ČAROBNICA
Malo prije sjedila sam u kuhinji i dovršavala vanili-kiflice. To su one male, nedavno spomenute kiflice od oraha koje se pečene još tople namoče u šećer u prahu pomiješan s vanilinom i nezaobilazan su dio blagdanskog božićno-novogodišnjeg ugođaja. Ne, ne pečem ih zbog blagdana Sveta tri kralja, nego zbog tatinog rođendana i rođendana malog nećaka koje smo odlučili proslaviti zajedno. A kako moj tata obožava kiflice, one su sastavni dio poklona kad god ih stignem napraviti. Samo, puno je kandidata za taj jedan protvan koji se može najednom ispeći . I to mi je već treći put od prije Božića da ih radim. Ne znam tko ih ne voli, nikad ih nema dovoljno.
Sjedim ja tako u kuhinji i razgovaram s bakom. Ne s bakom koja je desetljećima bila vladarica moje sadašnje kuhinje, nego s onom drugom, koja je bila majstorica za kiflice. Zapravo, posljednji put smo razgovarale prije više od tri godine, na Badnjak, nedugo prije nego što nas je napustila. A kad bi danas bila s nama, već bi duboko zašla u 101. godinu života. Zato ću se pomaknuti trideset dvije ili trideset tri godine unatrag u oko 125km udaljenu kuhinju koja je onda bila naša.
Sjedila sam ja tako u kuhinji i razgovarala s bakom. Zapravo nismo puno razgovarale, baka je sjedila za stolom i prstima valjala tijesto, rezala ga na male komadiće i dlanom na pobrašnjenoj površini stola pretvarala u valjčiće od kojih su velikom brzinom nastajale kiflice kakve sam poznavala. Ne, nije bio blagdan, samo je mama zamolila baku da mi pokaže kako se to radi. Premda sam mnoga ljetovanja provela uz baku i gledala kako spretnim rukama stvara razna čudesa, kiflice sam mogla samo jesti, jer u vrijeme Božića nikad nisam bila slobodna kako bih mogla proučiti kako se rade ti fini kolači. Bilo mi je čak malo neugodno što sam upravo ja bila izlika za bakin rad tog poslijepodneva kad sam se vratila iz škole. No baki to očito nije bilo teško, a išlo je i brže nego što sam dotad zamišljala. Tek sam dosta godina kasnije na moru zapisala taj recept koji je baka dobila od svoje mame.
Sjećam se kako je za vrijeme tog bakinog boravka kod nas osim kiflica bilo i drugih događaja. Jednom sam gledala kako u pola litre mlijeka ukuhava puding od vanilije. Zatim je uzela drugi lonac, ponovo zakipjela pola litre mlijeka i napravila puding od čokolade. Oprezno sam pitala baku hoće li to biti dosta, jer znala sam da mama za nas četvero uvijek skuha puding od dvije vrećice – od čokolade ili od vanilije – ali morao je biti isti kako nitko ne bi poželio nešto čega nema. Na to bismo stavili hrpice tučenog vrhnja i to je bio dobar desert nakon što bi se ohladio u frižideru a na površini bi mu se napravila ona ukusna tamna kožica. Bez brige, duša, - rekla mi je baka i nastavila raditi. Uzela je šest zdjelica i u svaku nalomila petit-beurre kekse. Znam da je ponekad na to znala dodati i sitno isjeckane breskve, no mislim da tada toga nije bilo. U svaku je nalila smeđi i žuti puding i – to je bilo to, ukusan dvobojni desert za šestero.
Bilo je to prvi put da sam se zabrinula zbog količine nekog jela koje je baka pripremala, no nije bilo posljednji. Još sam nekoliko puta pomislila kako nema šanse da nečim što je pripremala nahrani sve koji su trebali biti nahranjeni, no nakon onog iskustva s pudingom mudro sam šutjela i rado radila što mi je rekla. Jer moja baka je na tom području bila čarobnica. Taj je osjećaj bio dodatno pojačan poznavanjem taktike koju sam stekla uz mamu i drugu baku – da svakog jela mora biti dovoljno za svakoga tko poželi. I uvijek je tako i bilo i bila su to sve redom dobra jela, a kako su bila dobra rado smo ih jeli i slijedećeg dana. No ova baka imala je drugačiji pristup.
Godinama nakon priče o pudingu kao osamnaestogodišnja djevojka na ljetovanju gledala sam kako baka gura pola pileta okruženog tanko narezanim krumpirom u pećnicu. I opet sam pomislila kako bi bilo bolje da smo kupili dva batka ili dvoja mala prsa na kojima je bilo nešto više mesa, jer cijelo pile je za nas troje bilo uistinu previše, a pola mi se učinilo premalo. No nisam ništa rekla jer sam znala da je za baku nedjeljni ručak najvažniji u tjednu i da će već nešto stvoriti. I uistinu, dok se pile peklo, napravile smo dvije vrste salate, u malom se lončiću skuhala nepuna šalica riže, a našlo se tu sigurno i pirjanog povrća i juha s domaćim rezancima ili knedlima. Nije me toliko fascinirala hrana koja je bila majstorski spravljena, koliko nenametljiv način na koji je sve to polako nastajalo i bilo uvijek na vrijeme gotovo. Djed je nešto prao i sjeckao i vrtio se oko sudopera namačući poneki lončić i gotovo uvijek noseći vodu bez deterdženta u dvorište kako bi zalio drvo naranče ili lozu pod kojom bi zatim sjedio i čitao novine dok se ne bi našao neki poslić za njega - bio bi recimo pozvan da uredno kako samo on zna izreže pitu od jabuke koja se također stvorila nekako u vrijeme kad je ručak bio gotovo dovršen, ili se možda ispekla i prije pileta, uistinu se ne sjećam i nije bitno, vidim djeda kako stoji s nožem nad srednje velikim protvanom i mjerka ga što okom, što vrhom noža, dok se ne odluči učiniti prvi rez kako ne bi iznevjerio ukazano mu povjerenje. Sjedila sam za kuhinjskim stolom i sjeckala i ljuštila i ribala što mi se dalo – luk, rajčice, mrkve, krumpir, jabuke, nešto, i samo sam s pola pozornosti radila ono što sam radila – ostalo je bilo namijenjeno bakinom pričanju koje je bilo sastavni dio ovakve međusobne suradnje. Započela bi usred radnje i pričala svojim melodičnim glasom i lijepim jezikom koji bi ponekad začinila ponekim purgerskim ili „švapskim“ izrazom, što je priči davalo poseban starinski štih, iako je baka pričala kao da se to jučer dogodilo. Pred mojim bi se očima umjesto rajčice koju su ruke same rezale na tanke kolute neuglednim ali vrlo prikladnim nožem koji je baka dohvatila i stavila na stol pred mene, odvijale komplicirane radnje s mnogo likova od kojih sam neke poznavala osobno, mnoge samo iz pričanja, a pojedine nisam mogla nikamo smjestiti nego sam čekala da mi se otkrije njihova uloga kroz priču koja se odvijala kako bi baka grabila iz nepresušnog vrela svojih uspomena. Ponekad bi i djed koji je sve to slušao zadovoljno klimajući glavom priskočio u pomoć kad bi vidio ili pretpostavio da sam se potpuno izgubila. Budući da mi te priče nisu nikad dosadile ni kad su se ponavljale nakon duljeg slušanja, možda su upravo one zaslužne za dojam da se zajednički kuhan ručak stvorio na stolu kao nekom čarolijom.
No znala je baka i mnoge druge stvari. Kako artritičnim rukama do čista oprati rublje – jer svoj veš i svoje klajde kako je nazivala haljine koje su se uglavnom kopčale nizom gumba s prednje strane namakala je satima u kupaoni i ispirala do čistoga bez uporabe perilice koju očito nije voljela pa se izborila za ručno pranje svog odjevnog vlasništva. Znala je ponekad i čitati misli pa bi me iznenadila kad bi usred neke aktivnosti pokazala da točno zna što mislim, a to bi me ponekad i zabrinulo jer ja sam svoje misli čuvala i njima upravljala kako sam znala i umjela i bilo mi je neobično da netko uđe u to moje malo domaćinstvo. Naučila me je i moliti dok sam bila sasvim mala, još sad se sjećam jer nikad nisam dobro učila napamet pa je to potrajalo, osobito kad se trebalo prekrižiti, a ja nisam znala što je desno a što lijevo, jer i danas moram pritom razmisliti kojom rukom pišem, da se ne zabunim, a u tim davnim danima još nisam znala pisati pa se sjećam koliko smo puta tu vježbu ponovili, sve dok nisam zaboravila da znam i naprosto znala i to je bilo krasno.
Da nisam pekla kiflice i ostala na desetak minuta sama u kuhinji sa svojim mislima, ovoga posta sigurno ne bi ni bilo. Ovako je nastao i ja ga posvećujem svim ženama koje znaju da su čarobnice, a poznajem ih mnogo. I onima koje još ne znaju, ali će saznati. Svaka od nas je svojevrsna čudotvorka, svaka na svoj način. U vrtlozima koje širimo oko sebe stvara se ljubav ili rastvara, stvara se život, stari i novi i hrani se neprekidno, sve dok jednog dana ne zastanemo, pogledamo oko sebe i shvatimo da je dobro sve što radimo čak i ako se ne čini tako pa nastavimo sve jače i bolje i prenosimo svoju vještinu drugima, onako kako znamo i umijemo, svjesno ili nesvjesno, u komadićima ili u cjelini… I to je na neki način to što sam željela reći.
A da se netko od posjetitelja ne bi osjetio pogođenim ili zakinutim, sigurno ću napisati nešto i o njima, čarobnjacima i čuvarima koji također znaju ili ne znaju tko su i rade sve što rade kako najbolje znaju i umiju. Jer jedno znam, ja bih se bez mnogih čuvara i čarobnjaka koji su na ovaj ili onaj način ušli u moj život sigurno izgubila.
05.01.2008. u 18:37 | K | 26 | P | # | ^
