Apolon i Dafne
Osjećam se nekako umrtvljeno u posljednje vrijeme. Proljetni umor, viroza, PMS, kronična neispavanost, sve to na kraju uzima svoj danak i moram priznati da mi se ništa ne da i da bih mogla nekoliko dana samo tako prespavati. Posljedica svega je gubitak novih, svježih ideja o kojima bi se moglo pisati. Tako mučim muku lamatajući po tipkovnici i na kraju se sjetim zaviriti u svoj lager sa slikama. I evo što sam našla.
Apolon i Dafne u vječnom zagrljaju kako ih je isklesao poznati barokni kipar Bernini. Zeusov sin Apolon zadirkivao je svog polubrata Amora kako su mu strijele jadne i slabe u usporedbi s njegovima kojima je upravo bio ubio strašno čudovište Pitona. Uistinu, sitne Amorove strelice nisu sijale smrt, no Amor je odlučio dokazati bratu da nisu manje moćne od njegovih. Iz tobolca je izvukao dvije naizgled jednake strijele. No jedna je bila od vrste koja izaziva zaljubljenost, a druga od one koja je sprečava. Prvom je pogodio Apolona, najljepšeg među olimpskim bogovima, a drugom Dafne, prekrasnu nimfu, kćer riječnog boga Peneja.
Apolon je ludo zaljubljen progonio nimfu koja je očajnički bježala pred njim. Kad je vidjela da će je uhvatiti, zamolila je oca da je pretvori u nešto, samo da ne mora biti Apolonova ljubavnica. U trenutku kad ju je Apolon obuhvatio rukama, njezino se tijelo pokrilo korom, a kosa se pretvorila u granje i lišće stabla - lovora. Apolon je još dugo žalio za neostvarenom ljubavlju, a lovor je postao njemu posvećeno drvo.
Ovu pričicu sam nedavno uklopila u jednu od svojih duljih priča, no neću je sad objaviti, nego prije nekog dužeg izbivanja jer je ta priča uistinu dosta duža od uobičajenih postova. Apolon i Dafne doživjeli su tragičnu ljubav, gdje je jedno zaljubljeno do ušiju u ono drugo koje o tome ne želi ni čuti. Poznato?
Tko među nama u djetinjstvu ili pubertetu, a često i kasnije, nije doživio takvu neuzvraćenu ljubav. Ili je bio predmetom ljubavi na koju nije mogao odgovoriti. Osobno ne vjerujem da kod zrelih ljudi takva ljubav može potrajati. Prije bih rekla da se dogodilo zaljubljivanje u pogrešnu osobu. Ne kažem da zaljubljena strana nije zaljubljena, no i ona će u normalnim okolnostima uskoro shvatiti svoju zabunu, osobito ako objekt njene ljubavi ne bude pothranjivao nadu lažnim znakovima ili obećanjima, što je stvar osobnog poštenja. Mislim da ta prva zaljubljenost još nije ljubav, iako može biti njen nagovještaj. Ljubav se u zaljubljenosti može dokazati tek unatrag, zato zaljubljenost trebamo "odraditi" s dužnim poštovanjem i pažnjom. Da ne bismo poslije plakali zbog olako propuštenih ili upropaštenih prilika. Dobro je da zaljubljenost postoji, bez nje bismo, uz sve ostalo, bili siromašniji i za mnoga umjetnička djela.
Kad slijedeći put prođete pored mirisnog lovorovog stabla, sjetite se priče o Amorovim strijelama i ne zaboravite da postoje dvije vrste. Strijela, naravno...
10.04.2007. u 16:56 | K | 68 | P | # | ^
