BITI SVOJ
Šaram po internetu, tražim, pregledavam poštu i prijateljske stranice, žurim, žurim, uvijek u nedostatku vremena, ma koliko ga bilo na raspolaganju, stalno negdje, sa željom da budem drugdje, u večernjim nemirima i dnevnim sustizanjima nedostižnog. U tom trenu, iznenada, u umu mi iskrsne misao - biti svoj, svoj, stajati na kiši koja ponovo pada, ne držati ružičasti kišobran koji se suši na podu dnevne sobe, stajati i puštati da se sljeva niz lice, niz tijelo, niz čarape, u cipele... Zašto? Samo tako. Ne bih znala. Da opere nešto. Nešto što ne znam odrediti ni opisati. Da me ostavi - prehlađenu? Ne, nego da me ostavi čistu, slobodnu od nemira koji osjećam a ne želim osjećati. Biti svoj... Otvaram Google i tražim. Znam da postoji pjesma. Biti svoj, davno sam je čitala, davno, kao u nekom drugom životu. Nalazim stranice, predavanja o tome kako biti svoj, što znači biti svoj. Ne zanima me, to znam. Biti svoj znači stajati u gomili koja promatra nogometnu utakmicu, ali biti okrenut leđima prema terenu i gledati u zvijezde. Biti svoj znači klečati u blatu tražeći izgubljenu naušnicu dok te prolaznici s podsmijehom promatraju. Biti svoj znači poljubiti voljenu osobu ne obazirući se na negodovanje onih koji su prisiljeni odvratiti pogled. Biti svoj znači vjerovati u Boga i to potvrditi svakome tko pita, ne obazirući se na nelagodu izazvanu neizbjegavanjem izlaganja dubokih emocija tuđim pogledima. Biti svoj znači tražiti ono što ti pripada, i onda kad se to smatra neprimjerenim. Biti svoj... Znači li to biti prost i nepristojan, kršiti društvene norme i vrijeđati tuđe osjećaje? Biti svoj, to znači biti iskren, u potpunosti. Biti svoj je tražiti naušnicu klečeći u blatu samo ako nam je ta naušnica dragocjena kao život. Znači poljubiti dragu osobu pred svima, jedino ako u tom trenutku osjećamo uistinu iskrenu i neodoljivu želju da to učinimo. Reći da vjerujemo u Boga samo ako uistinu vjerujemo, svim svojim bićem. Tražiti što nam pripada jedino ako smo sto posto uvjereni da je naše i da nam je uistinu potrebno, više nego onima koji nam to osporavaju. Griješim li? Ne znam. Danas je tako, sutra će biti drugačije, sutra, kad budem svoja na svoj sutrašnji način. Možda opreznije i uravnoteženije tražeći ravnotežu između želja, potreba i mogućnosti. I neću stajati na kiši. Tko je vidio doći mokar kao miš na posao. Ili se takav vratiti kući, tresući se od hladnoće. Nema potrebe. Ne danas. Ne sutra. Možda prekosutra. A pjesmu sam našla i želim je sačuvati. Budi svoj! Pažljivo sam iščitala svaki stih i spoznala da shvaćam, da osjećam. Što je pjesnik želio reći. Zapravo, što mi je danas rekao. Jer, bio je onaj koji zna, za mene tek večeras. Zato vam poklanjam pjesmu. Kome se dopada, neka je pročita. Ako vam je dosadna, i onda ste u pravu. Zatvorite stranicu i zaboravite, dok vam se jednom, iznenada, tko zna zašto ne pojavi u mislima - mirisom starinska, puna čežnje i života...
August Šenoa
Budi svoj
Oj, budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,
u grudi nosiš, brate, srce cijelo;
Ne kloni dušom, i da nijesi mlitav,
Put vedra neba diži svoje čelo!
Pa došli danci nevolje i muke,
Pa teko s čela krvav tebi znoj,
Ti skupi pamet, upri zdrave ruke,
I budi svoj!
Oj, budi svoj! Znaj, tvoja glava mlada
Nebolike ti zlatne sanke budi,
Ko sivi soko uzvini se nada,
Al svijet je svijet, i ljudi tek su ljudi
Da, zbilja goni s uzglavlja te meka,
U sebični te zovuć svijeta boj;
Ma što te, brate, u životu čeka:
Ti budi svoj!
Oj budi svoj! Taj svijet ti nije pako,
Ni raj ti nije; rodi trnom, cvijetom;
Ni desno, ni lijevo, da se nisi mako,
Već ravno pođi, dok te nosi, svijetom;
Koracaj bez obzira krepko, živo,
Sudbina dok ne rekne tebi; Stoj!
I pravim drži pravo, krivim krivo,
I budi svoj!
Oj, budi svoj Ta Božja ti je zamet,
Al" Bog sve mrzi što je laž i varka;
I neka ti ja vazda vedra pamet,
I srce vrelo, duša čista, žarka;
Nek ravno um i srce važu,
Tek tako bit ćeš čovjek, brate moj!
Da zli i dobri ljudi smjerno kažu:
Da, on je svoj!
Oj, budi svoj! Al" brat si budi braći,
I radi za svijet, al' ne slušaj pljeska;
I ljubi svijet, al' ne nadaj se plaći,
Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska,
U tvojoj svijesti hvala ti je trudu,
S poštena lica teče pošten znoj,
I nijesi, brate, živio zaludu,
Kad jesi svoj.
Oj budi svoj, i čovjek ljudskog zvanja!
Pa diži čelo kao suce čisto;
Jer kukavica tek se rđi klanja,
Tvoj jezik, srce nek su vazda isto.
Za sjajnim zlatom ko za Bogom gledi
Tek mićenika ropskih podli roj;
Ti gledaj, da l' i duša zlata vrijedi,
Pa budi svoj.
Da, budi svoj! Pa dođe l' poći hora,
Gdje tisuć zvijezda zlaćanih se vije,
Kad čovjek račun si završit mora,
I ti ga svršuj, nek ti žao nije,
Jer tvoje srce šapnuti će ti:
Oj mirno, brajne, sad si račun zbroj!
Poštenjak, čovjek na zemlji si bio,
Bio si svoj!
30.10.2007. u 22:42 | K | 60 | P | # | ^
DAN MRTVIH KIŠOBRANA
Bilo je uistinu svakakvih - crnih, crvenih, plavih, bijelih, žutih, šarenih; sklopivi su ležali uz one snažnije koji se sklopiti ne mogu; a drške - od običnih crnih kugli koje tako lako iskliznu iz vlažnog dlana, do čvrste kuke od lakiranog drveta koja podsjeća na pastirski štap i ne ispušta se lako. Nepromočiva raznobojna tkanina neprirodno je visjela s iskrivljenih žbica koje su podsjećale na polomljene noge velikih kukaca. Još nikad nisam vidjela toliko potrganih kišobrana u jednom danu. Sigurno ih je bilo dvadeset ili trideset, možda i više, na travnatim površinama uz gradske ulice, u kantama za smeće tramvajskih stanica i pored njih, u kutovima parkova i asfaltiranih parkirališta kamo je nanijeo vjetar one kojima je tkanina ostala djelom napeta između ne sasvim polomljenih žbica. Krivac za taj neuobičajeni pomor? Hladni sjeverac koji je u jakim i iznenadnim refulima udarao zagrebačke ulice, svijao drveće i preokretao kišobrane u rukama pješaka šibanih ne prejakom, ali zbog vjetra i hladnoće neugodnom kišom.
Pažljivo sam nosila svoj stari, prastari kišobran (VIS Varaždin, sjeća li se netko tih dobrih kišobrana koji se nisu kvarili i kidali već nakon prve ili druge uporabe kao ovi kineski koje kupujemo na kiosku za tridesetak kuna kad nas iznenadi kiša?). Unatoč oprezu iznenadni naleti vjetra preokrenuli su ga nekoliko puta i gotovo mi ga istrgnuli iz ruke. Kad sam se vraćala kući, šum velikih platana u naselju upozorio me i zatvorila sam ga prije nego što me zahvatio reful koji bi ga gotovo sigurno oteo iz ruke u vunenoj rukavici i odnio tko zna kamo.
Zašto kažemo da su kišobrani, automobili, svjetiljke i slične nežive stvari mrtve, dok nikome ne bi palo na pamet nešto slično reći o ormaru, torbi ili četkici za zube? Mislim da kišobran spada u onu skupinu stvari za koje se ponekad čini da žive vlastitim životom i mogu ga, dakle, izgubiti. Lijepa svilenkasta tkanina ni prečvrsto ni prelabavo razapeta između elastičnih žbica štiti nas od kiše ili sunca, a podsjeća i na padobran i mogućnost da, kao u pričama, poletimo s vjetrom tko zna kamo. Sjećam se mnogih svojih kišobrana, i onih koji nisu bili moji. Malog dječjeg sa slonićem Tonićem koji sam dobila za osmi rođendan i koji me vjerno pratio kad sam u gumenim čizmicama zadovoljno i sretno gacala po barama oko jedne od zgrada u kojima sam živjela. Bakinog smeđeg s nekakvom svijetlom kružnom šarom i naizgled starinskom ručkom od smeđe plastike. I jednog zelenog koji mu je prethodio, davno, dok sam bila sasvim mala. Dedinog velikog crnog. Svog svijetlo plavog koji još leži kao rezerva u ormaru nakon što je zaradio veliku mrlju od zaboravljene kemijske olovke. Jednog velikog i čvrstog, tamno plave boje kojemu nije bilo suđeno da ostane uz mene - netko ga je "zabunom" uzeo prije dvije godine u DM-u u koji sam ušla jednom i nikad više, na Trgu hrvatskih velikana tada okupanom obilnom kišom koja me oprala dok sam praćena nelagodnim osjećajem neočekivanog gubitka pretrčavala kratki razmak do stanice na početku Zvonimirove.
Kišobrani, kišobrani, umirujuće kuckanje kapi po razapetoj tkanini, miris vlažne zemlje i jesenjeg lišća, prijateljske šarene kupole iznad veselih i namrgođenih lica. Nadam se da će do sutra biti uklonjene žalosne slomljene spodobe s gradskih ulica. I da će, možda, barem potkraj dana, zasjati sunce...
22.10.2007. u 22:43 | K | 46 | P | # | ^
