velikim jatima lete s jednog mjesta na drugo, njihovo graktanje tada priziva jezive prizore iz slavnog Hitchcockovog filma u misli. Vrane i gavrani često igraju zastrašujuću ulogu vjesnika strave i smrti u umjetnosti. One su i pjevice i mudraci i lovci i lešinari i brižni roditelji i svađalice i kućevna bića koja očajavaju kad im se s drveća uklone gnijezda i ne znam više što bih dodala, no upravo me svojom svestranošću pomalo podsjećaju na ljude i na naše društvo puno paradoksa, na oblike zajedništva kakve i priroda poznaje i priznaje kao jednu od mogućnosti, možda ne najbolju, no ipak onu koja postoji i treba postojati, premda ne nužno i opstati.
Vrane s početka priče vratile su se danas u svoje gnijezdo i počele ga uređivati. Vidjela sam ih sa svog mjesta za stolom kad sam sjela, otvorila stranicu i pomislila kako ne znam o čemu bih mogla pisati na novom lijepom računalu. Zapazila sam pokret na rubu gnijezda i osjetila da su zaslužile nekoliko riječi ovdje. Ne, nisu dovele svoje prijatelje i rođake u našu blizinu, veliko jato i dalje se zadržava na rubu ledine koja okružuje kineziološki fakultet. Njihovo povremeno glasanje može se podnijeti, a ljutnja zbog neuspjelog pokušaja upada u duplju s mladim ptićima na drvetu preko puta našeg balkona splasnula je kad sam gledala kako brižno bdiju nad svojim vlastitim mladuncima na vrhu drveta. Jesu vrane, ružno se glasaju i crne su, ali su pametne i moraju nešto jesti, sviđalo se to nama kao kad ljušte tvrde orahe ili ne sviđalo kao kad nailazimo na njihove napola izjedene krilate žrtve… Žive i dopuštaju drugima da žive – dok ne ogladne.
Slika preuzeta ODAVDE
25.03.2009. u 22:36 | K | 53 | P | # | ^
