PREPOZNATI SVJETLO
Pitam se možemo li prepoznati svjetlo, jesmo li ga u stanju vidjeti u ljudima koje susrećemo, u stvarima kojima nas život okružuje. Najljepše priče koje poznajem napisane su upravo o tome, o prepoznavanju svjetla. No nisam to uvijek znala, i ja sam morala najprije prepoznati svjetlo kako bih ga zatim mogla vidjeti posvuda oko sebe i, koje li sreće, u sebi. Kad sam jednom shvatila da je mrak samo nedostatak svjetla, razdoblja tame izgubila su velik dio svoje tjeskobe. Ona su ovdje, još uvijek, vrlo stvarna i vrlo moćna. No sad kad znam da će nestati u trenutku kad uspijem otvoriti čvrsto zatvorene oči i uvidjeti da se radi o igri svjetla i sjene, velik dio staroga straha ublažio se i nestao je. Često se osjećam kao dijete koje izviruje iz sobe kamo se zatvorilo slijedom želje za samokažnjavanjem nakon svađe s roditeljima i sad se sasvim tiho skutrilo uz odškrinuta vrata i čeka da ga netko pozove, da razbije tjeskobni muk.
Svi smo mi manje ili više uspješni nositelji svjetla koje se probija kroz zasjenjene dijelove naše nutrine. No ponekad se svjetlo samo pojavi među nama, tiho, nenametljivo, većini zabavljenoj varljivom igrom sjena na zidovima pećina neprepoznatljivo. Da, blagoslov je moći prepoznati svjetlo. Na današnji dan prije dva tisućljeća prepoznalo ga je dvoje ljudi. Starac koji je progledao kako bi ga vidio i starica koja je svoje zdrave tjelesne oči davno zaklopila za svijet svakodnevice. Prepoznali su ga za sebe, ali i za druge. Ne za sve, ali za mnoge od onih koji lutaju trnovitim stranputicama prostora i vremena čuvajući posljednjim snagama svoj mali plamičak, Svjetlo Svijeta.
Svima koji danas slave blagdan Svijećnice, kao i svima koji svakodnevno čuvaju i njeguju to zajedničko blago koje poznaju pod mnogim imenima, želim samo jedno – da nikad ne odustanu.
02.02.2008. u 01:50 | K | 52 | P | # | ^
