JOŠ O KNJIGAMA
Ne, ova mlada dama na slici nema ništa sa mnom i s mojim čitanjem. Ona je čista suprotnost mom izgledu dok čitam. Taj profinjeni izgled, otmjeno držanje knjige pred očima dok obučena u svoju najljepšu haljinu strpljivo pozira slikaru. Ne tvrdim da djevojka na slici nije voljela čitati. Možda jest. Ili je podlegla modi slikanja portreta u određenim pozama, od kojih čitačka poza i nije najgori izbor. Iskreno se nadam da je uživala u svom štivu dok je satima mirno sjedila udišući oštar miris uljanih boja.
Našla sam sliku u svom zbrčkanom folderu sa slikama i sjetila se nakane da nakon opisa pročitanih dječjih knjiga napišem još jedan post na temu najdražih knjiga u odrasloj dobi. Moram odmah reći da sam odustala. Nakon što sam sve pridavila svojom dječjom lektirom otkrila sam da sam zaboravila kompletnog Lovraka i Anderssena, pa meni dragog Šegrta Hlapića i još neke knjige kojih sam se naknadno sjetila. Nabrajati što sam sve s veseljem pročitala u slijedećih trideset i nešto godina bilo bi ubitačno i beskorisno. Mojih najdražih knjiga ima uistinu jako, jako mnogo. A sve su mi u trenutku dok sam ih čitala bile najdraže. Nijednu ne bih izostavila s popisa. Zato ću reći nekoliko riječi o dvije koje možda i nisu najbolje od onih koje sam pročitala, ali su kroz dulje vremensko razdoblje jako utjecale na mene.
Jedna je Sinuhe Egipćanin, povijesni roman Mike Waltarija, poznatog finskog pisca. Događa se u burnom razdoblju staroegipatske povijesti, za vladavine kontroverznog faraona Ehnatona. Postoje vremenska razdoblja u povijesti u kojima se intenzivno zapliću i raspliću niti tkane ponekad i stoljećima za mirnijih vremenskih razdoblja. Posljedice se također osjećaju još tisućljećima. To se dogodilo upravo s tim neobičnim razdobljem, koje sam, čitajući mnogo puta taj podugački roman, imala prilike dobro upoznati, pa mi spominjanje tadašnjih događaja u brojnim knjigama koje sam kasnije čitala nije predstavljalo nikakav problem.
Sinuhe je liječnik, Egipćanin tajnovitog porijekla koje se donekle odmrsi tek pri kraju uistinu dugačke knjige pune zanimljivih događaja. Jedne noći doplovio je u košarici od pruća Nilom i našao se u domu liječnika Senmuta iz siromašne četvrti tada velikog i moćnog grada Tebe. On i njegova žena Kipa podigli su ga i odgojili kako su znali i mogli u svom staležu. I Sinuhe je izučio liječničko umijeće, a spletom okolnosti bio je uvučen u najnevjerojatnije događaje svog vremena. Tko voli duge knjige slične tematike, neka je svakako pročita, kao i druge Waltarijeve povijesne romane (one deblje, fizički, u tanjima se osim jedne izvrsne pripovijesti uglavnom nalaze romani iz finske prošlosti koja nam nije toliko poznata i bliska).
Sam sadržaj, ma koliko zanimljiv bio, nikako me ne bi naveo da tu knjigu iz godine u godinu uvijek iznova čitam. Osjećaj strujanja vremena, poput goleme rijeke koja je obilježila slavnu civilizaciju, prisutan je u svakom i najmanjem odlomku knjige. Snažan osjećaj pripadnosti vječnome, ali uvijek u svjesnosti prolaznosti smrtnoga – možda se to tako doživljava jer je knjiga pisana u obliku memoara u kojima Sinuhe, koji se oduvijek osjeća kao lutalica sam na svijetu, pokušava potomstvu ostaviti svoje viđenje velikih događaja kojima je, jadan i slab kakvim se sam smatrao, bio svjedokom i sudionikom. Svijest o vlastitim slabostima isprepliće se s dubokom čežnjom za nadnaravnim i božanskim koje sluti u svemu što se oko njega događa. Dok ovo pišem, razmišljam gdje mi je knjiga koju sam posljednji put čitala prije dvanaest, trinaest godina, prije nego što sam rodila svog starijeg sina. Mislim da ću zanemariti gomile nepročitanih svezaka koje čekaju na red, pomalo žrtvovane ovim mojim novijim internetskim komunikacijama.
Sad vidim da sam ponovo preduga. Drugu knjigu predstavit ću slijedećom prilikom, ili možda neću. A o knjigama sam pisala prije ovih tematskih postova i pisat ću ponovo kad se pruži prilika. Jer knjige su najveća nevidljiva strast u mom naizgled običnom i dosadnom stvarnom životu.
Da, kad smo već kod knjiga, da budem poštena i kažem – moje dvije kratke priče (poslala sam Slap i Poljubac života koje sam ovdje već bila objavila), nisu prošle prvi krug Bestsellerovog natječaja. No barem sam dobila rečenicu (ili možda dvije) recenzije na Macanovom blogu. Tako znam da su bile pročitane. Više od petsto priča trebalo je svesti na popis od 222 naslova koji idu u daljnji postupak. Više o tome, koga zanima, na LINKU.
15.04.2007. u 20:44 | K | 54 | P | # | ^
