TAPETE
Neobično je kako neke slike ili spomen neke riječi mogu potaknuti bujicu sjećanja u nama. Gornja slika na LINKU učinila mi je upravo to. Sjećam se mnogih jutara kad sam se kao dijete budila s pogledom na nestvaran prizor rajskog vrta na zidovima. Fine tekstilne tapete tamne bordo boje svoju su dugogodišnju prisutnost na zidovima dnevnog boravka i susjedne sobice u kojoj ja sad sjedim pred ekranom mogle zahvaliti bakinoj ljubavi prema nijansama na granici ljubičaste i crvene boje. Boja ciklame bila je bez premca za ruževe, lakove za nokte, tkanine. Ove su tapete bile malo tamnije od idealnoga, mislim da bi boja na gornjoj slici savršeno odgovarala željama. Nisam ni znala kako je bilo teško doći do takvih tapeta prije trideset i sedam ili više godina. Kasnije sam čula da su bile uvoz iz Engleske, prve kvalitete. I uistinu su bile vrhunske. Gotovo savršeno spojenih rubova uvlačile su me u prašumu čudesnog bilja blago sedefastog odsjaja koje je djelovalo kao utkano srebrnastim koncem. Među elegantnim cvjetovima i lišćem osobito se veličinom i izgledom isticala paprat. Bila je uistinu ogromna. Velika gotovo kao ja, sitna četverogodišnja djevojčica koja je hodala uza zidove, penjala se na krevete gledajući i opipavajući svaku od tih čudesnih biljaka koje su izgledale kao začarana stabla posuta bezbrojnim sitnim bisernim cvjetićima.
Prije sedam godina skinuli smo te nevjerojatno otporne tapete koje su se na kraju ipak odlijepile na rubovima i djelovale poput neke zapuštene kulise za prikaz građanske kuće devetnaestog stoljeća. Bili bismo ih skinuli i ranije, no velika besparica natjerala nas je na odgodu većeg zahvata prve tri godine koliko smo tada ovdje boravili. A nismo dovoljno poduzetni i spretni da bismo se takvog posla prihvatili u kućnoj radinosti. Tako sam imala priliku gledati te iste tapete tijekom tri godine kao odrasla žena s dvoje djece. Sad se pitam jesu li ih i oni upamtili. Mlađi koji je oslanjajući se na njih prohodao možda i nije, no stariji je imao oko šest godina kad smo ih konačno uklonili. Pitat ću ih.
Dvojica ljubaznih i veselih majstora namučili su se dok su uklonili ostatke prastarog ljepila sa zidova. Rekli su da nisu očekivali toliko muke s tako starim tapetama. Dokaz je to vrhunske kvalitete koju su djed i baka svojevremeno dobro platili. Sad su nam već i oličeni zidovi zaprljani otiscima dječjih ruku, no ne želim se opterećivati novim radovima. Uskoro. Ali ne sad. Nemojte mi prestrogo suditi, vi ljubitelji brzih rješenja i akcije. Ja nisam za to, a ni moj životni suputnik. Festina lente, žuri polako naš je moto. Zato godinama rješavamo stvari koje bi netko drugi riješio za nekoliko mjeseci. Ionako rješavanje jednog zadatka povlači za sobom pojavu novog kojeg treba početi rješavati. A oko nas su tolike krasne stvari koje treba vidjeti...
Da se vratim na priču o tapetama. Ne, nisam žalila za njima. Sačuvala sam jedan neoštećeni dio kako bih se mogla prisjetiti kako su točno izgledale. Taj je komad bio tako jadan, ofucan, prekriven slojem požutjelog ljepila sa stražnje strane, da sam ga odmah ugurala u kut nekog ormara i zaboravila na njega. Ne žalim ni za prošlim vremenima koja se ne mogu vratiti. Ili možda malo žalim, a ne želim ni sama sebi priznati. U svakom slučaju sigurna sam da ne bih željela ponovo proživjeti sve što mi se dogodilo odonda do današnjeg dana. Možda bih rado otišla u prošlost, no iz iskustva znam da su pokušaji povratka na nekad draga mjesta uvijek neuspješni. I često bolni.
No postoji jedna stvar za kojom žalim, koju bih željela ponovo doživjeti. Ono najljepše što dijete posjeduje, iako je uglavnom nemoćno i ovisno o tolikim stvarima. Sposobnost doživljavanja detalja. Sjećam se osjećaja pod prstima dok sam gladila svilenkastu bordo tkaninu učvršćenu na zidove. Promjene teksture od blago hrapave do savršeno glatke i hladne kad bih došla do mjesta na kojima je utisak onih srebrnastih niti bio najizraženiji, a to su bile prugasto ispunjene kuglice koje su poput cvjetića prekrivale prekrasno lišće paprati i latice cvijeća koje su različitim smjerom veza dobivale drugačiji odsjaj od ostalih dijelova tkanja. Ta su mjesta bila i hladnija, ona druga toplija. ponekad se činilo da ću ugledati čarobnu trodimenzionalnu šumu nekog bajkovitog vilinskog svijeta crvenkasto ljubičaste boje. I dok se u potpunosti prisjećam osjeta u tada sićušnim prstićima, pokušavam dokučiti kako se ta sposobnost izgubila.
Pogled na mladu brezu pod prozorom koju je upravo počeo njihati malo jači vjetar podsjeća me da se varam. Mnoge sam stvari od onog vremena opipavala, mirisala, gledala, kušala na različite načine osjetilima koja su mi darovana. No samo se iznimno mogu tako duboko uživjeti u nešto kao što sam to mogla onda, kad sam bila u stanju gotovo ući u doduše kvalitetnu i lijepu tapetu, ali ipak samo tapetu. Moja pažnja sad obuhvaća puno veća prostranstva. Još uvijek sam sklona promatranju i uživljavanju, no da bih postigla ono što sam onda s lakoćom postizala, samo na puno većem uzorku, morala bih naučiti nešto novo. Mislim čak da znam što. Trebala bih naučiti u potpunosti proživljavati sadašnji trenutak, živjeti trenutak po trenutak, živjeti uvijek ovdje i sada, živjeti u sadašnjosti. Je li izvedivo? Ne znam. Evo kamo me je dovelo prisjećanje na stare tapete...
29.04.2007. u 16:30 | K | 80 | P | # | ^
BLOGOROĐENDAN
Postovi:
Datum i vrijeme prvog posta: 26.04.2006. (21:54)
Zadnji post napisan: prije 3 dana
Ukupno postova: 137
Broj postova u zadnjih 30 dana: 10
Broj postova u tekućem mjesecu: 7
Prosjek postova po tjednu: 2.6
Prosjek postova po mjesecu: 11.4
Mjesec s najviše objavljenih postova: svibanj, 2006. (16 postova)
Mjesec s najmanje objavljenih postova: travanj, 2006. (4 postova)
Najveći broj neaktivnih dana između postova: 20
Broj dana bez postova: 235
U koje doba dana najčešće pišete postove: navečer (16 - 22 sata)
Ukupno riječi u svim postovima: 21141
Prosjek riječi po postu: 155
U prosjeku pišete kratke postove (manje od 250 riječi po postu).
Broj postova sa slikom: 72 (52.6%)
Broj postova bez slike: 65 (47.4%)
Komentari:
Ukupno komentara ostavljenih na vašem blogu: 4297
Prosjek komentara po postu: 31.4
Najviše komentara po postu: 77
Broj postova bez komentara: 8
Ostale statistike:
Datum i vrijeme kreiranja bloga: 26.04.2006. (20:41)
Vaš blog postoji 12 mjeseci i 1 dan.
Vaš blog se nalazi na 'Almost' Cool listi.
Sigurno ste pogodili. Danas moj blog i ja slavimo blogorođendan. Ili blogogodišnjicu. Bilo je to nezaboravno jednogodišnje iskustvo. Iskreno se nadam da ću za godinu dana moći ponoviti tu tvrdnju. Već sam nekoliko puta pisala o tome zašto pišem blog i što mi on znači. Zato neću sad ponavljati već izrećeno. Svima vama koji ste se sa mnom družili u ovoj virtualnoj pustolovini od srca zahvaljujem što ste svojim mislima dotaknuli moj život. Bez vas, znanih i neznanih, moj svijet bi bio neusporedivo siromašniji nego što je sad. 
26.04.2007. u 21:32 | K | 45 | P | # | ^
23. travnja
Svjetski dan knjige i autorskih prava proglasio je UNESCO 15.studenog 1995, a obilježava se u više od stotinu zemalja. Na taj se dan nastoji uključiti autore, izdavače, nastavnike, knjižničare, javne i privatne institucije, neprofitni sektor i medije u osvještavanje važnosti knjiga i čitanja.
Meni je svaki dan - dan knjige. No kako sam malo prije saznala da je upravo danas svjetski dan knjige, neka se i drugi podsjete
Svojoj dragoj sestri želim SRETAN ROĐENDAN
Obilje
i ljubav
u svim danima i godinama koje dolaze.
Velika pusa!
23.04.2007. u 08:21 | K | 59 | P | # | ^
AUKCIJA ZA POMOĆ MALOJ ANJI
Jučer sam se, ne pitajte kako, našla na humanitarnoj aukciji za malu Anju. To je bilo veliko finale akcije (i aukcije, naravno) koju su pokrenule naše blogerice Choco i Slatka žvakica. Svaka im čast na originalnoj ideji i vrlo uspješnoj provedbi. Online aukcija odvijala se na posebno za to otvorenom blogu, a veći su se prilozi čuvali za ovu aukciju uživo.
U restoranu Lenuci (bivši Splendid) na Zrinjevcu vladala je tako živa atmosfera, da bih se sigurno bila okrenula i pobjegla da sam bila sama. No kako su prijateljice iz udruge Ekoplanet hrabro zakoračile kroz šarenim balonima ukrašeni ulaz, ušla sam i ja. Uz pomoć Anjinog oca i ljubaznog osoblja uspjele smo se smjestiti za jedan stol u već gotovo popunjenoj sali. Uz bend koji je svirao uživo nije se moglo puno razgovarati, ali smo uspjele naručiti piće znajući da 30% utrška ide na račun male Anje.
Ubrzo je počela aukcija koju je u početku malo omelo loše ozvučenje
Slika supruge gospodina Maria Hermana iz Amsterdama:
Najveća atrakcija bio je dres koji Dinamovi igrači nose u gostima, potpisan od svih igrača i uokviren. Nakon licitacije prodan je za 3800 kn.
Licitiralo se najviše za slike, a našli su se ovdje i predmeti od kristala, nakit, čak i jedna antikna stolna lampa.
Na blogu za aukciju objavljeno je da je u cijeloj akciji ukupno sakupljeno 30.500 kn. Od aukcije doniranih predmeta na blogu 16.000 kn, od jučerašnje aukcije u Lenuciju 9.000 kn, a 4.000 kn je bio postotak od konzumacije za vrijeme aukcije i k tome je bend koji je svirao uživo darovao 1500kn.
Za one koji ne znaju, a ne da im se pratiti gornje linkove, ukratko priča o maloj Anji koju možete pročitati na blogu koji su otvorili njeni roditelji. Anja Kostanjevečki rođena je prije četiri godine u Zagrebu. Tijekom poroda došlo je do krvarenja na mozgu i odmah nakon poroda zbog jakih konvulzija koje u rodilištu nisu mogli zaustaviti prebačena je na Rebro gdje je pala u komu i mislilo se da neće preživjeti. No Anja je ipak ostala na životu, ali s teškim oštećenjima od kojih se velika većina ne može zaliječiti. Anja ne govori, ne hoda, ne služi se rukama. Boluje od cerebralne paralize i epilepsije. Nema one tipične napade padavice, no bolest se manifestira pokretima koji djeluju poput tikova i izvijanjem tijela. Ti se napadaji događaju više puta na dan, bez obzira na terapiju antiepilepticima koje stalno uzima. Uskoro je očekuje i operacija kukova.
No Anja i njeni roditelji imali su i sreće. Anja je toplo dijete koje reagira kad joj se govori, pjeva ili je se dodiruje. Smiješak i sjaj u velikim plavim očima, radosni premda neartikulirani glas koji ispušta kad joj se obratite dokazuju da reagira na svoju okolinu. Anja voli ljude. Anja je jedan od anđela koji dolaze kako bi nas poučili da razum nije jedino što vrijedi na ovome svijetu.
Anjini roditelji već četiri godine vode bitku za svoju kćer uz svesrdnu pomoć svojih vlastitih roditelja, rodbine, prijatelja, kolega... Kad su nedavno iscrpili sve moguće i nemoguće izvore financiranja koje traži Anjino stanje i pokušaji da se nešto pomakne na bolje, savjetovali su im da se obrate ljudima putem interneta. I tako je počela ova priča. Otvorili su blog i počeli pisati o svemu što im se događa. Poruka i zamolba se počela širiti internetskim prostranstvima.
Među mnogima koji su priču pročitali i sa žaljenjem otišli ostavivši možda sućutni komentar – jer što se može drugo učiniti kad se sretne tako velika nevolja – bile su i dvije djevojke koje su odlučile pokušati napraviti nešto više. Tako je krenula ova gore opisana priča. Postepeno se akcija širila, u prikupljanju donacija pridružila se i udruga Ekoplanet i vjerojatno neki drugi o kojima ne mogu pisati jer ih ne poznajem. Ljudi su povukli svoje veze, aktivirali poznanstva i prijateljstva, priča se našla u Jutarnjem listu, u jednosatnoj emisiji Radia 101, u vijestima Nove TV. Aukcija u Lenuciju nije posljednji čin potpore Anji i njenim roditeljima. Ako budem upoznata s daljnjim događanjima, rado ću pisati o tome. Vjerujem da Anjinim roditeljima pažnja i susretljivost ljudi znači i više od materijalne pomoći koju su dobili. Svijest da u nevolji niste sami ne može se platiti novcem.
Prepustit ću sad obitelj Kostanjevečki njihovoj beskonačnoj priči i nadovezati se s nekoliko misli. Svjesna sam da postoji puno djece i puno ljudi s posebnim potrebama. Oni su posvuda oko nas, sklupčani u svojoj nevolji preživljavaju od milostinje na koju ih osuđuje društveni sistem. Anjina mama je nedavno dobila potvrdu o produženom porodiljnom dopustu do desete godine Anjinog života. Zaboravila sam prije napisati da roditelji male Anje nisu nikad ni na trenutak pomišljali da kćer smjeste u neku ustanovu koja bi skrbila o njoj. To znači majčino dvadesetčetverosatno dežurstvo uz dijete. Zašto država još uvijek nije omogućila majkama djece s teškim oštećenjima status majke njegovateljice o kojemu se nedavno ponovo raspravljalo? Zašto takve obitelji automatski postaju socijalni slučaj, umjesto da se sve sistemski riješi i uvede se nadzor nad provedbom kako bi se spriječile eventualne zloporabe kojih se valjda boje? Zašto se za posebna kolica kakva su potrebna djetetu s tako teškim oštećenjima i koja koštaju, ako sam dobro upamtila, 17 tisuća kuna, isplaćuje iznos za najobičnija kolica (koja u ovom slučaju ne mogu poslužiti) od oko 7.000 kn? Zašto se sva ostala pomagala moraju kupovati o vlastitom trošku?
Mediji su nam toliko puni raznih zamolbi za pomoć, da smo posustali izgubivši orijentaciju u tom moru nevolje. Da, ima zloporaba u apelima za pomoć. No većina je onih pravih, iskrenih, kad ljudi uistinu više ne znaju što bi učinili i odlučuju se svu svoju privatnost izložiti zastrašujućem oku javnosti ne bi li nekako našli spas. Mora li uistinu tako biti i ostati? Razmišljam o onoj prastaroj ideji, o osnovnoj solidarnosti. Kad bi svatko izdvojio jednu kunu, ili deset, ili sto, koliko može, kad bi taj novac mogao uložiti u neoporezivi fond bez naknade koju uzimaju razne tvrtke za prijenos novca, kad bi čovjek mogao biti siguran da će se novac iz tako sakupljenog fonda davati samo osobama s posebnim potrebama prema nekom pravednom ključu, kad bi, kad bi... Zatim bismo morali isto učiniti za osobe oboljele od raka, za pojedince s rijetkim ali po život opasnim bolestima i degenerativnim promjenama, pa za one koji nemaju dovoljno za jesti i piti (među njima ima umirovljenika koji su čitav radni vijek izdvajali u mirovinski fonda kako bi pod stare dane pokušavali preživjeti s čovjeka nedostojnom crkavicom), za one koji žive kao beskućnici i prehranjuju se po kantama za smeće i još i još i ne preostaje mi drugo nego da zaurlam:
POSTOJE LI NEGDJE U OVOJ ZEMLJI INSTITUCIJE KOJE BI O SVEMU TOME TREBALE BRINUTI????!!!!!
19.04.2007. u 23:14 | K | 38 | P | # | ^
JOŠ O KNJIGAMA
Ne, ova mlada dama na slici nema ništa sa mnom i s mojim čitanjem. Ona je čista suprotnost mom izgledu dok čitam. Taj profinjeni izgled, otmjeno držanje knjige pred očima dok obučena u svoju najljepšu haljinu strpljivo pozira slikaru. Ne tvrdim da djevojka na slici nije voljela čitati. Možda jest. Ili je podlegla modi slikanja portreta u određenim pozama, od kojih čitačka poza i nije najgori izbor. Iskreno se nadam da je uživala u svom štivu dok je satima mirno sjedila udišući oštar miris uljanih boja.
Našla sam sliku u svom zbrčkanom folderu sa slikama i sjetila se nakane da nakon opisa pročitanih dječjih knjiga napišem još jedan post na temu najdražih knjiga u odrasloj dobi. Moram odmah reći da sam odustala. Nakon što sam sve pridavila svojom dječjom lektirom otkrila sam da sam zaboravila kompletnog Lovraka i Anderssena, pa meni dragog Šegrta Hlapića i još neke knjige kojih sam se naknadno sjetila. Nabrajati što sam sve s veseljem pročitala u slijedećih trideset i nešto godina bilo bi ubitačno i beskorisno. Mojih najdražih knjiga ima uistinu jako, jako mnogo. A sve su mi u trenutku dok sam ih čitala bile najdraže. Nijednu ne bih izostavila s popisa. Zato ću reći nekoliko riječi o dvije koje možda i nisu najbolje od onih koje sam pročitala, ali su kroz dulje vremensko razdoblje jako utjecale na mene.
Jedna je Sinuhe Egipćanin, povijesni roman Mike Waltarija, poznatog finskog pisca. Događa se u burnom razdoblju staroegipatske povijesti, za vladavine kontroverznog faraona Ehnatona. Postoje vremenska razdoblja u povijesti u kojima se intenzivno zapliću i raspliću niti tkane ponekad i stoljećima za mirnijih vremenskih razdoblja. Posljedice se također osjećaju još tisućljećima. To se dogodilo upravo s tim neobičnim razdobljem, koje sam, čitajući mnogo puta taj podugački roman, imala prilike dobro upoznati, pa mi spominjanje tadašnjih događaja u brojnim knjigama koje sam kasnije čitala nije predstavljalo nikakav problem.
Sinuhe je liječnik, Egipćanin tajnovitog porijekla koje se donekle odmrsi tek pri kraju uistinu dugačke knjige pune zanimljivih događaja. Jedne noći doplovio je u košarici od pruća Nilom i našao se u domu liječnika Senmuta iz siromašne četvrti tada velikog i moćnog grada Tebe. On i njegova žena Kipa podigli su ga i odgojili kako su znali i mogli u svom staležu. I Sinuhe je izučio liječničko umijeće, a spletom okolnosti bio je uvučen u najnevjerojatnije događaje svog vremena. Tko voli duge knjige slične tematike, neka je svakako pročita, kao i druge Waltarijeve povijesne romane (one deblje, fizički, u tanjima se osim jedne izvrsne pripovijesti uglavnom nalaze romani iz finske prošlosti koja nam nije toliko poznata i bliska).
Sam sadržaj, ma koliko zanimljiv bio, nikako me ne bi naveo da tu knjigu iz godine u godinu uvijek iznova čitam. Osjećaj strujanja vremena, poput goleme rijeke koja je obilježila slavnu civilizaciju, prisutan je u svakom i najmanjem odlomku knjige. Snažan osjećaj pripadnosti vječnome, ali uvijek u svjesnosti prolaznosti smrtnoga – možda se to tako doživljava jer je knjiga pisana u obliku memoara u kojima Sinuhe, koji se oduvijek osjeća kao lutalica sam na svijetu, pokušava potomstvu ostaviti svoje viđenje velikih događaja kojima je, jadan i slab kakvim se sam smatrao, bio svjedokom i sudionikom. Svijest o vlastitim slabostima isprepliće se s dubokom čežnjom za nadnaravnim i božanskim koje sluti u svemu što se oko njega događa. Dok ovo pišem, razmišljam gdje mi je knjiga koju sam posljednji put čitala prije dvanaest, trinaest godina, prije nego što sam rodila svog starijeg sina. Mislim da ću zanemariti gomile nepročitanih svezaka koje čekaju na red, pomalo žrtvovane ovim mojim novijim internetskim komunikacijama.
Sad vidim da sam ponovo preduga. Drugu knjigu predstavit ću slijedećom prilikom, ili možda neću. A o knjigama sam pisala prije ovih tematskih postova i pisat ću ponovo kad se pruži prilika. Jer knjige su najveća nevidljiva strast u mom naizgled običnom i dosadnom stvarnom životu.
Da, kad smo već kod knjiga, da budem poštena i kažem – moje dvije kratke priče (poslala sam Slap i Poljubac života koje sam ovdje već bila objavila), nisu prošle prvi krug Bestsellerovog natječaja. No barem sam dobila rečenicu (ili možda dvije) recenzije na Macanovom blogu. Tako znam da su bile pročitane. Više od petsto priča trebalo je svesti na popis od 222 naslova koji idu u daljnji postupak. Više o tome, koga zanima, na LINKU.
15.04.2007. u 20:44 | K | 54 | P | # | ^
Apolon i Dafne
Osjećam se nekako umrtvljeno u posljednje vrijeme. Proljetni umor, viroza, PMS, kronična neispavanost, sve to na kraju uzima svoj danak i moram priznati da mi se ništa ne da i da bih mogla nekoliko dana samo tako prespavati. Posljedica svega je gubitak novih, svježih ideja o kojima bi se moglo pisati. Tako mučim muku lamatajući po tipkovnici i na kraju se sjetim zaviriti u svoj lager sa slikama. I evo što sam našla.
Apolon i Dafne u vječnom zagrljaju kako ih je isklesao poznati barokni kipar Bernini. Zeusov sin Apolon zadirkivao je svog polubrata Amora kako su mu strijele jadne i slabe u usporedbi s njegovima kojima je upravo bio ubio strašno čudovište Pitona. Uistinu, sitne Amorove strelice nisu sijale smrt, no Amor je odlučio dokazati bratu da nisu manje moćne od njegovih. Iz tobolca je izvukao dvije naizgled jednake strijele. No jedna je bila od vrste koja izaziva zaljubljenost, a druga od one koja je sprečava. Prvom je pogodio Apolona, najljepšeg među olimpskim bogovima, a drugom Dafne, prekrasnu nimfu, kćer riječnog boga Peneja.
Apolon je ludo zaljubljen progonio nimfu koja je očajnički bježala pred njim. Kad je vidjela da će je uhvatiti, zamolila je oca da je pretvori u nešto, samo da ne mora biti Apolonova ljubavnica. U trenutku kad ju je Apolon obuhvatio rukama, njezino se tijelo pokrilo korom, a kosa se pretvorila u granje i lišće stabla - lovora. Apolon je još dugo žalio za neostvarenom ljubavlju, a lovor je postao njemu posvećeno drvo.
Ovu pričicu sam nedavno uklopila u jednu od svojih duljih priča, no neću je sad objaviti, nego prije nekog dužeg izbivanja jer je ta priča uistinu dosta duža od uobičajenih postova. Apolon i Dafne doživjeli su tragičnu ljubav, gdje je jedno zaljubljeno do ušiju u ono drugo koje o tome ne želi ni čuti. Poznato?
Tko među nama u djetinjstvu ili pubertetu, a često i kasnije, nije doživio takvu neuzvraćenu ljubav. Ili je bio predmetom ljubavi na koju nije mogao odgovoriti. Osobno ne vjerujem da kod zrelih ljudi takva ljubav može potrajati. Prije bih rekla da se dogodilo zaljubljivanje u pogrešnu osobu. Ne kažem da zaljubljena strana nije zaljubljena, no i ona će u normalnim okolnostima uskoro shvatiti svoju zabunu, osobito ako objekt njene ljubavi ne bude pothranjivao nadu lažnim znakovima ili obećanjima, što je stvar osobnog poštenja. Mislim da ta prva zaljubljenost još nije ljubav, iako može biti njen nagovještaj. Ljubav se u zaljubljenosti može dokazati tek unatrag, zato zaljubljenost trebamo "odraditi" s dužnim poštovanjem i pažnjom. Da ne bismo poslije plakali zbog olako propuštenih ili upropaštenih prilika. Dobro je da zaljubljenost postoji, bez nje bismo, uz sve ostalo, bili siromašniji i za mnoga umjetnička djela.
Kad slijedeći put prođete pored mirisnog lovorovog stabla, sjetite se priče o Amorovim strijelama i ne zaboravite da postoje dvije vrste. Strijela, naravno...
10.04.2007. u 16:56 | K | 68 | P | # | ^
ČESTITKA
Svim prijateljima i posjetiteljima želim sretan i blagoslovljen Uskrs.
Želim vam da ove dane provedete u miru i druženju s obitelji i prijateljima. Trebali bismo nastojati da nam strka oko pospremanja, kuhanja i ostalih kućanskih aktivnosti ne pokvari raspoloženje. U ovo vrijeme ljudi oduvijek slave dolazak proljeća i buđenje prirode bez kojeg nema života u ovom našem velikom plavom domu.
Prve nedjelje nakon prvog punog mjeseca nakon proljetne ravnodnevice kršćani se svake godine spominju uskrsnuća Sina Božjega Isusa Krista, što je prilika za promišljanja o najdubljim misterijima postojanja.
U želji da pronađete kvalitetu i omjer duhovnog i materijalnog koji upravo vama najviše odgovaraju, svima vam upućujem srdačan pozdrav i osmijeh.
07.04.2007. u 09:05 | K | 54 | P | # | ^
TIŠINA...
05.04.2007. u 15:08 | K | 27 | P | # | ^
KNJIGE, KNJIGE...
Zadesio me još jedan izazov. Od naše Festina lente. Pomislila sam da će zadatak biti jednostavniji, jer nema zadanih riječi. Treba samo navesti deset najdražih knjiga. I valjda nešto malo o njima napisati. Zvuči savršeno jednostavno. Ali nije. No ipak ću nešto pokušati zabilježiti.
Najprije moram odlučiti o čemu ću uopće pisati. Neću o priručnicima – leksikonima, enciklopedijama, gramatikama, rječnicima, iako ima i među njima onih koji me prate kroz život ili su obilježili neki njegov dio. Ne želim ni o publicistici, iako je dosta čitam. Razni psihološki priručnici neka ostanu po strani. Duhovne literature ima svih gore navedenih vrsta, plus beletristike. Kamo recimo svrstati meni dragu Autobiografiju jednog jogija od Paramahanse Yoganande ili Celestinska proročanstva Jamesa Redfielda koja ne cijenim osobito kao bolji književni tekst, ali sadrže zanimljive uvide odjevene u lako čitljivo pustolovno ruho? Tajni život biljaka od Thompsona i Birda koji mi je promijenio neke poglede na svijet kad mi je dosta davno dopao ruku definitivno nije beletristika zajedno sa svojim zanimljivim nastavkom Tajni život tla.
Bibliju su mnogi izazvani naveli na popisu. No ona kod mene ima sasvim poseban status. Kao prvo, ona je samo ponekad ukoričena kao jedna knjiga s puno stranica. No Biblija je zapravo skup knjiga, osobito književno vrlo raznolik Stari zavjet. On je skup svetih židovskih tekstova koje su preuzeli i kršćani, no oni ih čitaju "obrnuto", dakle kroz prizmu Kristova rođenja, života i smrti opisanih u Novom zavjetu. Ni Novi zavjet nije jedna knjiga, sastoji se od tri sinoptička Evanđelja (po Mateju, Marku i Luki) i Ivanovog Evanđelja koje je literarno najzanimljivije, nakon kojih slijede Djela apostolska i Otkrivenje. Nedavno sam pisala o svojoj staroj Bibliji za mlade s crvenim koricama iz kojih je na kraju ispala zbog silne uporabe, premda su prije 35 godina kad sam je dobila negdje u drugom osnovne, knjige bile kvalitetnije uvezivane od većine današnjih. Posljedica toga je da mi se na Milijunašu ne bi moglo dogoditi da izjavim kako je Isus u Jeruzalem ušao kolima, a ne na magarcu. No bez obzira na značaj Biblije u svom životu, nikako ne bih mogla tvrditi kako kad poželim nešto lijepo pročitati sjednem i uzmem je u ruke. Biblija naprosto ne spada u tu kategoriju. Kao i svi sveti tekstovi svijeta može se iščitati slojevito i duboko, svaki put na drugi način. A to je prilično teška mentalna gimnastika. Zato sam je izdvojila u zasebnu kategoriju.
Dobro, da konačno prijeđem na stvar. Ne znam pouzdanu metodu koje knjige bih izdvojila iz svoje bogate knjižnice. Zato ću pisati o onima kojih se sjetim, a kasnije plakati nad onima kojih se nisam sjetila. No oprostite, sigurno će ih biti više od deset.
Najprije dječje knjige. Najviše sam voljela Heidi Johanne Spyri i Bambija Felixa Saltena. Nebrojeno puta sam čitala o djevojčici koja odrasta kod djeda u vrletnim planinama, biva odvedena u grad i ponovo se vraća onamo kamo pripada. Bambi je za moje tadašnje čitačke kapacitete (sedam ili osam godina) bio veličanstvena saga o životu u šumi i postojanoj, premda sputanoj ljubavi između oca i sina s bezbroj zanimljivih događaja i likova. Gotovo sam zaboravila, prva "prava" knjiga koju sam pročitala bile su Priče iz davnina Ivane Brlić Mažuranić kad sam krenula u prvi razred. One su me zarobile u svijetu Potjeha, Palunka, Šume Striborove i tada najdraže mi priče o Jaglencu i Rutvici koju sam čitala puna dva poslijepodneva... Prekrasne Kirinove ilustracije uveličale su taj doživljaj.
Kasnije sam se bacila na djela Ivana Kušana, od kojih mi je najdraži roman Koko i duhovi, vjerojatno većini poznat. Jako sam voljela djela Branka Čopića, jedina kojima sam se mogla na sav glas smijati, ali nešto kasnije i plakati kao kiša. Priznajem da nikad nisam uspjela do kraja pročitati Baštu sljezove boje jer sam se svaki put rasplakala do neslućenih razmjera, što mi se inače nije često događalo. Najdraža njegova knjiga mi je prvi dio Pionirske trilogije, trenutno se ne mogu sjetiti naslova, i naravno, od djetinjstva mi poznata Ježeva kućica. Obožavala sam knjigu Razmo u skitnji švedske spisateljice Astrid Lindgroen, a sjećam se da mi je i njena Pipi duga čarapa bila mila, ali ni približno toliko. Eto, ovdje se nadovezuje i moj dragi originalni Robinson Crusoe Daniela Defoea. I Cirkus doktora Dolittlea Hugha Loftinga. Tonček i Točkica bio mi je najdraži izbor iz djela Ericha Koestnera. Jedna od uistinu najdražih knjiga za mlade bila mi je Kroz pustinju i prašumu Henryka Sienkiewicza. Premda sam od autora pročitala još pet poznatih romana, nijedan nije nadmašio ovaj biser dječje književnosti.
Ajme, draga Festina lente, sad vidim da sam se izgubila. Premda jako uživam prisjećajući se meni najdražih knjiga, to sigurno ni približno toliko ne zanima druge. Zato ću u slijedećem postu objaviti nešto kraći izbor knjiga koje sam čitala u odrasloj dobi. Ako ne želite taj slijedeći post, molim, vičite u komentarima.
Jedna mala napomena – veliku većinu gore spomenutih knjiga pročitala sam na preporuku svoje mame, a gotovo nijedna mi nije bila na popisu školske lektire... 
02.04.2007. u 19:33 | K | 42 | P | # | ^
