R. I. P.
Ovdje prenosim prenosim dva svoja teksta iz veljače prošle godine:
6. veljače 2007.
Život u sadašnjem trenutku – to je sve što uistinu postoji. Ali ne i patnja. Ona izvire iz uma koji je načinjen od naših briga, strahova i nada.
Kako jedan istinski trenutak postojanja učiniti zaista našim? Smirenošću, pribranošću u svakom djeliću sekunde, osviještenošću o njegovoj iznimnosti. Unutar jednog takvog trenutka možemo osjetiti povezanost s cjelokupnim stvorenim svijetom, s prirodom i svemirom – možemo osjetiti jedinstvo sa svim što postoji. Jedinstvo s vječnošću. Taj nas trenutak preplavljuje osjećajem bezvremenskog blaženstva.
Istodobno postojimo ovdje i u svemiru. Podjednako vječni kao i smrtni.
Postoji jedino vječnost i trenutak kojega smo svjesni, trenutak u kojem postojimo kao samostalna, odvojena jedinka, a istovremeno smo povezani u cjelinu sa svim živim bićima.
U takvom nam se trenutku naše ja, koje živi os ambicija, želja i briga, ja koje se nadmeće s drugima za prestiž i prebrojava novce, učini sažalijevanja vrijedno, a osim toga i smiješno biće. Ono svoje postojanje, ovdje i sada, rasipa na druženje s prolaznim utvarama. Ako bi se manje naprezalo, imalo bi sve, pa čak i više.
Zadovoljstvo može postići samo onaj tko se ne vezuje za svoje ja, za novac, uspjeh, priznanja, onaj koji je spreman prihvatiti činjenicu da sve što posjeduje može u bilo kojem trenutku i izgubiti.
Zapravo, samo onaj tko je spreman sve izgubiti, može uistinu sve i posjedovati. Kao takav čovjek, oslobođen briga i strahova, možeš živjeti ovdje i sada. Povezan s cjelokupnim stvorenim svijetom i isprepleten sa svim bićima primaš ono što ti pripada i što je za tebe najbolje.
Dijeliš s drugima sve dobro koje primaš. Slijediš svoj unutrašnji glas koji te uvijek usmjerava prema usklađenosti s prirodnim zakonima.
Ne osjećaš grižnju savjesti i nisi nesretan.
Takvim djelovanjem nisi protiv stvorenoga svijeta, a ni protiv samoga sebe.
Postaješ kap u oceanu kozmičke svijesti.
Kap koja bi odvojena brzo isparila dok u kozmičkom moru postoji vječno.
Ovaj odlomak prepisala sam iz knjige koju upravo čitam. Osim uživanja u čitanju tih riječi, zanima me bi li netko mogao pogoditi, ili možda zna, tko je autor knjige, ili tko bi to mogao biti. Ako ne znate ili ne želite pogađati, ne opterećujte se. Ove riječi su univerzalne i svima namijenjene, neovisno o onome tko ih je ovom prilikom izrekao.
7. veljače 2007.
Čovjekom se ne rađaš. Čovjekom postaješ. Takvim kakvoga loši tokovi više ne mogu ponijeti sa sobom poput otplavljenog stabla bez korijena. Takvim da možeš početi s promjenama kojima ćeš stvoriti novi, bolji svijet. Svijet u kojem je vrijedilo živjeti.
Ne možemo mijenjati druge ako ne promijenimo sebe. To je od najvećeg značaja. Ne možemo uređivati i poboljšavati svijet ako nismo najprije uredili i poboljšali sebe, ako se nismo uzdigli na zadovoljavajuću razinu osvješćivanja i energije.
Strah, ljutnja, zavist, mržnja? Zadrhtimo pri spoznaji kako često nas obuzmu takvi osjećaji. Odreknimo se toga – tako ćemo učiniti najveću uslugu sebi i svijetu.
dr. Janez Drnovšek: Misli o životu i osvješćivanju
Sad vidite zašto nisam željela odmah otkriti autora odlomka iz prethodnog posta. Naša zaokupljenost dnevnopolitičkim zbivanjima, koja je normalna i opravdana, mogla bi lako odvratiti naše misli od biti izrečenoga. Zato o njima ne želim govoriti bez prijeke potrebe.
Irida i neki drugi napisali su u komentarima na prethodni post kako ih tekst podsjeća na mnoge stvari koje su čitali. I to je istina. Nisam pročitala knjigu u cijelosti, iako sam pokušala prije ovog posta, no u posljednjim poglavljima koja sam samo preletjela (a znam kako se to radi kad je potrebno nešto brzo pročitati) nisam naišla na nikakve otklone u odnosu na onaj dio koji sam pažljivo čitala. Radi se o vrlo lijepom i konzistentnom tekstu koji nam nastoji približiti učenja o životu, o smislu i razlogu postojanja. Razni ljudi, razni narodi, razne religije, prihvaćaju dijelove tih učenja kao svoje, dok prema ostalima ostaju neutralni ili ih odbijaju. Te bi se razlike trebale smanjivati, kako bismo se iz šarene mješavine pretvorili u zajednicu ljudi koji misle i rade dobro – svatko prema svojim mogućnostima i na svoj jedinstveni način.
O tom zajedništvu ovise mnoge stvari. Čovječanstvo je kao uzavrelo more koje se šibano vjetrovima valja čas ovamo, čas onamo, nošeno stihijom postojanja. No u toj naizgled kaotičnoj masi postoje pojedinci koji nastoje uskladiti i usmjeriti to kretanje, naprosto mijenjajući sebe, i samim time utječući pozitivno i na ljude oko sebe. Većina radi tiho, nenametljivo, gotovo izgubljena u masi koju nastoje uskladiti i umiriti.
Jesmo li u stanju barem poslušati što nam govori mudar čovjek koji već godinama balansira na granici između života i smrti? Zanemariti činjenicu da je taj čovjek političar, pritom još i predsjednik susjedne nam države s kojom imamo gomilu prenapuhanih problema koji se stalno iz raznoraznih razloga povlače medijima s jedne i druge strane doskora šengenske granice?
Zašto političar ne bi bio pisac, zašto ne bi mogao upraviti svoja nastojanja prema dobru za sve? Nekad je to bilo gotovo uobičajeno. Možda ponovo postane. Utopija postaje stvarnost kad većina u nju istinski povjeruje.
Moja sestra pokrenula je FORUM na temu novinarstva. Ukoliko je netko zainteresiran slobodno može pogledati, a traže se i moderatori.
23.02.2008. u 12:33 | K | 19 | P | # | ^
ne, danas nemam inspiraciju za pisanje osvrta, dojmova i bilo čega na trag toga. danas samo želim reći da zaista treba biti čovjek sa svim onim što to nosi. i ako to jesmo - sve smo...
janez drnovšek mi se oduvijek sviđao. nemam tu nekih obrazloženja, ali...
a bolest.. pitanja života i smri... sve nas to vodi nama samima samo ako smo otvoreni istini...
neka mu je pokoj vječni...
hvala za divne misli... spremit ću ih...
pusa i pozdrav!| posoljeni zrak | 23.02.2008. u 15:33
nažalost, najčešće se moramo prvo teško razboljeti ili pretrpjeti neki veliki gubitak da bismo počeli razmišljati na takav način ...
cijelog života težimo skladu i smirenosti.
možda nas upravo naše osobne disonance i nemiri vode u tom pravcu ...| rU | 23.02.2008. u 18:53
Sjećam se da si prošle godine govorila o toj knjizi, Drnovšek je stvarno bio intelektualac i gospodin, pokazalo se i mislilac osebujne duhovnosti.
| Majstorica s mora | 23.02.2008. u 19:20
Dragi ljudi MOLIM VAS ako znate nesto o ovoj djevojci I malo boli ostavlja ožiljak
ili SAD IDI BRIGA ME koja je obrisala svoj blog zagorka17.blog.hr... javite NAM molim vas...
svaka vjest je dobro dosla, svaka sitnica...
A ako ne znate nista o njoj pomolite se za nju jer je odlucila
skratiti svoj zivot... A ja i moja prijateljica zelimo joj pomoci ali
ne mozemo uci u trag a nadamo se da nije prekasno...
hvala Vam| tajna mog zivota22 | 23.02.2008. u 19:45
Pozdravljam te I obaviještavam…
Info:
Na mom blogu: Roman „Triesduja“ otvara pitanje o životu današnje mladeži.
Pokrenimo javnu raspravu o problemu današnje mladeži, društva, odgoja i svijeta u opće...
Uključi se I ti u raspravu! :) Reci I ti svoj stav!
Dobrodošla su različita mišljenja - i što više njih!
...zbog pokretanja jednog projekta o kojem će svi bloggeri biti pravovremeno obaviješteni.
Pozz!| triesduja | 23.02.2008. u 20:21
" Jesmo li u stanju barem poslušati što nam govori mudar čovjek koji već godinama balansira na granici između života i smrti?" Trebali bi biti, i znaš što, uvijek se pitam kolika je snaga u takvim ljudima. . .pozdrav ti ostavljam
| otkucaj | 23.02.2008. u 20:41
Složenost odnosa proizlazi iz složenosti čovjeka kao takvog. Svi mi imamo više dimenzija, više uloga... Stoga nema nikakvog razloga da predsjednik ne bude i pisac. Pitanje je samo koja je naša strana dominantna u očima drugih, a po kojoj će nas i pamtiti... Nadam se da će njegove misli iz knjige prevagnuti nad politikom. Neka mu je laka zemlja.
| bivša apstinentica | 24.02.2008. u 17:50
Uvijek sam u stanju poslušat što govori mudar čovjek, bez obzira je li balansira na rubu života ili ne.
I moja mati je na rubu i puno toga što mi zadnje doba govori upijam.| slatko grko | 24.02.2008. u 18:15
Odabrala si vrlo mudre i poticajne riječi pisca i političara nad kojima nam se zamisliti. sve upućuje na pribranost u vremenitosti koju živimo.
Piscu i političaru pokoj vječni na Božjem srcu! Tebi topli pozdrav!| detalj | 24.02.2008. u 18:59
Poštovani posjetitelji bloga,
molitve prilagođene korizmenom vremenu
možete naći na blogu "tajna mog života22"
ili na mom blogu na mjestu komentara.
Korizmene molitve oblikujem razmatranjem svake
posebne postaje Križnog puta, a pojedine molitve
(možete ih prepoznati), nastaju oblikovanjem
najnovijih izjava "Neba" (datih vidiocima),
koje su primljene zadnjih nekoliko mjeseci.
Znakovi vremena, stalno se događaju na spasenje
mnogim, samo ih treba tražiti i htjeti prepoznavati...
Zato, i dalje tražimo volju Božju u svom životu,
jer su pravi uspjesi mjerljivi samo na tom putu,
putu istine i spasenja...
Pozdrav i blagoslov svima...| EuM | 24.02.2008. u 23:58
Sa kčerkinog kompa virkam po dragim mi blogovima tek da ti osmjeh ostavim.Nadam se da bu servis ipak uspio popraviti moju staru krntiju..vjerujem da bu,jer sam ko invalid bez kompa.
| Sa dva prsta po tipkovnici | 25.02.2008. u 11:45
Kad bi se barem svi osvrnuli na ove riječi,i kad bi se zamislili nad njima..
Janezu pokoj vječni...
pozdrav ti ostavljam...| tratincicamala | 25.02.2008. u 15:06
I ja sam već negdje pročitala ove riječi... možda upravo kod tebe. Ali naravno, trebalo bi ih češće pronavljati, a zatim i primijeniti u životu. Jer kreatori ovoga svijeta smo upravo mi.
Pozdav veliki:))| atlantida | 27.02.2008. u 00:03
Dobro je dobre stvari ponovo pročitati, vraćati se na njih i u skladu s istima živjeti.
| chablis | 27.02.2008. u 11:19
Dugo me nema! Radila sam na novom portalu. Više o portalu na mom blogu.Ne, ne napuštam blog, ipak je blog moja prva ljubav i na njemu sam susrela sve, moje divne virtualne prijatelje, samo će na njemu sada možda biti malo drugačiji sadržaji, a i još ću malo biti neredovita dok se portal ne uhoda, posjeti moj novi portal i zaželi mi sreću. magicus. info magazin
| Irida | 27.02.2008. u 16:35
Toliko mi se svidjelo razmišljanje Janeza D. da sam morala kopirati veći dio i objaviti kod sebe. Navela sam da sam kopirala kod tebe i nadam se da se ne ljutiš.
Ovaj trenutak život dajem, ovaj trenutak u vječnosti trajem - ovu divnu pjesmu Emilijo Kutleša otpjevao je pred 4-5 g. za ljubav Ivice Percla i slušatelja radio Marije, prateći se uz svoju omiljenu Gibson gitaru.
Meni i sad radosno odzvanja u ušima, baš na poticaj Janeza D. I on je taj sveti čovjek koji će nas vječno obogaćivati jer je crpio život iz nepresušnog izvora istine!| Ljubljena kćer :) | 29.02.2008. u 10:49
Javljam se još jednom.
Izvukao sam ovaj dio za sebe..
"Zadovoljstvo može postići samo onaj tko se ne vezuje za svoje ja, za novac, uspjeh, priznanja, onaj koji je spreman prihvatiti činjenicu da sve što posjeduje može u bilo kojem trenutku i izgubiti."..a dodao bih što si i ti spomenula-i znati sebe dijeliti sa drugima!
Još jedan osmjeh ostavljam!| Sa dva prsta po tipkovnici | 29.02.2008. u 11:57
nekako me smiri ovaj blog.. hhh :)
pusa :)| yashmine | 29.02.2008. u 16:30
...jedino što možemo promjeniti u cijelom Svemiru
smo mi sami...
postoji patnja,ali ne onaj tko pati
postoje dijela,ali ne onaj tko radi
postoji oslobođenje,ali ne onaj
tko slobodan biva
postoji Put,ali na njemu putnika nema.
Visudhimagga
srdačan pozdrav| mushin munen | 03.03.2008. u 20:48
VEČER NA JARUNU
Nisam baš od pisanja ovih dana. No imam nekoliko slika koje sam željela podijeliti s vama. Bila je to večernja šetnja krajem siječnja, u kratkim trenucima u kojima smo se uspjeli otrgnuti od kuće i krenuti svojim putem. A na kraju smo si uspjeli priuštiti čak i zalazak sunca na otvorenom – dragocjeno blago za dvoje zaposlenih roditelja dvoje djece školske dobi. Zapravo, na kraju dana zaključili smo da bismo to trebali raditi češće – šetati, mislim. No i to je lakše reći nego učiniti, a ne pruža se svakoga dana ni prilika da se vidi tako lijep zalazak sunca. Eh, da smo na planeti Maloga princa, gdje bi nam bio kraj. A ovako - dobro je i jednom u mjesec – dva uhvatiti svu puninu zapadnog crvenila.
Počeli smo tamo gdje završavaju Hrgovići – na jednom od ulaza u ŠRC Jarun. Sunce na zalasku pozlatilo je zgrade kojih ne tako davno nije bilo uz Jarunsku cestu, a sad je izniknula i ponarasla cijela šuma tih toliko poželjnih stambenih objekata.
Jarunski dječji vrtić neobičnih boja dominira livadom koja se naširoko proteže uz cestu koja prati ravnu jezersku obalu u dijelu koji služi kao veslačka staza.
Na toj sam livadi već slikala izdužene zimske sjene, no ove naše na slici bile su puno dulje od prošlogodišnjih, zbog niskog sunca čije zrake ni u jednom trenutku nije zaustavila magla.
Sunce se oprašta dopuštajući nam da se na trenutak zagledamo u njegovo žarko lice dok se spušta među granama jezerskog drveća i grmlja.
Zujanje propelera motornog jedra prekida na nekoliko minuta večernji mir uz veslačku stazu pored tribina.
A na stazi uz jezero kojom šeću brojni posjetitelji među kojima se nađe i poneki biciklist i roler nalazi se i natpis kojim se pokazuje prava svrha staze.
Zlatni oblačići na još uvijek modrom nebu savršeno se odražavaju na glatkoj površini jezera.
Prohladni povjetarac donosi slab miris istrunulog bilja i vode ustajale nakon nedavnog zaleđivanja površine na koju je moj mali samo nekoliko dana ranije bacao kamenčiće da provjeri na kojim je dijelovima voda zamrznuta, a na kojima kamen s posebnim štropotom prolazi kroz potpuno razmekšanu površinu.
Dok gledam tu smirenu ravninu koja zrcali nebo i drveće sa suprotne strane obale prisjećam se kako sam u više knjiga čitala o smirujućem utjecaju vodene površine na ljudski um. Uostalom, nije slučajnost da ljudi svoje vrtove i perivoje oduvijek ukrašavaju bazenima, ribnjacima, fontanama, vodoskocima, kaskadama… Junak jedne od meni najdražih knjiga, Egipćanin Sinuhe, osjećao je smirenost kad bi promatrao ukrasne ribe u malom bazenu ispred svoje kuće. A ja sam osjećala kako se stapam s jezerom dok gledam njegovo savršenstvo.
Mnogi gradovi u kojima sam bila imaju svoja jezera za opuštanje, zabavu i rekreaciju. Jarunu možda nedostaje šuma kakva je Maksimirska, no jezero se može mjeriti sa svakim koje sam dosad vidjela. Možda ne u veličini, u ostalom da. Na drveću koje se vidi s druge strane staze gnijezde se ptice, a pod njima se skrivaju labirint i solarni pleksus Europe koje ću predstaviti nekom drugom prilikom. Zasad samo drveće i njihov savršeni odraz u sve gušćem večernjem mraku.
I posljednji pogled prema mjestu na kojem se sunce oprostilo od nas. Zlatilo sumraka skriva u sebi obećanje sutrašnje zore, ali i poziv da se vratimo, da na trenutak uteknemo iz svakodnevice kamo smo i te večeri ponijeli njegov dar.
13.02.2008. u 22:39 | K | 45 | P | # | ^
Cestitam na krasnim fotografijama!
Jos ako si to slikala dans ili ovih dana...
I potpisujem to o ljepoti jaruna
posebno kad sunce zalazi ili zadje...| Umjetnik | 13.02.2008. u 23:23
ti o zalasku sunca... ja jutros o izlasku :)))
priroda nas često vraća nama samima...
iskren pozdrav... lijepu si mi šetnju priuštila prije počinka (izvlačim se od šetnje, čini se :)) )
pusa!| posoljeni zrak | 13.02.2008. u 23:48
Fotke su odlične
| jimbo | 14.02.2008. u 00:08
Ovo mi je začinilo cijeli dan. Ove fotografije smiraja na jezeru su prekrasne,
baš da ti požele laku noć. Zaista lijepa šetnja, i dobro kažeš, češće bi trebalo izići u takve šetnje.
Obično na vagu važnosti stavimo sve ostalo, a za šetnju ako nam ostane vremena.
Trebalo bi ih uvesti u svakodnevni ritual, kao što je pranje zubi, jer šetnje u prirodi
su čistači za dušu.
Hvala na ovom smiraju. :-))| gustirna | 14.02.2008. u 00:24
hvala za virtualnu šetnju...do jaruna skoro pljunem s prozora, a nisam tamo bila već ohohoho mjeseci. jedva čekam malo ljepše vrijeme, pa da upregnem kolica i juriš okolo, bar dva kruga. lijep ti pozdrav i ugodan dan(e) želim :)))
| mama sepia | 14.02.2008. u 08:44
Spremali smo se u subotu ali se odjednom nekako naoblačilo pa smo odustali- nikako da krenemo a tu nam je pod nosom... zato šećemo zapadnijim i kraćim rutama ;)
| idesbeba | 14.02.2008. u 10:39
Prekrasne su slike ovog zagrebačkog osvježenja.Pozdrav topli, slavonski!
| detalj | 14.02.2008. u 17:54
Wow, jako divne slike, koje u meni bude nostalgiju. :o)
| mala_sanja | 14.02.2008. u 19:18
E da i moj muž želi sa mnom prošetati... :) Prekrasno, mogla sam doživjeti svaki korak.
| bivša apstinentica | 14.02.2008. u 19:43
Stvarno lijepe fotografije,pogotovo one jezera...
pozdrav ostavljam...| tratincicamala | 14.02.2008. u 22:44
Zaista ima lijepih slika... ali bile bi puno bolje da su malo ušminkane odnosno da mu samo malo popravljene boje u photoshopu... Eto... Pozzzz.
| Vidjeti viđeno | 14.02.2008. u 23:43
Ostajem...i to ovaj put zadugo...
Obećajem jer...
MORAM ostati...
I ne zaboravi:
Svi mi čekamo nove trenutke
tvog nadahnuća...| Umjetnik | 15.02.2008. u 02:23
U blizini moje kuće je rijeka, a preko šuma i tako je neobično i posebno čučnuti uz rijeku i gledajući je kako teče osjetiti tu mirnoću. . .pozdrav
| otkucaj | 15.02.2008. u 07:40
Izvanredne igre svjetlosti i sjenki...
Pozdrav ostavljam.| misko | 15.02.2008. u 08:16
Lijepe slike.Inače, obožavam vodene površine i slažem se da imaju poseban utjecaj na čovjeka, barem na mene sigurno imaju. Ja i doma imam akvarij i fontanicu.
| Mima | 15.02.2008. u 08:26
nakon ovako vješto ukomponiranih slika i teksta, čovjek ne može, a da se ne poželi vratiti opet. super post!
| prirodno_celav | 15.02.2008. u 09:07
ova zadnja slika mi je super. treba ponekad uzeti vrijeme samo za sebe =)
| vjestica | 15.02.2008. u 11:00
Jako volim vodu, bez obzira je li to jezero, rijeka, potok ili more..I zbilja djeluje na raspoloženje..
Nerijetko sebe uhvatim u potrebi da makar vidim more, samo prošetam, vidim more i odmah se nekako osjećam bolje..| carla | 15.02.2008. u 11:52
mene je smirilo samo gledanje ovih fotografija
| Elyca | 15.02.2008. u 13:50
Susjedo draga,kod imaš grati kaj god ti padne na pamet.Ovako gledajući Jarun kroz tvoje slike još sam veči zaljubljenik u to prekrasno jezero.Umjetnica si velikog formata-evo ti moj osmjeh širok od uha do uha :-))
| Sa dva prsta po tipkovnici | 15.02.2008. u 15:17
Treba si češće podariti smiraj... Ovaj tvoj je i za dušu i za tijelo...
| zrno gorušice | 15.02.2008. u 17:35
Voda ima neki magičan utjecaj na nas, znam uživati samo gledajući i slušajući more , a i male potoke. Lijepe slike.
| gogoo | 15.02.2008. u 22:32
Evo i mene u setnji Jarunom.
Hvala na tome.| Zvrk | 16.02.2008. u 00:03
prekrasno! svi bi smo se trebali potruditi pronaći bar malo vremena za sebe i proći našim gradskim oazama.
| Vinci | 16.02.2008. u 18:53
Slike su ti krasne, treba šetat što više a i ja svaki put pronađem nešto zašto ne bi, a kad pođem presretna sam i vazda kažem češće su ali,ali...........
| slatko grko | 16.02.2008. u 19:44
Moj i ja smo se prošetali sa vas dvoje i baš je bilo lijepo.
| salvetna tehnika | 16.02.2008. u 21:37
Jako mi se sviđaju ove posljdnje fotografije. A kad si već spomenula bacanje kamenja na led radi ispitivanja tvrdoće i čvrstoće, i ja volim raditi to što i tvoj mali. :))
| pegy | 16.02.2008. u 21:55
predivne slike koje su me bacile u totalnu nostalgiju i ludu zelju da se teleportiram u svoj rodni grad :(((((((((( no eto valjda ce i to uskoro, naime planiram doci u travnju, kad malo zazeleni i zatopli pa da mogu potpuno uzivati u metropoli obilazeci prijatelje, rodbinu i blogere :)))))))) nadam se da cu imati priliku i tebe upoznati :))))))))))))) pusa :))))
| MENTINA | 17.02.2008. u 00:37
jarun mi je drag.
jer, Netko meni drag, tuda svaku večer šeta i džogira ... ;-))| rU | 17.02.2008. u 09:51
vesna
e ovo je pravi smiraj dana. prekrasno, hocemo jos!| borut | 17.02.2008. u 10:04
Šarmantno, romantično, Prekrasno. =)
| Static Lullaby | 17.02.2008. u 10:41
Slike su tako tople, a riječi još toplije, nježne i odišu nekim mirom... da su u sintezi stvorile ugodu, opuštanje i unutrašnji sklad. :D
| Tup...aaa | 17.02.2008. u 11:35
Baš lijepo. :-) Kako su krasni ovi odrazi u vodi. Divota! :-)
| Big Blue | 17.02.2008. u 14:27
Prošetala sam ...
Pustila misli da lete slobodno
da me ne sapinju toliko,
otopilo ih sunce
i odvuklo,
daleko ...
ja se zagledala u smiraj vode,
oprala umornu dušu,
da mogu dalje,
u život ...
Lijep pozdrav ...| mirjam | 17.02.2008. u 20:58
.LIJEPA REPORTAŽA u riječi i sLici..........
| daj SANJAJ | 18.02.2008. u 12:35
Bila mi je jako lijepa ova virtalna šetnja
| Santea | 18.02.2008. u 15:13
prekrasna fotošetnja!
pozdrav lijepi| Brunx | 18.02.2008. u 15:25
pozdrav
| xanthus | 18.02.2008. u 19:47
imas prekrasnih slika..jednu bi ti ukrala,tamo gdje je odraz drveca u jezeru...i svjesna sam i ja toga da j eponekad lakse reci da bismo trebali vise setati nego uciniti,ali zato znaj cijeniti svaki taj trenutak proveden...i zelim ti jos puno takvih trenutaka...veliki pozdrav...
| harisma | 19.02.2008. u 03:29
slike jezera su prelijepe =)
| yashmine | 20.02.2008. u 15:25
"mogli bismo češće" - tako često to izgovaram da me već pomalo sram :))... istina, moramo se trgnuti i krenuti...put, koliko se god činio teškim, uvijek krije slatkoću zadovoljstva kojeg dugo nosimo... predivne su slike
| ana (odgoj s osm.) | 21.02.2008. u 09:02
Hvala na slikama zelene zgrade, to je ta.
| Zvrk | 21.02.2008. u 23:14
Kako je dobro uživati u fotografiji. Pozdrav ostavljam :-)))))
| Nemam pojma - slike | 22.02.2008. u 09:21
Posebne uspomene imam baš s Jaruna. Nezaboravne. Jedinstvene.
| kora-kri | 22.02.2008. u 22:21
trebali bi češće ...
ja sam ovih dana nešto sjetna,umorna....samo bi spavala
i bila sama...
no prekjučer sam došla s posla i odlučila odmah otić u šetnju...
nekoliko 100-tina metara od moje kuće nalazi se stara šuma i prekrasna
vijugava rijeka....
vratila sam se doma rasterečenija i svijet mi nije više bio tako siv...
mislim da bismo se više trebali družiti u i s prirodom.
pozdrav draga i fotke su ti prekrasne:))| marsi | 23.02.2008. u 12:11
PREPOZNATI SVJETLO
Pitam se možemo li prepoznati svjetlo, jesmo li ga u stanju vidjeti u ljudima koje susrećemo, u stvarima kojima nas život okružuje. Najljepše priče koje poznajem napisane su upravo o tome, o prepoznavanju svjetla. No nisam to uvijek znala, i ja sam morala najprije prepoznati svjetlo kako bih ga zatim mogla vidjeti posvuda oko sebe i, koje li sreće, u sebi. Kad sam jednom shvatila da je mrak samo nedostatak svjetla, razdoblja tame izgubila su velik dio svoje tjeskobe. Ona su ovdje, još uvijek, vrlo stvarna i vrlo moćna. No sad kad znam da će nestati u trenutku kad uspijem otvoriti čvrsto zatvorene oči i uvidjeti da se radi o igri svjetla i sjene, velik dio staroga straha ublažio se i nestao je. Često se osjećam kao dijete koje izviruje iz sobe kamo se zatvorilo slijedom želje za samokažnjavanjem nakon svađe s roditeljima i sad se sasvim tiho skutrilo uz odškrinuta vrata i čeka da ga netko pozove, da razbije tjeskobni muk.
Svi smo mi manje ili više uspješni nositelji svjetla koje se probija kroz zasjenjene dijelove naše nutrine. No ponekad se svjetlo samo pojavi među nama, tiho, nenametljivo, većini zabavljenoj varljivom igrom sjena na zidovima pećina neprepoznatljivo. Da, blagoslov je moći prepoznati svjetlo. Na današnji dan prije dva tisućljeća prepoznalo ga je dvoje ljudi. Starac koji je progledao kako bi ga vidio i starica koja je svoje zdrave tjelesne oči davno zaklopila za svijet svakodnevice. Prepoznali su ga za sebe, ali i za druge. Ne za sve, ali za mnoge od onih koji lutaju trnovitim stranputicama prostora i vremena čuvajući posljednjim snagama svoj mali plamičak, Svjetlo Svijeta.
Svima koji danas slave blagdan Svijećnice, kao i svima koji svakodnevno čuvaju i njeguju to zajedničko blago koje poznaju pod mnogim imenima, želim samo jedno – da nikad ne odustanu.
02.02.2008. u 01:50 | K | 52 | P | # | ^
Ti si osvjetlila ove prostore blogan. Svjetli tako i dalje, previše je mraka :)
| bivša apstinentica | 02.02.2008. u 12:48
vesna
nije mi poznat taj blagdan i potrazit cu objasnjenje u netu.
U zivotu sam uvijek isla prema svjetlu, a da tako i treba shvatila sam, kada sam skrhanog zdravlja u pomankanju tjelesne i dusevne snage osjetila da ne vidim svjetlo, da je oko mene sivilo, tama. Zadnjim snagama otkrila sam svjetlost u sebi, iskru koja me je odvela u dan i vratila mi svjetlo zivota. Osjetivsi i shvativsi postala sam jaca.| borut | 02.02.2008. u 16:05
ako ne vidim svjetlo, to ne znači da ga nema. zato ga nastojim vidjeti i u mraku.
| primakka | 02.02.2008. u 16:37
Biti živa svjetlost, svijeća koja ne dogorjeva, svijetliti put onima koji su ostali u tami, to je poslanje ljubavi i dobre volje.
| atlantida | 02.02.2008. u 17:56
osjećam svjetlo u ljudima, životinjama, biljakama ... čak i u predmetima
i nadam se da i ja svijetlim, barem ponekad, barem malo ... ;-))| rU | 02.02.2008. u 20:07
Mislim da tanka iskra svijetli i iz mene. . .pozdrav
| otkucaj | 02.02.2008. u 21:34
mnogi svelta ne vidješe samo zato što gledaju kroz tamne naočale svojeg ega. lijep pozdrav.
| prirodno_celav | 02.02.2008. u 22:20
lijepi pozdrav
;-)| mushin munen | 02.02.2008. u 23:44
ovo je tako lijepo napisano da sve što bih na to dodala moglo bi samo pokvariti doživljaj... hvala ti za ovo. mislim da i ti, i na ovakav način, svijetliš. oduvijek sam mislila da ova fotkica (ne znam kako bi se zvala u komentarima kraj naših nadimaka - nešto kao korisnička slika ili..) znači tebi nešto takvo. i baš mi je drago da se nisam prevarila.
meni je posljednjih mjesec, dva bilo nekako preočito da je oko mene mrak... s malim odmakom se čini da je sve imalo smisla i da je to sve zaista bio samo mali nedostatak svjetla. puno sam o tome pisala u proteklom razdoblju. ne ovako sažeto kao ti, ali u posljednje sam vrijeme fascinirana svjetlom.
s djecom sam (uoči blagdana) pričala o svjetlu, tami, mraku... načinu na koji možemo svijetliti... i ti i oni poučiste me o bitnome...
neka tako svijetli tvoja svjetlost pred ljudima da vide tvoja dobra djela i slave Oca našega koji je na nebesima... - jučer sam to natuknula kao neki proplamsaj.. s tim te željama od srca iskreno pozdravljam, draga moja :))| posoljeni zrak | 03.02.2008. u 10:55
as usual, krasno napisano! I ja si laskam da iz mene izvire barem neka tanasna zraka svjetla i da je oni do kojih mi je stalo vide. Danas ionako ima jako puno tame, tj. nedostatka svjetla a ako ga i ima mozda ga mi ne vidimo jer smo slijepi ili imamo crne neprobojne naocale zaokupljenosti samim sobom. POzdrav mojoj susjedi sa Srednjaka :))))))))))))))))
| MENTINA | 03.02.2008. u 12:48
Ponekad je i tama dobra...jer kako bi inače, prepoznali svjetlost?
| misko | 03.02.2008. u 13:20
Svjetlo je u nama samo treba pronači šalter.
Tada... počnemo prepoznavati svjetla... oko nas.
Škrinja sa blagom je u nama, a ne oko nas.
Poz ;)| Tup...aaa | 03.02.2008. u 15:15
.....ODUSTAJANJE
mi se ponekad čini mudrim (od svakog i svega)
no na kraju ipak ne odustajem....................| daj SANJAJ | 03.02.2008. u 16:01
draga moja samo ti salji na mail sve slicice koje imas, da mail je onaj na mom blogu. Nego nasmijah se na tvoj komentar gdje kazes od prilike: a hoce li ti se taj posao i svidjati kad budes imala pedeset i vise, eeeeh draga moja pa ja IMAM bas toliko pedeset i jednu vise! Sad si me ubedirala hahaha no ja se ravnam po onoj da si star/mlad onoliko koliko se takvim osjecas, a s obzirom da sam ja po tom pitanju "zaostala" tamo negdje izmedju 25 i 30, tako se i osjecam hahahaha a sad me ovaj tvoj komentar malko bacio u razmisljanje :-) Unaprijed se zahvaljujem na slicicama :))))))))))))))))))))
| MENTINA | 03.02.2008. u 18:18
hvala ti na posjetu i komentaru
srdačan pozdrav| mushin munen | 03.02.2008. u 20:32
Divno aquaria !
Jedni drugima palimo svjetla,
i svijetlo neka se širi ...
Svako malo svijetlo,
svaki čovjek,
svojim svjetlom,
pojačava svijetlo u ovome svijetu
i neda da zavlada tama.
Lijep pozdrav ...| mirjam | 03.02.2008. u 21:00
pa, da :))) avatar :)))
ne mogu vjerovati da se nisam sjetila kad sam pisala...
eto... sivilo u zraku...| posoljeni zrak | 03.02.2008. u 21:22
bas tako godine su za mene nesto samo sto mi pise u dokumentima i uopce ih ne dozivljavam .... i kad me netko pita o godinama, s obzirom da mi nisu nimalo vazne (niti moje niti drugih osoba) prvo se moram zamisliti, pa izracunati, pa malko zastanem dok to ne obavim pa se sugovornik(ca) malo smetu tim mojim oklijevanjem ali ja stvarno nekad onako kad me se zaskoci sa pitanjem nemam pojma koliko imam godina pa moram racunati hahaha jer ja cu se valjda do kraja mog zivota osjecati tridesetogodisnjakinjom. I onda, s obzirom da izgledam dosta mladje (barem tako svi kazu) ponekad ljudi misle da ih zezam i ne vjeruju da imam toliko pa bude i smijesnih situacija cak i u sluzbenim situacijama. Sjecam se jedne, u vlaku na granici HR i SLO. Dodje hudic do mene i pita dokumente, ja osobnu pokazem i gleda on nju pa mene a u ocima mu 10000000 upitnika. Na kraju me pita: jel ispravna ova godina sto pise u osobnoj? Ja se skoro odvalila od smijeha, to pitanje je bilo kao da me pita jel mi osobna krivotvorena hahahaha velim ja; na zalost je! On se nasmije i veli svaka cast! A bilo je jos takvih situacjia na sluzbenim mjestima, no necu sad o njima, ipak je ovo samo mjesto za komentare :-) Nego velis da si slicice poslala, ali ja ih nisam dobila, barem ne jos. hmmmmm nadam se da ce ipak stici, pusa :)))))))))))))))
| MENTINA | 03.02.2008. u 21:56
vidi...čitala sam ovo, a zaboravila otipkat komentar...(a zbog godina sam zaboravila i što sam htjela napisat)
...stoga samo naglašavam ljepotu svjetla kojom isijavaju sretni ljudi!| Elyca | 03.02.2008. u 23:02
Uvijek ti hoću reći da ti se po postovima vidi da puno ćitaš jer ti je stil pisanja odličan.Ostala sam zadivljena nad ovim tvojim osobnijim iskazom i na ljepoti opisa nošenja svjetla. Još te ne poznajem s takvim vjerničkim i neposrednim svjedočanstvom i zato ti čestitam. Vjerujem da ima onih koji te znaju pronaći '' u kutu iza odškrinutih vrata ''. Ja sam tek jedna osoba u ovom ( tebi i meni ) nepoznatom svijetu. Naka ti Svjetlost koja je sam Isus ugrije srce i podari svijetle misli da se jako , jako voliš. To mi dolazi dok čitam ovaj tvoj zapis. Želim ti blagoslovljen radni tjedan.
| detalj | 03.02.2008. u 23:10
Kod prvoh čitanja, rekoh sebi - ovo je prekrasan tekst , vratit ću se ponovo i opet ga u miru pročitati. - Kod drugog čitanja, osjećaj o tekstu je još ljepši. Ovo svjetlo svijetli i vjerujem da
će mi osvjetljivati put u mojim mjenama tame. Jer tama je neminovna i dolazi sama po sebi,
ponekad znamo kada će doći, kao kad noć smjenjuje dan, a ponekad dođe neočekivano.
U tom neočekivanom sreća je znati da imaš svjetlo uz sebe i da ga možeš pronaći i u sebi.
Istina je da se nikada nisam bojala mraka, možda zato jer sam uvijek znala da postoji svjetlo. :-)| gustirna | 04.02.2008. u 09:40
Puno je smbolike i snage u svjetlu jedne male svijeće. Pozdraw sa Kvarnera nakon karnevala.
| gogoo | 04.02.2008. u 13:27
jako volim svjetlo, zapravo svjetlo je glavni pokretač svega u meni...
svjetlo u ljudima je ono što me uvijek iznova impresionira i veseli...
takva sam da vidim svjetlo u svemu jer ga valjda tražim i tamo gdje nije na prvi pogled vidljivo...| carla | 04.02.2008. u 15:59
Neka jedni drugima budemo svjetlo.
| chablis | 04.02.2008. u 16:30
Draga ovo si tako lijepo napisala, baš mi je drago jer pretpstavljam da znaš da se u nas slavi Kandelora pa sv.Vlaho
| slatko grko | 04.02.2008. u 16:56
draga, koji prekrasni komentar kod mene :)) hvala! hvala!!
znaš što sam pažljivo nekoliko puta pročitala? da čitaš moje komentare kod sebe i kod drugih :)) morat ću paziti kakve tragove iza sebe ostavljam :) iako se nadam da ostavljamo ono čega nam je srce puno!
još jednom: puno hvala za sve!
iskren zagrljaj i pusa!!!
a ja se još sjećam koji me post kod tebe privukao :)))))| posoljeni zrak | 04.02.2008. u 17:25
Ovo što sam kod tebe pročitala danas mi je baš trebalo.
Često se osjećam kao u tunelu, kada pritisnu razne situacije koje tamom obaviju dijeliće moga svijeta.
Ali, saznanje da na kraju tunela postoji svjetlo i da je dovoljno samo ugledati ga da osjetim neizjmernu lakoću tjera dalje.
Hvala na ovim riječima i veliki pozdrav!| @pple | 04.02.2008. u 18:01
prepoznamo ono što jesmo, a ti to draga Aquaria upravo potvrđuješ :- ).
Btw& re: your comment: ima vise riječi, samo na drugom blogu (www.myspace.com/oceanaiv )
hugs| oceana | 04.02.2008. u 18:44
Baš je bilo lijepo naći svijetlo ovdje na tvome blogu. Odmah bolje vidim od ovih tvojih riječi. :)
| pegy | 04.02.2008. u 20:50
Baš si lijepo to napisala. Ne treba odustati od traganja za svjetlom... :-) Pozdrav! :-)
| Big Blue | 04.02.2008. u 21:26
svjetlost obavija cijelo moje tijelo i ja uranjam u svjetlost
svjetlost ulazi u sva moja tkiva i ispunjava svaku moju stanicu
ja sam svjetlost| Klara | 04.02.2008. u 22:13
Svjetlo. Teško se može opisati. Ili ga vidiš kao obično svjetlo i možeš, ili ga doživljavaš drugačije. Ako ga doživljavaš, ne možeš ga opisati kako ga vidiš. Nikada. Ne samo ti, ne ja, nitko. Al si blizu... :)
| Orator, -oris, m. | 04.02.2008. u 22:29
Uvijek čeznem za svjetlom i duboko u sebi vjerujem da ga slijedim.
| Čekam proljeće | 05.02.2008. u 08:19
Divno si rekla, mrak je samo nedostatak svijetla. U svakom mraku mora biti i klica svijetla inače bi nas odavno mrak sve progutao, na koncu, nema svijetla bez mraka. Nisam na vrijeme vidjela donji post o drveću i moram ti reći da mi je žao tog drveća, koliko god čovjek ljubavi uložio u njegovo oblikovanje..mislim da je to ipak malo preveliko zadiranje u osnovni oblik stabla... što ćeš, ja sam ti takva, empatična prema svakom živom biću, uključivo i prema stablima...
| Mima | 05.02.2008. u 09:01
Znam za blagdan Svijećnice, ali ge ne slavim nešto posebno!
Ali svjetlost u svakom obliku, jako volim!
Pozdrav lijepi| Brunhilda | 05.02.2008. u 10:13
Znam za blagdan Svijećnice, ali ge ne slavim nešto posebno!
Ali svjetlost u svakom obliku, jako volim!
Pozdrav lijepi| Brunhilda | 05.02.2008. u 10:14
Kažu da su ljudska spoznaja i svemir sazdani upravo na brzini svjetlosti i njenom postojanju. Ma meni se ponekad učini da su mnoge stvari došle iz mraka... :)))
| alkion | 05.02.2008. u 18:54
Jako lijepo, eto nekim "slučajem" se Svijećnica poklopila sa rođendanom mojih blizanaca :)))
| Bugenvilija | 05.02.2008. u 19:18
Tuzno je sto neki ne zele vidjeti svjetlo,a i oni koji ga ne znaju vidjeti-nek traze i pronaci ce,sigurna sam...vazno je sto covjek zeli...ovo si prelijepo napisala,iako mi je danasnji dan tuzan ipak pronasla sam tracak svjetla u ovom postu,hvala ti.
| harisma | 06.02.2008. u 01:32
ovaj post...svjetlo...kao da govori o mojoj sestri...
ona je svjetlonoša....ljudi to vide ,osjete.
njoj je dovoljno da samo uspostavi sa nekime kontakt očima i
na licu čovjeka odmah se pojavi osmjeh...
pozdrav draga akvi:))| marsi | 06.02.2008. u 14:28
samo pozdrave saljem, uz nadu da su problemi sa zubima jenjali. Pusa :)))))))))))
| MENTINA | 06.02.2008. u 22:57
mislim da je jako važna spoznaja da igru svjetla i sjene vidiš svojim očima, pomicanjem pogleda i smjera kojim se krećeš - mijenja se igra svjetala i sjene... toliko toga možemo, zar ne? pozdrav
| odgoj s osmijehom | 07.02.2008. u 07:02
divno
sjedim i gledam u taj post i fantaziram, ali sve što sam mogao napisati je ona riječ, prva| Goldeneye | 08.02.2008. u 09:20
hvala ti draga na prekrasnom komentaru,znaš ...zanimljivo ali
i moja sestra dijeli mišljenje sa tobom.
pozdrav :))| marsi | 08.02.2008. u 20:57
Svakim svojim postom ti nam samo još više osvjetljavaš pute i često nakon čitanja vidim jasno kako bi trebalo biti.Ne ljuti se na mene,ali ovaj tvoj tekst ide na printanje jer mi toliko topline oko srca svakodnevno treba
Pozdrav veliki draga moja| Santea | 09.02.2008. u 09:45
Sviđa mi se tvoj govor o svjetlu...vidi se da u svjetlu koračaš.
I poruka na kraju je dobra...nikad ne odustati...I to je dio trnovitog puta o kojem nam Isus govori...
Kad nas upita: "Hoćete li me i vi ostaviti?" odgovorimo mu; "Kuda da idemo, ti imaš riječi života vječnoga."
Od onih koji krenu, mnogi i odustanu, jer put je sve uži...Molimo Gospodina za ustrajnost na Putu svih koji zakoračiše, molimo za svjetlo njegovo onima koji su još neosvjetljeni!| leticia | 09.02.2008. u 11:16
Da nije zračilo iz tebe već se i ne sjećam kada prvi put...sumnjam da bi se pronašli.Volim kako svjetliš pa ti osmjeh ostavljam!Danas nešto jaču :-))
| Sa dva prsta po tipkovnici | 09.02.2008. u 13:19
kod nas se na današnji dan blagoslovljena svijeća, čuvala za posebne prilike u kući (bolest, nevolje druge vrste ili umiranje člana obitelji)...pozdravček ostavljam!
| Irida | 10.02.2008. u 12:18
Ti si naša umjetnica pisane riječi...
| Majstorica s mora | 11.02.2008. u 19:54
jako lijepo napisano..svjetlo je oko nas i u nama.Samo je pitanje vremena i volje kada ćemo kako si rekla otvoriti čvrsto zatvorene oči..
i da,to što vidimo mrak ne znači da svjetlo nije tu negdje..
pozdrav| *sazui* | 12.02.2008. u 12:59
eto samo pozdravljam u prolazu. Vidim i ti nemas bas cajta za bloganje u zadnje vrijeme !!! pusa :)))))))))))
| MENTINA | 13.02.2008. u 16:50
Vidjeti svjetlo je stvar perspektive i odluke da se vidi samo ono pozitivno.....Tražeći dobro,dobro i nalaziš...Veliki,topli pozdrav ti ostavljam :)
| ...indigo... | 13.02.2008. u 19:48
