Pregled posta

R. I. P.

Ovdje prenosim prenosim dva svoja teksta iz veljače prošle godine:

6. veljače 2007.



Život u sadašnjem trenutku – to je sve što uistinu postoji. Ali ne i patnja. Ona izvire iz uma koji je načinjen od naših briga, strahova i nada.

Kako jedan istinski trenutak postojanja učiniti zaista našim? Smirenošću, pribranošću u svakom djeliću sekunde, osviještenošću o njegovoj iznimnosti. Unutar jednog takvog trenutka možemo osjetiti povezanost s cjelokupnim stvorenim svijetom, s prirodom i svemirom – možemo osjetiti jedinstvo sa svim što postoji. Jedinstvo s vječnošću. Taj nas trenutak preplavljuje osjećajem bezvremenskog blaženstva.

Istodobno postojimo ovdje i u svemiru. Podjednako vječni kao i smrtni.

Postoji jedino vječnost i trenutak kojega smo svjesni, trenutak u kojem postojimo kao samostalna, odvojena jedinka, a istovremeno smo povezani u cjelinu sa svim živim bićima.

U takvom nam se trenutku naše ja, koje živi os ambicija, želja i briga, ja koje se nadmeće s drugima za prestiž i prebrojava novce, učini sažalijevanja vrijedno, a osim toga i smiješno biće. Ono svoje postojanje, ovdje i sada, rasipa na druženje s prolaznim utvarama. Ako bi se manje naprezalo, imalo bi sve, pa čak i više.

Zadovoljstvo može postići samo onaj tko se ne vezuje za svoje ja, za novac, uspjeh, priznanja, onaj koji je spreman prihvatiti činjenicu da sve što posjeduje može u bilo kojem trenutku i izgubiti.

Zapravo, samo onaj tko je spreman sve izgubiti, može uistinu sve i posjedovati. Kao takav čovjek, oslobođen briga i strahova, možeš živjeti ovdje i sada. Povezan s cjelokupnim stvorenim svijetom i isprepleten sa svim bićima primaš ono što ti pripada i što je za tebe najbolje.

Dijeliš s drugima sve dobro koje primaš. Slijediš svoj unutrašnji glas koji te uvijek usmjerava prema usklađenosti s prirodnim zakonima.

Ne osjećaš grižnju savjesti i nisi nesretan.

Takvim djelovanjem nisi protiv stvorenoga svijeta, a ni protiv samoga sebe.

Postaješ kap u oceanu kozmičke svijesti.

Kap koja bi odvojena brzo isparila dok u kozmičkom moru postoji vječno.

Ovaj odlomak prepisala sam iz knjige koju upravo čitam. Osim uživanja u čitanju tih riječi, zanima me bi li netko mogao pogoditi, ili možda zna, tko je autor knjige, ili tko bi to mogao biti. Ako ne znate ili ne želite pogađati, ne opterećujte se. Ove riječi su univerzalne i svima namijenjene, neovisno o onome tko ih je ovom prilikom izrekao.


7. veljače 2007.




Čovjekom se ne rađaš. Čovjekom postaješ. Takvim kakvoga loši tokovi više ne mogu ponijeti sa sobom poput otplavljenog stabla bez korijena. Takvim da možeš početi s promjenama kojima ćeš stvoriti novi, bolji svijet. Svijet u kojem je vrijedilo živjeti.

Ne možemo mijenjati druge ako ne promijenimo sebe. To je od najvećeg značaja. Ne možemo uređivati i poboljšavati svijet ako nismo najprije uredili i poboljšali sebe, ako se nismo uzdigli na zadovoljavajuću razinu osvješćivanja i energije.

Strah, ljutnja, zavist, mržnja? Zadrhtimo pri spoznaji kako često nas obuzmu takvi osjećaji. Odreknimo se toga – tako ćemo učiniti najveću uslugu sebi i svijetu.

dr. Janez Drnovšek: Misli o životu i osvješćivanju


Sad vidite zašto nisam željela odmah otkriti autora odlomka iz prethodnog posta. Naša zaokupljenost dnevnopolitičkim zbivanjima, koja je normalna i opravdana, mogla bi lako odvratiti naše misli od biti izrečenoga. Zato o njima ne želim govoriti bez prijeke potrebe.

Irida i neki drugi napisali su u komentarima na prethodni post kako ih tekst podsjeća na mnoge stvari koje su čitali. I to je istina. Nisam pročitala knjigu u cijelosti, iako sam pokušala prije ovog posta, no u posljednjim poglavljima koja sam samo preletjela (a znam kako se to radi kad je potrebno nešto brzo pročitati) nisam naišla na nikakve otklone u odnosu na onaj dio koji sam pažljivo čitala. Radi se o vrlo lijepom i konzistentnom tekstu koji nam nastoji približiti učenja o životu, o smislu i razlogu postojanja. Razni ljudi, razni narodi, razne religije, prihvaćaju dijelove tih učenja kao svoje, dok prema ostalima ostaju neutralni ili ih odbijaju. Te bi se razlike trebale smanjivati, kako bismo se iz šarene mješavine pretvorili u zajednicu ljudi koji misle i rade dobro – svatko prema svojim mogućnostima i na svoj jedinstveni način.

O tom zajedništvu ovise mnoge stvari. Čovječanstvo je kao uzavrelo more koje se šibano vjetrovima valja čas ovamo, čas onamo, nošeno stihijom postojanja. No u toj naizgled kaotičnoj masi postoje pojedinci koji nastoje uskladiti i usmjeriti to kretanje, naprosto mijenjajući sebe, i samim time utječući pozitivno i na ljude oko sebe. Većina radi tiho, nenametljivo, gotovo izgubljena u masi koju nastoje uskladiti i umiriti.

Jesmo li u stanju barem poslušati što nam govori mudar čovjek koji već godinama balansira na granici između života i smrti? Zanemariti činjenicu da je taj čovjek političar, pritom još i predsjednik susjedne nam države s kojom imamo gomilu prenapuhanih problema koji se stalno iz raznoraznih razloga povlače medijima s jedne i druge strane doskora šengenske granice?

Zašto političar ne bi bio pisac, zašto ne bi mogao upraviti svoja nastojanja prema dobru za sve? Nekad je to bilo gotovo uobičajeno. Možda ponovo postane. Utopija postaje stvarnost kad većina u nju istinski povjeruje.

Post je objavljen 23.02.2008. u 12:33 sati.