VOLI LI SE DRVEĆE IGRATI S NAMA?
Ova fotografija bila je na jednom od slajdova ppt prezentacije koju sam prije nekoliko dana mailom dobila od prijateljice. Bio je to niz fotografija ljudskom rukom vješto oblikovanih primjeraka uglavnom listopadnog bjelogoričnog drveća. Kad dobijem nešto takvo obično proslijedim dalje obitelji i prijateljima da i oni vide i ne razmišljam mnogo o tome. No kako imam tatu koji odgovara na sve poruke, pa i na one proslijeđene na više adresa na koje odgovor ni prijateljimane očekujem, tako sam i na ovu prezentaciju dobila odgovor približno ovakvog sadržaja: Zanimljivo, mnogo uloženog truda, mogu zamisliti kako se osjećaju biljke. Što sam stariji i bliži razmišljanju "kada budem trava..." nekako ih doživljavam kao životinje, šalju mi poruke o svojim životnim potrebama,..
I sad sam se stvarno zamislila. Najprije sam se prisjetila konja koje sam kao djevojčica gledala u Lipici kako "plešu" izvodeći svoju točku za nas posjetitelje. Nije mi se to svidjelo tada, niti sam voljela to gledati kasnije kad bi mi se pružila prilika. Činilo mi se da su konji jako sputani naučenim pokretima. No čitajući prije nekoliko godina lijepu Prosenjakovu knjigu Divlji konj promijenila sam mišljenje i o tome, barem donekle. Iako se u potpunosti slažem s odlukom EU da u cirkusima zabrani dresuru životinja. Ali to je već tema za neki drugi post.
No da se vratim neobično oblikovanim biljkama iz darovane prezentacije. Zapitala sam se ozbiljno je li moguće da biljke to oblikovanje doživljavaju kao mučenje. Dobro se sjećam svog prvog susreta s malim drvcem zvanim bonsai u nekom dječjem časopisu. Nisam ga dotad imala prilike vidjeti uživo, a savršeno proporcionalno umanjeno stabalce mamilo me da ga bolje upoznam pa sam se neko vrijeme zanosila mišlju da uzgojim svoj vlastiti bonsai, tim više što je cijena takvog drvca navedena u časopisu bila vrlo visoka i znala sam da ga sigurno neću moći dobiti. No što sam više čitala, to mi se manje svidjela takva zamisao. Periodično podrezivanje korijenja i kraćenje granja, oskudno hranjenje i zalijevanje nisu mi se činili postupci dostojni biljke kao što je drvo. I tako je uzgoj bonsaia pao u zaborav.
U međuvremenu sam ponešto naučila o biljkama i pročitala sasvim dovoljno da vjerujem da se s njima može uspostaviti neka vrsta komunikacije. Ako ih volite i razgovarate s njima (ne nužno na sav glas, naravno, kako vas ne bi zatvorili u neku žutu zgradu na kraju grada) one će vam rado uzvratiti lijepim cvjetovima i zdravim lišćem i plodovima. Naravno, ako tako razmišljate, znate da je biljku moguće i maltretirati na razne načine, od zanemarivanja do ozljeđivanja. Je li takav slučaj i s neobično oblikovanim drvećem u koje je uloženo puno sati rada, truda, umijeća i ljubavi? Zapravo ne bih rekla. Više mi se čini da se to drveće poželjelo igrati sa svojim vrtlarom. Slično kao i životinje kad je dreser njihov prijatelj, a ne krvnik i mučitelj. Ne znam iz prve ruke kako je s konjima, no nema nikakve sumnje da se psi vrlo rado igraju s nama. Živahan i veseo pas koji očito uživa u agilitiju ili izvodi neku točku kojom razveseljava ili zadivljuje ljude sigurno nije zanemarena i zlostavljana životinja. Ove posljednje nije teško prepoznati i kad izvode najvještije trikove - vidi se koja je životinja učila pod udarcima, a koja u suradnji sa svojim prijateljima vlasnicima .
Biljni je organizam neusporedivo sporiji u kretanju nego životinjski i stoga je gotovo nemoguće shvatiti što biljka zapravo doživljava. No ono što sam o slikama iz spomenute prezentacije našla na internetu uvjerilo me je da su nevjerojatne skulpture od živog drveća nastale kao posljedica vještine i znanja, ali i neizmjerne strpljivosti i ljubavi onih koji su ih uzgojili.
Axel Erlandson (1884-1964) bio je sin švedskih imigranata rođen u Kaliforniji. Bavio se uzgojem graha i drugog povrća, a oblikovanjem drveća počeo se baviti 1925. inspiriran prirodno nastalim neobičnim oblicima u okolici svoje farme. 1947. otvara "cirkus drveća", izložbu neobično oblikovanih stabala koji je odolio brojnim iskušenjima i sačuvao se do danas.
Možda najpoznatiji "izložak", drvo košaru (basket tree) na gornjoj slici, uzgojio je tako što je u krug posadio šest sadnica američke platane i vodio njihove grane kako bi dobio ovaj nevjerojatan uzorak. Zapravo nitko ne zna sasvim točno kako je u tome uspio, iako se zna da je primjenjivao metode orezivanja i cijepljenja i još neke koje nisam u stanju prevesti jer ne poznajem dovoljno vrtlarsku terminologiju. Djeci koja su ga pitala kako je to učinio rekao je kako je on razgovarao s drvetom. Iskreno vjerujem da je mnoge sate proveo u ugodnom razgovoru i igri sa svojim samo naizgled neživim štićenicima. Jer zašto bi inače upravo njemu uspijevalo ono što drugi nisu mogli ni shvatiti, a kamoli učiniti.
Ovo je treeman, jedna od brojnih skulptura koje njihov autor naziva pooktre. Neobičnu riječ sam isprva u Google upisala kao pooktree, misleći da se radi o imenu drveta. No radi se zapravo o izvedenici od imena i prezimena Peter Cook = pook + tree (drvo). Riješivši tu prvu zagonetku nastavila sam pretraživati STRANICU australskog vrtlara – umjetnika koji je pobjegao iz grada u kojem je živio nezadovoljan zanimanjem zlatara koji je veći dio vremena proveo kao trgovac u radnji. Zatvorio je radnju i kupio zemljište u šumovitom predjelu daleko izvan grada. 1987. iznenada je u jednoj šetnji pomislio – Pitam se bih li mogao uzgojiti stolac? I tim je pitanjem započelo ostvarivanje njegovog životnog poziva koje traje i danas.
Ovo je jedan od mnogih stolaca koje je uzgojio, zajedno s brojnim drugim oblicima od kojih su neki uistinu postali dijelovi namještaja, dok je većina ostala u svom prirodnom okruženju na radost Peterove obitelji i njega samoga.
Pripremajući ovaj post naišla sam negdje na upute za uzgoj stolca od četiri mladice, no kad bi to bilo jednostavno kao što na prvi pogled izgleda, zar ne bi svi vrtovi bili puni tih zanimljivih živih skulptura? Uvjerena sam da se drveće voli igrati s Peterom Cookom i svima koji mu se dobronamjerno i otvorena srca približe. Možda ta igra nije uvijek tako očita kao kod dvojice spomenutih majstora, no sigurna sam da se ona može doživjeti svim osjetilima koja su nam dana – mirisom i bojama cvijeća i lišća, šuštanjem vjetra koji prolazi među granama lagano ih njišući i okusom plodova kojima nas njegovano i voljeno drvo daruje.
Mislim da nikad ne bih uvjeravala drvo da raste u neobičnim oblicima – previše volim one nesputane, prirodne, ponekad nepredvidive oblike. No kad bih upoznala neku susretljivu mimozu, sigurno bih došla u napast da je zamolim da mi podari nešto ovakvo:
Zašto? Zato što jako volim mimoze - miris i sunčana boja koju unose u sumorno sivilo zimskih dana nikad me nisu prestajali oduševljavati. Nažalost dosad još nisam imala prilike vidjeti mimozu u cvatu, kao ni more zimi. Pa ako slika može pripomoći da se skromno neskromna želja ostvari, tu sam i preporučujem se svim mimozama koje su dovoljno blizu da me čuju. 
24.01.2008. u 22:08 | K | 44 | P | # | ^
čitam drugom prilikom, a sada samo ostavljam pozdrav.. pročitala sam zadnji dio o mimozama. kao dijete pitala sam se zašto govore nekome: ponašaš se kao mimoza!!
sada znam...
i ponekad sam ta.... ne hvalim se time.. nije to ugodno za okolinu ali niti za mimoze :))
mirna ti noć, draga aquario :))| posoljeni zrak | 24.01.2008. u 22:50
je li moguće da nisi vidjela razgovor o istraživanjima u damanhuru u emisiji na rubu znanosti? biljci nije potrebno da joj govoriš na glas. ona reagira već na misao...na namjeru! kad samo pomisliš otkinuti joj list, ona se cijela "onesvjesti"! a, tako reagira i na svaku drugu agresiju prema bilo kojem živom biću njezinoj blizini...biljke se "zgroze" kad čovjek pored njih ubije komarca...neuporedivno su tankoćutnija i složenija stvorenja no što mi to mislimo. postoje načini da se npr drvo "zamoli" da iz svojega debla povuče životnu energiju prije no što će se drvo odrezati ili orezivati...tada ono pri tome ne "osjeća bol"...svijet bilja je jednostavno predivan i fascinantan! naravno, većina ljudi o tome uopće ne razmišlja....veliki podrav:)))))))))
| greentea | 24.01.2008. u 23:25
Eto naučila sam nešto novo, a evo i od GT, nijesam znala da ti je tako draga mimoza, bila bi ti je barem slikala u matere u vrtu.
| slatko grko | 24.01.2008. u 23:55
i meni su mimoze predivne, imam jednu u vrtu :))) A ova drveca su stvarno cudesna, predivna :)))) za Vurovcice ima cajta, mozes mi poslati i na mail da druge ne zamaramo nasim internim spikama hahaha sala mala. Hvala ti od srca susjedo :))))))
| MENTINA | 25.01.2008. u 00:06
super post! jednom su također vršili neka istraživanja i ustanovili su da je kupus kojemu se puštala Mozartova muzika puno bolje rodio od onog koji je slušao heavy metal, bio je duplo veći. za one koji ne vjeruju da biljke osjećaju moram kazati da nije šala. također vjerujem da će biljka uzvratiti svom svojom ljepotom kada joj upučuješ pozitivne i lijepe riječi. međutim, ma koliko ove skulpture bile atraktivne i nevjerojatne ipak sam stava da se svako biće treba razvijati prema prirodnim zakonitostima njemu svojstvenim. ne mislim pri tome da čovjek svojim djelovanjem neče olakšati taj razvoj, kao npr. podrezivanje grana i sl. djelovanje koje biljci olakšava život.
| prirodno_celav | 25.01.2008. u 07:27
Hvala na ovom postu.O tome često razmišljam. I ja sam se divila bonsaiu, te imam i neke knjige, ali zaključila sam da je to u biti ipak svojevrsno mučenje za biljku. Podsjeća me na ukalupljivanje stopala kod djevojčica u starom Japanu i Kini. Zaustavljati razvoj nečega što se treba prirodno razvijati. Ovo što radi Cook je više kao preusmjeravanje rasta biljke da bi izgledala onako kako on želi. On je tu umjetnik, a biljka je umjetničko djelo. Opet je to iskorištavanje radi osobnog užitka i slave. Čovjek je sklon drugima određivati kako će izgledati i što će raditi. Zar roditelji ne oblikuju svoju djecu? Priroda je čudesna sama po sebi, a čovjek je oduvijek želi zauizdati, kontrolirati kako bi dokazivao da je jači, bolji, inteligentniji.
Možda ove biljke zaista uživaju u igri sa svojim tvorcem, ljepše je vjerovati u to, kad ih već ne možemo pitati i dobiti odgovor. Tema je zaista preširoka i duboka. Drago mi je da si nam pokazala ove slike i priču, sad znam nešto što dosad nisam znala. Hvala. :-))| gustirna | 25.01.2008. u 08:05
Grozu mi izazivaju ove fotografije. Strašno je što ljude tjera na to da se ovako odnose prema ipak živim bićima isključivo zbog nekih njihovih estetskih razloga i možda ponajviše zbog bolesnih ambicija ovih "umjetnika".
| Vinci | 25.01.2008. u 08:55
Zgodna su mi ova pomalo umjetnička djela u suradnji s Majkom prirodom, svakako zahtjevaju puno truda, znanja, a pretpostavljam i ljubavi, ali prirodnost mi je nekako draža. Ljepša. Prirodnija.
Mišljenja sam da i drveće može osjećati bol. Možda ne u našem smislu rječi, ali vrlo blizu. Nekoliko puta sam se zgražavala, pa i intervenirala, u kampu kad kamperi (uglavnom početnici) zabiju čavao ili klin u obližnje drvo i na njega privežu špage od šatora ili da okvače nešto šta im treba, ogledalo recimo.. Imala sam malu govoranciju oko toga kako se drvo time oštećuje, kako trebamo barem u kampu biti u suradnji s prirodom i čuvati ju. Znali su me ljudi čudno gledati, ali nisu više zabijali čavle u drvo kako njima paše :)| trill | 25.01.2008. u 08:59
Ovo još nisam vidjela. Čime li se sve ljudi zabavljaju. Nadam se doista da biljkama ne nanose bol. Iako nisam baš uvjerena u to.
Ali nasmijala si me s ovim o životinjama. Pomislih odmah na našu primadonu od kujice koja uopće nije zainteresirana za bilo kakvu dresuru, ali kad nešto želi itekako izvodi svašta, obično ostanemo iznenađeni kako je sve shvatila ali se pravi blento. A dresure u cirkusima me zgražavaju oduvijek, jer sigurna sam da životinje prolaze strašnu torturu.
Zanimljivo. Kao i uvijek.| kora-kri | 25.01.2008. u 09:09
Tako kao to drvo na prvoj slici
srastaju dvije duše u jednu
pozdrav ti ostavljam.| prorok | 25.01.2008. u 09:27
hahahahha...e, moja draga aquaria! pa, ti si nježna, draga i obzirna pa su takvi i tvoji postovi.
a, ja odalamim toljagom u sridu, pa kom obojci kom opanci! veliki pozdrav!:))))))))| greentea | 25.01.2008. u 09:56
Vrlo temeljit post, kao i uvijek,naravno :-)))).
Drveće ipak više volim u prirodnom obliku, amimoze su i meni (uz ruže) omiljeno cvijeće.| champs-elysees | 25.01.2008. u 10:06
Čitala sam na jednom blogu, čak mi se čini da na tvom, da je jedno stablo "predosjetilo" da će ga rušiti zbog gradnje nečega i ono je samo ranije usahnulo....Tako nekako, mislim!! :))
Zbilja volim sve biljke, od vrtnog cvijeće, drveća, voćaka, do sobnog bilja svih veličina, boja, porijekla i mislim da one zaista osjećaju našu brigu, naše zadovoljstvo njima i našu ljubav prema njima. Da ti uzgajivači stolaca ili skulptura nisu lijepo postupali s njima, da su ih oštečivali ili im nanosili bol sigurna sam da im ne bi uspjelo stvoriti takve oblike.
U subotu je prosvjed? Hm, nisam sigurna hoću li stići!!! Potrudit ću se!
Pozdrav lijepi, draga Aquaria!| Brunx | 25.01.2008. u 10:36
U šumi sam vidio razne oblike drveća nastale vjerojatno utjecajem vjetra i zbog skučenosti. Biljke vole dati plodove, ali ne i biti posječene. Kod nas su sad napravili privremeni prilaz zgradama i uništili tri mlada čempresa. Pozdraw
| gogoo | 25.01.2008. u 12:25
U parku, gdje šećem sa Lori, preko noći su posjekli dva visoka i vika čempresa, koja sam poznavao od djetinjstva...
| misko | 25.01.2008. u 13:46
..lijepi post...drva su fora
| ...~Anita~... | 25.01.2008. u 19:39
impresivan post, a o tome da li i šta osjećaju biljke potraži istraživanja koja je napravo Clive Baxter....
| Irida | 25.01.2008. u 19:52
Irida, Greentea, knjiga Tajni život biljaka od Thompsona i Birda mi je omiljeno štivo :)
| aquaria | 25.01.2008. u 20:35
Zanimljivo. Stvarno se pitam što bi rekle biljke... Vole li se one tako igrati ako se s njima pažljivo postupa ili im je ipak takvo oblikovanje bolno, bez obzira na sve. Kako god bilo, i ja ih najviše volim u prirodi - slobodne, nesputane, a one i same znaju stvoriti najčudesnije oblike, nije im za to potreban čovjek. :-)
| Big Blue | 25.01.2008. u 20:37
meni su najdraži engleski parkovi, koji liče na prirodni krajolik ...
u svojem vrtu orezujem i oblikujem što je manje moguće, pazeći da se igra s biljkama ne pretvori u poigravanje njima ...| rU | 25.01.2008. u 21:27
prirodno je najljepše... nikada u svom vrtu ne bih htjela stolac od živog stabla...
kao i uvijek, odličan post :)| Tri Pojma | 25.01.2008. u 21:38
Novi Eduard Škaroruki
| chablis | 25.01.2008. u 23:09
Jesu li stvarno ovakve biljke.Zakon su!onaj covik je najbolji.
| Gta San Andreas Pc | 25.01.2008. u 23:19
Nissam znao za ovo. Po zanimanju sam šumar, pa mi je onda ovo posebno zanimljivo. Bolje je drveće raste u prirodnim oblicima. No, i šumari oblikuju drveće po svojim željama, ali puno blaže nego na slikama. Ako drvo raste samo, na osami, ima kratko deblo i široku krošnju, što nije poželjno. Zato se teži tome, da stabla rastu gusto jedno do drugoga i tako narastu jako u visinu u potrazi za svjetlom i dobije se puno kvalitetnije stablo i puno veća vrijednost. Ovih dana radim u privatnim šumama. One se razlikuju od državnih, po tome što se u njima uglavnom samo ruše stabla, a šuma se prepušta samoj sebi i nema brige o šumi. U državnim šumama, šuma se njeguje uzgojnim radovima, uklanjaju se bolesna stabla, osušena, najslabija, uklanjaju se suvišne grane, rade se prorede, zaštita od bolesti itd. I zbog svega toga stabla u državnim šumama su puno ljepša, elegantnija, zdravija, vitkija, puno više vrijede, a šuma izgleda kao park, dok su u privatnim šumama stabla niža, tanja, bolesnija, rašljava. Vrijedi se brinuti o drveću i njegovati ga, jer tada izraste puno ljepše.
| Hrvoje | 25.01.2008. u 23:59
interesantan post,
poznato je,i ne vidim što je tu čudno,da ako se priča
sa biljkom da bolje raste i općenito reagira,posebno
ako im se pjeva i nježno dodiruje,zar i kod nas se na pr.
nije pjevalo kada se na pr. radilo u polju,postoje posebne
pjesme za to,ne rade to samo indijanci i japanci,koji su
poznati po tome,također ako im se pušta razna glazba,
biljke različito reagiraju,čak i na ljude,ako u neku prostoriju
dolazi agresivna osoba,biljke u toj sobi mogu negativno
reagirati i ne razvijati se,i još nešto,tko brije da je uzgajanje
bonsai drveća mučenje biljaka obični su pozeri,nemaju pojma o
ničemu
srdačan pozdrav iz galaksije| mushin munen | 26.01.2008. u 10:26
Ajme ,koji oblici...
Sto se to planira graditi na Cvjetno?| Zvrk | 26.01.2008. u 10:47
bas su fora ove biljke,ali slazem se sa time da biljke imaju osjecaje i reagiraju na podrazaje,jedino nemaju toliku svjest,koju imaju ljudi i zivotinje...bar ja tako mislim..
| tajchi(ca) | 26.01.2008. u 13:49
bas su fora ove biljke,ali slazem se sa time da biljke imaju osjecaje i reagiraju na podrazaje,jedino nemaju toliku svjest,koju imaju ljudi i zivotinje...bar ja tako mislim..
| tajchi(ca) | 26.01.2008. u 13:54
E sad... Voli li se drveće doista igrati i "razgovarati" sa vrtlarima ili oni sami sebe uvjeravaju kako ih njihovi ljubimci "čuju", pa tako možda opravdavaju svoje postupke?... Osobno i ja više volim vidjeti divlje i neobuzdano bilje, savršeno u svom "nesavršenstvu" :)
| bivša apstinentica | 26.01.2008. u 19:45
Zadivljena sam i slikama i tekstovima...
ma bravo...
osmjehe ti ostavljam...ovo ću si skinuti da imam...
ne viđa se to svaki dan...| tratincicamala | 26.01.2008. u 20:20
meni su stabla prekrasna...i prekrasne su mi fotografije...jedino mi je ovaj stolac i previše neprirodan.....i nadam se da je prosvjed uspio...a ako i nije...uživaj u mimozama....sad će one
(osim mimoza, volim i brnistru)| Elyca | 26.01.2008. u 21:48
Nekoliko sam puta navraćala
i razmišljala što napisati,
kakvo je moje mišljenje o svemu tome ?
Istina, lijepo je
- ali vrlo neprirodno i
nekako me ta ljepota ne privlači, hladna je -
i zadivljuje.
I sad, pa i ja oblikujem svoje biljke ...
No, to oblikovanje se svodi na orezivanje
radi boljeg očvršćavanja
i uklanjanje bolesnih grana ...
U svakom slučaju, volim prirodnije i spontanije oblike,
uz svaku pohvalu trudu i rezultatu ovih uzgajača.
Ali, o čemu god pisala,
članci su ti divni
i intrigantni,
i zato te volim čitati.
Lijep pozdrav ...| mirjam | 26.01.2008. u 21:56
Bonsaie ni ja ne volim, ne zato jer nisu lijepi, već zato jer mislim da je tu silovana priroda i to mi se ne dopada. Ovi primjerci ne dokazuju suprotno, biljke su prilagodljive i željne života pa makar po tuđim pravilima...
Pozdrav :))| Bugenvilija | 26.01.2008. u 23:38
Zanimljivo! Obožavam drveće...
I lijepi su to oblici, ali to je umjetno...(Osim ako nemaju neku novu metodu ) i ne sviđa mi se!
Slažem se s tobom , spontano je najbolje...| Mikec | 27.01.2008. u 23:52
Jednom je moj stari u Trnskom uz prugu posadil tri vrbe i kad su zrasle neku visinu on ih je pospajal,prvo špagom a onda nekom jakom gumom.Ja sam već odselil i ako često svraćal k njemu,ali mi je promaklo to njegovo remekdjelo...naime...vrbe brzo rastu,a tak su se nakon nekoliko godina međusobno vezale da je zaista bilo lijepo vidjeti čudesan oblik debla koje je sralo jedno uz drugo ćineći pravu skulpturu...
Lijep ti je post...svaka čast.Trešnjevčanka skidam ti kapu i osmjeh ostavljam!| Sa dva prsta po tipkovnici | 28.01.2008. u 11:53
a to ih boliii :(
| tija | 28.01.2008. u 16:00
.....VOLIM MIMOZE ...............
| daj SANJAJ | 29.01.2008. u 20:19
pod drvećem se na ljuljačci sunčanih prediva
naša duša ljuljala dok su se još obrisi svijeta
zlatili od nesanjana sna
pod drvećem su naša noćišta lijegala
i snivala nas i prekrivala
pod drvećem što nam je poznalo
imena prije imena
i onaj čudni
unutrašnji
glas| Vladimir Ordanić | 29.01.2008. u 23:32
Drvece se super igra, a i ljudi s njima! "Tu bi shvat" se zove praznik drveca o kojem si pitala i biljezi se kao Nova godina drveca, a inace je petnaesti dan (tet /deveto slovo u alefbetu/ + vav /sesto slovo u alefbetu/ = 15) mjeseca svat. Tradicionalno se izlazi u prirodu i sade mlada drva, osim ove godine koja je sedma u nizu. Svake sedme godine zemlja se treba "odmoriti".
| borut | 30.01.2008. u 16:26
pozdravljam susjedu mi dragu :))))))))) ponovno se divim ovom cudesnom drvecu!!!! Puno pozdrava i poljubaca saljem u metropolu i to posebno na Srednjake/Kneziju :))))))
| MENTINA | 30.01.2008. u 21:42
Lijepo pišeš o onome što još ljepše izgleda, i neka ostane lijepo, kao pjesma ...jer, što ne možemo izreći sve nam pjesma može reći...Btb...
| EuM | 30.01.2008. u 23:43
aj ne seri, to je jebeno drvo i nije zivo
uostalom sta sad se trebamo i zgrazati na roditelje koji su malo stroziji u odgoju svoje djece...| StillFree | 31.01.2008. u 21:47
volim sve sto je prirodno, nekako...kad je prirodno i lijepo je!
ali smo mi ljudi skloni oblikovati prirodu našem oku...na puno načina!| MNP | 01.02.2008. u 22:13
zbilja zanimljivo mada ne odobravam ovakvo ponašanje prema biljkama, i one su žive i na neki svoj (nama još uvijek nejasan način) osjećaju... pa zato ne želim niti zamišljati što su "mislile" dok ih je netko tjerao u ovako neprirodne položaje... najlijepše su ipak kada ih se pusti na miru ili kada su intervencije čovjeka zanemarive (okopavanje, zaštita). veliki pozdrav!
| Noćne more | 11.04.2008. u 16:09
ŠETNJA KROZ MAGLU
Danas poslijepodne uspjeli smo uhvatiti malo vremena i za šetnju. Malo smo se nadali da će barem nakratko zasjati sunce kao i jučer, no stopostotna vlaga u zraku i snijeg koji je u taj mokri gustiš dodavao stalno nove čestice vode spriječili su takav vedar događaj, tim više što smo se uputili prema Savi i Jarunu.
Dok smo prolazili kroz veliki park na Srednjacima magla još nije bila tako gusta. Nisam mogla odoljeti i ne snimiti ovaj stup koji je nekad davno bio svjedokom mojih gumi-gumi uspjeha i neuspjeha, a uz njega su žmirile generacije kvartovske djece koja su se rado ovdje igrala skrivača u posljednjih četrdesetak godina. Zapravo su taj stup i betonske ploče na tlu posljednji svjedoci starog naselja koje je srušeno kad su se početkom šezdesetih počele graditi zgrade na mjestu malih kućica i uskih uličica kakve se još uvijek često mogu vidjeti na zagrebačkoj Trešnjevci, ali i drugdje, kao oaze starinskog života usred podivljale urbanizacije. Stup nije zamišljen kao punkt za igranje skrivača, nego je ukazivao vatrogascima u slučaju požara gdje se nalazi poklopac hidranta koji je zbog malih dimenzija često neuočljiv, osobito u žurbi ili panici. Ako je pritom još i mrak ili se spusti magla, mogao je takav stup biti i te kako koristan.
Ovaj pejzaž podsjeća na beskonačne pustopoljine izvan grada, no kad se pogleda na drugu stranu, sve dobiva sasvim pitomi prizvuk.
Haberleova ulica nastavlja se na ulicu Srednjaci kad ova presječe Horvaćansku cestu - ako se bolje pogleda, vidi se i semafor na tom raskrižju. Ljeti se ovuda slijevaju rijeke ljudi koje žele ovim prijatnim putem doći do Jaruna. S jedne strane je naselje Gredice koje je bilo dovršeno za Univerzijadu '87. jednako kao i tramvajska pruga koja se dotad nije granala od Jadranskog mosta prema Jarunu, a Prečko je o tramvaju moglo samo sanjati. S druge strane iste ulice su livade na kojima su tereni Fakulteta za fizičku kulturu. S te se strane dugo pružala žičana ograda, no kako je bila u lošem stanju i probijena na više mjesta prije nekoliko godina su je u tom dijelu gotovo sasvim uklonili. Na livadama i terenima su se osim bacača diska, koplja i ostalih "oruđa" te ragbijaša i igrača bejzbola koje sam ondje znala viđati, često mogu naći i šetači pasa, osobito onih većih. Uz tu smo ogradu vozili mlađeg u kolicima, dok je stariji tražio puževe kućice zalijepljene na tu žičanu ogradu - jadne životinjice očito su uginule od dehidracije i ostavile svoju jedinu imovinu na isprepletenim žicama. Zimi se nešto dalje moglo i sanjkati, mala i kratka strmina nastala kao nasip za ulicu mogla je zadovoljiti djecu ovog ravničarskog dijela Zagreba u rijetkim danima kad je snijega bilo dovoljno za takve aktivnosti.
Ovo je jedan od nekad ilegalnih ulaza na zemljište Fakulteta, danas ograde nema, a na tlu se vide mnogobrojni otisci potplata i šapa.
Nevjerojatan gustiš koji bi, da se proteže cijelom duljinom, bio učinkovitiji od svake ograde.
Nisam se mogla još jednom ne osvrnuti natrag prema transformatoru koji je kao ukopan na ovom mjestu, a iza njega vidi se žalosna vrba, jedina od tri takve koje su nekad rasle uz cestu, a upamtila sam ih po tome što sam njihovo granje ponekad otkinula i dala malome koji je sjedio u kolicima i dosađivao se tražeći štap. Grana žalosne vrbe nije štap kojim bi se mogao ozlijediti, a njome se moglo lijepo mahati na sve strane. Jedne vrlo sušne godine na prijelazu iz prošlog u ovo tisućljeće vrbe su se na ovom potezu osušile, osim te jedne koja se nije dala. No moj junior kasnije ionako nije više pokazivao želju da mu se dohvaća granje, prešao je na ekološki prihvatljivije igračke.
Križanje s Jarunskom cestom bilo je već sasvim nestvarno. Zbog sve gušće magle odustali smo od nauma da odemo do jezera i uputili se Jarunskom cestom prema naselju Jarun.
Rijetki automobili su u sporoj vožnji izranjali iz magle poput prikaza. Magla je prigušivala i zvuk automobilskog motora.
Drvored se gubio u magli.
A pješački prijelaz nije nas nimalo privlačio pri ovoj vidljivosti.
Ti su me likovi u magli tako fascinirali da sam unatoč hladnoći koja mi je izjedala nadlanice kad bih skidala rukavice morala stalno vaditi fotoaparat. Ovdje uz ledinu na kojoj se Gredice susreću s Jarunom imala sam osjećaj da lebdim u gustom i hladnom zraku.
U toj nestvarnoj prigušenoj atmosferi ugledala sam dobro poznate stupove dalekovoda ispod kojih sam bezbroj puta prolazila do današnjeg dana. No nikad nisu izgledali ovako, a uživo se činilo kao da se nejasno nazire razlivena topla sunčeva svjetlost i sasvim lagano osvjetljava gornji dio ovih divova.
Nakon toga više mi se nije slikalo. Prošli smo kroz naselje Jarun i polako se uz Horvaćansku vraćali kući. Magla više nije bila tako gusta.
Dva jablana i bor u magli podsjetili su me na stari film Tri jablana o kojem bih mogla započeti još jedan post, ali neću sad duljiti. I stup ispred njih - isti onakav kao i naš stup za igranje skrivača i za pridržavanje gume kad se samo dvije djevojčice igraju gumi-gumi. Igra li se itko danas te igre?
Vrlo blizu kraju šetnje poželjela sam snimiti i ovu hrpu božićnih jelki. Ista takva nalazi se i pred našim ulazom i pred gotovo svakim ulazom u zgrade. Jednu od tih hrpa u blizini neki su šaljivci uspjeli i zapaliti zajedno s kontejnerom za papir. Da se zna gdje živimo. No neću si sad na kraju kvariti raspoloženje. Šetnja je bila maglovita, ali dobra. Uistinu dobra.
08.01.2008. u 21:42 | K | 53 | P | # | ^
Rekoh ja da ćeš nas ti razveseliti šetnjom čim prizdraviš. Uh, moram ti priznati da mi je naporna ova magla... već danima traje sivilo... Zato je ljepše ovako "šetati" s tobom, odnosno gledati sve to iz tople sobe :-) I da ne zaboravim - još mnogo, mnogo sretnih rođendana... :-)
| Big Blue | 08.01.2008. u 23:38
Hvala ti na ovoj setnji, ja sam se u tom parku igrala kad sam bila osnovno skolskih godina.
A na vrbama kod fakulteta smo znali napraviti ljuljacke od sapletenih grana pa se ljuljati satima.
Moze li koja slika sa Knezije, ona zelena zgrada blizu nebodera? A cujem da je skola Matija Gubec puno veca nego prije dvadesetak godina?| Zvrk | 09.01.2008. u 00:26
Lijepa šetnja i kroz maglu. Sretan rođendan malom nećaku i njegovima.
| gogoo | 09.01.2008. u 00:56
Sretan rođendan malom Jarčiću.
Nadam se da će proći komentar, jer mi se većnekoliko puta dogodilo da ga ne mogu ostaviti, kod tebe i na još 2-3 bloga :-(| champs-elysees | 09.01.2008. u 09:07
I ja sam jučer bila u šetnji; bio je predivan sunčev dan, sunce me cijelim putem grijalo dok sam koračala u blatu. . .već dugo nisam nikog vidjela da igra gumi-gumi, a zamisli kad kažem da smo igrali " skakavac", pljušte pitanja mojih cura i smijeh. . .pozdrav ti ostavljam
| otkucaj | 09.01.2008. u 09:22
Hvala na čestitci i ipak nemoj pretjerivati šetnjama po magli. Ova zagrebačka baš i nije ona planinska... :) Pusa!
| bivša apstinentica | 09.01.2008. u 11:51
Malome želim sve cool! ;) Nije me oduševila magla kao tebe ali sam ipak napravila malu rutu- moram "održavat" kondiciju. Čak smo i skoro pa susjede, točnije ovim cestama prolazim skoro svaki dan...
| idesbeba | 09.01.2008. u 14:34
Joj... Tri jablana... jednom sam bila u kazni, a na TV - u je bila repriza filma. Nikada se nisam osjećala jadnije. Cvilila sam iz svoje sobe: Bit ću dobra, bit ću dobra.... neću nikada više! samo me pustite da gledam [I]Tri jablana, [/I]ali njihova srca su ostala neumoljiva. To mi je kazna koju pamtim cijeli život. Mama se prije neku godinu pravdala činjenicom da sam ga ionako već bila gledala, ali ja sam joj samo rekla: Kako si mogla biti tako nemilosrdna... :p
| Tri Pojma | 09.01.2008. u 16:24
Draga Aquaria, još jedna tvoja prekrasna šetnja. Bez obzira na maglu, slike su divne. Gumi-gumi je igra za koju bih voljela da jednog dana i moje eventualno dijete zna i da ju igra, ali mi se sve više čini da će utonuti u zaborav. Potrudit ću se da ne bude tako. Danas to nitko ne igra. Zadnje dijete koje sam vidjela da igra gumi-gumi danas ima 19 godina!!
Žalosno!
Horvaćanskom prolazim 3 puta tjedno i često kad prođem pogledavam uokolo ne bih li prepoznala koji dio s tvojih fotografija.
A još da spomenem zapaljeni kontejner za papir. Ispred naše zgrade plamen iz plavog konetjnera postao je dio života. Lokalnim haharima to je očito veliki gušt, kao i prevrtanje kontejnera za staklene boce!
I to je žalosno!
Lijepi pozdrav šaljem!| Brunx | 09.01.2008. u 17:40
hvala ti na jos jednoj foto setnji kroz zajednicki nam kvart iako u vrlo tmurnom izdanju kojeg se ne zelim ni prisjecati (naime mrzim zimu iz sve snage). Sve se nadah kojoj slicici Vurovcice pogotovo broja 38 no to ces vec nekom drugom prilikom pogotovo kad bude SUNCAAAAA. Bas sam vel skroz nostalgicna ali mi se po ovoj zimurini nikako ne ide u ZG jer od zime sam i pobjegla. Kad skoknem konacno do metropole nadam se nekoj blogerskoj kavici u nasem kvartu :)))))))
| MENTINA | 09.01.2008. u 18:48
I mene ubi ova magla,a vidim da živimo na istoj strani grada.
| salvetna tehnika | 09.01.2008. u 20:26
Lijepa šetnja, pogotovo tvoji komentari uz tu šetnje, ko da šetam s tobom.
Malom nećaku sretan rođendan, naravno mami mu i tati i svima ostalima.| slatko grko | 09.01.2008. u 20:37
Bio sam ondje jednom.
Braće Domany ne pamtim broj.
Zgrade u koje stane čitavo ovo
premaleno selo.
Liftovi do zvijezda.
Parkirališta s crvenim, žutim
i plavim plohama.
Hrpice snijega.
Šetao sam onuda jednom
kad je Sveti Otac
dolazio.
Bilo je divno. :)| Vladimir Ordanić | 09.01.2008. u 23:52
puno magle na tvojim fotkama. kako je li je tek izgledalo u stvarnosti?!
ne čini se da je ugodno...
velik ti pozdrav! tvom nećaku sve dobro za njegov prvi rođendan! i njegovim roditeljima - čestitke!
pusa!| posoljeni zrak | 10.01.2008. u 09:47
Prelijepe fotke, unatoč magli... ma zapravo, zbog magle i jesu posebne...
Zanimljivo mi je ovo sa stupom... stup i betonske ploče na tlu posljednji su svjedoci starog naselja koje je srušeno
Pozzzzz| ...jedna duša slomljena... | 10.01.2008. u 11:06
Nije da u Rijeci nema magle, ima, bila je i neki dan. Pamtim čak jednu pred par godina koja je trajala danima što je baš nespecifično za naš kraj. Ali te zagrebačku maglu upoznala sam jednom kad sam bila na višednevnom seminaru. Jedva da sam mogla i hodati koliko gusta je bila tada. Prolazila sam kraj zgrade HRT-a, a nije se vidio onaj toranj. :)
| pegy | 10.01.2008. u 13:39
Nije ni magla najgora stvar na svijetu..kad se šeta u tako ugodnom društvu.
| Mima | 10.01.2008. u 23:36
Bogme baš prava maglovita šetnja...
Lijep pozdrav!| misko | 11.01.2008. u 16:30
dragi moji prijatelji...
dragi moji prijatelji,
moja braco i moje sestre
oprostite sto me nema i sto ne djelim
vasu srecu i tugu s vama...
vratit cu se i ja ubrzo, bit cu opet s vama
ali sad mi je potreban mir da shvatim da
nisam nikad bila a i nisam sama...
zivot je tako cudan, ali i uvjek je lijep
ja volim zivjeti i zato moram nastaviti
svoj put koji je vise od suza satkan
nego od srece i veselja...
vratit cu se i nadam se da cu vas sve naci ovdje
nadam se da me necete zaboraviti
jer ja vas nikada nisam napustila
i ne namjeravam to uciniti...
hvala svima na svemu... necu nikoga
posebno izdvajati jer vas sve neizmjerno
Kristovom ljubavlju ljubim...
Vasa seka| tajna mog zivota22 | 11.01.2008. u 18:30
I opet sam prošetala s tobom,možda u magli,ali nisam guska:))
Jooj zar je već prošla godina?Kako meni brat jednom reče (inače otac troje djece);Kako tuđa djeca brzo rastu:))
Pozdrav draga moja veliki ostavljam| Santea | 11.01.2008. u 20:03
fotografije su prekrasne... a tek kad nadjes sunce u tom... :)
| majta | 11.01.2008. u 21:16
lijepa šetnja, iako mi je prošla hladnoća kostima :))
sve najbolje nećaku :)) i mami, odnosno tvojoj sister :))
šaljem velike pozdrave i puse :) najviše zdravlja malenome, a ljubavi već ima od svih vas :))| Uranova Pikula | 12.01.2008. u 00:49
vesna
nostalgicna setnja kroz maglu...kako skladno.
cestitke zaslusnima, a malisanu najbolje i najljepse zelje.
tuzne na je sudbima ovih jelki. kako su mogle biti velike, lijepe i koliko su jos mogle biti korisne, a zivot im se skoncao u ranoj mladosti, da bi krasile neku prostoriju koji dan i bile bacene pored kontejnera. zalosno!| borut | 12.01.2008. u 11:44
I kod nas je magla sve zarobila...
Prošetah s tobom i mislim da ću i ja bez obzira na sivilo malo na zrak protegnuti noge.
I ja prilikom šetnji volim svojim digitalcem nešto tu i tamo uhvatiti i možda bih to trebala i s vama podijeliti.
Nećaku sretan rođendan uz najljepše želje.| @pple | 12.01.2008. u 12:11
Magla, magla svuda oko nas, ....
Prošetah sa tobom i baš mi je lijepo bilo čitati i pratiti ljubav prema naselju djetinjstva,
i sjetu, ...
/Često čitajući te pomislim, kako ona to krasno niže, kao nisku bisera da slaže, ...
i baš je gušt kao da sam prošetala/
I taj gumi-gumi , igra li to još netko? Divna igra. Moja djeca su ga igrala ...
U mome kraju /i u moje doba/ gumi-gumija još nije bilo.
Tada je "između četiri vatre" bila najpopularnija igra. U Zg-u bi to bilo slično "graničaru".
/Moram se pohvaliti, bila sam najbolja, svi su me htjeli u ekipu./
................................................................... ....................................................
Jest, gušt mi je bio sa tobom, iako bih danas radije na sunce u šetnju,
jer danas je bio baš lijep dan ...
još malo odmora dok ne ozdravim,
možda sutra ...
Sretan rođendan tvome nećaku,
a ponajviše mami !!!
/dosta kasnim, ali svaki dan je rođendan,
dao dragi Bog sreće i zdravlja ..../
Lijep pozdrav ...| mirjam | 12.01.2008. u 17:41
Zato je danas bilo lijepo i sučano u ZG i okolici. Pozdraw
| gogoo | 12.01.2008. u 21:55
Kod nas nema magle :-(( ...a ja je volim....zato jer je nekako tako tajanstvena....sve skriva....a sve što otkrije je lijepo
| Elyca | 13.01.2008. u 10:46
Hvala za šetnju.... : )
A gumi gumi.... :) I ja sam imala svoj stup ispred kuće.| mirta | 13.01.2008. u 10:57
prošetala si i bila uz to i vrijedna ..ko svaki pravi bloger! ta silna magla se bila spustila i ovdje kod nas, ali je uz nju bilo još i puno inja koje je visilo sa stabala...meni predivan
ugođaj,bajkovit, iako znam da se mnogi ne bi složili. nažalost bilo je to usred tjedna, a to nije baš najzgodnije vrijeme za fotografirati - kad žuriš na posao. :))))))| greentea | 13.01.2008. u 15:56
a ja volim maglu, ima u njoj nešto tako tajnovito.
hvala na lijepoj šetnji, morat ću i ja ponijeti fotić na jednu od svojih šetnji osijekom.
a malenom sretan prvi.
čestitke ponosnoj mami, i teti ... ;-))| rU | 13.01.2008. u 20:15
nećaku sretan rođendan, a tebi pohvala za izvrsnu reportažu. magla ima neke svoje čari ali samo kad ne traje duže od podne i naravno ne danima. lijep pozdrav.
| prirodno_celav | 13.01.2008. u 21:02
tko bi rekao da jedan takav stup ima toliko važnost,
povijesno gledano,hvala za šetnju,bilo je više nego
dojmljivo i interesantno,nije mi samo jasno zašto svi navode
unatoč magli,pa što fali magli,da nema magle,ne bi se tako
radovali suncu kad se pojavi,prekrasne fotografije,baš
zahvaljujući magli,
čestitke nećaku i roditeljima mu na prvom rođendanu i
pozdrav tebi| mushin munen | 13.01.2008. u 21:06
divno, malome je prvi roćkas!!!
| slaven178 | 13.01.2008. u 22:00
još si u magli? :))
ostavljam pozdrav u nadi da je i kod tebe vidljivost bolja!
laka ti noć!| posoljeni zrak | 13.01.2008. u 22:42
Kakva maglovita šetnja što kroz sadašnjost, što kroz prošlost, jako dobro :)))
Imam rukavice za fotografiranje, vunene bez vrhova prstiju, toplo preporućam, idealne i na velikim minusima :)))
Malom pišmolju želim sretan ročkas, a i mami ali dakako i teti :)))))| Bugenvilija | 14.01.2008. u 21:55
evo mene, opet sam s vama i ope tu...
obecanje se ne smije prekrsiti obecala sam da cu se vratit i evo me tu sam...
hvala na komentarima dok me nije bilo...
pusa velika i citam vas od sad pa nadalje...| tajna mog zivota22 | 14.01.2008. u 22:51
I ja sam napravila maglene sličice, mislim da je kod nas to još gore i traje već sto godina...
Lijepi pozdrav, nadam se da ćemo preživjeti...| Majstorica s mora | 15.01.2008. u 14:24
Himeji dvorac je u središu grada,oko dvorca je ogromni park, a u
samoj blizini je i zoološki vrt,kada sam bio posjetio dvorac,pri
izlasku,u parku,naletio sam na trideset odraslih ljudi koji su sjedili
u krugu i pljeskali, jedan je pjevao na mikrofon,imali su zvučnike i
tv ekran,oni su si organizirali karaoke,taj me prizor toliko oduševio,
čak više i od dvorca,iako je Himeji prekrasan ;-)| nihonkichigai | 15.01.2008. u 15:25
....nadam se SUNCU............
| daj SANJAJ | 15.01.2008. u 16:41
i ja mislim da su majke najzaslužnije i da njima treba čestitati rođendane djece :))))...mi smo u familiji uveli običaj da majkama uvijek nosimo ruže na rođendane njihove djece :))...maglu ne volim, ali uvijek volim tvoje društvo...pozdrav
| odgoj s osmijehom | 16.01.2008. u 08:09
Siječanjska noć, tiha kao molitva.
Neka Vas lijep i topao obuzme san. :)| Vladimir Ordanić | 16.01.2008. u 23:53
Volim maglu. Djeluje tajnovito i jednostavno lijepo. Želim ti ostaviti pozdravčić!Dugo me nije bilo.
| detalj | 19.01.2008. u 22:22
Lijepo to o rodjendanu
a kod mene je danas takođe takav dan samo malo veći broj
od kad sam najsretniji na svitu.| prorok | 21.01.2008. u 11:04
Svidjeh mi se gledati drvored koji se gubio u magli i likove u magli super... ma koji super F E N O M E N A L N O! si ih ulovila. ;-)
I hvala ti što nam pružaš da ih vidimo iz svoje tople sobe i to na način na koji si ih ti vidjela i ovjekovječila. :D| Tup...aaa | 21.01.2008. u 15:32
http://marchyri.blog.hr/
zaradaa na internetu.jednostavno i efikasno=)=)=)| pogledaj=)=)=) | 21.01.2008. u 21:57
Brrrrrrrrr ne volim baš maglu
ne samo zbog saobraćaja
volim jasnoću i ka pogled daleko seže.
Dobro jutro i dan sa osmjehom želim
Zahvaljujem se za čestitke mojoj mazi.| prorok | 22.01.2008. u 06:15
Baš me zanima postoji li ijedna tema o kojoj ti ne možeš napisati lijep i topao post.
Magla, transformatori, stupovi, dalekovodi...sve iz tvog pera izgleda ljepše :))| trill | 22.01.2008. u 14:32
plače mi se kad vidim ove mrtve borove.. a za par kunića više mogu se kupiti oni u teglama koji se poslije lijepo negdje posade na veselje bogu i ljudima.. inače, i moje kumče (koje dadiljam jer joj trudna mama čuva sljedeću bebicu da ne ispadne prerano) je navršilo godinicu nekidan i tak je medešna u svom otkrivanju svijeta da joj sve pretjerano toleriram pa me kumovi grde na pasja kola.. al šta ću, kad me pogleda onim okicama plavim i nasmije se grleno (tek se nedavno počela smijat tako glasno), rastopim se ko maslac u mikrovalnoj.. ajme šta ću tek od svoje djece napravit, da bog oslobodi.. ;))
| moe boe | 23.01.2008. u 00:28
Volim zimske pejzaže, makar ii maglovite. zapravo, magla je bajkovita. A jablanovi su stabla mog djetinjstva.
| chablis | 23.01.2008. u 17:40
jesi se i ti pogubila u toj magli pa se ne javljas??? hahaha Ajde stavi malko neke veselije fotkice, negdje gdje ima malo sunasca :))))) pozdrav mojoj susjedi iz kvarta :))))))
| MENTINA | 23.01.2008. u 21:50
Kuc! Kuc!
Ima li koga?
Ne bih smetala, možda odmarate ... ,
ali već vas dugo nema,
i falite mi ...
pa samo da vidim jel' sve u redu ...
pa idem ...
Javite se !
Čekamo vas !
Lijep pozdrav ...| mirjam | 23.01.2008. u 22:49
uhhh....., u gužvi sam i ovih dana ne stižem do nikoga, a vidim, puno toga propuštam...ostavljam čestitku za malog Mihaela!
| Irida | 24.01.2008. u 12:32
setnja je bila sjajna...
iako je magla malo pretanka, moras jednom doc kasno navecer zimi u Karlovac :)| catcher | 24.01.2008. u 15:05
ČAROBNICA
Malo prije sjedila sam u kuhinji i dovršavala vanili-kiflice. To su one male, nedavno spomenute kiflice od oraha koje se pečene još tople namoče u šećer u prahu pomiješan s vanilinom i nezaobilazan su dio blagdanskog božićno-novogodišnjeg ugođaja. Ne, ne pečem ih zbog blagdana Sveta tri kralja, nego zbog tatinog rođendana i rođendana malog nećaka koje smo odlučili proslaviti zajedno. A kako moj tata obožava kiflice, one su sastavni dio poklona kad god ih stignem napraviti. Samo, puno je kandidata za taj jedan protvan koji se može najednom ispeći . I to mi je već treći put od prije Božića da ih radim. Ne znam tko ih ne voli, nikad ih nema dovoljno.
Sjedim ja tako u kuhinji i razgovaram s bakom. Ne s bakom koja je desetljećima bila vladarica moje sadašnje kuhinje, nego s onom drugom, koja je bila majstorica za kiflice. Zapravo, posljednji put smo razgovarale prije više od tri godine, na Badnjak, nedugo prije nego što nas je napustila. A kad bi danas bila s nama, već bi duboko zašla u 101. godinu života. Zato ću se pomaknuti trideset dvije ili trideset tri godine unatrag u oko 125km udaljenu kuhinju koja je onda bila naša.
Sjedila sam ja tako u kuhinji i razgovarala s bakom. Zapravo nismo puno razgovarale, baka je sjedila za stolom i prstima valjala tijesto, rezala ga na male komadiće i dlanom na pobrašnjenoj površini stola pretvarala u valjčiće od kojih su velikom brzinom nastajale kiflice kakve sam poznavala. Ne, nije bio blagdan, samo je mama zamolila baku da mi pokaže kako se to radi. Premda sam mnoga ljetovanja provela uz baku i gledala kako spretnim rukama stvara razna čudesa, kiflice sam mogla samo jesti, jer u vrijeme Božića nikad nisam bila slobodna kako bih mogla proučiti kako se rade ti fini kolači. Bilo mi je čak malo neugodno što sam upravo ja bila izlika za bakin rad tog poslijepodneva kad sam se vratila iz škole. No baki to očito nije bilo teško, a išlo je i brže nego što sam dotad zamišljala. Tek sam dosta godina kasnije na moru zapisala taj recept koji je baka dobila od svoje mame.
Sjećam se kako je za vrijeme tog bakinog boravka kod nas osim kiflica bilo i drugih događaja. Jednom sam gledala kako u pola litre mlijeka ukuhava puding od vanilije. Zatim je uzela drugi lonac, ponovo zakipjela pola litre mlijeka i napravila puding od čokolade. Oprezno sam pitala baku hoće li to biti dosta, jer znala sam da mama za nas četvero uvijek skuha puding od dvije vrećice – od čokolade ili od vanilije – ali morao je biti isti kako nitko ne bi poželio nešto čega nema. Na to bismo stavili hrpice tučenog vrhnja i to je bio dobar desert nakon što bi se ohladio u frižideru a na površini bi mu se napravila ona ukusna tamna kožica. Bez brige, duša, - rekla mi je baka i nastavila raditi. Uzela je šest zdjelica i u svaku nalomila petit-beurre kekse. Znam da je ponekad na to znala dodati i sitno isjeckane breskve, no mislim da tada toga nije bilo. U svaku je nalila smeđi i žuti puding i – to je bilo to, ukusan dvobojni desert za šestero.
Bilo je to prvi put da sam se zabrinula zbog količine nekog jela koje je baka pripremala, no nije bilo posljednji. Još sam nekoliko puta pomislila kako nema šanse da nečim što je pripremala nahrani sve koji su trebali biti nahranjeni, no nakon onog iskustva s pudingom mudro sam šutjela i rado radila što mi je rekla. Jer moja baka je na tom području bila čarobnica. Taj je osjećaj bio dodatno pojačan poznavanjem taktike koju sam stekla uz mamu i drugu baku – da svakog jela mora biti dovoljno za svakoga tko poželi. I uvijek je tako i bilo i bila su to sve redom dobra jela, a kako su bila dobra rado smo ih jeli i slijedećeg dana. No ova baka imala je drugačiji pristup.
Godinama nakon priče o pudingu kao osamnaestogodišnja djevojka na ljetovanju gledala sam kako baka gura pola pileta okruženog tanko narezanim krumpirom u pećnicu. I opet sam pomislila kako bi bilo bolje da smo kupili dva batka ili dvoja mala prsa na kojima je bilo nešto više mesa, jer cijelo pile je za nas troje bilo uistinu previše, a pola mi se učinilo premalo. No nisam ništa rekla jer sam znala da je za baku nedjeljni ručak najvažniji u tjednu i da će već nešto stvoriti. I uistinu, dok se pile peklo, napravile smo dvije vrste salate, u malom se lončiću skuhala nepuna šalica riže, a našlo se tu sigurno i pirjanog povrća i juha s domaćim rezancima ili knedlima. Nije me toliko fascinirala hrana koja je bila majstorski spravljena, koliko nenametljiv način na koji je sve to polako nastajalo i bilo uvijek na vrijeme gotovo. Djed je nešto prao i sjeckao i vrtio se oko sudopera namačući poneki lončić i gotovo uvijek noseći vodu bez deterdženta u dvorište kako bi zalio drvo naranče ili lozu pod kojom bi zatim sjedio i čitao novine dok se ne bi našao neki poslić za njega - bio bi recimo pozvan da uredno kako samo on zna izreže pitu od jabuke koja se također stvorila nekako u vrijeme kad je ručak bio gotovo dovršen, ili se možda ispekla i prije pileta, uistinu se ne sjećam i nije bitno, vidim djeda kako stoji s nožem nad srednje velikim protvanom i mjerka ga što okom, što vrhom noža, dok se ne odluči učiniti prvi rez kako ne bi iznevjerio ukazano mu povjerenje. Sjedila sam za kuhinjskim stolom i sjeckala i ljuštila i ribala što mi se dalo – luk, rajčice, mrkve, krumpir, jabuke, nešto, i samo sam s pola pozornosti radila ono što sam radila – ostalo je bilo namijenjeno bakinom pričanju koje je bilo sastavni dio ovakve međusobne suradnje. Započela bi usred radnje i pričala svojim melodičnim glasom i lijepim jezikom koji bi ponekad začinila ponekim purgerskim ili „švapskim“ izrazom, što je priči davalo poseban starinski štih, iako je baka pričala kao da se to jučer dogodilo. Pred mojim bi se očima umjesto rajčice koju su ruke same rezale na tanke kolute neuglednim ali vrlo prikladnim nožem koji je baka dohvatila i stavila na stol pred mene, odvijale komplicirane radnje s mnogo likova od kojih sam neke poznavala osobno, mnoge samo iz pričanja, a pojedine nisam mogla nikamo smjestiti nego sam čekala da mi se otkrije njihova uloga kroz priču koja se odvijala kako bi baka grabila iz nepresušnog vrela svojih uspomena. Ponekad bi i djed koji je sve to slušao zadovoljno klimajući glavom priskočio u pomoć kad bi vidio ili pretpostavio da sam se potpuno izgubila. Budući da mi te priče nisu nikad dosadile ni kad su se ponavljale nakon duljeg slušanja, možda su upravo one zaslužne za dojam da se zajednički kuhan ručak stvorio na stolu kao nekom čarolijom.
No znala je baka i mnoge druge stvari. Kako artritičnim rukama do čista oprati rublje – jer svoj veš i svoje klajde kako je nazivala haljine koje su se uglavnom kopčale nizom gumba s prednje strane namakala je satima u kupaoni i ispirala do čistoga bez uporabe perilice koju očito nije voljela pa se izborila za ručno pranje svog odjevnog vlasništva. Znala je ponekad i čitati misli pa bi me iznenadila kad bi usred neke aktivnosti pokazala da točno zna što mislim, a to bi me ponekad i zabrinulo jer ja sam svoje misli čuvala i njima upravljala kako sam znala i umjela i bilo mi je neobično da netko uđe u to moje malo domaćinstvo. Naučila me je i moliti dok sam bila sasvim mala, još sad se sjećam jer nikad nisam dobro učila napamet pa je to potrajalo, osobito kad se trebalo prekrižiti, a ja nisam znala što je desno a što lijevo, jer i danas moram pritom razmisliti kojom rukom pišem, da se ne zabunim, a u tim davnim danima još nisam znala pisati pa se sjećam koliko smo puta tu vježbu ponovili, sve dok nisam zaboravila da znam i naprosto znala i to je bilo krasno.
Da nisam pekla kiflice i ostala na desetak minuta sama u kuhinji sa svojim mislima, ovoga posta sigurno ne bi ni bilo. Ovako je nastao i ja ga posvećujem svim ženama koje znaju da su čarobnice, a poznajem ih mnogo. I onima koje još ne znaju, ali će saznati. Svaka od nas je svojevrsna čudotvorka, svaka na svoj način. U vrtlozima koje širimo oko sebe stvara se ljubav ili rastvara, stvara se život, stari i novi i hrani se neprekidno, sve dok jednog dana ne zastanemo, pogledamo oko sebe i shvatimo da je dobro sve što radimo čak i ako se ne čini tako pa nastavimo sve jače i bolje i prenosimo svoju vještinu drugima, onako kako znamo i umijemo, svjesno ili nesvjesno, u komadićima ili u cjelini… I to je na neki način to što sam željela reći.
A da se netko od posjetitelja ne bi osjetio pogođenim ili zakinutim, sigurno ću napisati nešto i o njima, čarobnjacima i čuvarima koji također znaju ili ne znaju tko su i rade sve što rade kako najbolje znaju i umiju. Jer jedno znam, ja bih se bez mnogih čuvara i čarobnjaka koji su na ovaj ili onaj način ušli u moj život sigurno izgubila.
05.01.2008. u 18:37 | K | 26 | P | # | ^
:) ja volim kiflice od oraha, od malena, baka ih je radila, danas to radim ponekad i sama :) ali su mi ukusnije od bake, no moje, slađe su :))
doista mnogi ljudi u našim životima stvaraju i daju čaroliju, bez njih je naš život prazan i pust
predivan post :) čarobnice, jer i ti si nekome isto tako prava mala čarolija :)| Uranova Pikula | 05.01.2008. u 20:00
draga, ovoga sam puta post pročitala priliikom prvog navraćanja :)) uvijek ima puno toga kod tebe...
svidjelo mi se tvoje razmišljanje potaknuto kiflicama... sjetila sam dok sam čitala kako ja i dan danas volim to sirovo tijesto :)) to je ono pravo :)) samo ga ne smijem puno pojesti da ne bi bilo problema!
velik pozdrav, čarobnice :))| posoljeni zrak | 05.01.2008. u 20:15
Pa ja sam valjda jedini sladokusac koji baš ne ljubi kolače s orasima. :-) Ali, tako si to lijepo opisala da bih te kiflice ipak kušala. :-) Asocirala si me na Prousta i činjenicu kako su njegova sjećanja na djetinjstvo potekla upravo iz mirisa i okusa (čaja i kolačića). Kako nas doista mirisi i okusi mogu vratiti u dane djetinjstva, potaknuti nam sjećanja. Osobito mi se svidjela ona suradnja, kako svu sudjeluju u pripremi jela. :-) I krasan ti je pretposljednji odlomak posvećen čarobnicama. Jako lijepo. :-)
| Big Blue | 05.01.2008. u 20:24
da. svatko od nas je čarobnica/čarobnjak za poneku sitnicu u životu. ja samo jedno znam: za kolače nisam sigurno :))))
| Tri Pojma | 05.01.2008. u 20:36
ne samo da si čarobnica za vanilin kiflice nego i za lijepe, tople tekstove ;-)
| oceana | 05.01.2008. u 21:04
Navratila sam i počela čitati ovaj post ...
Pročitala sam ga u jednom dahu, ... , pa onda još jednom.
Ne toliko radi čarobnica koje čuda stvaraju u kuhinji za svoje drage i mile,
koliko radi bake i svih baka ovoga svijeta koje su to svoje čarobnjaštvo, opet tihim čarobnjaštvom, znale prenijeti svojima najdražima. I tako si i mene svojim /bakinim/ vanilin - kiflicama ponijela u razgovor sa mojom bakom koja je tako lijepo znala učiniti puno toga, a sve uz tako prekrasne i korisne priče koje mi i danas govore ...
Hvala baki !!!
Hvala tebi !!!
/I sad mi pade na pamet: baka, dar za pričanje i ti, ... Prekasno!/
Lijep pozdrav ...| mirjam | 05.01.2008. u 21:10
Predivan post, u jednom dahu sam ga pročitala i opet si me vratila u djetinjstvo; i moja baka je bila čarobnica; onako u mislima si mislim što ona nije znala uraditi? I moja mama je na svoj način čarobnica, a ja . . .ja sam daleko od njih, al kiflice s orasima znam ispeći i nikad ih nema dosta ( po slici vidim da su to iste kiflice). Srdačan pozdrav
| otkucaj | 05.01.2008. u 21:57
Draga, hvala na lijepim željama. Uvijek su mi tvoji postovi posebni ali otkako te čitam-o nekako sam osjetljivija i ovakve teme me uvijek dirnu i točno vidim slike koje dočaravaju priču- nemoj se ljutiti ali slike su moje iako je priča slična...
| idesbeba | 05.01.2008. u 23:33
Prekrasna priča iz života, baš sam s guštom čitala tvoje lijepo složene pitke retke :)))
Baka, da, i moje su mene svašata naučile, puno dobroga i pozitivnoga što nosim kroz život. Hvala ti na podsjetniku koliko su mi dobre bile kad mi je to najviše trebalo :)))| Bugenvilija | 06.01.2008. u 00:38
;-)))))
| rU | 06.01.2008. u 01:08
sumnjam da će se iko osjetiti pogođenim,
takvi ne dolaze na tvoj blog,sjetila si me na moje
bake,obje,super-žene,savršene,mudrije od najmudrijeg
zen učitelja,majstorice kuhinje,teško je uopće naći
riječi,a prazninu koja ostane kad ode nemoguće je popuniti
hvala ti za linkove sa strane,
prvi nihonkichigai je u stvari ne-japanski blog(dugave1)
drugi je nihonkichigai,a sada se javljam sa hagakure
bloga,taj mi je najdraži,najviše mi je prirastao srcu
noćni pozdrav tebi| mushin munen | 06.01.2008. u 02:54
lijep post. od djeda i baka uvijek naučimo puno više nego što smo u tom trenutku i svjesni.
| prirodno_celav | 06.01.2008. u 07:19
Kiflice od oraha su nezaobilazni kolač u vrijeme blagdana i za mojim stolom,no ja ih još nisam napravila.Nekada ih je radila moja baka,a danas moja mama,a imaju isti okus kao bakine.
Jutros sam imala pakleno težak dan,a ovo me vratilo u one bezbrižne dane i zahvaljujem:)
Idem i do Bigi da se malo razveselim dobrim vijestima
Pozdrav draga Aquaria| Santea | 06.01.2008. u 08:23
Ovo bi trebala pročitati moja stara....he he...ali sumnjam da bi se nešto promijenilo.
A kiflice....i još sa orasima...
Pozdrav lijepi!| misko | 06.01.2008. u 08:36
Čitajući tekst sve vrijeme sam mislila o svojoj noni, od koje sam, usput budi rečeno, i naučila praviti kiflice...Kod mene se to čarobnjaštvo smanjuje iz generacije u generaciju, nakon none i mame ja sam blijeda slika u životnim vještinama...
Lijepi pozdrav...| Majstorica s mora | 06.01.2008. u 09:28
iako se svoje bake ne sjećam, a kiflice nisu moji omiljni kolači, vrlo dobro znam o čemu pišeš.
voljela bih da sam takva čarobnica, ali nisam. no znam ih nekoliko, jedna od njih je i moja
pokojna ujna koje se jako dobro sjećam i koja je znala svojim rukama izraditi sve što su njezine
oči vidjele! uvijek sam joj se divila.
lijep i topao post, draga aquaria! pozdrav:)))))| greentea | 06.01.2008. u 10:00
Moj muž veli da sa mojim kiflicama možeš zabijati čavle koliko su "mekane".Nisam neki stručnjak.Slabo se sjećam djedova i baka,umrli su dok sam bila mala.Pozdrav!!
| salvetna tehnika | 06.01.2008. u 10:05
prekrasan post!!!...cijelu si me raznježila! Ja za svaku svoju baku...za svaku svoju pratetu...za svaki blagdan pripremim neki kolač baš po njihovoj receptu i na način kako su to one radile....da bi ih se cijela obitelj sjetila ...i onda imaš osjećaj kao da su i one tu za stolom!
One su stvarno bile čarobnice...nenametljive....i uvijek su sve znale i sve razumjele
zato ti kiflići i jesu tako dobri...imaju dušu :-))| Elyca | 06.01.2008. u 10:25
Ti si čarobnica za tople tekstove ko i za kiflice.
Moja baba nije radila kiflice ali niko ko ona nije radio štrudel, moja se mama ponekad jedila kad bi mi djeca govorili da niko ne zna napravit štrudel i bijelu kafu ko baba, ali i danas tako mislimo i često je se sjetimo.I nikda više nisam popila taku bijelu kafu s beškotom, usput budi rečeno danas više uopće ne pijem bijelu kafu.| slatko grko | 06.01.2008. u 17:30
Isuse, kako me je ova priča dirnula, tako ljepih uspomena povezanih s bakom, moje bake su umrle do moje 10 godine, pa rijetko čega se mogu sjetit, sjećam se jedino što je ostalo meni i bratu u plamčenju svako jutro dok smo ibli mali baka bi bila na tavanu i pravila uštipke ne bilo kakve već velike, velike, baš kao što naslov govori čarobnica.
Hvala ti na ovome, sad si i meni neka stara ljepa sjećanja probudila. Hvala.
Aj uživaj mi| kuzinjak | 06.01.2008. u 18:22
I moja baka je bila čarobnica u kuhinji. Baš me asociralo ovo tvoje kako iz malo napravi puno. Ja sam znala reći da moja baka iz ničega napravi svašta. Meni osobno to nikada nije polazilo za rukom.
Ja nisam naslijedila njenu umjetnost kuhanja. Naslijedile su mama i sestra. Ali zato sam dobila nešto drugo-njenu snagu da se sama probija kroz život. I da se, kao mačka, uvijek dočeka na noge.
Je li to više ili manje, ne znam, nije ni važno. Ali sretna sam što imam tu njenu snagu.| kora-kri | 07.01.2008. u 11:11
moja je baka također bila čarobnica...ne toliko u kuhinji koliko u umirujućim riječima...
| Brunhilda | 07.01.2008. u 16:18
Vanili kiflice su omiljeni kolači moje djece. Zaista čudno, ali njih ne zanimaju ni kremasti, ni čokoladni, nego baš ti, jednostavni, dragi vanili kiflići. Ja sam dobila recept od jedne drage tete sa Brača, a ima više manjih varijacija, no rezultat je uvijek nešto fino, samo treba paziti da ne potamne i prepeku se.Inače, tvoj post je divan, ispunjen jednom prekrasnom nostalgijom i ljubavlju. Pravo je zadovoljstvo čitati te.
| Mima | 07.01.2008. u 18:13
Sad si me podsjetila na mirise kuhinje mojih baka, a i drugih čarobnica. Volim baš te domaće kiflice, a i orehnjače i druge kolače. I priče unucima su nešto posebno. Pozdraw
| gogoo | 07.01.2008. u 20:44
Kako ti je lijep post... :)
Znam, to kažem valjda za baš svaki tvoj, ali nisam ja tu krivac :))
I sama sam se prisjetila nekih trenutaka u bakinoj kuhinji. I dedine krivice jer je baka zaboravila staviti šećer u kolače, jer dede nije bilo doma. Nije mi bilo jasno kako je deda bio za to kriv kad ga nije ni bilo, pa mi je baka objasnila da baš zato. Da je bio doma, sigurno bi je pitao jel stavila šećer :)))| trill | 08.01.2008. u 16:30
hvala ti na posjetu i komentaru
srdačan pozdrav iz galaksije Dugave| mushin munen | 08.01.2008. u 20:11
