BITI SVOJ
Šaram po internetu, tražim, pregledavam poštu i prijateljske stranice, žurim, žurim, uvijek u nedostatku vremena, ma koliko ga bilo na raspolaganju, stalno negdje, sa željom da budem drugdje, u večernjim nemirima i dnevnim sustizanjima nedostižnog. U tom trenu, iznenada, u umu mi iskrsne misao - biti svoj, svoj, stajati na kiši koja ponovo pada, ne držati ružičasti kišobran koji se suši na podu dnevne sobe, stajati i puštati da se sljeva niz lice, niz tijelo, niz čarape, u cipele... Zašto? Samo tako. Ne bih znala. Da opere nešto. Nešto što ne znam odrediti ni opisati. Da me ostavi - prehlađenu? Ne, nego da me ostavi čistu, slobodnu od nemira koji osjećam a ne želim osjećati. Biti svoj... Otvaram Google i tražim. Znam da postoji pjesma. Biti svoj, davno sam je čitala, davno, kao u nekom drugom životu. Nalazim stranice, predavanja o tome kako biti svoj, što znači biti svoj. Ne zanima me, to znam. Biti svoj znači stajati u gomili koja promatra nogometnu utakmicu, ali biti okrenut leđima prema terenu i gledati u zvijezde. Biti svoj znači klečati u blatu tražeći izgubljenu naušnicu dok te prolaznici s podsmijehom promatraju. Biti svoj znači poljubiti voljenu osobu ne obazirući se na negodovanje onih koji su prisiljeni odvratiti pogled. Biti svoj znači vjerovati u Boga i to potvrditi svakome tko pita, ne obazirući se na nelagodu izazvanu neizbjegavanjem izlaganja dubokih emocija tuđim pogledima. Biti svoj znači tražiti ono što ti pripada, i onda kad se to smatra neprimjerenim. Biti svoj... Znači li to biti prost i nepristojan, kršiti društvene norme i vrijeđati tuđe osjećaje? Biti svoj, to znači biti iskren, u potpunosti. Biti svoj je tražiti naušnicu klečeći u blatu samo ako nam je ta naušnica dragocjena kao život. Znači poljubiti dragu osobu pred svima, jedino ako u tom trenutku osjećamo uistinu iskrenu i neodoljivu želju da to učinimo. Reći da vjerujemo u Boga samo ako uistinu vjerujemo, svim svojim bićem. Tražiti što nam pripada jedino ako smo sto posto uvjereni da je naše i da nam je uistinu potrebno, više nego onima koji nam to osporavaju. Griješim li? Ne znam. Danas je tako, sutra će biti drugačije, sutra, kad budem svoja na svoj sutrašnji način. Možda opreznije i uravnoteženije tražeći ravnotežu između želja, potreba i mogućnosti. I neću stajati na kiši. Tko je vidio doći mokar kao miš na posao. Ili se takav vratiti kući, tresući se od hladnoće. Nema potrebe. Ne danas. Ne sutra. Možda prekosutra. A pjesmu sam našla i želim je sačuvati. Budi svoj! Pažljivo sam iščitala svaki stih i spoznala da shvaćam, da osjećam. Što je pjesnik želio reći. Zapravo, što mi je danas rekao. Jer, bio je onaj koji zna, za mene tek večeras. Zato vam poklanjam pjesmu. Kome se dopada, neka je pročita. Ako vam je dosadna, i onda ste u pravu. Zatvorite stranicu i zaboravite, dok vam se jednom, iznenada, tko zna zašto ne pojavi u mislima - mirisom starinska, puna čežnje i života...
August Šenoa
Budi svoj
Oj, budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,
u grudi nosiš, brate, srce cijelo;
Ne kloni dušom, i da nijesi mlitav,
Put vedra neba diži svoje čelo!
Pa došli danci nevolje i muke,
Pa teko s čela krvav tebi znoj,
Ti skupi pamet, upri zdrave ruke,
I budi svoj!
Oj, budi svoj! Znaj, tvoja glava mlada
Nebolike ti zlatne sanke budi,
Ko sivi soko uzvini se nada,
Al svijet je svijet, i ljudi tek su ljudi
Da, zbilja goni s uzglavlja te meka,
U sebični te zovuć svijeta boj;
Ma što te, brate, u životu čeka:
Ti budi svoj!
Oj budi svoj! Taj svijet ti nije pako,
Ni raj ti nije; rodi trnom, cvijetom;
Ni desno, ni lijevo, da se nisi mako,
Već ravno pođi, dok te nosi, svijetom;
Koracaj bez obzira krepko, živo,
Sudbina dok ne rekne tebi; Stoj!
I pravim drži pravo, krivim krivo,
I budi svoj!
Oj, budi svoj Ta Božja ti je zamet,
Al" Bog sve mrzi što je laž i varka;
I neka ti ja vazda vedra pamet,
I srce vrelo, duša čista, žarka;
Nek ravno um i srce važu,
Tek tako bit ćeš čovjek, brate moj!
Da zli i dobri ljudi smjerno kažu:
Da, on je svoj!
Oj, budi svoj! Al" brat si budi braći,
I radi za svijet, al' ne slušaj pljeska;
I ljubi svijet, al' ne nadaj se plaći,
Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska,
U tvojoj svijesti hvala ti je trudu,
S poštena lica teče pošten znoj,
I nijesi, brate, živio zaludu,
Kad jesi svoj.
Oj budi svoj, i čovjek ljudskog zvanja!
Pa diži čelo kao suce čisto;
Jer kukavica tek se rđi klanja,
Tvoj jezik, srce nek su vazda isto.
Za sjajnim zlatom ko za Bogom gledi
Tek mićenika ropskih podli roj;
Ti gledaj, da l' i duša zlata vrijedi,
Pa budi svoj.
Da, budi svoj! Pa dođe l' poći hora,
Gdje tisuć zvijezda zlaćanih se vije,
Kad čovjek račun si završit mora,
I ti ga svršuj, nek ti žao nije,
Jer tvoje srce šapnuti će ti:
Oj mirno, brajne, sad si račun zbroj!
Poštenjak, čovjek na zemlji si bio,
Bio si svoj!
30.10.2007. u 22:42 | K | 60 | P | # | ^
čitam post i mislim: stihovi su se zvali "budi svoj". i na kraju posta naiđem na to. zamisli, zaboravila sam autora, ali sada dok sam čitala sjetila sam se kako je izgledala čitanka iz koje sam to kao srednjoškolka usvajala.
sjećam se.. čini se tako davno. a opet tako blizu...
a biti svoj: teško je! nekad zbog utjecaja drugih i njihovih pritisaka, nekad zbog toga što nam je lakše ne biti svoj!
dobra ti noć! na odlasku s neta gledala sam ima li novih postova. a bila sam danas već kod tebe, ali su carevali kišobrani. a.. i kod mene stihovi. isto zato što mi nešto govore. samo što nisam dala svoj kut gledanja.
pusa :))| posoljeni zrak | 30.10.2007. u 23:47
:) BBVideo
| Big Brother Video | 31.10.2007. u 08:27
Prekrasn post , baš sam uživala.
| champs-elysees | 31.10.2007. u 09:07
imao je Šenoa pravo, a i ti definitivno!
Pjesma je lijepa, možda je ne shvaćam uvijek na jednak način...ali shvaćam da je potrebno ponekad stajati na kiši.
Pozdrav lijepi draga Aquaria| Brunhilda | 31.10.2007. u 11:08
" Ma što te ,brate, u životu čeka: Ti budi , svoj!" Pjesma je divna , ali i tvoj tekst...teško je biti svoj...pozdrav ti ostavljam
| otkucaj | 31.10.2007. u 11:09
Lijepa pjesma, hvala ti što si me na nju podsjetila :)
Nije uvijek lako biti svoj, ali u onim mali stvarima koje su male samo na prvi pogled je vrlo važno biti baš takav. Svoj. Bez obzira šta drugi rekli, kako nas gledali, pokazivati sebe u nekim osjećajima i situacijama na nama svojstven način je i stvar samopuzdanja i vjere da je ono što činimo ispravno i dobro :)| trill | 31.10.2007. u 12:24
Ne znam što je ovo danas, ali pročitala sam barem 5-6 postova s kojima sam se oduševila, jedan od tih je tvoj,
Pjesma je krasna ali tvoj post mi je bliže srcu.| slatko grko | 31.10.2007. u 15:07
Nisam baš ljubiteljica te Šenoine pjesme - što se same poezije tiče, ali poštujem poruku, ideju. Istina, nema se što reći. Lijepo si to napisala. Treba znati ostati svoj... :-)
| Big Blue | 31.10.2007. u 18:43
Da, Budi svoj !!!
... Da, budi svoj! Pa dođe l' poći hora,
Gdje tisuć zvijezda zlaćanih se vije,
Kad čovjek račun si završit mora,
I ti ga svršuj, nek ti žao nije,
Jer tvoje srce šapnuti će ti:
Oj mirno, brajne, sad si račun zbroj!
Poštenjak, čovjek na zemlji si bio,
Bio si svoj!
Hvala ti na ovoj pjesmi i
lijep pozdrav ...| mirjam | 31.10.2007. u 21:07
Mislim da si u pravu, a stajanje na kiši ćemo ostaviti mlađima od nas :)))
Krasna je ta Šenoina pjesma, baš sam uživala :))| Bugenvilija | 31.10.2007. u 23:01
Bas sinoc sam, neces vjerovati, stajala na kisi bez kisobrana. I uzivala. Bilo je oko 23 sata, stajala sam pred portunom i nije mi se dalo uci. Kisica je bila sitna, cak mi nije bilo ni hladno. A nekako mi godilo oko srca.
Da li sam svoja? Mislim da jesam. Ne zato sto stojim na kisi, nego zato sto spontano radim ono sto osjecam. Iako ponekad budem osudjena od okoline zbog toga. No nije me briga.| kora-kri | 01.11.2007. u 00:02
Onda smo mi svi na Učki bili "svoji", makar su ne neki pitali, gledajući nas sa strane, da li smo "svi svoji". Tko nije svoj, nije ničiji. Pozdraw sa kvarnerskom burom
| gogoo | 01.11.2007. u 01:41
svida mi se naslov.... ostavljam topli i veliki pozdrav!
| harisma.blog.hr | 01.11.2007. u 03:37
Uvijek svoj!
Ne mogu drugačije!
I odbijam drugačije!
Lijep pozdrav!| misko | 01.11.2007. u 07:26
Nisam sigurna tražim li još uvijek sebe i što točno znači da budem svoja... Možda zato jer sam toliko dugo htjela biti nečija, a sada i uživam u tome da sam nekome pripadam i tom nekom se prilagođavam u potpunosti... :) Tko zna hoću li ikada moći odgovoriti na pitanje tko sam, pa da bih mogla i biti doista svoja... :) Lijepo napisano
| Kako započeti business | 01.11.2007. u 07:40
kad putem čovjek izgubi sebe, izgubi se i njegov put
| Vinci | 01.11.2007. u 07:57
čini mi se da je teže otkriti sam sebi tko si, neko ostati svoj. no, jedno bez drugog ne ide. predivno si sročila riječi. neki dan sam pročitala i pjesmu "tvoja staza" od ratka zvrke. ako imaš priliku pročitaj :))))) velik pozdrav ti ostavljam i pusu
| odgoj s osmijehom | 01.11.2007. u 08:42
...........i ja sam oduvik samo svoja, lako mi je sa mojom obitelji jer su me takvu upoznali i uvijek voljeli..............tvrdoglavo ostajem uvik svoja, drugačije samu sebe ne bi poštovala, a meni je najvažnije samu sebe poštovati.........znam šetati po kišici-radi godina, u pravcu kuće da se mogu osušiti, znam se zavrtiti na ulici kad sama pjevušim u sebe, znam napraviti zvijezdu na ulici kad nikog nema u blizini, uđem sama u kafić popit kavu , ..........i osječam se ko Pale sam na svijetu ..........
| katrida | 01.11.2007. u 10:58
Prelijepa slika... Volim ovu pjesmu! BTB
| ...jedna duša slomljena... | 01.11.2007. u 13:18
Najvažnije je biti svoj...
| Majstorica s mora | 01.11.2007. u 16:01
uglavnom svoja :)
p.s. odličan post| Tri Pojma | 01.11.2007. u 22:56
samo njezan pozdrav... :)
| majta | 02.11.2007. u 00:13
biti svoj ...
i biti svoja ... to mi se još težim čini ...
jer lako nije biti svoja ... i nečija ...| rU | 02.11.2007. u 11:15
Eh...evo mene... Ja sam se taman kad mi se popravio kompjuter razboljela i išla na svakave pretrage no evo sad je sve uredu. Bi ja očistila sama kompjuter od virusa ali neznam kako ni gdje da nabavim antiviruse ili kako ih porenuti. Ili kakve stranice treba izbjegavati da ih nepokupim.
Da biti svoj znači ostati pri svojim mišljenjima, svojim moralnim vrijednostima, svojim stavovima i neimati utjecaj od drugih ljudi.
A tu pjesmu znam, obožavam ju, te riječi imam napisane na zidu mislim imam dvije kitice meni najdraže. I nekako pokazuju one moje osjećaje.
To što si rekla biti mokar pustiti kišu da te opere da te smoći i ja to nekad poželim. Jednom jesam, bilo je to prije godinu na ljeto padao je pljusak svi su otišli u svoje kampice ja sam izašla plesala s kišom veselila se. To me je učinilo nekako....nekako...jednostavno nemam riječi za to.
Aj uživaj mi| kuzinjak | 02.11.2007. u 11:54
biti svoj
predivna pjesma
pjesma koju si citala u bezbriznim danima poput mojih sada?
a stajati na kisi bez kisobrana
svaki dan dok idem iz skole
iako ne dugo
ali ipak
imam i ja post
lijep pozdarv ti saljem| ~ivy~ | 03.11.2007. u 00:21
Sjajna pjesma!
Hvala ti što si ju našla i za mene :)))
Pozdrav| inspektor Clouseau | 03.11.2007. u 16:43
uvijek se je dobro podsjetiti dobrih stihova
| borut | 03.11.2007. u 19:02
dobar je šenoa i u pravu je on, a i ti. treblo bi biti svoj da bi život zaista imao smisao i vrijednost.
ali...bojim se da je s tim vrlo slična situacija kao i nekim drugim stvarima u životu: svi
misle za sebe da su svoji, kao što misle i da su iskreni, pametni, pošteni...a je li
stvarno tako-tko zna? i tko da sudi? i što ako nije tako? ništa. život ide dalje.
pozdrav, aquaria!:))))| greentea | 03.11.2007. u 19:55
khm...da!! Budi svoj...i cijeli život sam takva...i ničeg što sam napravila me nije sram...i mogu svugdje šetat uzdignuta čela..... i di me to dovelo??? do toga da pišem blog :-))
| Elyca | 03.11.2007. u 20:02
Gordo i lijepo!Pozdrav nedjeljni!
| detalj | 04.11.2007. u 09:55
Oduvijek svoj :-)))
| Nemam pojma! | 05.11.2007. u 10:50
Često nisam svoja. No, vidim malog nećaka ON JE SVOJ pa učim od njega.Dijete od uskoro 5 godina. U našoj obitelji nekako je on NAJVIŠ SVOJ. Zato ga gledam i učim.
Najbolje mi ono kad si rekla poljubiti dragoga unatoč negodovanju prisutnih... ta obzirnost prema drugima je ono što sam često činila i tako je ljubav došla u drugi plan a u prvi ono da se čovjek ponaša po formi: kako se očekuje. Biti svoj to je put svakoga od nas. Ti to tako lijepo pišeš da sam odmah i ja nekako više svoja.
Dobar ti novi tjedan!| more nade | 05.11.2007. u 11:45
Predivno!
| vampir tibor | 05.11.2007. u 20:41
Lijepo odabrano, kao nekom starinskom cestom uz groblje,
gdje nam kvarno doba na vječni počinak odnese najljepše sanje.
Lijepo odabrano i prkosno nadasve, kako nas već navikoste.
"Biti svoj" u ovo nevaljalo vrijeme. "Biti svoj" kad kliču izdajice.
"Biti svoj" kad ubiju u nama dijete...| Vladimir Ordanić | 05.11.2007. u 21:06
tako nekako se i ja osjecam ovih dana.
i iako mislim da sam svoj, uvijek se pitam jesam li doista.
a cim pocnem previse razmisljat o tome sjetim se previse toga po cemu se bas i ne bi reklo.
i sad je kljucno pitanje da li da se i dalje zavaravam...| catcher | 06.11.2007. u 15:31
Čitam tvoj post i jako lijepo si ga napisala, a pjesma "Budi svoj" sve govori.
Pitam se puno puta što to znači i do kuda možemo, smijemo ići i gdje su granice, kako ne bi pretjerali sa biti svoj jer nas upravo to biti svoj moze okrenuti ka krivom smjeru. Zato mislim da bismo uopće mogli nači zlatnu sredinu trebamo prvo sebe spoznati i razumjeti.| Tup...aaa | 06.11.2007. u 16:48
I ostani svoja:)
| ljelja | 07.11.2007. u 12:30
treba biti svoj, ne slijediti roj!
pozzz| svaasta. | 09.11.2007. u 12:44
još uvijek je snage i mirisa puna ...
| rU | 10.11.2007. u 15:13
Biti svoj i biti jednovremeno i još nečiji??? :)))
| alkion | 10.11.2007. u 18:14
Eto samo se javljam...
Aj uživaj mi| kuzinjak | 11.11.2007. u 00:41
biti svoj, bez glumatanja i podilaženja traži veliku cijenu, ali i osigurava vjernost sebi i jedinoj mjeri koju doista možemo ispuniti...
| Irida | 11.11.2007. u 12:50
joj opet si mi potakla male sive stanice da se prisjete skolskih dana. Moram priznati da sam tu pjesmu bila zaboravila ali sad kad sam ju ponovno citala sjetih se te pjesme i sebe kako ju recitiram na skolskom satu. Kako sam ju ocito dobro odrecitirala (profacici se narocito svidjelo kako izgovaram taj Oj, budi svoj) tu sam pjesmu morala ponovno recitirati na skolskoj priredbi !!!??? I sad tek, s tolikim vremenskim odmakom mogu u potpunosti shvatiti "sta je pjesnik" htio reci. hvala :))))))))))
| MENTINA | 13.11.2007. u 01:33
Nisam baš siguran da sam 100% svoj,ali,želja za pisanjem nadvladala je trenutno stanje...i eto me,da ti osmjeh ostavim!
| Sa dva prsta po tipkovnici | 13.11.2007. u 08:16
Svako je svoj na svoj način. Ono što je meni predivno, drugome može biti bez veze, a jednako i obrnuto, nešto što je meni skroz nezanimljivo, drugome može biti životni smisao. Radi toga nitko nije više ili manje vrijedan, niti je bolji od onoga drugoga. Radi toga je svatko od nas baš taj čovjek koji je i baš takav je dar od Boga. Ne znači to naravno da se treba opustiti toliko da smo svoji toliko da drugome radimo nažao, nego da budemo svoji paralelno dopuštajući da budu svoji i ljudi koji nas okružuju.
| pegy | 13.11.2007. u 21:56
Biti svoj, to je ono čemu mnogi ljudi teže, ali rijetki uspijevaju u tom.
Prečesto su ljudi tek dio okoline i previše izdresirani obazrivošću da bi pustili ono iskonsko iz sebe i bili upravo ono što je Bog htio da budu.| carla | 14.11.2007. u 08:21
pozdrav iz istre!
pozzz| svaasta. | 15.11.2007. u 12:14
...budi čovjek,budi svoj
budi čovjek,a ne noj
srdačan pozdrav iz Dugave galaksije| mushin munen | 15.11.2007. u 17:09
post
pozdavcek!| ~ivy~ | 15.11.2007. u 21:07
Često poželimo biti svoji ali mi ne baš svaki put to pođe i za rukom. Baš sam uživala u pjesmi, drago mi je da mi ju je netko "servirao" kad već sama rijetko posegnem za tom vrstom literature.
| idesbeba | 15.11.2007. u 23:31
dugo te nema.. ostavljam pozdrav želeći sve dobro, draga :))
| posoljeni zrak | 16.11.2007. u 09:20
Ušla i s ovom temom u moju bitnost stalnog pitanja...tko sam i što sam!
Dugo tražim odgovore...neznam ih!Osmjehom te pozdravljam!| Sa dva prsta po tipkovnici | 17.11.2007. u 13:01
dugo te nema ...
nadam se da dobro si ...
pozdrav s jezeraca.| rU | 18.11.2007. u 17:54
Dobar post, ti si jedna draga osoba ;)
| chablis | 18.11.2007. u 22:50
Pozdrav i poljubac ti ostavlja, nije me bilo par dana pa obilazim drage blogere.
| slatko grko | 19.11.2007. u 14:53
ti si ovo jako ozbiljno shvatila. lijepo je biti svoj, ali daj... budi malo i naša ;))
| Tri Pojma | 19.11.2007. u 22:27
joj draga pa mi smo vezane gotovo istim dijelom/ulicom Zagreba. Moja baka je zivjela u takvoj jednoj maloj kuci sa veeeelikim vrtom u ulici Vurovcice a mislim da je njen vrt zavrsavao upravo na sadasnjoj ulici Srednjaci. Kod bake i u njenom vrtu sam provela djetinjstvo (narocito ljeta) upravo tamo ali mi smo taj kvart zvali Knezija dok su Srednjaci bili susjedni kvart. Stoga je taj kvart za mene prepun mjesta za koja sam snazno emotivno vezana. I jedva cekam nastavak setnje najljepsim gradom na svijetu (za mane naravno). Veliki ti pozdrav saljem :))))))))
| MENTINA | 25.11.2007. u 15:42
vesna
Biti svoj, na puno nacina covjek moze, a ponekad i mora biti svoj. Ja nastojim, barem se trudim, a pjesmu sam si "isprintala" cuvat cu je kao podsjetnik. To dobro dodje u trenucima kad smo sputani biti svoji.| borut | 27.11.2007. u 06:49
hvala
| netko | 01.03.2009. u 15:58
DAN MRTVIH KIŠOBRANA
Bilo je uistinu svakakvih - crnih, crvenih, plavih, bijelih, žutih, šarenih; sklopivi su ležali uz one snažnije koji se sklopiti ne mogu; a drške - od običnih crnih kugli koje tako lako iskliznu iz vlažnog dlana, do čvrste kuke od lakiranog drveta koja podsjeća na pastirski štap i ne ispušta se lako. Nepromočiva raznobojna tkanina neprirodno je visjela s iskrivljenih žbica koje su podsjećale na polomljene noge velikih kukaca. Još nikad nisam vidjela toliko potrganih kišobrana u jednom danu. Sigurno ih je bilo dvadeset ili trideset, možda i više, na travnatim površinama uz gradske ulice, u kantama za smeće tramvajskih stanica i pored njih, u kutovima parkova i asfaltiranih parkirališta kamo je nanijeo vjetar one kojima je tkanina ostala djelom napeta između ne sasvim polomljenih žbica. Krivac za taj neuobičajeni pomor? Hladni sjeverac koji je u jakim i iznenadnim refulima udarao zagrebačke ulice, svijao drveće i preokretao kišobrane u rukama pješaka šibanih ne prejakom, ali zbog vjetra i hladnoće neugodnom kišom.
Pažljivo sam nosila svoj stari, prastari kišobran (VIS Varaždin, sjeća li se netko tih dobrih kišobrana koji se nisu kvarili i kidali već nakon prve ili druge uporabe kao ovi kineski koje kupujemo na kiosku za tridesetak kuna kad nas iznenadi kiša?). Unatoč oprezu iznenadni naleti vjetra preokrenuli su ga nekoliko puta i gotovo mi ga istrgnuli iz ruke. Kad sam se vraćala kući, šum velikih platana u naselju upozorio me i zatvorila sam ga prije nego što me zahvatio reful koji bi ga gotovo sigurno oteo iz ruke u vunenoj rukavici i odnio tko zna kamo.
Zašto kažemo da su kišobrani, automobili, svjetiljke i slične nežive stvari mrtve, dok nikome ne bi palo na pamet nešto slično reći o ormaru, torbi ili četkici za zube? Mislim da kišobran spada u onu skupinu stvari za koje se ponekad čini da žive vlastitim životom i mogu ga, dakle, izgubiti. Lijepa svilenkasta tkanina ni prečvrsto ni prelabavo razapeta između elastičnih žbica štiti nas od kiše ili sunca, a podsjeća i na padobran i mogućnost da, kao u pričama, poletimo s vjetrom tko zna kamo. Sjećam se mnogih svojih kišobrana, i onih koji nisu bili moji. Malog dječjeg sa slonićem Tonićem koji sam dobila za osmi rođendan i koji me vjerno pratio kad sam u gumenim čizmicama zadovoljno i sretno gacala po barama oko jedne od zgrada u kojima sam živjela. Bakinog smeđeg s nekakvom svijetlom kružnom šarom i naizgled starinskom ručkom od smeđe plastike. I jednog zelenog koji mu je prethodio, davno, dok sam bila sasvim mala. Dedinog velikog crnog. Svog svijetlo plavog koji još leži kao rezerva u ormaru nakon što je zaradio veliku mrlju od zaboravljene kemijske olovke. Jednog velikog i čvrstog, tamno plave boje kojemu nije bilo suđeno da ostane uz mene - netko ga je "zabunom" uzeo prije dvije godine u DM-u u koji sam ušla jednom i nikad više, na Trgu hrvatskih velikana tada okupanom obilnom kišom koja me oprala dok sam praćena nelagodnim osjećajem neočekivanog gubitka pretrčavala kratki razmak do stanice na početku Zvonimirove.
Kišobrani, kišobrani, umirujuće kuckanje kapi po razapetoj tkanini, miris vlažne zemlje i jesenjeg lišća, prijateljske šarene kupole iznad veselih i namrgođenih lica. Nadam se da će do sutra biti uklonjene žalosne slomljene spodobe s gradskih ulica. I da će, možda, barem potkraj dana, zasjati sunce...
22.10.2007. u 22:43 | K | 46 | P | # | ^
Tako si lijepo ispričala tu priču, uvijek me zadive takve nijanse, detalji. Ne mogu zapravo opisati taj doživljaj, valjda zato što neke priče, čitajući - jednostavno proživljavam, vjerojatno prepoznajem i neke vlastite doživljaje u njima, možda baš zbog tih detalja. Kišobran ispod kojeg se zapravo toliko toga skriva... Od hladnog vjetra koji ga neprijateljski pokušava izvrnuti, do sjećanja na neke druge kišobrane, odnosno na ljude, vrijeme... I ono - kao da kišobrani žive vlastitim životom - e, to mi se baš svidjelo, ne znam zašto...valjda bi to bile neke zanimljive priče iz života kišobrana. :-))
| Big Blue | 23.10.2007. u 00:06
eh, kišobrani... priznajem, meni takvo što ne bi palo na pamet jer kišobrane gubim. no, kad bolje razmislim, zbog jednog izgubljenog kišobrana (tuđeg) mi je davno, davno propalo jedno nazovi - prijateljstvo. postoje ljudi koji ne opraštaju izgubljen kišobran. niti jedan novi nije dovoljno dobra zamjena. postoje zaista čudni ljudi... ima nešto u tim kišobranima. nadam se da ih neću sanjati noćas :)))
p.s.predivno ispričana priča :)| Tri Pojma | 23.10.2007. u 01:09
Na tom trgu je nakad davno bila radionica kišobrana, od običnih do luksutznih. I kad bi se uništila tkanina kostur se nosio na presvlačenje:) Razne opravice:)
| ljelja | 23.10.2007. u 07:19
Lijepo ispričana priča.
Bojim se da ti se žćelja neće ostvariti i da potkraj dana (barem ne današnjeg) neće zasjati sunce, nego ćemo se družiti s kišobiranima još neko vrijeme...al barem je prestalo puhati.| champs-elysees | 23.10.2007. u 08:53
zanimljiva priča! nisam nikada previše razmišljao o kišobranima...
| dr. Zloba Spasoje | 23.10.2007. u 09:33
Volim i kišu i kišobrane. I da, neke stvari kao da imaju neki svoj život. Nisam baš sigurna da kišobrani samo čekaju u svom kutu dok kiša ne padne. Tko zna šta se njima sve događa za to vrijeme :)
Jako zgodna priča :)| trill | 23.10.2007. u 09:33
Ja imam velkih problema sa kišobranima... Ili oni ne vole mene, ili ja njih, ali uvijek ih izgubim.... već sam neliko desetaka kišobrana kupila - i isto tako i izgubila. Sada hodam bez kišobrana, stavim kapuljaču i osjećam se kao da se skrivam.
No nisu li ti kišobrani tajanstveni... U toj gužvi nikoga ne prepoznamo... Skrivamo se pod kišobranima....
Pozdrav!
P.S. imam novi post| Djevojčica Lutalica | 23.10.2007. u 10:38
Čak si i kišu- koju ne volim, učinila romantičnom ovom svojom simpatičnom pričom o kišobranima.
| idesbeba | 23.10.2007. u 13:15
ja nikad nisam imao kisobran, niti cu:)
kabanica je dovoljna!
pozzz| svaasta. | 23.10.2007. u 18:15
o, da. žive vlastitim životom ...
i nekad pobjegnu ako im se vlasnik ne svidi ...| rU | 23.10.2007. u 18:34
pa vidi...ona gotova s radovima :-))...i odmah je pala kiša?
sijećam se ja VIS Varaždina...a još imam i pokoji njihov kišobran! Interesantno je da smo nekad čuvali svoj kišobran ko oči u glavi...jer je bilo skupo za nabavit novi...a danas ga i sama bacim u kontejner prije ulaska u kuću!
Volim skije na kojima kišobrani lete i prevrću će....al ne volim bit u takvoj situaciji :-))| Elyca | 23.10.2007. u 22:45
Neznam ja s kišobranima. Uvijek mi se raspadnu, spadne tkanina s onih žica, zaboravim ih u birtiji, slomim ih... Tako da ja volim il poksinit il nabijem kapuljaču sa svoje vijetnamke. I kape su mi drage za vrijeme kiša. Kišobrani mi nikad nisu legli. A baka mi ih je jedno petsto dala. Sve sam il pogubio il potrgo...
| jimbo | 23.10.2007. u 23:05
i kišobran i čovjek ponekad izgube poneku bitku. lijepo si to opisala. pozdrav.:))
| greentea | 23.10.2007. u 23:26
Potpisivam greenteu iliti zelenu, odlično je to rekla
| slatko grko | 24.10.2007. u 00:15
Imao sam davno jedan dobar ali mi ga je netko "zamijenio" i od tad kupujem one jeftine i nitko ih neće "zamijeniti" ali se brzo potrgaju. Sviđa mi se kišobran od Mary Popins. Kod nas tako puše da nitko ni ne otvara kišobrane, he. Pozdraw s burom
| gogoo | 24.10.2007. u 01:15
...........volim šarene , vesele kišobrane............jutarnji pozdravić.......
| katrida | 24.10.2007. u 06:58
i tebi pozdrav...ni mene nije bilo dugo, rijetko sam bila na komentarima, puno se nekih stvari dogodilo u mom zivotu, no sad je sve doslo an svoje, rekla bih da sam i ja krenula dalje, prihvacajuci neke cinjenice kao takve, svjesna da nemam nikakvog utjecaja na njih..
| mirisdunje | 24.10.2007. u 08:16
Nažalost kišobrana koje sam ja koristio ima širom svijeta….. puno vole ostajati tamo odakle se ja moram vratiti :-)))
| Nemam pojma! | 24.10.2007. u 09:08
Ne volim nositi kišobran, i, ako ikako mogu, izbjegnem to.
Pozdrav povratnici!| misko | 24.10.2007. u 09:45
ostavljam pozdrav na ovoj stranici :)) već dugo to nisam činila. bila si u radovima.
a što se kišobrana tiče, niti ja ih ne volim nositi, ali često to ne mogu izbjeći. ovih mi je dana već dosta ovog vremena, a čini se da je sezona tek počela.
imala sam jednom jedan veliki kišobran. jako sam ga voljela. kupljen kod privatnika godinama me služio. sada nosim one sklopive i čine mi se poput igračaka. prvi jači vjetar polomi žice.
sve dobro, draga aquario!!| posoljeni zrak | 24.10.2007. u 10:45
pozdrav i tebi draga :))
| avangarda | 24.10.2007. u 11:25
uvijek me zadivi tvoj suptilni senzitivitet na stvari koje mnogi od nas niti ne primjecuju vec ih samo koriste dok su u ispravnom stanju a onda ih bace. No ti stvari dozivljavas kao ziva bica i to me stvarno odusevljava a da ne govorim o tome kako lijepo to svoje dozivljavanje stvari oko tebe znas opisati. Svaka cast :)))))))))))) a kisobrani su stvarno svakojaki i to sarenilo istih je u stvari ljiepo za vidjeti za kisnih dana kada se bezbroj njih razmili po gradu obavijenom sivilom. Jedan tako sivi pozdrav saljem is isto tako sive Pescare :))))))))))))))))
| MENTINA | 24.10.2007. u 13:21
kako si samo ovo lijepo sročila. zadivljen sam!
vjerojatno ću nakon ovoga i ja drugim očima gledati na kišobrane. meni su inače uvijek predstavljali smetnju. kišu obožavam, ali na nju uvijek izlazim u kabanici. tako je još od vremena druženja s mojom pokojnom Lily, pa preko planinarskih izleta i ta ljubav s kabanicama traje sve do današnjih dana. kišobrane ne volim baš zbog snažne bure, ali i juga koji često pušu u ovom kraju. tad to prerasta u pravu "borbu" čovjeka s prirodom :))| Vinci | 24.10.2007. u 14:16
Lijepo te čitati :- ). Meni na primjer nikada nije bilo jasno zašto ljudi vole crne (kak' ti neutralne, pa idu u svaki komad odjeće) kišobrane. Nije li zabavnije kad se nebo natmuri, na ulici vidjeti masu šarenih, veselih kišobrana? Well, anyway - meni jest. ;- )
| oceana | 24.10.2007. u 17:15
Kad su otvarali Varaždinski aerodrom za moj nastup su mi poklonili jedan divni kišobran - naravno VIS Varaždin i jednu kravatu - naravno VIS Varaždin...
Nakon radova stvarno lijepa pričica o kišbranima... :)))| alkion | 24.10.2007. u 19:46
Radovi gotovi i sve pod kontrolom, zar ne?
Jel' gazdarica zadovoljna učinjenim?
--------
Imala sam davno jedan čvrsti, veliki kišobran ispod kojega su se mogla komotno smjestiti
dva stvorenja i dugo šetati po kiši čiju rominjajuću pjesmu oboje vole, udisati miris kiše i duboko disati svježinu zraka koji je kišom pročišćen ... A onda djeca narasla, i jedno po jedno počeše gubiti kišobrane, najprije svoje, a kad sve pogubiše bez pitanja uzeše i taj koji je toliko uspomena nakupio da bi više znao ispričati priča nego ja. Dugo sam žalila za tim kišobranom, pa sličnoga kupila, ali ni jedan nisam tako zavolila i uz nijednoga se tako vezala ... I onda mi je došla misao: Taj moj kišobran je otišao usrećiti nekoga svojom čvrstom zaštitom, obradovati svojim pričama i dati mu barem onoliko smijeha i radosti koliko je dao meni. I bila sam zbog toga sretna!
---
Lijepi ti pozdrav .../sretna sam da si došla!/ ...| mirjam | 24.10.2007. u 21:01
O, lijepi pozdrav....vratila si nam se.
Radovi gotovi? Lijepo je vidjeti poznato lice.....| ledena | 25.10.2007. u 03:27
uspijela si mi docarati miris i zvuk kise, ah kisobrani i ja imaj jedan takav prastari ali kvalitetni, osmijeh ti saljem
| diana11 | 25.10.2007. u 06:43
ovim postom doista si unjela dušu u kišobrane. baš lijepo napisano! Ja sam jako nemarna i zaboravna, što se kišobrana tiče, baš su mi slabost-vrlo često ih gubim, te meni oni kineski (za jednokratnu upotrebu) najbolje i dođu!:-))))
| stereokemija | 25.10.2007. u 17:53
Lijep tekst posvećen tako neophodnom predmetu!!!
A sunce je zasjalo tek danas i to na kratko...Tako me iznenadilo i razveselilo i šteta što nije duže trajalo.
Lijepi pozdrav draga Aquaria| Brunx | 25.10.2007. u 17:58
citam ovja blog vec neko vrijeme i zadivljena sam svakim novim postom.
stvarno, odlicno pisanje
svida mi se ovo o kisobranima
moj se nedavno potrgao
pozdrav ti saljem!| ~ivy~ | 25.10.2007. u 19:56
Imam dva kišobrana, ni jedan ne spada u one jeftine mada je jedan skoro jednako lelujav. :)) Al tako je to kad hoćeš mali kišobran koji je sklopiv tako da stane u ne preveliku torbicu. Ovaj drugi je posebno dobar, veliki, s duplo postavljenim žicama koji mu daje čvrstoću čak i kad bura puše. :)
| pegy | 25.10.2007. u 20:51
pojavio se prosinac jer je jedan post napisan i spremljen za prosinac u blogu imas opcije da mozes napisati vise
| diana11 | 26.10.2007. u 09:23
Moj kišobran je večito u kolima a ja kisnem...
Krasan tekst...| Majstorica s mora | 26.10.2007. u 18:13
Slabi su danas kišobrani, no, ljubav je vječna..."Gospodine, hvala ti na ljubavi kojom nas ljubiš"...Btb...
| EuM | 26.10.2007. u 21:38
Divno ispričana priča ... najljepši pozdrav draga aquaria!
| melody | 26.10.2007. u 21:59
Ja sam na žalost baš taj dan od žene posudio naš najbolji kišobran, kamo sreće da sam imao kinesku zamjensku minijaturu, ali što je tu je, i tu je, ali kao da i nije, teško mi ga gledati ovako ranjenog, a doktora za kišobrane više nema kao nekada, odnijela ih nova vremena :)
| Gervasius Twinklmkinkson | 26.10.2007. u 23:09
kisobrani... oni su moja Ahilova peta... izgubila sam ih 15-ak... :)
| Rose And Butterfly | 27.10.2007. u 09:23
evo i mene, vraćam se pomalo....uvjek mi je bilo važno imati udobne i lijepe cipele i čvrst kišobran, valjda zato što mu je obrana glavna funkcija, a volim se na njega i osloniti kao na štap, dakle, volim one staromodne kišobrane, a ne ove današnje portabliće...
| Irida | 27.10.2007. u 13:21
ja volim kisu. jako. pa najcesce hodam bez kisobrana i kisnem. :)
| majta | 27.10.2007. u 14:17
vesna
ha veselja! jos netko voli kisobrane. kao djevojcica jedva sam cekala moju kisnu kabanicu zamjeniti kisobranom. imati kisobran, znaci biti velik. kad sam postala mlada dama, imala sam ih mnogo. moda bi diktirala boje, oblike i svaki novi bi mi cinio velko zadovoljstvo, a od starih se nikada nisam razdvajala. nikada nisam ni jednog izgubila, a samo jednoga su mi ukrali. bio je sasvim nov. dosla sam iz ljubljane u posjetu svome sadasnjem suprugu u koji je bio u vojsci u zagrebu. bila je jesen, kisna zagrebacka jesen. moda mi je isla na ruku. te 1975 bili su u modi veliki kisobrani, pozeljno sa potpisom kreatora moj je bio sa potpisom Laura Biagiotti. Bio je veliki ali ipak dovoljno mali da smo ispod njega isli cvrsto zagrljeni. Taj kisobran je pod sobom skrivao i stito od kise jednu divnu ljubav kkoja jos traje. kad su mi ga ukrali dok sam ispunjavala neke obrasce u banci, tuga me je pratila cijelu tu jesen stalno sam gledala ne bi li gdje vidjela svoj dragi kisobran, kisobran pun ljubavi.| borut | 27.10.2007. u 14:46
Nije li divno hodati po kiši s razapetim kišobranom, kiša svud okolo pada samo po tebi ne ? Sjetila si me priče moje mame; kada sam bila mala imala sam proziran kišobran koji je odletio u nebo...i eto prošle godine kupila sam svojoj mlađoj kčeri proziran kišobran koji ju je oduševio...pozdrav ti ostavljam
| otkucaj | 27.10.2007. u 20:08
sad si me podsjetila mog djetinjstva i uzvika koji bi se u jesenje dane orili ulicom: kišobrane popravljamo kišobrane :))), nema toga danas, ne... danas čak rijetko i izlazim na kišu, a nekad je bio gušt navuč gumene borovo čizme, kapanicu i pljaska - pljaska od lokvice do lokvice :))
| odgoj s osmijehom | 28.10.2007. u 15:41
Ja sam ih izgubila mali milion. I stalno ih ponovo kupujem. Volim velike i zivih boja. A podsjetila si me i na one sarene, na likove iz crtice koje sam nosila u djetinjstvu. Eh, cega se sve ti sjetis.
Pozdrav kisni, trebat ce nam kisobran i sutra. Tako kaze barba na vremenskoj prognozi.| kora-kri | 28.10.2007. u 20:51
Duboko u Vama
u sanjivoj duši djetinjstva
čuči Pjesnikinja.
I nije više samo
u jesenskim nitima
u bojama osjećanja,
Ona je sve više i ljepše
nad našim srcima.| Vladimir Ordanić | 29.10.2007. u 19:55
ajmo novi post!;)
pozzz| svaasta. | 30.10.2007. u 22:04
