PROLAZI VI – Povratak u prošlost (1. dio)
Stajala sam pred ogradom koja je okruživala park u kojem sam se često i rado igrala prije četrdeset godina. Dugo ga nisam vidjela, više od dvadeset i pet ljeta. A osjećala sam se neobično i sretno. Kao da me je u tom trenutku Bog uzeo na dlan i pažljivo podigao k sebi, ljubazno mi se nasmiješio, zatim me nježno spustio na tlo, odgrnuo zastor, potapšao me po ramenu i rekao – Idi, dijete, i pogledaj sve što želiš, danas imaš moj blagoslov. I išla sam i pogledala sve što sam željela i bila sam blagoslovljena povratkom u prošlost bez lažnih kulisa i pritajene ili otvorene tuge koji gotovo uvijek prate takve pokušaje. Imala sam prilike pokušati puno puta dosad - iskustvo me naučilo da pokušaj povratka u prošlost nije najsretnija aktivnost. No eto, jednom su se i meni poklopile karte, a i vrijeme je, više od četvrt stoljeća, ipak učinilo svoje.
Nisam se nekim čudom našla na tom mjestu, doputovala sam međunarodnim vlakom koji je gotovo prazan poput duha klizio putovima mog djetinjstva, mladosti, pa i gotovo zrele dobi kad sam s planinarima obilazila Zasavske planine. Prošla sam šengensku granicu noseći u jednom pretincu novčanika kune, u drugom eure. Sišla na trećoj stanici od Zagreba, stotinjak kilometara udaljenom Celju. Ostavila prtljagu u hotelu i uputila se, zahvalna na pruženoj prilici, u obilazak grada tog hladnog, ali kristalno jasnog kasnojesenskog poslijepodneva. Da je padala kiša, bila bih se zadržala u hotelu, mrzovoljno čekajući večer i početak proslave dvadesetpete godišnjice mature u obližnjoj gostionici. Da sam se dogovorila s nekim da se nađemo, propustila bih priliku da još jednom prođem putovima svoje dugogodišnje svakodnevice, kao što se dogodilo prije petnaest godina kad sam provela prekrasno poslijepodne kod prijateljice i njezinih roditelja, ali grad vidjela nisam. I eto, sad stojim ovdje i upijam ljepotu sunčevih zraka koje prolaze kroz jesenje lišće. Zgrada unutar ograde, očito dječji vrtić, bila je moja mala škola kamo su me dovodili u poslijepodnevnim satima budući da posljednje dvije godine prije škole nisam išla u vrtić nakon što sam preboljela težak oblik vodenih kozica. Bilo je zabavno unutra, ali još ljepše i zabavnije vani. Kad bismo nacrtali ili izmodelirali ono što je bilo predviđeno programom, pustili su nas u park gdje smo se igrali dok roditelji ne bi došli po nas. Sjećam se kako je mama jednom ili dvaput došla po mene autom. Mama nije vozila ni prije ni poslije tog vremena, pa mi je to sjećanje zadržalo dojam neobičnosti i posebnog šarma. Još je vidim kako izlazi iz zelene škode, zatvara vrata i maše mi i smiješi mi se upravo s mjesta na kojem sam sad ja stajala. Bio je to park u koji su me dovodili i prije, kad sam tek došla od djeda i bake i pridružila se roditeljima koji su već neko vrijeme živjeli i radili tamo. Imala sam tri i pol godine i bila sam u dobi kad djeca i ne znajući nauče jezik – ne sjećam se procesa učenja, kao da oduvijek uz materinji hrvatski govorim jednako dobro i slovenski. No o tome ću nešto kasnije. Sad se konačno moram maknuti od ograde i obići je do platoa pred mojom starom gimnazijom, odakle se može ući i u park okružen ogradom – s natpisom da u ograđeni prostor smiju ući samo djeca u pratnji odraslih. Gurnem vrata i uđem, nadajući se da nikome neće zasmetati što ne vodim dijete sa sobom, a u ruci stežem fotoaparat.
Tako je malen, taj park, a bio je beskonačno velik. Uzalud tražim padinu brežuljka niz koju sam se usudila zatrčati tek kad bi mama ili tata trčali sa mnom držeći me za ruku. Je li to ona blaga kosina obrasla travom? Vjerojatno jest, premda ne podsjeća nimalo na strminu koje se sjećam. Na vrhu kosine nalazi se, na moje veliko čuđenje, betonska riba s penjalicom.
Nema dijela te ribe koji nisam opipala iznutra i izvana. Koliko puta sam jahala na njezinim leđima, dopuštala da me proguta uvlačeći joj se kroz usta u utrobu, vireći kroz prozore njezinih očiju. Ne bih nikad pomislila da beton može biti tako trajan da se i nakon četrdeset godina djeca još uvijek igraju u njoj i na njoj gotovo istoj kakva je bila. Objašnjavam majci djevojčice koja se igra da samo želim slikati ribu u kojoj sam se igrala kad sam bila mala kao njezina kćerkica. Smije se i poziva malu koja me sumnjičavo gleda kroz riblje oko. Tako koristim svoju priliku i slikam. Kratko pogledam oko sebe i vidim da ostalih stvari kojih se sjećam ipak nema više. Nestale su betonske cijevi kroz koje smo se također provlačili, nepoznate su mi drvene igračke i nove klupice. Polako napuštam park zaslijepljena zrakama niskog sunca. Dok zatvaram za sobom vrata ograde, sjetim se bake iz Šume Striborove kako joj je bilo ponuđeno da uđe kroz srebrnu ogradu u selo svoje mladosti i ostane ondje, zauvijek mlada. Ne, nisam ni na trenutak poželjela vratiti se u prošlost i biti dijete čijih se misli i osjećaja sjećam. Zahvalna na pruženoj prilici i na fotografiji moje dobre stare prijateljice ribe bez žaljenja sam otišla dalje.
Preskočit ću krug oko gimnazije koji slijedi u nekom drugom postu i odmah se vratiti dijelom puta kojim sam došla i skrenuti lijevo na Šlandrov trg. Zapravo nisam provjerila zove li se trg i dalje po tom narodnom heroju, naprosto sam odšetala do monumentalnog spomenika NOB koji mi je kao djetetu bio nerazumljiv, a ukočeni i suviše stilizirani prikaz patnje i junaštva ostavlja me i danas ravnodušnom.
No u vrijeme kad smo mama i ja ovamo dovodile u šetnju mog tek rođenog brata, oko spomenika je bilo više stazica i sve su bile posute sitnim bijelim šljunkom, uvijek uredno pograbljanim. Mama bi sjela na klupu i čuvala brata koji je obično spavao, a ja sam šetala stazicama i tražila mrave. Mama mi je kasnije rekla da smo o svačemu razgovarale na tim šetnjama s kolicima na koje sam uvijek rado išla dok me nisu kozice oborile s nogu i onesposobile na dulje vrijeme, kad je brat imao samo četiri mjeseca. Nejasno se sjećam tih razgovora, no i danas jasno vidim pred sobom samo jedan trenutak koji neću nikada zaboraviti.
Sagnula sam se nad stazicu kopajući grančicom po sitnom bijelom šljunku koji sam voljela i koji nije bio izmiješan s lišćem kao na slici. Iznenada sam shvatila, doživjela, vidjela čak na neki način, kako pod mojim stopalima stalno pogibaju mravi i druge sitne bube kojima nisam željela zlo. Podigla sam se i pokušala što pažljivije hodati, brižno pazeći hoće li se na bijeloj podlozi pojaviti crne točkice. Nije ih bilo, no ja sam osjećala da ih ima posvuda među kamenčićima i drugdje na zemlji gdje ih je još teže vidjeti pa i na asfaltu gdje se ne mogu sakriti i otišla sam pitati mamu kako možemo hodati bez da zgazimo ijednu bubu. Sjećam se da je odgovorila kako buba ima jako puno posvuda, možda je htjela reći da se ne može izbjeći da od tolikih kukaca nehotice ne pregazimo neke i da u tome ne leži neko zlo. No mene odgovor ionako nije zanimao, bio je to trenutak izravne percepcije, shvaćanja koje ne treba pojašnjenja, pa sam informaciju uzela zdravo za gotovo i trajno je upamtila, taj odgovor na nehotično pitanje – što se skriva među bijelim kamenčićima koje dodirujem, premještam i po kojima gazim potplatima svojih sandala kupljenih u Opatijinom dućanu u zagrebačkoj Končarevoj ulici.
Vrativši se u sadašnjost tek sam ovlaš pogledala fontanu koje ondje nekad nije bilo i pričekala da se od nje odmaknu dvije mame s malom djecom kako bih je mogla slikati
Bacila sam pogled desno, prema kazalištu koje sam dosta dobro poznavala i iznutra, premda mi kazališna umjetnost nikad nije bila tako bliska i draga kao neke druge umjetnosti, no potrudila sam se upoznati je i to ponajviše upravo u ovoj zgradi. Pored kazališta, s desne strane, vidi se meni puno važnija ustanova – knjižnica s čijih sam polica često uzimala priče svih vrsta i ostalo što bi mi se učinilo čitljivim ili bi mi preporučila neka od susretljivih knjižničarki.
Već sam gotovo krenula dalje kad sam se sjetila jednog događaja, sišla s platoa na kojem se nalazi spomenik i prešla preko ceste. Uz zgradu knjižnice na nogostupu se nalaze rešetke.
Sjećam se kako sam voljela skakati po tim rešetkama (premda vidim da su zamijenjene u međuvremenu, ali mjesto na kojem se nalaze ostalo je isto) i ne bih prestajala dok me netko ne bi izgrdio i odvukao dalje. Uživala sam u metalnom zvuku koji sam tako proizvodila. Sve dok jednom nisam šetala s tetom koja je čuvala mog brata, a kasnije nakon bolesti i mene. Bila je jako ljubazna i strpljiva osoba koju sam voljela. No kad sam počela skakati po rešetkama, uplašeno me je zamolila da to ne radim i ispričala mi je kako je njen sin jednom ovdje skakao po rešetkama i pao u rupu kad su se provalile. Nikad nisam saznala je li priča bila istinita ili nije. No rešetke sam počela gledati s nepovjerenjem i ako bih još koji put poskočila na njima, bilo je to s dozom nelagode i očekivanja hoće li mi se nešto dogoditi. Tako sam na ovom mjestu malo odrasla. I izgubila dijelić slobode – neizbježna žrtva, jedna od mnogih koje se prinose u procesu prilagođavanja kroz koji prolazimo, jer moramo, ili mislimo da ga moramo proći.
Nešto dalje nailazim na zgradu svoje prve osnovne škole. Prve od četiri. Ova mi je bila draga, možda zato što nisam stigla u njoj steći loša iskustva. Krenula sam u prvi razred i svidjelo mi se sve, draga mi je bila stara učiteljica za koju su neki govorili da je stroga. Jedina zamjerka koju sam joj mogla uputiti bila je činjenica da mi jednom nije pomogla odvezati cipelu čije su se vezice stegnule u beznadno čvrst čvor. Nije tada bilo vezica koje se gotovo i ne mogu prečvrsto stegnuti zbog elastičnih vlakana, bile su to trakice isprepletenih pamučnih niti, dosta tanke i kad ste ih zategnuli, a ja sam ih bila zategnula, čvor se sasvim stisnuo i bio tako mali da ga nikako niste mogli razlabaviti. Uhvatila me panika i već sam vidjela sebe kako idem kući s jednom cipelom na nozi, a drugu nosim u ruci i svi me gledaju, a ja plačem od sramote i jada. Oči su mi se već napunile suzama kad je moja učiteljica shvatila da sam stvarno u nevolji i zamolila mlađu kolegicu koja je s njom stajala i nadzirala nas dok smo se oblačili da pokuša raspetljati čvor. I gle čuda, uspjela je. Zahvalna sam svojoj staroj učiteljici i na krizantemama koje mi je pomogla naslikati odlučnim potezima kista na satu likovnog – ja nikad ne bih mogla napraviti nešto tako lijepo. To je bilo i posljednje na čemu sam joj mogla biti zahvalna jer smo se, na moju tada veliku žalost, nakon dana mrtvih povodom kojeg smo i slikali krizanteme, preselili u dvadeset i pet kilometara udaljeno Velenje gdje me dočekala nova i nimalo simpatična učiteljica, ali i mjesto i škola koje ću s vremenom zavoljeti. A i u Celje ćemo se vratiti nakon šest godina izbivanja. No ova zgrada koju gledam nekako mi je strana, premda mi je izgled poznat. Nešto kao da nije u redu. Kad malo bolje pogledam, shvatim u čemu je stvar. Ograda. Nema više ograde.
Zapravo ima, no to nije moja ograda, ograda duž koje sam prolazila idući u školu. Ona je bila betonska, ne metalna kao ova nova. Voljela sam opipavati kamenje koje je u svojevrsnom reljefu izvirivalo iz nje i dodirivati njezinu hrapavu površinu koja mi je davala sigurnost dok sam s torbom na ramenima prolazila uz nju. Jednom sam na podu našla žutu bojicu i njome vukla crtu po svijetlom betonu. Iza mene je naišao stariji dječak i tražio da mu dam olovku. Rekao je da je njegova i da će me tužiti jer sam nacrtala crtu na ogradi. Pružila sam mu bojicu bez riječi i on je zadovoljan otišao dalje. A sad ograde nema više.
No eto, malo dalje kad sam pored ulaza u bolnicu pred kojim više nema drveta magnolije čijem sam se ljubičastom cvatu toliko divila skrenula u ulicu u kojoj sam nekad davno stanovala, našla sam i ogradu. Ukrašena umetnutim ciglama i kamenjem, ovdje je ostala ona prava.
01.03.2009. u 08:55 | K | 34 | P | # | ^
