Asseria (Prolazi VII – tragovima daleke prošlosti)
Ovaj post nije u nikakvoj vezi s prethodnim. Dubrovačke zidine pričekat će još malo dok odaberem i priredim fotografije, dok fotografije za post o Asseriji već dugo stoje na Photobucketu čekajući tekst.
Asseria je arheološki lokalitet blizu Benkovca koji sam imala prilike posjetiti sredinom ožujka ove godine. Prethodili su kišni i hladni dani i snijeg je zameo ličku, ali i priobalnu stranu Velebita. S autoputa Zagreb – Split činilo mi se kao da gledam udaljene planinske lance neke neizmjerne visoravni. Slikano kroz prozor autobusa to je izgledalo ovako:
Nakon prolaska kroz tunel Sveti Rok i lagodnog spuštanja niz velebitske strmine primijetila sam da drveće umjesto golih grana pruža prema nebu grane pune cvijeća. Kamo god bih pogledala kad ne bismo vozili kroz makiju i kamenjar, posvuda su šumarci i guštare bili urešeni procvjetalim voćkama blagih nijansi od bijele do ružičaste boje. Tako smo prošli odvojak za Zadar i uputili se prema Benkovcu. Nažalost grad smo mogli razgledati jedino kroz prozore sa svojih povišenih sjedišta u autobusu. Učinilo mi se da pomalo vrludamo tražeći Asseriju koja se nalazi izvan grada. I dok mi je pogled lutao od rascvjetalih voćnjaka kroz koje je vodila lokalna cesta prema okolnim brežuljcima na čijim sam vrhovima očekivala ugledati gradinu, autobus je naglo usporio i nastavio pješačkom brzinom. Za to je bilo zaslužno stado ovaca koje se nisu dale smesti brujanjem metalnog čudovišta na cesti kojom su se kretale:
Kad su nas naposlijetku ipak propustile, ugledali smo među njima i nekoliko preslatkih živahnih janjaca. Ovaj se za svaki slučaj ipak držao uz svoju majku:
Isto stado sustiglo nas je nešto kasnije dok smo razgledali drevni grad. No zasad smo ga prestigli i ubrzo se našli pored moćnih zidina na vrhu jednog brežuljka:
Obuzeo me osjećaj strahopoštovanja pred dubokom starošću onoga što se nalazi preda mnom. Ovo je mjesto naseljeno od davnina, nalazi datiraju još iz željeznog doba. Ovdje su se ljudi rađali i umirali, a između ta dva događaja živjeli su, mučili se, gradili, privređivali, služili, odgajali svoju djecu, generaciju za generacijom na ovom krševitom, no ipak mnogima tako privlačnom tlu. Kad hodam drevnim mjestima ne osjećam duhove onih koji su ondje živjeli, ali osjećam život kojim su vrvjele ulice i forum, onaj život koji je nagnao ljude da iz zemlje iskopaju veliko kamenje, oblikuju ga i poslažu u široke zidine koje sam imala prilike proći dijelom s donje, a dijelom i s gornje strane.
Zidine su danas obnovljene, no lokalitet je dugo služio kao kamenolom lokalnom stanovništvu, što je bilo dobro za stanovništvo, ali loše i žalosno za arheologe koji uvijek pokušavaju vratiti stvari u prijašnje stanje – što starije, to bolje. Tako sam i za ove zidine čula da su bile u jako lošem stanju, oštećene i razrušene, da su kameni blokovi bili često pronalaženi duboko dolje na dnu padine kamo su ga za okladu otkotrljali pastiri koji su ponekad time kratili vrijeme svog boravka ovdje, a bilo je to nadmetanje poput uobičajenije zabave - bacanja kamena s ramena.
U sadašnjost su me na trenutak vratile naše stare poznanice:
Uputili smo se duž zidina koje su bile tako čvrste, tako žive i snažne da sam im morala prići bliže i opipati ih. Kameni blokovi koji izdaleka izgledaju glatki i lijepo isklesani izbliza ipak pokazuju izbrazdano lice dugih stoljeća:
Druga strana, čini mi se sjeverna, zbog strme padine možda nije morala biti tako utvrđena pa zidine ovdje pokazuju nježnije, no još uvijek dovoljno čvrsto lice. Jesu li ove stepenice služile kako bi se ljudi lakše popeli na zidine, ili su bile dio neke druge cjeline, ne znam. Ostala sam u pozadini sa svojim fotoaparatom i nisam čula vodiča koji je možda to i objasnio.
I pogled kroz vrata koja ne vode nikamo, ali su mi pružila mogućnost pogleda na bijelu i ružičastu odoru obližnjih voćnjaka duboko dolje pod zidinama. S te strane se u grad dovodila i voda s oko 3 km udaljenog izvora.
Premda naizgled uspavana i beživotna, priroda je pažljivom promatraču nudila mnoštvo zanimljivih detalja, poput ovih mrava:
ili skromnog žutog cvjetića nad ruševinama koje još nisu iskopane:
Na livadi bilo je kamenja obraslog starim lišajem živih boja. Sunce koje ih je obasjalo u trenutku kad sam prolazila mimo privuklo me onome što bih inače možda i previdjela.
Na samom vrhu brežuljka opasanog zidinama nalazi se crkvica sv. Duha
Bila je jako oštećena u domovinskom ratu i sad je obnovljena, no problem je što se zajedno s grobljem koje je okružuje nalazi na samom forumu, dakle središnjem trgu nekadašnjeg rimskog naselja. I tako ni prvi ni posljednji put susrećemo staro na starom, jedno mlađe, drugo starije, oboje dostojno da se očuva i sačuva potomstvu. Oduvijek su mi posebno drage te male crkvice sa zvonikom na kojem zvono visi ovako otvoreno, neskriveno mom znatiželjnom pogledu:
Na groblju koje okružuje crkvicu odavno su zabranjeni ukopi, ali se stanovništvo toga nije striktno pridržavalo pa se tako smanjila vjerojatnost da će veći dijelovi foruma ipak biti otkopani u dogledno vrijeme. Grobovi koje posjećuju živi važniji su od gotovo dvije tisuće godina starog trga ispod njih. Tko ne bi poželio posjetiti svoje bližnje ili biti sam jednom pokopan na mjestu s kojeg prekrasno puca pogled na sve strane:
Vjetar je tog ranog poslijepodneva puhao i pomicao suho cvijeće u vazama koje je nestvarno sjajilo svojim svilenkastim sjajem na kosim zrakama sunca, a i mi smo nepažljivim koracima ponešto pomaknuli, pazeći da sve vratimo natrag, onako kako je bilo. U tom trenutku me posebno privukao jedan grob, zapravo nadgrobni spomenik. Kameni križ pomalo nezgrapna oblika, obilježen tragovima kiša i vjetrova, čiju su starost s još većom sigurnošću potvrđivali lišajevi na hrapavoj površini. Nigdje imena ili traga onome tko je ovamo položen na vječni počinak, premda porušeni lampaši pokazuju da još ima onih koji se sjećaju. U tišini srca poželjela sam pokoj vječni neznancu čije je tijelo ovdje našlo svoj mir.
Na povratku smo još jednom prošli kroz zidine i mimo sad već dobro poznatih ovaca. Liburnski cipusi koje smo vidjeli kad smo dolazili i dalje su stršali na malom platou pored izlaza. I to su bili nadgrobni spomenici, ali toliko stari i neobični oblikom da ih više ne doživljavamo takvima, možemo im se samo čuditi kad zastanemo pored njih, a nekoć su nekim ljudima poručivali isto što nama poručuje nadgrobni spomenik kojeg sam slikala gore…
Zahvalna na mogućnosti da posjetim mjesto za koje prije puta gotovo i nisam znala, sjela sam u autobus i prepustila se vremenu kojemu pripadam da me ponese dalje.
Moram priznati da sam ove godine zaboravila svoj blogorođendan. 26. 04. 2006. otvorila sam blog i objavila prvi post koji je, naravno, ostao bez komentara. Tada još nisam znala da ostali blogeri ne mogu znati za postojanje mog bloga dok im ne ostavim trag komentarom. U međuvremenu sam učila i naučila mnoge stvari i mogu samo reći da me bloganje danas ne veseli ništa manje nego u početku. Volim pisati i volim čitati ono što drugi napišu. Kad pročitam, vrlo rijetko se dogodi da odem i ne ostavim komentar. Volim taj način komunikacije i nadam se da ćemo se još dugo družiti. Do tipkanja pusa svima 
30.04.2009. u 21:18 | K | 51 | P | # | ^
Mučnina
Ne mislim ovdje analizirati slavno Sartreovo djelo, premda sam knjigu najmanje dvaput pročitala. Kao da nisam, jer se ne sjećam nijednog događaja iz tog romana. Sartrea doživljavam više kao filozofa nego kao pisca. Mučninu sam puno upečatljivije doživjela uz Marinkovićeva Kiklopa, Krležinog Hrvatskog boga Marsa i uz neka druga djela naših i stranih autora. Mučninu, svoju vlastitu, sam posljednjih dana promatrala kao malu smetnju u događajima koji su po svemu bili vrlo pozitivni i donijeli mi puno zadovoljstva na mnogim područjima. Tek sam danas shvatila da su me sve to vrijeme očito pucali hormoni, oni ženski, potaknuti stresom i naporima putovanja sve se očitovalo nešto jače i ranije od uobičajenog. Kako svako lice mora imati i svoje naličje, tako će mi ovaj boravak u Dubrovniku ostati obilježen sjećanjem na lagane vrtoglavice i nagovještaje probavnih smetnji koji se srećom nisu realizirali, ali su poticali na oprez jer – svi znamo da nije zgodno razboljeti se daleko od kuće, osobito ako u povratku treba preživjeti jedanaest sati vožnje autobusom, dijelom po zavojitoj i ponegdje vrletnoj Jadranskoj magistrali.
Najprije je tu problem putovanja. I sama se pitam zašto nisam išla avionom. I najiskrenije odgovaram na to pitanje – u avion bih sjela samo u slučaju krajnje nužde i nemogućnosti drugog meni primjerenog pristupa nekom mjestu. Avionom sam putovala iz Ljubljane u Dubrovnik 1982. Odonda sasvim sigurno znam da avion nije prometalo za mene. Ništa mi se opasno nije dogodilo na tom letu, bio je miran i vrlo lijep, sjećam se pogleda na Velebit pod zrakama jutarnjeg sunca, sjećam se pogleda kroz prozor na tlo i more duboko ispod nas, sjećam se i najbolje kave s mlijekom koju sam u životu popila i odličnog sendviča sa šunkom koji mi je pružila ljubazna stjuardesa. Strah prije slijetanja u Ćilipe nije bio pretjeran, više neka nelagoda, ni mučnine nije bilo. Zašto onda više ne letim, pitat će netko. Zbog nevjerojatnog osjećaja koji mi se strujao cijelim tijelom dok sam bila u zraku – svijest o svakom metru od onih sedam tisuća ispod mene ulazila je kroz stopala i pružala se duž živčanih vlakana koja su se panično vezala u čvorove i čvoriće – tako sam ja to doživjela. I dok sam ljubazno razgovarala s prijateljicom do mene i pravila se da je sve u redu, jedan dio mene kao da je letio u avionu bez donjeg dijela, bez dna kabine i prtljažnog prostora u trupu. Kao mala sam jako željela letjeti, čak sam vježbala skačući na krevetu i mašući rukama. Letjela bih ja i danas kao u sretnim snovima kad gravitacija prestane postojati a kretanje ovisi o mojim željama. No avion jednostavno ne zadovoljava moje želje i uvjete i premda sam uvjerena da ću u životu još najmanje jednom morati poletjeti iz gore spomenutih razloga, štedim se na linijama prema odredištima na koja se može doći na meni primjereniji način, gdje kotači dodiruju kolnik ili tračnice kad već ja sama ne mogu svojim stopalima gaziti prema cilju.
Tako sam se svjesno i namjerno izložila mučnini dugotrajnog putovanja autobusom. Vožnja vlastitim autom i vožnja autobusom ravnim autocestama mi ne izaziva velike probleme ni kad sam u slabijem fizičkom stanju. No poučena iskustvom s putovanja na sestrino vjenčanje u Makarsku, kad sam se od Omiša do odredišta borila s valovima kinetoze, "nafiksala“ sam se draminom koja se ovaj put, budući da smo nakon Makarske nastavili sličnim zavojitim tempom prema jugu, pokazala djelomično neučinkovitom i sad znam da za opakije putove treba lijek uzeti najmanje sat vremena prije putovanja (u uputstvima piše pola sata prije pokreta) i ponoviti dozu ukoliko se cesta ne izravna nakon tri i pol do četiri sata. Taj tempo sam odredila proučavajući fizičke učinke na sebi. Bolest vožnje je vrlo neugodna i mislim da ljudi nisu svjesni da im se uvijek može dogoditi prvi put. Znam da njezino pojavljivanje kod mene ovisi o mom općem psihofizičkom stanju i da se pojačava ako se vozim cestama s panoramskim pogledom kakav pruža dobar dio Jadranske magistrale. Ukoliko su te dionice kraće, obično nemam problema. No kako sam dobar dio veljače bila bolesna i ostala nekako umorna i nikakva sve do sada, ovo putovanje mi baš i nije najbolje sjelo. Mnogi misle da je ta bolest više psihičke nego fizičke prirode. To je točno samo utoliko što je manja šansa da će se pojaviti ako smo psihički stabilni, ako se općenito bolje osjećamo i ako se ne bojimo putovanja. No ona je zapravo posljedica poremećaja rada centra za ravnotežu i lijekovi djeluju tako da blokiraju labirint u srednjem uhu što izaziva probleme druge vrste, ali vam omogućava da mirno promatrate prekrasnu panoramu velikih dijelova obale i priobalnih otoka daleko ispred sebe, dok vas autobus vozi naizgled samim rubom ceste usječene u vrletnu padinu koja se strmo ruši do jugom zapjenjenog mora duboko ispod vas. Ukoliko ne uzmete lijek ili ga uzmete prekasno, valovi mučnine i slabosti bit će sve češći i sve jači, oblit će vas hladni znoj i bit ćete spremni ponuditi kraljevstvo da zaustave vozilo i ostave vas na nekom sigurnom mjestu. Opis bolesti mogu dalje nastaviti oni koji povraćaju na putu – ja do toga nisam došla jer sam kao dijete dosta dobro podnosila vožnju, a i sad mi, kad se problem pojavi, sve napreduje relativno sporo i uspijevala sam se othrvati i bez lijeka na kraćim relacijama - promjenom sjedala kad je bila moguća, gledanjem u daljinu, skretanjem pažnje razgovorom i sličnim zahvatima koji ipak ne mogu riješiti bit problema koji je očito fizičke prirode.
Ne bih sad pisala o ostalim oblicima mučnine koji mi ionako nisu uspjeli zagorčati život u ovih nekoliko intenzivnih i vrlo korisnih dana. No jedan mi se ipak nametnuo sam po sebi. Radi se o ručku u jednom malostonskom restoranu koji je trebao biti šećer na kraju izleta nakon razgledavanja Stona i stonskih solana – na zidine nismo išli, mislim da ću ih obići nekom drugom prilikom kad ne bude kiše, juga i žurbe. Šećer je i bio, za one koji vole plodove mora:
Ja već godinama ne jedem meso, ali ponekad pojedem ribu i ne ustručavam se jesti ostalu hranu životinjskog porijekla, osobito mliječne proizvode i jaja. Zbog toga se i ne smatram vegetarijankom, iako me u restoranima strpaju u tu kategoriju čim oprezno pitam mogu li mi dati samo prilog bez mesa ukoliko nije ponuđen švedski stol. Ipak školjke nisam nikad voljela. Kod kuće ih nismo jeli, no imala sam ih prilike probati na nekim izletima i ekskurzijama. Gdjegod sam okusila nešto od školjaka, uvijek mi je u ustima ostajao okus lužine i onaj smrdljivi zadah mora koji se ponekad osjeti u uvalama u kojima more ne cirkulira dovoljno. Što se mene tiče ti mekušci mogu mirno živjeti u svojim ljušturama, tek kad uginu i more im ispere tijelo doći ću u napast da izvadim njihove kućice sa dna i ponesem ih za uspomenu. No nesretne kamenice nisu ni za to prikladne, ljušture im nisu osobito lijepe. Kad su pred mene pokušali staviti predjelo od tri nesretna, vjerojatno još napola živa stvora koja je trebalo pokapati limunom i iščačkati vilicom, odlučno sam odbila. I dok sam gledala kako moja susjeda oprezno obračunava s neobičnim jelom, pade mi na pamet da one svoj glas o afrodizijačkim svojstvima duguju više izgledu nego kemijskom sastavu. Eto slike i prosudite sami:
Nakon tog predjela počeli su pred nas stavljati vrlo efektne zdjelice s juhom – pogađate? – također od kamenica.
Kad sam ljubaznom konobaru rekla da ja to ne jedem, odgovorio je neka barem probam. Prije nego što se vratio s mojom zdjelicom, namočila sam čistu vilicu u juhu svoje susjede za stolom, polizala i – zgrozila se. Dan ranije sam nakon obilaska dubrovačkih zidina s društvom pojela stvarno dobru i za moje skromne pojmove o "morskim jelima" originalno spravljenu riblju juhu. Nisam dakle općenito protiv gastronomskih eksperimenata, nego svaka školjka izvađena zbog moje prehrane gubi glavu uzalud. No zdjelice su mi se jako sviđale, kao i malo kasnije na velikim školjkama poslužen crni rižot sa sipom i zelena tjestenina s plodovima mora kojih nije bilo puno i bili su dobro poprženi i posoljeni pa sam te dvije školjke ispraznila, budući da sam nakon dva nepojedena predjela već bila prilično gladna. Na kraju je došla pečena riba s malom porcijom blitve i krumpira koji su mi bili od svega najukusniji. Bez obzira na blitvu nedostajalo mi je malo salate. Od dva listića zelene salate jedan sam upotrijebila da pokrijem glavu ribi koja kao da me gledala bijelo koaguliranim desnim okom kako ću je pojesti. No bila je već pečena, servirana na tanjuru s maslinovim uljem, i eto, pojedoh je onako bez apetita. Utoliko se i ovaj ručak donekle uklapa u post gornjeg naslova. Na kraju sam se uistinu borila s laganom mučninom dok smo se vraćali u Dubrovnik, jer kako sam ribu dolično zalila s nekoliko gutljaja vina, nisam se usudila uzeti lijek kad smo kretali, a i mislila sam da će tih pedeset kilometara vožnje brže proći.
No preživjela sam i neću više pisati o mučnini nego o lijepim stvarima koje sam dolje vidjela, a za njih se isplatilo pomučiti. Premda, priča o mučnini nije završila s mojim polupijanim povratkom u Zagreb (lijekovi protiv bolesti vožnje ne blokiraju samo centar za ravnotežu, nego vas prilično omame, osobito ako ste osjetljiviji). Već sam dan ranije čula da je mom mlađem sinu bilo mučno i da je povraćao, a kad sam već bila na putu natrag stariji mi je javio da je i tati i njemu jako loše. Čini se da su se otrovali nedovoljno pečenim smrznutim purećim medaljonima. Visoka temperatura koja prati probavne smetnje mogla bi značiti da je riječ o salmoneli. No kako je danas svoj trojici bitno bolje, nadam se da ćemo izbjeći zaraznu i ostati na ispričnicama naše doktorice. I tako, život teče dalje.
Za kraj još nekoliko fotografija iz Stona u koji bih se rado vratila po ljepšem vremenu i bez posljedica po morsku faunu toga kraja.
Ovaj guslar (ili je neki drugi instrument u pitanju?) dočekao nas je pored trgovine uz veliko parkiralište na kojem nas je autobus prepustio na milost i nemilost pljusku koji se bio spustio, ali srećom nije potrajao:
Dio utvrda u gradu:
I zidine koje su mi zasad ostale nedostižne:
Direktor stonske solane ispričao nam je priču o višestoljetnom "branju“ soli na ovom mjestu. Na kraju smo svi dobili na poklon kilogram zdrave domaće morske soli:
Pogled na bazene za evaporizaciju koji svi osim jednoga po tradiciji nose imena svetaca:
Nakon toga smo se uputili prema crkvici sv. Mihaela na obližnjoj uzvisini, no ja se nisam do nje popela nego sam usput slikala cvijeće:
Niske masline:
Visok lovorov grm:
Gomilu stijena zanimljivog oblika:
Cvijetak:
I još cvijeća:
I još:
Crkvica Sv. Mihaela koju ću posjetiti drugom prilikom, ili možda neću:
Pogled prema Stonu:
Velike kornjače plivale su u akvariju iza mojih leđa u restoranu u kojem smo ručali:
Na brzinskoj šetnji Malim Stonom vidjeli smo staro uz novo, a ja sam po svom starom običaju ljepše uslikala staro i eto ga:
Na šetnji uz obalu pridružio nam se nakratko i ovaj miroljubivi čupavac:
Prolaz u koji sam se zaljubila na prvi pogled:
Pogled kroz otvorena vrata:
I za kraj, kuća koja kao da me pozdravlja. Zastala sam pred njom i shvatila da taj dojam ostavlja zbog dva gornja prozora koji djeluju poput znatiželjnih očiju rakova koje sam vidjela na televiziji kako šeću obalom:
Na kraju, ako se nekome sve ovo gore učini zbrkano i nabacano zbrda zdola, u pravu je – od dramine se čovjek oporavi nakon nekoliko sati, ali od putovanja punog snažnih utisaka tek nakon nekog vremena, kad se sve slegne i posloži u glavi. A ja sam se tek jučer vratila i poželjela nešto od toga podijeliti s vama. Ako ne zbog drugoga, onda zato da uskršnja čestitka ne stoji predugo. Nadam se da onaj ljepši dio uskoro slijedi – čim se malo sredim i odmorim. Uz rad, naravno…
19.04.2009. u 18:58 | K | 43 | P | # | ^
Sretan Uskrs!
Svijeća može upaliti drugu svijeću,
a onda se upale tisuće i milijuni svijeća,
i tada nastane svjetlo
koje obasjava čitavu kuglu zemaljsku.
Isus iz Nazareta je svjetlo svijeta.
Rekao je da svaki koji njemu vjeruje
postaje to isto svjetlo.
Tomislav Ivančić
Slika preuzeta odavde
Svjetlo je uvijek svjetlo, ono je ovdje, posvuda oko nas, podrazumijeva se kao i zrak koji udišemo.
A tama? Ona je nedostatak svjetla. Ima je onoliko koliko ima prepreka koje postavljamo između izvora svjetla i svoga lica. Kako bi prepreka bilo što manje, kako bismo svi pronašli put koji će nas odvesti do svjetla za kojim čeznemo, kako nitko ne bi posrnuo i ostao u tami koja ima onoliko vlasti nad nama koliko joj nehotice dajemo, kako bi se ostvarila drevna obećanja, svi se moramo trgnuti i početi osvjetljavati svoj život – onoliko koliko u ovom trenutku možemo, bez obzira kakav bio put koji smo odabrali. Jer putova i puteljaka ima onoliko koliko i nas ljudi.
Danas je najveći kršćanski blagdan, dan podsjećanja na svjetlo, na nadu, na činjenicu da smo svi voljeni i da nikad nismo sami, ma gdje bili.
Svim dragim prijateljima blogerima i posjetiteljima bloga želim sretan i blagoslovljen Uskrs!
Još me desetak dana neće biti puno ovdje, zahvaljujem svima na čestitkama, komentarima i svakom posjetu. Ukoliko vas ne stignem danas sve obići, vjerujem da znate da sam s vama u mislima i da vam uistinu od srca želim sve najbolje
12.04.2009. u 11:16 | K | 24 | P | # | ^
