Pregled posta

Kruh i putar

Slika preuzeta ODAVDE

Nakupilo se puno toga o čemu bih mogla pisati ovih dana, no ne bi imalo puno smisla, tim više što zapravo i ne vidim dobro što se događa. Naprosto sam preblizu, pa se tako svakodnevno izmjenjuju usponi i padovi, radost i razočaranje, srećom bez nekih velikih žalosti. Jedino što stvarno osjećam je fizička i psihička tromost zbog koje sve teže izvršavam stvarne i nametnute zadatke koji redom iskaču iza svakog ugla do kojeg se dovučem. Zato sam odlučila napraviti veliko pospremanje iznutra i izvana. Život je ponekad mirna rijeka, a ponekad bujica koja brza niz strmo kameno korito. Moj trenutni život nije osvježavajuća kaskada, a nije ni rijeka koja spokojno napreduje prema nekom nepoznatom moru, nego razlivena blatna voda koja nakon topljenja snijega i proljetnih kiša natapa polja i šipražje uz neregulirane obale. U toj vodi ima svega i svačega što skriveno vreba ispod zamućene i naizgled mirne površine – od iščupanog drveća koje me poput utopljenika koji se bori za život može zakačiti granjem nekoć ponosne krošnje ili ograncima donedavno snažnog korijena, do podmuklih virova koji me mogu povući prema dnu i pustiti kad možda već bude kasno. No ne osjećam se baš tako strašno. Matica vuče debla podalje od zakrčenih rukavaca u kojima boravim, a znamo da na takvim mjestima nema ni virova – najveća opasnost su zamke živoga blata koje te ščepaju za noge i ne puštaju dok ne dosegneš čvrsto dno – tko zna na kojoj dubini. Svi znamo da nakon proljetnih poplava i razlijevanja rijeke trava bujnije raste, a voćke veselije cvatu, barem tamo gdje ih voda nije do kraja utopila ili iščupala. Pa se tako i ja nadam veselijim i ljepšim danima. Veselje ionako dolazi iznutra, možda uskoro uspijem navući ronilačko odijelo i potražiti ga. A sad slijedi bezopasno razmišljanje o kruhu i putru.

Znate one sitne stvari koje same po sebi ne zaslužuju našu pažnju, sve dok je svojom učestalošću ili ustrajnim postojanjem ne privuku? Tako mi se nekako početkom zime pažnja počela vrtjeti oko maslaca, koji sam sklonija nazivati putrom. Kruh s putrom i pekmezom ili kruh s putrom i medom moj su omiljeni doručak koji vrlo rijetko jedem zbog ionako prevelike brojke koja se pojavljuje kad stanem na vagu. Putar koji mi je sve više zapinjao za oko bio je zapravo namijenjen doručku mog starijeg sina. On je neko vrijeme ujutro prije škole rado jeo kruh s putrom i sirom, a ponekad je umjesto sira tražio pekmez od marelice. Tako se dogodilo da sam navečer počela ostavljati putar na kuhinjskom stolu kako bi ga ujutro bilo lakše namazati prije odlaska u školu. Prošlo je tako nekoliko dana i odjedanput sam shvatila da je putar sad stalno vani, premda su me odmalena učili da je to pokvarljiva namirnica koju treba čuvati u hladnjaku. Najneobičnija mi je bila činjenica da se putar nije kvario i dobivao onaj neugodan miris pokvarenog mlijeka koji se nekad pojavljivao premda smo ga uvijek uredno vraćali u hladnjak. Te komadiće putra je mama spremala u vrećicu i potrošila za kolače u kojima je taj oštriji mliječni miris bio poželjan. No ovaj naš putar stajao je na stolu danju i noću i bio nakon tri ili četiri dana jednako besprijekoran kao kad sam ga stavila na stol. Počela sam promatrati. Jednako se događalo s drugim, trećim, četvrtim komadom umotanim u lijepi pozlaćeni papir. I ništa. Od prvog do posljednjeg dana ostajao je blagog neutralnog mirisa. Sad sam se već navikla da putar može biti u hladnjaku i izvan njega. Otkako je zatoplilo ipak ga spremam na hladno, zlu ne trebalo, da se ne pokvari. Surfala sam malo netom i naišla na podatak da je putar napravljen od pasteriziranog mlijeka bakteriološki gledano besprijekoran. No mlijeko su valjda znali pasterizirati i prije trideset godina kad se ta namirnica morala strogo držati na hladnom. Činjenica da se ne kvari nimalo me ne oduševljava. Zapravo sam znatiželjno gledala što se s njim događa upravo zato što sam se zabrinula – ako se ne kvari, nešto je u njemu čega nekad nije bilo. A to nešto ne mora biti jako podobno za zdravlje. Na deklaraciji su napisana samo dva sastojka – min. 82% mliječne masti, max. 16% vode. Nikakvih aditiva, dakle, nema. Možda je ozračen, kao one jagode koje danima ostaju nepromijenjene, dok se iznenada bez nekog vanjskog razloga ne pretvore u grudicu sluzi. No dobro, nećemo jesti puno putra i gotovo, problem riješen..

Možda nekoga zanima zašto se na mom stolu nalazi putar, a ne margarin. Margarin sam zauvijek prognala iz kuhinje nakon što sam čitala o transmasnim kiselinama koje tijelo ne može iskoristiti i koje postaju vrlo štetne i kancerogene ako se ustrajno unose u organizam. Okus margarina nikad nisam mogla podnijeti, a otkako sam pročitala da ga proizvode ne samo od biljnih tekućih ulja nego i od ribljeg ulja i sličnih gadosti, zaboravila sam da postoji. Znam da ga ima puno u lisnatom tijestu iz pekare i u mnogim industrijskim proizvodima. No ja sama ga više ne stavljam u ništa. Zamijenila sam ga putrom i rezultati su, moram reći, vrlo ukusni, premda je maslac skuplji od margarina, no zasad se ne radi o nepodnošljivoj razlici. Putar sa svoje strane sadrži kolesterol i također nije najzdraviji. No masnoće se inače preporučuju samo u manjim količinama, osobito u svom čistom obliku – dovoljno pojedemo onih skrivenih kojih nismo ni svjesni. Pa tako, ako već moramo jesti masno (a ne moramo), od dva zla uvijek možemo odabrati manje, dakle putar. Da mi je još samo znati zašto ostaje tako savršeno očuvan nakon dva do tri dana izvan hladnjaka – još uvijek me to kopka…

A kruh, o kruhu bi se mogla napisati knjiga, ne jedna. No ono što mi prvo padne na pamet kad pomislim na kruh, jesu ruke mog životnog druga. Uvijek čiste, dugih vitkih prstiju i uredno podrezanih noktiju, nikad ih nisam gledala kao ruke koje me s ljubavlju dodiruju, koje podižu djecu ili bacaju loptu, koje mi pomažu u kućanskim poslovima, premda one sve to rade, nego kao ruke koje drže i režu kruh. Pažnja koju poklanja kruhu dok brižljivo i sporo pregledava komade polubijelog, kukuruznog, raženog, duguljastog, okruglog, posipanog sjemenkama i ostalog koje je najčešće sam kupio i rasporedio u platnene vrećice, trenutak kad zastane prije nego što će zarezati kako bi u zdjelicu pažljivo spustio nepravilnu, ali uvijek jedinstvenu krišku, osobita sporost i prividna nezgrapnost kojom sve to izvodi, način na koji uvijek pogleda mene ili djecu u trenutku kad nam pruža kruh, nagnali su me da pomislim, još u prvim davnim danima zajedničkog bivanja, kako živim s čovjekom koji istinski poštuje kruh i to je bilo nešto sasvim posebno, nešto što i danas gledam jednako kao što sam gledala onda kad smo se tek počeli upoznavati.

Jednostavno kao kad jedeš kruh s putrom, kažu. Ne, nije nimalo jednostavno. Moram brzo prekinuti, inače ću napisati roman. O kruhu, o putru i o kruhu i putru zajedno. A to bi ipak bilo malo previše.


Post je objavljen 08.03.2009. u 13:42 sati.