Danas sam ponovo pročitala priču. Priču koja je na neobičan način odigrala ulogu u mom životu. Kad sam je prvi put susrela imala sam manje od deset godina. Našla sam je u staroj knjižici Grimmovih priča za djecu. I ljutila sam se na nju. Upamtila sam je zbog te ljutnje. Pročitajte ako imate vremena i volje, onda ćemo dalje.
Bio nekoć pustinjak, koji je živio u šumi na podnožju jednog brda i provodio dane u molitvi i dobrim djelima, te Bogu na slavu nosio svake večeri nekoliko vjedrica vode na brdo. Mnoga životinjica napojila se tom vodom, a mnoga biljka osvježila, jer na brdu puše vazda vjetar, koji isuši zemlju, a ovuda visoko kruže i plašljive ptičice, što bježe od ljudi i traže kapljicu vode da se napoje.
Kako je pustinjak bio veoma pobožan, dolazio bi k njemu Božji anđeo, koji je brojio njegove korake i pomogao mu pri djelu, a nakon svršena posla donosio mu hranu baš kao što je ono po Božjoj odredbi gavran hranio proroka. Kad je pustinjak u svojoj pobožnosti dosegao visoku starost, dogodi se da je jednoć vidio iz daleka kako nekoga jadnoga grješnika vode na vješala. On promuca onako za sebe: «Eto, pravo mu je!...»
S večeri, kad je opet nosio vodu na brdo, ne pojavi se Božji anđeo koji ga je običajno pratio, a nije mu donio ni hrane. On se prepadne i stade ispitivati svoje srce, nije li čime zgriješio, da je razljutio dragoga Boga, ali nije se mogao dosjetiti ničesa. Sad nije od tuge i žalosti ni jeo ni pio, nego se bacio na zemlju,moleći se Bogu danju i noću. I kad je tako jedared u šumi gorko plakao, čuo je ptičicu koja je prekrasno pjevala. To ga je primirilo, pa reče: «Kako samo veselo pjevaš! Na tebe se ne srdi dragi Bog. Ah, da mi znadeš reći, čime sam Ga uvrijedio, da se pokajem i da mi se srce opet razveseli.» I gle, sad progovori ptičica: «Nijesi učinio pravo kad si osudio onog jadnika što su ga vodili na vješala; zato se srdi Gospodin na te, jer On sam sudi. No ipak, ako se pokaješ i požališ na svoje grijehe, On će ti oprostiti.» - Pri tom se stvori kraj njega Božji anđeo, a imao je u ruci suhu granu, te mu reče: «Ovu suhu granu nosit ćeš tako dugo sa sobom, dok iz nje izrastu tri zelene grančice, moraš da je mećeš pod uzglavlje noću, kad legneš na počin. Svoj krušac isprosit ćeš si po kućama, ali ni u jednoj kući ne smiješ da ostaneš više od jedne noći. To je pokora, koju ti je naložio dragi Bog.»
Sad uze pustinjak onu suhu granu i pođe s njome natrag u svijet, u kome ga već davno nije bilo. Nije ni jeo ni pio što su mu dobri ljudi davali, a mnoge mu prošnje nijesu uslišali i mnoga mu vrata ostadoše zatvorena tako, da je prošlo po više dana, a da nije okusio ni mrvice kruha.
jednoć je od jutra do noći obijao vrata, no nitko mu nije štogod dao, niti ga primio na noćište. On pođe daleko u šumu i tu nađe najzad jednu pustu spilju, u kojoj je sjedjela neka stara žena. Pustinjak je nagovori: «Dobra ženo, pridržite me noćas u svojoj kući!» Žena mu odgovori:»Ne, to ne smijem sve kad bih i htjela. Imam tri sina, a oni su divlji i zlobni, a kad se vrate sa svoga razbojničkoga posla i da vas ovdje nađu, ubili bi i vas i mene.» Pustinjak će na to: «Samo vi mene pustite ovdje, oni neće ništa na žao učiniti ni vama ni meni.» A žena kojoj se starac smilio, dade se sklonuti na to. Čovjek se legne pod stepenice i stavi pod uzglavlje svoju suhu granu. Čim je to starica opazila, upita ga, čemu to čini, a on joj ispriča da za pokoru nosi sobom ovu suhu granu, koju noću meće pod uzglavlje. Uvrijedio je Gospodina, kad je osuđivao nekoga jadnoga griješnika, što su ga vodili pred sud. Sad se žena gorko rasplače i reče: «Ah, kad Gospodin kazni već jednu jedinu riječ, što li će tekar biti s mojim sinovima, kad dođu pred Njegov sud!»
Oko ponoći vratiše se razbojnici larmajući i vičući u sav glas. Napališe vatru i kad se spilja osvjetlila, opaziše pod stepenicama čovjeka gdje spava. Razljutiše se i napadoše majku vičući: «Tko je taj čovjek? Nijesmo li zabranili, da nikoga ne puštaš u nutar?» A majka će na to: «Pustite ga, to je ubogi grješnik, koji čini pokoru!» - Starac se digne, te im ispripovijedi, kako je jednom jedinom riječi uvrijedio dragoga Boga, kako se Bog rasrdio na nj, pa sad mora da okaje taj svoj grijeh. Razbojnike je ta pripovijest tako dirnula, da su se osvijestili, te iskreno stali kajati za svoje grijehe. A pustinjak je opet legao pod stepenice i slatko zaspao.
Izjutra našli su ga mrtva, a na suhoj grani pod njegovom glavom izbite tri posve svježe i zelene grančice. Gospodin mu se opet smilovao, te ga pozvao k sebi.
Kako je Gospodin mogao biti tako nepravedan, kako je samo mogao tako kazniti nesretnog pustinjaka zbog jedne jedine promrmljane rečenice, nakon što Mu je ovaj posvetio cijeli svoj život...? - Tako je cvilila moja uplašena djetinja duša. Kasnije nisam o tome puno razmišljala, no priču nisam nikad zaboravila, i dalje je ne shvaćajući. Prošle su godine, odrasla sam, zaposlila se, još sam bila u roditeljskoj kući kad je počeo rat. Jednoga dana gledajući strahote ratnih zbivanja na TV-u iznenada mi je ta priča bljesnula u svoj svojoj punini. Ne, nemoj osuđivati! - rekla je. Stani! Ima dovoljno drugih koji osuđuju. Postoje mnogi pristupi užasnom svijetu koji nas okružuje. Potraži ih, kao da mi je govorila.
Zaista, počela sam tražiti. Mnogo sam puta zalutala. Bezbroj puta pogriješila. Još uvijek griješim. No možda, jednoga dana, i ja pod svojim uzglavljem nađem tek prolistalu zelenu grančicu...
Post je objavljen 05.06.2006. u 19:00 sati.