Marketing
Asseria (Prolazi VII – tragovima daleke prošlosti)
Ovaj post nije u nikakvoj vezi s prethodnim. Dubrovačke zidine pričekat će još malo dok odaberem i priredim fotografije, dok fotografije za post o Asseriji već dugo stoje na Photobucketu čekajući tekst.
Asseria je arheološki lokalitet blizu Benkovca koji sam imala prilike posjetiti sredinom ožujka ove godine. Prethodili su kišni i hladni dani i snijeg je zameo ličku, ali i priobalnu stranu Velebita. S autoputa Zagreb – Split činilo mi se kao da gledam udaljene planinske lance neke neizmjerne visoravni. Slikano kroz prozor autobusa to je izgledalo ovako:
Nakon prolaska kroz tunel Sveti Rok i lagodnog spuštanja niz velebitske strmine primijetila sam da drveće umjesto golih grana pruža prema nebu grane pune cvijeća. Kamo god bih pogledala kad ne bismo vozili kroz makiju i kamenjar, posvuda su šumarci i guštare bili urešeni procvjetalim voćkama blagih nijansi od bijele do ružičaste boje. Tako smo prošli odvojak za Zadar i uputili se prema Benkovcu. Nažalost grad smo mogli razgledati jedino kroz prozore sa svojih povišenih sjedišta u autobusu. Učinilo mi se da pomalo vrludamo tražeći Asseriju koja se nalazi izvan grada. I dok mi je pogled lutao od rascvjetalih voćnjaka kroz koje je vodila lokalna cesta prema okolnim brežuljcima na čijim sam vrhovima očekivala ugledati gradinu, autobus je naglo usporio i nastavio pješačkom brzinom. Za to je bilo zaslužno stado ovaca koje se nisu dale smesti brujanjem metalnog čudovišta na cesti kojom su se kretale:
Kad su nas naposlijetku ipak propustile, ugledali smo među njima i nekoliko preslatkih živahnih janjaca. Ovaj se za svaki slučaj ipak držao uz svoju majku:
Isto stado sustiglo nas je nešto kasnije dok smo razgledali drevni grad. No zasad smo ga prestigli i ubrzo se našli pored moćnih zidina na vrhu jednog brežuljka:
Obuzeo me osjećaj strahopoštovanja pred dubokom starošću onoga što se nalazi preda mnom. Ovo je mjesto naseljeno od davnina, nalazi datiraju još iz željeznog doba. Ovdje su se ljudi rađali i umirali, a između ta dva događaja živjeli su, mučili se, gradili, privređivali, služili, odgajali svoju djecu, generaciju za generacijom na ovom krševitom, no ipak mnogima tako privlačnom tlu. Kad hodam drevnim mjestima ne osjećam duhove onih koji su ondje živjeli, ali osjećam život kojim su vrvjele ulice i forum, onaj život koji je nagnao ljude da iz zemlje iskopaju veliko kamenje, oblikuju ga i poslažu u široke zidine koje sam imala prilike proći dijelom s donje, a dijelom i s gornje strane.
Zidine su danas obnovljene, no lokalitet je dugo služio kao kamenolom lokalnom stanovništvu, što je bilo dobro za stanovništvo, ali loše i žalosno za arheologe koji uvijek pokušavaju vratiti stvari u prijašnje stanje – što starije, to bolje. Tako sam i za ove zidine čula da su bile u jako lošem stanju, oštećene i razrušene, da su kameni blokovi bili često pronalaženi duboko dolje na dnu padine kamo su ga za okladu otkotrljali pastiri koji su ponekad time kratili vrijeme svog boravka ovdje, a bilo je to nadmetanje poput uobičajenije zabave - bacanja kamena s ramena.
U sadašnjost su me na trenutak vratile naše stare poznanice:
Uputili smo se duž zidina koje su bile tako čvrste, tako žive i snažne da sam im morala prići bliže i opipati ih. Kameni blokovi koji izdaleka izgledaju glatki i lijepo isklesani izbliza ipak pokazuju izbrazdano lice dugih stoljeća:
Druga strana, čini mi se sjeverna, zbog strme padine možda nije morala biti tako utvrđena pa zidine ovdje pokazuju nježnije, no još uvijek dovoljno čvrsto lice. Jesu li ove stepenice služile kako bi se ljudi lakše popeli na zidine, ili su bile dio neke druge cjeline, ne znam. Ostala sam u pozadini sa svojim fotoaparatom i nisam čula vodiča koji je možda to i objasnio.
I pogled kroz vrata koja ne vode nikamo, ali su mi pružila mogućnost pogleda na bijelu i ružičastu odoru obližnjih voćnjaka duboko dolje pod zidinama. S te strane se u grad dovodila i voda s oko 3 km udaljenog izvora.
Premda naizgled uspavana i beživotna, priroda je pažljivom promatraču nudila mnoštvo zanimljivih detalja, poput ovih mrava:
ili skromnog žutog cvjetića nad ruševinama koje još nisu iskopane:
Na livadi bilo je kamenja obraslog starim lišajem živih boja. Sunce koje ih je obasjalo u trenutku kad sam prolazila mimo privuklo me onome što bih inače možda i previdjela.
Na samom vrhu brežuljka opasanog zidinama nalazi se crkvica sv. Duha
Bila je jako oštećena u domovinskom ratu i sad je obnovljena, no problem je što se zajedno s grobljem koje je okružuje nalazi na samom forumu, dakle središnjem trgu nekadašnjeg rimskog naselja. I tako ni prvi ni posljednji put susrećemo staro na starom, jedno mlađe, drugo starije, oboje dostojno da se očuva i sačuva potomstvu. Oduvijek su mi posebno drage te male crkvice sa zvonikom na kojem zvono visi ovako otvoreno, neskriveno mom znatiželjnom pogledu:
Na groblju koje okružuje crkvicu odavno su zabranjeni ukopi, ali se stanovništvo toga nije striktno pridržavalo pa se tako smanjila vjerojatnost da će veći dijelovi foruma ipak biti otkopani u dogledno vrijeme. Grobovi koje posjećuju živi važniji su od gotovo dvije tisuće godina starog trga ispod njih. Tko ne bi poželio posjetiti svoje bližnje ili biti sam jednom pokopan na mjestu s kojeg prekrasno puca pogled na sve strane:
Vjetar je tog ranog poslijepodneva puhao i pomicao suho cvijeće u vazama koje je nestvarno sjajilo svojim svilenkastim sjajem na kosim zrakama sunca, a i mi smo nepažljivim koracima ponešto pomaknuli, pazeći da sve vratimo natrag, onako kako je bilo. U tom trenutku me posebno privukao jedan grob, zapravo nadgrobni spomenik. Kameni križ pomalo nezgrapna oblika, obilježen tragovima kiša i vjetrova, čiju su starost s još većom sigurnošću potvrđivali lišajevi na hrapavoj površini. Nigdje imena ili traga onome tko je ovamo položen na vječni počinak, premda porušeni lampaši pokazuju da još ima onih koji se sjećaju. U tišini srca poželjela sam pokoj vječni neznancu čije je tijelo ovdje našlo svoj mir.
Na povratku smo još jednom prošli kroz zidine i mimo sad već dobro poznatih ovaca. Liburnski cipusi koje smo vidjeli kad smo dolazili i dalje su stršali na malom platou pored izlaza. I to su bili nadgrobni spomenici, ali toliko stari i neobični oblikom da ih više ne doživljavamo takvima, možemo im se samo čuditi kad zastanemo pored njih, a nekoć su nekim ljudima poručivali isto što nama poručuje nadgrobni spomenik kojeg sam slikala gore…
Zahvalna na mogućnosti da posjetim mjesto za koje prije puta gotovo i nisam znala, sjela sam u autobus i prepustila se vremenu kojemu pripadam da me ponese dalje.
Moram priznati da sam ove godine zaboravila svoj blogorođendan. 26. 04. 2006. otvorila sam blog i objavila prvi post koji je, naravno, ostao bez komentara. Tada još nisam znala da ostali blogeri ne mogu znati za postojanje mog bloga dok im ne ostavim trag komentarom. U međuvremenu sam učila i naučila mnoge stvari i mogu samo reći da me bloganje danas ne veseli ništa manje nego u početku. Volim pisati i volim čitati ono što drugi napišu. Kad pročitam, vrlo rijetko se dogodi da odem i ne ostavim komentar. Volim taj način komunikacije i nadam se da ćemo se još dugo družiti. Do tipkanja pusa svima 
Post je objavljen 30.04.2009. u 21:18 sati.