Mučnina
Ne mislim ovdje analizirati slavno Sartreovo djelo, premda sam knjigu najmanje dvaput pročitala. Kao da nisam, jer se ne sjećam nijednog događaja iz tog romana. Sartrea doživljavam više kao filozofa nego kao pisca. Mučninu sam puno upečatljivije doživjela uz Marinkovićeva Kiklopa, Krležinog Hrvatskog boga Marsa i uz neka druga djela naših i stranih autora. Mučninu, svoju vlastitu, sam posljednjih dana promatrala kao malu smetnju u događajima koji su po svemu bili vrlo pozitivni i donijeli mi puno zadovoljstva na mnogim područjima. Tek sam danas shvatila da su me sve to vrijeme očito pucali hormoni, oni ženski, potaknuti stresom i naporima putovanja sve se očitovalo nešto jače i ranije od uobičajenog. Kako svako lice mora imati i svoje naličje, tako će mi ovaj boravak u Dubrovniku ostati obilježen sjećanjem na lagane vrtoglavice i nagovještaje probavnih smetnji koji se srećom nisu realizirali, ali su poticali na oprez jer – svi znamo da nije zgodno razboljeti se daleko od kuće, osobito ako u povratku treba preživjeti jedanaest sati vožnje autobusom, dijelom po zavojitoj i ponegdje vrletnoj Jadranskoj magistrali.
Najprije je tu problem putovanja. I sama se pitam zašto nisam išla avionom. I najiskrenije odgovaram na to pitanje – u avion bih sjela samo u slučaju krajnje nužde i nemogućnosti drugog meni primjerenog pristupa nekom mjestu. Avionom sam putovala iz Ljubljane u Dubrovnik 1982. Odonda sasvim sigurno znam da avion nije prometalo za mene. Ništa mi se opasno nije dogodilo na tom letu, bio je miran i vrlo lijep, sjećam se pogleda na Velebit pod zrakama jutarnjeg sunca, sjećam se pogleda kroz prozor na tlo i more duboko ispod nas, sjećam se i najbolje kave s mlijekom koju sam u životu popila i odličnog sendviča sa šunkom koji mi je pružila ljubazna stjuardesa. Strah prije slijetanja u Ćilipe nije bio pretjeran, više neka nelagoda, ni mučnine nije bilo. Zašto onda više ne letim, pitat će netko. Zbog nevjerojatnog osjećaja koji mi se strujao cijelim tijelom dok sam bila u zraku – svijest o svakom metru od onih sedam tisuća ispod mene ulazila je kroz stopala i pružala se duž živčanih vlakana koja su se panično vezala u čvorove i čvoriće – tako sam ja to doživjela. I dok sam ljubazno razgovarala s prijateljicom do mene i pravila se da je sve u redu, jedan dio mene kao da je letio u avionu bez donjeg dijela, bez dna kabine i prtljažnog prostora u trupu. Kao mala sam jako željela letjeti, čak sam vježbala skačući na krevetu i mašući rukama. Letjela bih ja i danas kao u sretnim snovima kad gravitacija prestane postojati a kretanje ovisi o mojim željama. No avion jednostavno ne zadovoljava moje želje i uvjete i premda sam uvjerena da ću u životu još najmanje jednom morati poletjeti iz gore spomenutih razloga, štedim se na linijama prema odredištima na koja se može doći na meni primjereniji način, gdje kotači dodiruju kolnik ili tračnice kad već ja sama ne mogu svojim stopalima gaziti prema cilju.
Tako sam se svjesno i namjerno izložila mučnini dugotrajnog putovanja autobusom. Vožnja vlastitim autom i vožnja autobusom ravnim autocestama mi ne izaziva velike probleme ni kad sam u slabijem fizičkom stanju. No poučena iskustvom s putovanja na sestrino vjenčanje u Makarsku, kad sam se od Omiša do odredišta borila s valovima kinetoze, "nafiksala“ sam se draminom koja se ovaj put, budući da smo nakon Makarske nastavili sličnim zavojitim tempom prema jugu, pokazala djelomično neučinkovitom i sad znam da za opakije putove treba lijek uzeti najmanje sat vremena prije putovanja (u uputstvima piše pola sata prije pokreta) i ponoviti dozu ukoliko se cesta ne izravna nakon tri i pol do četiri sata. Taj tempo sam odredila proučavajući fizičke učinke na sebi. Bolest vožnje je vrlo neugodna i mislim da ljudi nisu svjesni da im se uvijek može dogoditi prvi put. Znam da njezino pojavljivanje kod mene ovisi o mom općem psihofizičkom stanju i da se pojačava ako se vozim cestama s panoramskim pogledom kakav pruža dobar dio Jadranske magistrale. Ukoliko su te dionice kraće, obično nemam problema. No kako sam dobar dio veljače bila bolesna i ostala nekako umorna i nikakva sve do sada, ovo putovanje mi baš i nije najbolje sjelo. Mnogi misle da je ta bolest više psihičke nego fizičke prirode. To je točno samo utoliko što je manja šansa da će se pojaviti ako smo psihički stabilni, ako se općenito bolje osjećamo i ako se ne bojimo putovanja. No ona je zapravo posljedica poremećaja rada centra za ravnotežu i lijekovi djeluju tako da blokiraju labirint u srednjem uhu što izaziva probleme druge vrste, ali vam omogućava da mirno promatrate prekrasnu panoramu velikih dijelova obale i priobalnih otoka daleko ispred sebe, dok vas autobus vozi naizgled samim rubom ceste usječene u vrletnu padinu koja se strmo ruši do jugom zapjenjenog mora duboko ispod vas. Ukoliko ne uzmete lijek ili ga uzmete prekasno, valovi mučnine i slabosti bit će sve češći i sve jači, oblit će vas hladni znoj i bit ćete spremni ponuditi kraljevstvo da zaustave vozilo i ostave vas na nekom sigurnom mjestu. Opis bolesti mogu dalje nastaviti oni koji povraćaju na putu – ja do toga nisam došla jer sam kao dijete dosta dobro podnosila vožnju, a i sad mi, kad se problem pojavi, sve napreduje relativno sporo i uspijevala sam se othrvati i bez lijeka na kraćim relacijama - promjenom sjedala kad je bila moguća, gledanjem u daljinu, skretanjem pažnje razgovorom i sličnim zahvatima koji ipak ne mogu riješiti bit problema koji je očito fizičke prirode.
Ne bih sad pisala o ostalim oblicima mučnine koji mi ionako nisu uspjeli zagorčati život u ovih nekoliko intenzivnih i vrlo korisnih dana. No jedan mi se ipak nametnuo sam po sebi. Radi se o ručku u jednom malostonskom restoranu koji je trebao biti šećer na kraju izleta nakon razgledavanja Stona i stonskih solana – na zidine nismo išli, mislim da ću ih obići nekom drugom prilikom kad ne bude kiše, juga i žurbe. Šećer je i bio, za one koji vole plodove mora:
Ja već godinama ne jedem meso, ali ponekad pojedem ribu i ne ustručavam se jesti ostalu hranu životinjskog porijekla, osobito mliječne proizvode i jaja. Zbog toga se i ne smatram vegetarijankom, iako me u restoranima strpaju u tu kategoriju čim oprezno pitam mogu li mi dati samo prilog bez mesa ukoliko nije ponuđen švedski stol. Ipak školjke nisam nikad voljela. Kod kuće ih nismo jeli, no imala sam ih prilike probati na nekim izletima i ekskurzijama. Gdjegod sam okusila nešto od školjaka, uvijek mi je u ustima ostajao okus lužine i onaj smrdljivi zadah mora koji se ponekad osjeti u uvalama u kojima more ne cirkulira dovoljno. Što se mene tiče ti mekušci mogu mirno živjeti u svojim ljušturama, tek kad uginu i more im ispere tijelo doći ću u napast da izvadim njihove kućice sa dna i ponesem ih za uspomenu. No nesretne kamenice nisu ni za to prikladne, ljušture im nisu osobito lijepe. Kad su pred mene pokušali staviti predjelo od tri nesretna, vjerojatno još napola živa stvora koja je trebalo pokapati limunom i iščačkati vilicom, odlučno sam odbila. I dok sam gledala kako moja susjeda oprezno obračunava s neobičnim jelom, pade mi na pamet da one svoj glas o afrodizijačkim svojstvima duguju više izgledu nego kemijskom sastavu. Eto slike i prosudite sami:
Nakon tog predjela počeli su pred nas stavljati vrlo efektne zdjelice s juhom – pogađate? – također od kamenica.
Kad sam ljubaznom konobaru rekla da ja to ne jedem, odgovorio je neka barem probam. Prije nego što se vratio s mojom zdjelicom, namočila sam čistu vilicu u juhu svoje susjede za stolom, polizala i – zgrozila se. Dan ranije sam nakon obilaska dubrovačkih zidina s društvom pojela stvarno dobru i za moje skromne pojmove o "morskim jelima" originalno spravljenu riblju juhu. Nisam dakle općenito protiv gastronomskih eksperimenata, nego svaka školjka izvađena zbog moje prehrane gubi glavu uzalud. No zdjelice su mi se jako sviđale, kao i malo kasnije na velikim školjkama poslužen crni rižot sa sipom i zelena tjestenina s plodovima mora kojih nije bilo puno i bili su dobro poprženi i posoljeni pa sam te dvije školjke ispraznila, budući da sam nakon dva nepojedena predjela već bila prilično gladna. Na kraju je došla pečena riba s malom porcijom blitve i krumpira koji su mi bili od svega najukusniji. Bez obzira na blitvu nedostajalo mi je malo salate. Od dva listića zelene salate jedan sam upotrijebila da pokrijem glavu ribi koja kao da me gledala bijelo koaguliranim desnim okom kako ću je pojesti. No bila je već pečena, servirana na tanjuru s maslinovim uljem, i eto, pojedoh je onako bez apetita. Utoliko se i ovaj ručak donekle uklapa u post gornjeg naslova. Na kraju sam se uistinu borila s laganom mučninom dok smo se vraćali u Dubrovnik, jer kako sam ribu dolično zalila s nekoliko gutljaja vina, nisam se usudila uzeti lijek kad smo kretali, a i mislila sam da će tih pedeset kilometara vožnje brže proći.
No preživjela sam i neću više pisati o mučnini nego o lijepim stvarima koje sam dolje vidjela, a za njih se isplatilo pomučiti. Premda, priča o mučnini nije završila s mojim polupijanim povratkom u Zagreb (lijekovi protiv bolesti vožnje ne blokiraju samo centar za ravnotežu, nego vas prilično omame, osobito ako ste osjetljiviji). Već sam dan ranije čula da je mom mlađem sinu bilo mučno i da je povraćao, a kad sam već bila na putu natrag stariji mi je javio da je i tati i njemu jako loše. Čini se da su se otrovali nedovoljno pečenim smrznutim purećim medaljonima. Visoka temperatura koja prati probavne smetnje mogla bi značiti da je riječ o salmoneli. No kako je danas svoj trojici bitno bolje, nadam se da ćemo izbjeći zaraznu i ostati na ispričnicama naše doktorice. I tako, život teče dalje.
Za kraj još nekoliko fotografija iz Stona u koji bih se rado vratila po ljepšem vremenu i bez posljedica po morsku faunu toga kraja.
Ovaj guslar (ili je neki drugi instrument u pitanju?) dočekao nas je pored trgovine uz veliko parkiralište na kojem nas je autobus prepustio na milost i nemilost pljusku koji se bio spustio, ali srećom nije potrajao:
Dio utvrda u gradu:
I zidine koje su mi zasad ostale nedostižne:
Direktor stonske solane ispričao nam je priču o višestoljetnom "branju“ soli na ovom mjestu. Na kraju smo svi dobili na poklon kilogram zdrave domaće morske soli:
Pogled na bazene za evaporizaciju koji svi osim jednoga po tradiciji nose imena svetaca:
Nakon toga smo se uputili prema crkvici sv. Mihaela na obližnjoj uzvisini, no ja se nisam do nje popela nego sam usput slikala cvijeće:
Niske masline:
Visok lovorov grm:
Gomilu stijena zanimljivog oblika:
Cvijetak:
I još cvijeća:
I još:
Crkvica Sv. Mihaela koju ću posjetiti drugom prilikom, ili možda neću:
Pogled prema Stonu:
Velike kornjače plivale su u akvariju iza mojih leđa u restoranu u kojem smo ručali:
Na brzinskoj šetnji Malim Stonom vidjeli smo staro uz novo, a ja sam po svom starom običaju ljepše uslikala staro i eto ga:
Na šetnji uz obalu pridružio nam se nakratko i ovaj miroljubivi čupavac:
Prolaz u koji sam se zaljubila na prvi pogled:
Pogled kroz otvorena vrata:
I za kraj, kuća koja kao da me pozdravlja. Zastala sam pred njom i shvatila da taj dojam ostavlja zbog dva gornja prozora koji djeluju poput znatiželjnih očiju rakova koje sam vidjela na televiziji kako šeću obalom:
Na kraju, ako se nekome sve ovo gore učini zbrkano i nabacano zbrda zdola, u pravu je – od dramine se čovjek oporavi nakon nekoliko sati, ali od putovanja punog snažnih utisaka tek nakon nekog vremena, kad se sve slegne i posloži u glavi. A ja sam se tek jučer vratila i poželjela nešto od toga podijeliti s vama. Ako ne zbog drugoga, onda zato da uskršnja čestitka ne stoji predugo. Nadam se da onaj ljepši dio uskoro slijedi – čim se malo sredim i odmorim. Uz rad, naravno…
19.04.2009. u 18:58 | K | 43 | P | # | ^
