UM


« Intuitivni um je sveti dar, a racionalni um je vjerni sluga. Mi smo stvorili društvo koje cijeni sluge, a zaboravlja darove. »
Albert Einstein

Moram priznati da moj racionalni um loše funkcionira na ovim temperaturama koje se ni noću ne spuštaju bitno ispod 30°C. Zato ću samo malo dodati uz ove dvije kratke i jasne rečenice.
Intuicija je beskrajno prostranstvo. Njime se bojimo lutati, uhvaćeni u zamku strogog racionalizma koji se ubrzano razvija u posljednja dva ili tri stoljeća. Mnogi velikani današnjice uspješno su uskladili razum i intuiciju, no samo će malobrojni među njima priznati udio onog što se razumom ne može obuhvatiti. Iz tog razloga mnogi koji nisu u stanju shvatiti teoriju relativnosti poštuju Einsteina kao velikana suvremene znanosti – one prave, koja bi nam mogla donijeti mir i blagostanje kad bismo je ugradili u temelje svog bivanja.
Kako bi nam razum mogao pomoći u susretu s velikim tajnama koje su sveprisutne u našim životima, ali ih često ne vidimo jer smo zasljepljeni navodnom realnošću koja nas okružuje? Kako će nam racionalni um pomoći da shvatimo pretvorbu malenog žira u ogroman stari hrast, sićušne gamete u novo ljudsko biće obdareno beskrajno velikim darovima, od kojih je dar života najveći i nikad racionalno objašnjen? Kako se možemo racionalno diviti beskrajnoj ljepoti prirode i ljudskog stvaralaštva, kako plakati nad sudbinama i postupcima koji se racionalno mogu tako jednostavno opravdati? Kako racionalno objasniti duboke osjećaje prema svemu što nas okružuje, kako naći argumente za duboku vjeru svakog ljudskog srca koja nam je usađena rođenjem, bili mi to spremni racionalno priznati ili ne?
Jezik je sredstvo racionalnog uma, zato je njime tako teško opisati sve što nam je uistinu važno. Možemo izmjeriti i analizirati izgled nekog umjetničkog djela, ali o emocijama koje u nama pobuđuje možemo samo posredno govoriti, nadajući se da će drugi shvatiti ono što smo željeli reći, jer i oni to doživljavaju na sličan način.
Intuiciju možemo razvijati na mnoge načine opisane u raznim knjigama i priručnicima koji su napisani sa željom da se pomogne ljudima koji grcaju u beznađu današnjeg vremena. Poneki vjerojatno i sa željom da se na tome malo zaradi. Mislim da je način prilično nebitan, naći ćemo ga, kao što smo našli svoj vlastiti način da ublažimo strahove ili frustracije ili da uspješnije učimo ili komuniciramo s ljudima... Sve to dolazi s vremenom. Bitno je samo jedno – priznati da intuicija postoji i početi je osluškivati – onaj tihi glasić iznutra koji se ne obazire na beskonačno brbljanje umišljenog racionalnog uma, nego nam u svakoj prilici šapće što je najbolje učiniti, koju mogućnost od mnogih odabrati... Samo malo opuštenog osluškivanja i život će nam postati... Kakav? Pokušajmo i vidjet ćemo!


27.06.2006. u 19:03 | K | 21 | P | # | ^

  • Prvi sam put na tvom blogu, pa da te pozdravim! Moram priznati, jako zanimljiva tema! Međutim, treba znati da je i razum Božji dar čovjeku i upravo se po njemu čovjek izdiže iz ostatka prirode. Čovjek se razlikuje od životinja sposobnošću mišljenja. Razum je i temelj ljudske slobode, i pripomaže mu u slobodnom odlučivanju u izboru između dvije, tri ili više stvari. Bez razuma nema slobode, bez razuma čovjek ne može niti moralno djelovati... Na kraju krajeva i vjera traži razumijevanje, kao što i razum treba vjeru za prihvaćanje onoga što sam nije sposoban dokučiti! Mislim da je put intuicije koji ovdje predlažeš, nedovoljno osvijetljen i može biti više štetan nego li koristan! Neka te Gospodin blagoslovi i neka te čuva! :)))

    | Oaza mira | 27.06.2006. u 19:41

  • Ej super blog svrati malo do mene pozdrav!

    | CFF | 27.06.2006. u 20:05

  • Ostavljam samo veliki pozdrav!! Ni ja baš nisam od funkcioniranja na ovoj temperaturi. Htjedoh sinoć napisati nešto o nadi, ali promaklo mi. Sada nisam sposobna čitati post, ali navratit ću opet. Do tada, Bog te blagoslovio!!

    | posoljeni zrak | 27.06.2006. u 21:50

  • Intuicija i razum...iz intuicije nastaju velika djela, razumom se pokušavaju samo razumjeti...razumom se ne stvara, barem ne ono što vrijedi..intuicija, srce, duša, talent - što je to ? Kako razumski objasniti postojanje nečega što se ne može izmjeriti, opisati, fotografirati, nacrtati, uobličiti u graf, pojmiti matematički.
    A svi osjećamo da to postoji.Vidim da voliš otprilike iste stvari kao i ja..preporučam toplo knjigu Zen i umjetnost održavanja motocikla od R.M. Pirsig-a. Nije onako kako zvuči, vrlo slojevita, duboka knjiga, pomalo filozofska, putovanje kroz razumijevanje svijeta i ideja

    | ledenaicy | 28.06.2006. u 09:36

  • l’imagination est plus importante que le savoir ;)

    | moe boe | 28.06.2006. u 11:41

  • Vidim ja da ti mozak lijepo funkcionira i na +35 u hladu:)Moj je prevrio...često ne nalazim argumente za sve što se oko nas dešava,pa preispitujem sebe i razum i osjećaje...pamet godinama razvijamo;učeći,čitajući...za srce i osjećaje ne postoje škole,nema opipljive mjere,osjećaje opisujemo samo naučenim frazama...pamet stvara,a srce uobličava

    | ANONIMAC | 28.06.2006. u 14:45

  • hvala ti...upravo sam dobila odgovor na jedno pitanje :)))) pusa i pozdrav

    | u ime... | 28.06.2006. u 15:46

  • Već mi je dosadilo ponavljat komentare,zato te samo pozdravljam,noćas sam imala inspiraciji i napisala ti poduži komentar,da ga idem sad prepričat ne ide,ovo mi je već četvrti post na kojem nema komentara,ali fala bogu idemo dalje

    | slatko grko | 28.06.2006. u 16:17

  • Intuicija. Ne znam zašto se prisjetih pucnja u isti ovakav dan 1914.
    S kakvom je intuicijom na vožnju Sarajevom krenuo Prijestolonasljednik?
    Nietzsche je umro 1900. a imao je vrašku intuiciju. I mnogi još.

    Mi tratimo svoje intuicije na trivijalnost svagdanju.
    Daju nam Vječnost u malim darovima i beznađe
    u malim pogreškama Svijeta Dobra. Mi stradavamo u borbi s opačinama.
    A Um se bjelasa na stijeni, uspravan i vidovit kao Klek
    kog je toliko snivao Šenoa.
    Intuicija... baš je nešto glazbeno-magijsko u toj riječi.
    Intuicija... tako hipnotičko, nedohvatno, lepršavo...
    Intuicija... još malo pa bi nas odnijela splav na kojoj nema razuma
    i mi bi predosjetili Sebe. (Pozdrav kasni želim Vama. Ovo je bio moj zadnji
    i nadam se najnadahnutiji komentar. Lijep san želim Vama. I sve.)

    | Vladimir Ordanić | 28.06.2006. u 23:44

  • Da, u tišini misli zriju u bljeskovima.

    | Um | 29.06.2006. u 11:02

  • Mislim da samo mješavina razuma, osjećaja, srca i intuicije daje prave rezulatte. Omjer je bitan. Što i je najteže. Kako odrediti kada poslušati srce, kada razum i kada intuiciju. Bojim se da samo metodom pokušaja i pogrešaka uz nešto iskustva.
    Htjela sam još svašta napisati, ali je i meni nekako prevruće za razmišljanje :)

    | trill | 29.06.2006. u 12:31

  • Pokušavam slušati svoju intuiciju, ali na ovim temperaturama i ona se povukla u hlad. To i meni govori da se držim hladovine i čuvam svoju svijetlu put i nizak tlak od neželjenih posljedica.

    | @pple | 29.06.2006. u 16:05

  • Ima(la)m prijatelja koji je pokušao oboriti teoriju relativiteta, no obolio je od shizofrenije. Genijalnost ili ludost. Da, naša spoznaja je ograničena tijelom i osjetilima, ima puno toga oko nas što nikada nećemo otkriti. Neki kažu da nismo kadri podnijeti više. Možda. Uvjerena sam da prava otkrića dolaze tek kada napustimo ovo ograničeno, potrošno tijelo. Koje vapi za osvježenjem. Vidiš, samo na sebe misli.

    | atlantida | 29.06.2006. u 20:22

  • Nisam čovjek koji se pouzdaje u intuiciju. Valjda jer ju ne osjećam pretjerano. Više svoje odluke i življenje općenito temeljim na glasu srca, ali i razuma. Naravno da u procjenama ponekad i pogriješim pa mi prevlada jedno kada je trebalo drugo, ili pak obrnuto. Ali prepuštanje tim nekim osjećajima tipa "nešto mi govori" kod mene sigurno nije ono što se ne temelji na realnoj prosudbi. Realnoj, koliko može biti realna unutar subjektivnosti od koje nitko pa ni ja ne može pobjeći.

    | pegy | 29.06.2006. u 22:14

  • Nisam sigurna da to mogu dobro prepoznati. Odnosno, dogodilo se da me upozoravao taj "glasić" , a ja gai gnorirala - a ispalo je da je ipak bio u pravu. Sad više ne znam upozorava li me opet ili mi se samo čini - jer ga prije nisam slušala. Joj! Ma meni se najviše sviđa ono njegovo - da je sve relativno ;)))

    | Big Blue | 29.06.2006. u 22:17

  • ...treba se potruditi da bi imali potpun, kvalitativan i kvantitativan život...pusa

    | ŠKORPION12 | 30.06.2006. u 10:16

  • vjerujem intuiciji, no često me i plaši...zato kombiniram razum i osjećaje i nadam se da će rezultat biti pozitivan..

    | mama sepia | 01.07.2006. u 06:53

  • još uvijek učim slušati taj tihi intuitivni glasić, no šum kojeg stvara razum ponekad je prevelik

    | MaSanYa | 02.07.2006. u 05:46

  • Bila sam ovih dana sa nekim prijateljima što mi čitaju blog, ali ga ne komentiraju jer nemaju svojih blogova... Rekli su mi da često svrate do tvog bloga i da im se baš dopada - eto, mislila sam da bi to trebala znati :))
    BTW Apsolutno se slažem sa njima po pitanju tvog bloga.
    Pozdrav

    | svjetioničarka | 02.07.2006. u 16:10

  • krajnosti nisu dobre. ni samo ratio, ni intuicija. zlatna sredina, da upravljamo sobom, a da nismo robovi svog razuma... pozdrav!
    hardy

    | Prostor Duha | 02.07.2006. u 20:55

  • Bravo aquaria!!!!Upravo iz svih tih navedenih razloga moj se blog zove ŠUM SRCA a lozinka mi je SLUŠAM SRCE.Osobno smatram da je to najveći problem danas i svim se srcem trudim na svome blogu razbijati taj racionalizam koji je smrt za vjeru.Ako smo racionalni nikad nećemo moći vidjeti Isusa pored nas kako sudjeluje u našem svakodnevnom životu i to ne samo kao

    Gospodin i Spasitelj nego i kao osoba koja npr.dok ja vozim sjedi pored mene itd,itd.On je tako bliz i živ i želi da ga budemo svjesni u svim situacijama,vjeruj mi ovo je njegova želja...
    Samo nastavi tako...

    | šum srca | 21.07.2006. u 17:59



NADA


«Kao prvo bih vjerojatno trebao reći da nadu o kojoj ovdje govorim i na koju često mislim (posebno u situacijama koje mi se čine beznadnima, kao npr. zatvor), prvenstveno shvaćam kao stanje duha, a ne kao dio izvanjskog svijeta. Mi u sebi ili nosimo nadu, ili pak ne: tu se radi o jednoj duševnoj dimenziji koja ne mora ovisiti o određenom pogledu na svijet, ili o procjeni trenutne situacije. Kod nade se ne radi o nekoj prognozi, nego o usmjerenju duha i srca; ona svijet koji neposredno doživljavamo izdiže na višu razinu, a izvor joj se nalazi negdje iza horizonta ovoga svijeta...

... U ovom dubokom smislu, nada nije radost zbog toga što nam je dobro, kao ni namjera da uložimo u nešto što će nam se uskoro isplatiti, već je to sposobnost da svoj trud ulažemo u dobre i korisne svrhe – i to ne samo zato što od toga očekujemo uspjeh. Što se bezizlaznijom čini situacija u kojoj imamo nadu, tim je nada dublja. Ta nada, međutim, sasvim sigurno nije isto što i optimizam. Ona nije uvjerenje da će nešto dobro završiti, nego izvjesnost da sve ima svoj smisao, bez obzira kako završilo. Ja sam potpuno uvjeren da je najintenzivniji i najvažniji oblik nade, one nade koja nas održava na površini i koja nas navodi da činimo dobro, istovremeno i jedini pravi izvor jedne veličanstvene dimenzije ljudskog duha i njegovih uzvišenih nastojanja; ona je nešto što «odnekuda» primamo. Nada je prije svega ono što nam daje snagu za preživljavanje: ona nam također omogućava da isprobamo novo – čak i pod uvjetima koji nam se čine tako beznadnima kaošto su oni, na koje nailazimo unašem današnjem svijetu.»

Vaclav Havel: Disturbing the Peace

Ovaj sam odlomak prepisala s jednog papira koji je nekim slučajem došao do mene. Na internetu nisam uspjela pronaći podatak o prijevodu knjige na hrvatski - čini se da ga zasad nema. Ove su riječi o nadi vrlo poučne i zanimljive, meni se osobito dopala rečenica: Ona nije uvjerenje da će nešto dobro završiti, nego izvjesnost da sve ima svoj smisao, bez obzira kako završilo. Nadam se da će još nekoga potaknuti na razmišljanje...


25.06.2006. u 14:15 | K | 25 | P | # | ^

  • Vrlo zanimljivo,ali nada je nada i u tom kontekstu je meni najdraža.

    | slatko grko | 25.06.2006. u 16:33

  • ....HVALA. pozdrav

    | ŠKORPION12 | 25.06.2006. u 17:30

  • Nada kao stanje duha...baš tako ju i ja doživljavam :)

    | trill | 25.06.2006. u 17:38

  • Istina, ali nema nade bez vjere. Svi naši neuspjesi, očajavanja, padovi, sve bi to bilo besmisleno bez vjere iz koje crpimo - nadu.
    Glede romana, a što da se lažemo. Slijedi horor. I trudila sam se da bude barem malo strašan. Ako ne voliš takve stvari, ne sili se. Vidimo se kod tebe.

    | atlantida | 25.06.2006. u 18:13

  • Nada je slutnja.
    Nada očajnička i
    nada pjesnička.
    Nada zemna i
    prizemna.
    Nada da ćemo
    naći nešto iz doba
    prije svog imena.

    Volio bih naći Nadu
    koje se nikada neću
    moći odreći.

    | Vladimir Ordanić | 25.06.2006. u 20:25

  • ...izvjesnost da sve ima svoj smisao...kako dobro rečeno, najbolje od svega što sam do sada čula...

    | ledenaicy | 25.06.2006. u 20:43

  • Očajniku je nada posljednja utjeha. Potreba i uporište u jednome. Naravno, ta Nada uvijek umire posljednja, tek malo prije nego umre biće koje je njezin nositelj. I upravo to čini ljudski rod jakim. Jaka nada i jaki ljudi, pred kojima mnoge zapreke padaju. Zato nadu treba uzgajati, hrabriti i poticati, a uz njenu pomoć...uvijek ići dalje...do Sunca života, ili skromnije, do boljeg sutra.

    | borgman | 25.06.2006. u 21:18

  • nada posljednja umire...nadam se...

    | zrno gorušice | 25.06.2006. u 22:17

  • U mojoj svijesti je nada nešto jako jako usko vezana s vjerom. I zato sam sretna što vjerujem. To znači i da se nadam. :)

    | pegy | 25.06.2006. u 22:59

  • Nadam se uvijek,nečem ljepšem,nečem boljem,duhovnijem,pametnijem...nade se ne odričem i kada tonem nadam se ruci spasa...nada je stanje duha,lijepo rečeno i drago mi je što je taj papir nekako došao do tebe,pa tako i do nas,do mene...Pozdrav veliki:)

    | ANONIMAC | 25.06.2006. u 23:08

  • Hm... Zamisli se čovjek - najbolji komentar na "Nadu" :))

    | svjetioničarka | 25.06.2006. u 23:24

  • Kako ti se god činilo ali ovaj papir je došao do tebe redi mene :-). Ovih dana razmišljam o vrlo važnim stvarima, koje zaista jesu neobične i zaista mi se čini beznadnim jer mi je poznato samo danas. Upravo ova rečenica koju si izdvojila je ono što me treba voditi i što me vodi. Hvala ti od srca!

    | more nade | 26.06.2006. u 07:43

  • Uvijek se nadam da će nada opravdati sama sebe. Da se s razlogom nadamo.

    | portretsnova1 | 26.06.2006. u 07:49

  • "...Ona nije uvjerenje da će nešto dobro završiti,
    nego izvjesnost da sve ima svoj smisao,
    bez obzira kako završilo..."
    Jasno da sve ima svoj smisao
    i tako je najbolje
    jer bez smisla...
    I baš me nešto ova nada potaknula na razmišljanje...

    | Umjetnik | 26.06.2006. u 08:40

  • Hvala.

    | Um | 26.06.2006. u 13:46

  • ...ako čovjek živi s uvjerenjem da na ovom svijetu nije ništa slučajno, onda se nada nameće kao sastavni dio života... :))

    | .... tirkizna_koogla .... | 26.06.2006. u 15:50

  • nisi ni svjesna kako me zdrmala ta rečenica koju si izdvojila da ti se sviđa... čini mi se da je ona odgovor na ono kaj sam tražila...hvala ti na tome :)

    | P A N T E R A | 26.06.2006. u 15:56

  • Zanimljivo, da. I poticajno za razmišljanje.

    | Big Blue | 26.06.2006. u 16:24

  • Odličan tekst! Pozdrav!

    | betanija | 26.06.2006. u 19:07

  • Lijepo. Baš gledam općenito tvoj blog i mogu ti reći da su ti postovi baš opuštajući!

    | nova vizija | 26.06.2006. u 19:46

  • dobar članak ... jako dobar ... moram priznati da sam nešto takvo proživio ... nadajući se da sve to ima smisla i neki značaj ..

    | okeco | 26.06.2006. u 22:31

  • potaklo... uzburkalo...

    | tlapnja | 27.06.2006. u 10:50

  • čini mi se da mi je u nekim stvarima samo još nada i ostala. što su situacije bezizglednije, to je nada jača. pa ona me i drži da ne potonem...pozdrav :)))

    | mama sepia | 27.06.2006. u 11:04

  • Hvala ti na iscrpnom komentaru. Ali moram ti reći jednu stvar. Ne razlikujemo se baš u načinu djelovanja! Ja također pokušavam djelovati iznutra, jer to je jedini istinski način. Možda si stekla takav dojam jer sam ovu temu podijelio na više dijelova, pa u ovim početnim ukazujem na situaciju u kojoj se trenutno nalazimo. Vidjet ćeš s vremenom da je poanta sasvim drugačija:) Nikakve revolucije, ustanci ni terorizam neće promijeniti našu civilizaciju. Našu civilizaciju može spasiti jedino duboka i istinska promjena uvjerenja. Uskoro će novi post (za par dana) pa navrati. Pozdrav:)

    | nova vizija | 27.06.2006. u 12:20

  • Meni se jako svidjela postavka, o nadi imam i ja vrlo slično mišljenje i eto lipo je pročitati nešto tako već uobličeno a slaže se sa mojim mišljenjem!

    | serafina | 27.06.2006. u 18:14



ODGOVORNOST




...................................

I on se vrati lisici.
- Zbogom – reče on.
- Zbogom – reče lisica. – Evo moje tajne. Vrlo je jednostavna: čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo.
- Bitno je očima nevidljivo – ponovi mali princ da bi zapamtio.
- Vrijeme što si ga izgubio za svoju ružu čini tu ružu tako dragocjenom.
- Vrijeme što sam ga izgubio za svoju ružu... – ponovi mali princ da bi zapamtio.
- Ljudi su zaboravili tu istinu – reče lisica. – Ali ti je ne smiješ zaboraviti. Ti postaješ zauvijek odgovoran za ono što si pripitomio. Ti si odgovoran za svoju ružu...
- Ja sam odgovoran za svoju ružu... – ponovi mali princ da bi zapamtio.

Antoine de Saint-Exupéry: Mali princ

A mi? Što smo sve u životu susreli, uložili svoje vrijeme i srce, a onda otišli i zaboravili? Koliko je među tim zaboravljenim stvarima onih bitnih, životno važnih, izgubljenih u svakodnevnoj buci i strci oko nevažnih stvari! Prije ili kasnije zastajemo osjećajući da smo prazni, da nam nešto važno nedostaje. Onda se prisjećamo onoga što nas je pripitomilo. Je li to draga osoba, možda netko tko nas nije uspio zadržati dok smo se mimoilazili, a želio je. Možda stvar koju smo voljeli, drvo pred roditeljskom kućom koje je srušila oluja, drvena ograda stare kuće na mjestu koje sad niče nova višekatnica ili nešto drugo... Oni su ovdje, u nama i čekaju našu pažnju. Ne, ne treba zaboravljati. Kažu da vezanosti nisu dobre. No to se odnosi samo na one vezanosti koje nas sputavaju u životu. Zanemariti sjećanja na ono što smo voljeli znači zanemariti sebe, zametnuti bitan dio svog unutarnjeg bića. Blještavilo ovog užurbanog svijeta pokušava nas natjerati u zaborav. Naoružani ljubavlju vratimo se i pogledajmo u sebe, pogledajmo dobro. Onda odlučimo i preuzmimo svoju odgovornost. Tek tada ćemo uistinu krenuti naprijed...


21.06.2006. u 22:35 | K | 18 | P | # | ^

  • Toliko si to lijepo napisala da jednostavno ne želim ništa dodati. Uživala sam čitajući :)

    | Big Blue | 21.06.2006. u 22:49

  • tako me razveselio citat moje najdraže knjige u ovo toplo jutro... u pravu si. život je takav, ali ga živimo prebrzo i one prave ljudske vrijednosti su se izgubile ili im se više ne pridaje na važnosti... a trudimo se da učinimo ovaj svijet boljim. s ovakvim stavom, ne znam kako ćemo uspjeti... ugodan dan ti želim...

    | P A N T E R A | 22.06.2006. u 08:59

  • Lijepe misli za ovo pretoplo jutro.Da ne uništim tekst svojim ništavnim komentarom poslužih se Ujevićem:Tko dalje od svojeg dohvata seže?
    Hoće li svaki ostati sam,
    da sam ustaje i da sam liježe,
    ili će ispasti mistički broj
    od sviju,za sve,posvuda
    da nitko nije bez kraja svoj
    da je svaki samo dio čuda
    Najprije da vlastitu bitnost skroji

    | ANONIMAC | 22.06.2006. u 09:38

  • Mali princ! Rastopila sam se kao sladoled na ovom vručem suncu! Mogla bi ga čitati ponovo i ponovo i ponovo...

    | atlantida | 22.06.2006. u 12:03

  • Nisam čovjek koji zaboravlje ono bitno što mu se u životu događa. Čak se i ne želim "riješiti" nekih stvari, već ih skupljam ko hrčak. :)) One su mi uspomene na ono što mi se u životu događalo. Ne mogu zamisliti život bez tih malih, a velikih stvari u mom životu.

    | pegy | 22.06.2006. u 12:12

  • Sve si rekla,nemam ništa pametno ta dodat zato samo pozdrav

    | slatko grko | 22.06.2006. u 14:38

  • ...nijedan čovjek nije otok, sam po sebi cjelina... pozdravljam te

    | u ime... | 22.06.2006. u 21:19

  • Volim Malog princa - štivo za male i nas velike.
    Moram priznati da se ponekad vežem za stvari ili čak za krajeve. Ispod kuće mojih roditelja gradi se nova cesta i znam da to tako mora biti i boli me jer livada i polje mog djetinjstva nestaje pod strojevima. ali neću dozvoliti da nestanu i moje uspomene.
    Ostavljam ti veliki pozdrav!

    | @pple | 22.06.2006. u 21:23

  • Doista je teško reći bilo što na cijelu priču. Vrijeme koje posvetimo određenim stvarima daje im vrijednost...koja istina, a kako je to često puta kobno i opasno...dovodi nas u zablude, ponekad.

    | ledenaicy | 22.06.2006. u 23:27

  • Ahhhh taj zaboravvv!!! Grozno!Kad se sjetim koliko sam dobrih stvari i milosti već zaboravio-sramota!!!Hvala ti za ovaj prelijepi post,možda me ti trgneš sada da se sjetim mnogih stvari,HVALA TI!!!

    | šum srca | 23.06.2006. u 01:12

  • često se ponašam baš tako kako si oisala u svom postu, dižem graju oko nevažih stvari, a bitno propuštam kao šuplja zdjela. no, glavno je da sam (smo) tga svjesni i da se barem nastojimo popraviti, jes...svi smo mi ljudi

    | mama sepia | 23.06.2006. u 08:10

  • Trudim se da dobre stvari ne zaboravim i ponekad se s guštom prepustim sjećanjima. Inače, ovo mi je najdraži dio Malog princa.

    | Friva | 23.06.2006. u 09:39

  • Ovaj tvoj post me podsjeti koliko vremena je uložio dobri moj da me pripitomi i pokaže da život nosi još puno radosti i ljubavi... Ovih dana baš me fascinira drveće mog djetinjstva. Preraslo je krovove i stala sam u čudu i gledala koliko je veliko naraslo. Učinilo mi se najljepšim drvećem koje sam ikad vidjela. Ogromno je! Tolike godine a ono neumorno raste i pravi hlad. Pozdrav ti i ugodan vikend!

    | more nade | 23.06.2006. u 10:42

  • da zaborav vodi u otudjenje, u stvari ti odrezu korjenje, pa se ti snadji u ovom svijetu ... pretpostavljam da zato ima puno mizerije i utapanja u alkoholu i drozi ... nemaju svoj identitet, a novci ga ocigledno ne mogu stvoriti ... :||| ... mozda ...

    | okeco | 23.06.2006. u 22:31

  • Mali Princ...nest sto volim,i ne zaboravljam...Imas pravo...tako se naprijed ide....Sjecanja su dio puzzle zivota.

    | Starcatcher | 25.06.2006. u 09:18

  • Meni je Marisi darovala suhu ruzu apropos toga za moj 18. rodjendan.

    | xiola bleu | 25.06.2006. u 09:20

  • Mali princ ima u mom životu dosta veliki ulogu. Ta mi je knjiga dugo godina bila inspiracija. Odlomak kojeg ti donosiš bio je središnji u mojim promišljanjima. Činjenica da smo odgovorni za ono što smo pripitomili… Činjenica da je važna ruža u koju smo toliko toga uložili…
    Hvala ti što si me opet podsjetila na bitno…
    Veliki pozdrav!!

    | posoljeni zrak | 26.06.2006. u 10:03



JOŠ O PUTOVANJIMA



Moram priznati da sam se bojala da će netko pogrešno shvatiti onaj odlomak o putovanjima u pretposljednjem postu Zmaj. Srećom, nitko me u komentarima nije izgrdio kao osobu koja ne voli putovati i zamjera to drugima. Ja zapravo jako volim putovati. To mi je uvijek zanimljivo i vrlo uzbudljivo. Stjecajem okolnosti nisam obišla puno svijeta, no i o onome što sam na tim relativno malobrojnim putovanjima vidjela mogla bih napisati knjigu.
Pišući taj prethodni post živo sam se prisjećala nekih stvari. Kad sam još tijekom studija prvi put putovala u Francusku, na odlasku i na dolasku prošla sam sa skupinom kolegica i kolega kroz Pariz. Imali smo nekoliko sati na raspolaganju da prenesemo prtljagu na drugi kolodvor i da odemo pogledati ono što nas zanima. Oduvijek sam željela vidjeti bukiniste i crkvu Notre- Dame de Paris. One prve zbog ljubavi prema knjigama, a drugo zbog ljubavi prema gotskom stilu u kojem je sagrađena katedrala. Još jedna kolegica imala je slične želje i uputile smo se zajedno. Les bouquinistes nas nisu razočarali, problem je bila samo vrlo mala svota novca koju sam imala kod sebe. Kupila sam jedan svezak pjesama Jacquesa Preverta (Les paroles) i pasla oči na ostalim ljepotama izloženim na štandovima duž sjenovitih kejeva uz Seinu. Notre-Dame jako me je razočarala. Bila je lijepa kao na slikama, ali kad sam zakoračila u njezinu unutrašnjost, umjesto prohladne tišine crkve dočekala me je topla sparina i žamor mnogih glasova. Osim toga, bila je mračnija nego što sam očekivala. Iznurena cjelonoćnom vožnjom vlakom jedva sam pogledala prekrasne vitraje i požurivala sam kolegicu da što prije izađemo. Velike skupine turista kružile su unutrašnjošću, slušale svoje vodiče ili tiho žamorile. Približavala mi se neobična prikaza – starija gospođa blažena izraza lica dizala je u vis papirnatu američku zastavicu (takvima smo mi mahali Titu kad se našao u prolazu, sjećate se?) i mahala točno prema meni. Uplašena da me je s nekim zamijenila i da ću se osim na francuskom morati sporazumijevati i na engleskom (a to je za moj premoreni mozak tada bilo previše) okrenula sam se i izašla. Kad bi mi se sad ponovo pružila prilika, sigurno bih dobro razgledala crkvu ne obazirući se na ostale znatiželjnike koji su ondje bili jednako strani kao i ja. No onda sam imala dvadeset godina i odabrala sam nešto drugo.
Na povratku sam učinila još jedan zanimljiv izbor, ali se zbog njega neću nikad pokajati. Bilo nas je još manje nego prije, jer su se neki vraćali kući drugim putevima. Dvije kolegice s kojima sam mislila prošetati navalile su da svakako žele vidjeti Mona Lisu Leonarda da Vincija. Ovo im je bila jedinstvena prilika. Ja se nisam dugo dvoumila. One su otišle u Louvre, a ja širokim avenijama duž Seine. Prošlo je već više od dvadeset godina, a meni još uvijek uzbudljivo bride stopala na vrelom pariškom asfaltu. Sjećam se vedra srpanjskog neba bez oblačka, mirisa prašine, bezbrojnih stranaca – crnih, žutih, smeđih, kao da su se oni bijeli nekamo sakrili pred ovom najezdom raznobojnih turista. Oduševilo me to šarenilo. Beskonačno dugo hodala sam uz Louvre, prošla sam pored Eiffelova tornja samo na trenutak zastavši u nepreglednom redu onih koji su se željeli nanj popeti (a željela sam i ja, no sve se želje ne mogu ispuniti). Sjećam se kako me zagrlio sjenoviti park kod Tuileries i hidranta iz kojeg je tekla prekrasna svježa hladna voda. Kad sam vidjela druge gdje piju, pila sam i ja. Onda užareni pločnici na Champs Elysees, trenutak straha kad sam se znatiželjno zagledala u neobične tetovaže na licu jednog mladića, a on je iznenada pokazao interes za mene. Pravila sam se da ne razumijem i, srećom, mogla mirno nastaviti dalje. Slavoluk pobjede toliko drugačiji nego na slikama, obavijen beskonačnom rijekom automobila koji kruže oko njega kao u nekom nepoznatom obredu. Mostovi Seine koje sam vidjela i upoznala jedan po jedan, dok su ispod njih prolazili bateaux mouches, sve se to slilo u jedno prekrasno sjećanje koje nije bilo živo samo te večeri kad smo se ukrcali u vlak za Zagreb, nego živi i danas, dvadeset godina kasnije.
Tada sam shvatila koji način putovanja meni odgovara. Rado ću pogledati znamenitosti nekog grada ili mjesta, bit ću zahvalna ako me netko provede kroz mjesta koja se ne smiju propustiti u obilasku, no ono pravo slijedi tek kad krenem sama, sporim korakom, ponekad ubrzavajući nekim prometalom, no samo kad se ne može izbjeći. Na taj sam način upoznala i Budimpeštu, Beč, Dijon, Zürich i mnoga manje poznata, ali zato ne manje lijepa mjesta koja sam imala prilike posjetiti. Kao ni za tog prvog razgledavanja Pariza nimalo me ne grize savjest što kasnije možda nisam u stanju imenovati sve što sam vidjela. Osjetila sam dušu grada ili onaj njen dio koji mi se otvorio. I mogu pričati o tome drugima. Oni koji kao ja vole detalje, rado me slušaju. Rado slušam i ja njih, jer i oni su uočili ono što mene zanima na nekom mjestu gdje ja nisam bila.
Poštujem ja i izbor svojih kolegica. One bi bile jako nesretne da nisu vidjele Mona Lisu u originalu kad su se već našle u Parizu. Moram priznati da bih i ja vrlo teško podnijela da odem iz Rima bez da sam vidjela Michelangelovu Pieta. No obilaženje muzeja kad čovjek ima premalo vremena vrlo je frustrirajuće iskustvo. Kao što ne možemo konzumirati veću količinu hrane nego što je možemo pojesti, ma koliko zamamna ona bila, tako ne možemo uistinu doživjeti ni veći broj umjetničkih djela odjednom, čak ni kad o njima puno znamo i jako ih cijenimo. Neki tome pokušavaju doskočiti fotografiranjem svega na što naiđu – kao da žele zaustaviti i samo vrijeme i sve zadržati kao zalihu za neka druga vremena. Ne znam u kojoj mjeri to funkcionira, osobito danas kad gotovo sve možemo naći na internetu. Ili možemo kupiti katalog nekog muzeja ili izložbe. Unutra su puno kvalitetnije fotografije nego što ih većina običnih ljudi može snimiti u prolazu.
Mislim da je u svemu najvažnije da mi načinimo svoj izbor i odaberemo ono što je za nas najprikladnije, a to ne mora uvijek biti ono što većinu veseli ili za što većina misli da je najbolje.
Eto, mislila sam dodati još nešto, ali odustajem. Ionako sam opet preduga...


18.06.2006. u 18:29 | K | 18 | P | # | ^

  • Ustvari najbolje bi bilo i jedno i drugo i obić znamenitosti i osjetit dušu grada,ali kad se ne može najbolje svak za sebe da izabere,a najbolje se doživi neki grad,mjesto kad se ponovo vratimo i tad doživimo dušu,to se meni dogodilo s Rimom.

    | slatko grko | 18.06.2006. u 20:09

  • Znamenitost je ono što čovjek želi da bude...pa je to nekima Mona Lisa, a nekima šetnja gradom i upoznavanje bezimenih ljudi, stapanje sa okolinom u kojoj se nalazimo...Ne znam, ja sam uvijek razapeta između ovog i onog, ali uvijek je u prednosti bilo grada pred muzejom...A volim umjetnost, kao laik, naravno, nobitni su mi i oni sitni detalji koje samo pažljivi i iskustva željan turist može zapaziti...Pozdrav:))

    | ledenaicy | 18.06.2006. u 22:12

  • živahan i živopisan post... putovanja su meni najugodniji i najdraži oblik učenja

    | tlapnja | 18.06.2006. u 22:46

  • Samo oduži. Paše. Uz prijašnji post, držim se Rubela i blagih dječjih sapuna i šampona, preporučam SebaMed.

    | Um | 19.06.2006. u 11:05

  • ..proputovah s tobom. pozdrav

    | ŠKORPION12 | 19.06.2006. u 13:53

  • Putujem snovima

    | ANONIMAC | 19.06.2006. u 13:54

  • kako je lijepo bilo putovati s tobom!!! Podsjecas me na mene samo kad ja dodjem u neki nepoznat grad ne setamo okolo nego sjednem u neki zabiti kutak i promatram ljude po par sati!!! To znam napravit i u svome gradu, jednostavno lijepo je gledat kako grad dise!!!

    | Homeless | 19.06.2006. u 14:35

  • S putovanja po SVETOJ ZEMLJI donosim ti radost...

    | betanija | 19.06.2006. u 19:03

  • Pa, lijepo si nam dočarala Pariz...baš lijepo! Nisam bila, ali možda jednog dana... I ova ti je pretposljednja rečenica odličan zaključak!

    | Big Blue | 19.06.2006. u 22:00

  • Baš tako i ja mislim. Nisam neki poznavatelj umjetnosti, vjerojatno iz razloga što me više od nje zanimaju neke druge stvari. Naravno da bih htjela vidjeti neka najpoznatija djela ljudskih ruku kroz povijest, ali opet ... ne bih htjela da robijam tome i da MORAM obilaziti samo da bih rekla da sam bila. Volim i ja sama pomalo lunjati, čak i svojim gradom to mi je nerijetko gušt. :)

    | pegy | 19.06.2006. u 23:10

  • interesantan post...mislim da svatko ima pravo na svoj izbor...naravno i na to da poštuje izbor drugih ljudi, pa sad jel to bili muzeji, široke avenije, uske uličice ili mali caffe...svakom kako paše...

    | mama sepia | 20.06.2006. u 09:42

  • Svatko može pronaći nešto samo za sebe. Svako putovanje postaje dio života, zauvijek.

    | portretsnova1 | 20.06.2006. u 10:02

  • Nisi bila preduga, uživala sam čitajući :) Volim putopise, pogotovo kad su napisani ovako...osobno. I sama volim obići ona znamenita mjesta, ali najveći gušt mi je kad sama malo odlunjam gradom. Vide se i zapamte nevjerojatne stvari, one koje inače nikako ne bi. A upravo te najviše ostaju u sjećanju .))

    | trill | 20.06.2006. u 14:06

  • ...lagano umire onaj ko ne putuje... (neruda) pusa i pozdrav

    | u ime... | 20.06.2006. u 21:11

  • Hvala za ovu lijepu šetnju. Dijelila sam je s tobom na kraju još jednog vrućeg dana i kao da sam zaista s tobom prošetala.
    Ostavljam veliki pozdrav želeći svako dobro i uspješno putovanje putovima života!

    | posoljeni zrak | 20.06.2006. u 22:27

  • svako putovanje je vrijedno ... no međutim evo sada prebirući po svojim mislima i vrtnjom filma u nazad što pamtim sa svojih putovanja ... uglavnom pamtim ljude koje sam susreo i ima doticaj tijekom putovanja ... to mi nekako najviše ostaje u pameti :))

    | okeco | 20.06.2006. u 22:51

  • Svi mislimo da je naš brlog bogznašto! A čim se makneš malo vidiš što sve propuštaš krećući se stalno na istim mjestima... Putovanja sa sobom nose krasna iskustva, divne kulture i neviđeno šire neke umne horizonte. Zato se mora putovati. Puno, puno, puno :)

    | svjetioničarka | 21.06.2006. u 12:30



OD DETERDŽENTA DO BAJADERA



Svog starijeg sina rodila sam u jeku ratnih godina. Uzbuna više uglavnom nije bilo, no sve je bilo još jako daleko od normale. Rijeka izbjeglica koja se slila k nama očajnički se pokušavala prilagoditi nedavno nezamislivim uvjetima života. Standard je rapidno ne padao, nego nestajao. Plaća mi je prije odlaska na porodiljni bila oko 150 DEM (ne bih to u eurima, izgleda još gore), porodiljna naknada još nešto manja. Ne, nismo se osjećali siromašnima – imali smo krov nad glavom, dovoljno novca za hranu i režije, našlo se i za odjeću za bebu, iako su tu često priskakali prijatelji i kolege s preraštenim stvarima svog podmlatka i, naravno, djedovi i bake s poklonima po svojim tadašnjim mogućnostima. No za jedno nikako nije bilo – za jednokratne pelene. Kupovali smo ih samo za noć. Kako god obrtali svoj skromni budžet, nije se našlo dovoljno za nešto više. Znam da su jednokratne pelene zagađivači okoline, potencijalni izvor zaraze, pune štetnih kemikalija etc. etc, no komfor koji pružaju najmlađima, a samim time i njihovim roditeljima, uistinu je nenadoknadiv. Pitajte danas mlade roditelje tko bi se htio toga odreći. Mislim vrlo malobrojni. lud
No nisam željela napisati post o pelenama za jednokratnu uporabu, nego o deterdžentu koji se koristi za pranje onih drugih – pamučnih - u kojima su stasali bebači rođeni prije sredine osamdesetih. Imala sam četrdeset ili pedeset pamučnih pelena – nešto svojih, nešto dobivenih od kolegice koja je rodila u još gorem vremenu neposredne ratne opasnosti i istu muku mučila s novcem. Pelene se odlično peru, što se više peru i iskuhavaju, to su mekše i ugodnije za nošenje. No čime ih prati? Dok sam bila na porodiljskom, koristila sam naš stari dobri Fax Helizim – nisam ni htjela ništa drugo, da se na slatkoj maloj guzi ne bi pojavile opake alergije na neke nepoznate kemikalije iz stranih deterđenata (naivka ja, kao da je taj deterđent bio isti onakav kojim su bile prane moje vlastite pelene u neko pradavno doba!rolleyes). Nikako nisam uspijevala zadovoljavajuće oprati upravo tu gomilu pelena i sjećam se kako sam često mrzovoljno proučavala sivkastu tkaninu i nekakve masne mrvice koje su se hvatale na vešu. Onda se pojavila ona. Mala kutijica koncentriranog Ariela. Nešto kao 2,4kg, ne sjećam se, nije bio cijeli broj. Stajala je neko vrijeme u pričuvi dok sam razmišljala o osipima, ekcemima i sličnim pojavama na koži svog malog zlata, a nisam bila spremna izložiti ni naše odrasle kože nekom pogubnom utjecaju kemijske industrije. Danas mi je to smiješno, ali po pitanju deterđenata bila sam vrlo konzervativna. U međuvremenu sam morala djelomično odstupiti od nekih načela jer nas potrošačko društvo tjera na kupnju novih proizvoda na vrlo jednostavan i perfidan način – stari proizvodi nestanu, pojave se novi, navodno bolji, a vi, kupci, uzmite ili ostavite. O tome bih mogla napisati veliki ljutiti post, bolje da zaboravim...burninmad
Uglavnom, oprala sam pelene Arielom, davaput sam pokrenula ispiranje i dobila prekrasne bijele pelene. A guza je ostala živa i zdrava. Odonda uglavnom kupujem Ariel koji je ovih dana završio na svojevrsnim crnim listama. I meni se činilo da nije svaki Ariel jednako dobar, zapravo mi više nijedan nije prao tako dobro kao onaj prvi, no bio je uvijek dovoljno dobar da se ne zamaram detaljima. A sad kažu da je onaj namijenjen Hrvatskoj i sličnim samostalnim državama slabije kvalitete nego onaj koji se prodaje u EU. I da je jako štetan, da bi na njemu morala biti nacrtana uginula riba kao znak da je neprijatelj okolini. bangI što sad? Razmislit ću, možda se opet prebacim na nešto domaće. Valjda u ovim boljim vremenima više ne štede na izbjeljivaču ili čemu već...
Još sam se na jednom proizvodu prije nekoliko godina upoznala sa sličnim problemima. Vraćala sam se s posla kad mi je na tramvajskoj stanici ljubazna djevojka gurnula nešto u ruku. Bila je to vrećica Panthene pro-v šampona za normalnu kosu i propagandni letak za tada novi proizvod. Iskušala sam ga na svojoj prilično zahtjevnoj kosi i bio je odličan. Sutradan sam u drogeriji kupila cijelu bočicu – sa sobom sam nosila vrećicu od potrošenog uzorka kako slučajno ne bih kupila nešto drugo sličnog naziva. Nije bio dobar kao onaj u vrećici, ali još uvijek bolji od mog starog šampona. Učinilo mi se osim toga da s vremenom učinkovitost šampona iz iste bočice slabi, no nisam obraćala pozornost. Neko vrijeme sam ostala na tom šamponu, zatim otišla dalje u vječitoj potrazi za nečim što će zamijeniti nekoliko dostupnih šampona iz vremena mog djetinjstva kad sam ili imala bolju kosu ili su ondašnji šamponi bili bolji.rolleyes Sjetila sam se svega toga kad sam nedavno kupila Garnierov šampon za obojenu kosu s biljnim ekstraktima. Prvi koji sam dobila kao uzorak uz boju bio mi je jako dobar, no nakon prve kupljene bočice odustala sam (dojadilo mi je hodati okolo sa stalno slijepljenom kosom kao da je nisam prala tjedan dana) i vratila se staroj dobroj Schaumi koju trošim već nekoliko godina (iako joj se izgled, sastav biljnih ekstrakata i još ponešto više puta promijenilo u tom razdoblju). Došla sam do zaključka da ovu pojavu kod šampona, ukoliko proizvođači ne muljaju (a za to ih često optužuju) možda izaziva slobodan pristup zraka nakon otvaranja bočice.bang
Bilo kako bilo, željela bih da ponovo mogu kupovati proizvode koje poznajem, a ne da me dotični vrebaju iz nove ambalaže kao mačak u vreći, dok ja očajnički tražim onaj stari koji mi je bio dobar. I ne odnosi se to samo na razne deterđente i šampone, našlo bi se tu i sapuna, prehrambenih proizvoda, igračaka, kućanskih aparata, čak i bicikala i romobila, možda i automobila – onih običnih, mislim. Sve ide u nekakvu hiperprodukciju, nemilice se rasipaju resursi za proizvodnju sve nekvalitetnijih stvari. Volim i ja puno toga što se danas nudi, nisam neki manijak koji se zatvori u konzervu i urla protiv svega i svačega, ali iskreno vjerujem da u svim stvarima mora postojati mjera. Tako i u ovakvim marketinškim zahvatima koje sam gore spomenula. Željela bih da prevlada jedna druga struja, ona koja nudi kvalitetne proizvode koji se sami reklamiraju višegodišnjom uspješnošću na tržištu i samo se povremeno kupcima osvježi sjećanje određenim zahvatima. Na primjer Bajadere, (one Kraševe, naravnonjami). Poznajem ih od kad znam za sebe i oduvijek ih obožavam. A ukus im se nije promijenio. Zašto mijenjati pouzdanu recepturu kad je ova dobra? Prošle godine Bajaderesu bile neko vrijeme stalno prisutne u reklamama na televiziji i u drugim medijima – smjestili su ih u nove, još ljepše kutije i kutijice, omogućili fanovima kupnju šalova i kravata s prepoznatljivim dezenom (ne bih ja to nosila iz principa, no moram priznati da je lijepo napravljeno), a cijena je ostala gotovo ista u odnosu prema drugim proizvodima. To ja smatram uspješnim proizvodom. yes
Mogla bih ovako unedogled. Svaka čast onome tko me je pratio do kraja. A pouka? Budimo umjereni, nemojmo uzimati samo zato što se nudi. Ovaj je svijet pun nemoralnih ponuda. Otvorimo oči i pokušajmo časno prošetati kroz tu prašumu. Jer sva ta ponuda postoji zbog nas. Ako mi kao pojedinci promijenimo potražnju, polako će se početi mijenjati i ponuda. Na bolje, nadam se. yes

Ispričavam se zbog većeg broja pogrešaka kojih sigurno ima, ovaj post objavljujem najvećom brzinom, prije nego što se blog ponovo onesvijesti burninmad(a možda i neće, moramo biti optimisti!smijeh)


16.06.2006. u 20:33 | K | 15 | P | # | ^

  • Potpisujem gotovo sve u Vašem kazivanju. Neobično je koliko ljudi je ovo pročitalo i odšutjelo. Očito ne vole tako jasno otvoriti oči i uvidjeti. Ja se ne stidim priznati Vam da ste u pravu.
    Za borbu i promjenu smo preslabi. Vaši retci ipak nisu bili napisani uzalud.

    | Vladimir Ordanić | 16.06.2006. u 21:42

  • Evo i ja sam pročitao sve i idem baš pojest jednu slanu srdelu pripremljenu onako kako su je moji pradjedovi jeli i jednostavno nema potrebe za ikakvom promjenom,ovako je najbolja,sol,ulje i vrijeme koje svemu daje svoj poseban okus....aquaria,hvala...

    | šum srca | 16.06.2006. u 23:10

  • Naravno da sam te pratila do kraja.Opće je poznato da se svi proizvodi (i prehrambeni i automobili,pa i romobili) posebno rade za zapadno,a posebno za istočno tržište.Ulaskom u EU nećemo ni znati odakle dotični proizvod dolazi,sve će imati oznaku EU.A koje splačine jedemo,s čim se peremo,što vozimo to je milina jedna.Pokušavam se držati one KUPUJMO HRVATSKO,ali sve manje trgovina nudi hrvatske proizvode,zamjenjeni su manje kvalitetnim i nešto jeftinijima...To je taj i industrijski i evolucijski pomak...za manje novaca i manja kvaliteta svega

    | ANONIMAC | 17.06.2006. u 09:56

  • razumijem te u potpunosti, kao da si napisala moja razmišljanja... A o tome da se djeca mijenjaju...bolje da ni ne razmišljam- dovoljno vidim u školi....

    | zrno gorušice | 17.06.2006. u 10:41

  • joj, kolko se ja puta predomislim, prije nego uzmem neki proizvod.. istina je, gube na kvaliteti....

    | vakuum | 17.06.2006. u 14:01

  • Pa da, u svemu treba imati mjeru. I šećer u velikim količinama postaje - otrov ;)) A zato je moja mama stalno tvrdila da nije isto što piše na vrećici Ariela. Uvijek je tražila onaj uvozni govoreći da je taj bolji. A tako to ide, sve što se proizvodi - zna se kamo putuje. Posebno za zemlje EU, to je kao "A-kategorija", onda dalje - B, C, D, E. Nama, naravno, najčešće dolaze ove posljednje klase proizvoda... A ne mogu se zakleti ni u to da je uvijek najpametnije kupovati hrvatsko. Jednostavno nije uvijek dobra kvaliteta. Svaka čast proizvodima poput bajadere ;))) Da je takvih više...

    | Big Blue | 17.06.2006. u 16:19

  • Komentar bez prijeke potrebe komentiranja.
    Riječ iza riječi. Ne nastaju li tako nebeske ljestve i viseći mostovi
    nad provalijama. Ne nosi li se tako ponosna svjetiljka samoće
    u polaganom krivudavom hodu. Kamo idemo?
    Hoćemo li dospjeti? Tko smo, ako ovo nismo?

    Šutnja sa pjevom zrnaca na noćnom putu. Koraci.
    Valjda nas čuju duše zvjezdane i oni koji su svjetla.

    | Vladimir Ordanić | 17.06.2006. u 20:16

  • Sve sam pročitala i potpuno se slažem s tobom,pozdrav,ariel zbilja nije isti.

    | slatko grko | 17.06.2006. u 21:54

  • Ja uopće više ne vjerujem reklamama za deterđente (prekrasno bijelo uz obično pranje... a-ha), šamponi (sjajna kosa - moja frizerka kaže da je to od sjajila za kosu)... Tako da više pojma nemam šta da kupujem, a šta ne... Ali bajadere su ipak odlične! Obožavam slatko!

    | sirotinja | 17.06.2006. u 22:10

  • odvukla si me u ono ratno doba kad sam i ja rodila prvi put...sjetih se i plaće, i pelena i sivila i bjeline... danas isto imam malenu od nepune 2 godine i teško je zamisliti pamućne pelene kao moj izbor... odlično si odradila ovu temu. post je dug ali vrlo zanimljivo napisano i niti u jednom trenutku dosadno. istina, mi se moramo mijenjati kao potrošaći ... ali... mislim da je tu potrebna određena razina svijesti na koju će većina doći nadam se ne prekasno... pusa i pozdrav

    | u ime... | 17.06.2006. u 22:36

  • Može duži komentar? Bajdera je zakon i mama mog dragog se često pobrine da ne bih slučajno ostala bez, a Kraš čokolade su najbolje na svijetu.
    Kada idem u kupovinu nekako više vjerujem našim proizvodima, još uvijek vjerujem da su prirodniji sa puno manje kemije. Kod mene se uvijek nađe Plidenta, kiseliši Podravka, kuhinjske krpe Čateks (njih i sakupljam), Meri Merino tekući za malo finije stvari i sl.
    Obzirom da još uvijek imam svoju prirodnu boju kose već godinama koristim Afroditin šampon od kamilice i uopće ne vjerujem u to da treba mijenjati šampone.
    Ja sam se u razliku u kvaliteti uvjerila kod sapuna Dove kojeg sam prije kupovala vani i ovaj koji se nama sada nudi nema veze sa Dove sapunom...bolji je Lahor.
    Moram priznati da sam i ja vrlo izbirljiva pri izboru detergenta za rublje pa još uvijek kupujem Dash, ali ne kod nas, jer kad sam ga ovdje kupila miris mu je bio sve, samo ne miris.
    Ima bezbroj takvih primjera....i znaš kako se kaže...dobar proizvod ne treba reklamirati, on se sam reklamira.
    Pozdrav...i hvala na strpljenju!

    | @pple | 17.06.2006. u 22:49

  • Moje stajalište je slijedeće: KUPUJMO HRVATSKO! Zašto? Iza toga stoje naša radna mjesta, radna mjesta naših roditelja, susjeda...a samim tim čuvamo i radna mjesta našoj djeci...Kada kupujem, UVIJEK se trudim kupiti ono što se može od hrvatskih proizvođača...i ako nije ujednačena kvaliteta, oprostim im, puno radije nego nekom vanjskom, i opet ću kupiti isto...sve zbog gore navedenog razloga

    | ledenaicy | 17.06.2006. u 23:58

  • "Sad tek vidim koliko mi stvari ne treba."
    Ovu je rečenicu navodno izrekao Platon pri šetnji gradskom tržnicom i ta mi rečenica uvijek odzvanja u glavi dok hodam gradom. Danas je tržnica čitav grad:ulice, povlačenje za rukav, nadobudni prezenteri koji ti se pokušavaju uvući u auru, izlozi...ni doma nismo mirni od svekolikog potrošačkog virusa: prezenteri zovu na telefone, lupaju na vrata, guraju ti se u lice i čitavim tijelom viču: "Kupi!Kupi! TO ti treba! Bez toga tvoje rublje nije čisto, tvoje lice nije lijepo, tvoje znanje nije potpuno...".
    Prije su me takve situacije strašno nervirale. Sada prema "prodavačima i kupcima boljeg, modernijeg i pametnijeg standarda" samo osjećam veliko sažaljenje jer što su više u tome, to će im biti bolniji trenutak kada napokon shvate da su pravi proizvodi potrebni za kvalitetan život napravljeni od puno jednostavnijih (i jeftinijih) formula nego što piše na svim tim deklaracijama iza kojih trenutno stoje.

    | oceana | 18.06.2006. u 10:13

  • Pa ne izgleda ti post kao da je pisan nabrzinu. Tj. jako ti dobro ide i nabrzinu. :)) S pelenama nemam iskustva, osim onih koje ne pamtim, jer sam bila beba. :))) Ali ono što mi mama (a i druge mame, one koje sada imaju malu djecu) da su pamučne pelena najzdravije. Istina je da su ove sadašnje, Pampersice i dr. puno praktičnije, ali one u sebi sadrže i tvari koje nisu ono što je čisti pamuk. Ovo što govoriš o promjeni proizvoda, ili čak njihovu povlačenju s tržišta, slažem se s tobom. Nije mi jasno čemu mijenjati nešto što zadovoljava. I čemu uvijek težiti za promjenama. Smatram ih potrebnim kada treba, a ne da postanu same sebi svrha. Od proizvoda koje mi fale pada mi napaet jedna šminka. Koštala je nekih 40 kn, a otkad se više ne proizvodi, nikako nisam mogla naći neku koja bi mi tako odgovarala. Onda sam našla, ali od drugog proizvođača. Samo što je ova 70 kn, što za moj pojam baš i nije malo.

    | pegy | 18.06.2006. u 18:33

  • Neke uvozne stvari su mi jednostavno nezamjenjive, iako težim kupovati hrvatsko..Odličan post..A bajadere? Mljac!!

    | moje vijuge | 20.06.2006. u 22:56



ZMAJ


Kozmički letovi su bijeg od sebe,
jer lakše je dospjeti do mjeseca
nego doprijeti u vlastito biće.
C.G.Jung

Dok smo mladi privlači nas sve neobično,tajanstveno, udaljeno. Proučavajući egzotične krajolike zaboravljamo zastati i diviti se pitomoj livadi uz rub mirisne listopadne šume presjecane žuborećim potokom i ispunjene pjevom ptica i zujanjem buba. Kojem djetetu raskošan paunov rep ili metalno plavo tjelešce kolibrija nije zanimljivije od skromnog vrapca ili goluba kojeg može promatrati u vlastitom vrtu ili u parku. Također često radije putujemo u daleku prošlost proučavajući običaje drevnih naroda nego što smo spremni pažljivije pogledati manje privlačne dijelove suvremene civilizacije. Veličanstveni ostaci hramova i kazališta svakako su privlačniji nego industrijske zone i sirotinjske četvrti suvremenih metropola. A kad se nađe netko tko primijeti da je i u antičko doba većina ljudi zapravo živjela u siromašnijim četvrtima punim bučnih ulica, radionica, trgovina svega i svačega (često ne baš oku i nosu ugodnog), skloni smo odmahnuti glavom i krenuti dalje s razgledavanjem artefakata bogataškog života koji su se do danas sačuvali.
Poznajem ljude koji vole putovati. I ja se rado otputim dalje od svog dvorišta. No ima ljudi koji neprestano putuju pokušavajući bezbrojnim utiscima ispuniti prazninu koju nose u sebi i koju ne žele vidjeti, a kamoli priznati sebi i drugima. Oni često nisu u stanju uživati u običnim malim stvarima. Kao u svom starom postu o kornjači i zecu i ja obično radije biram kornjačinu viziju. Zašto? Jer volim detalje. Jer trebam mir i usmjerenost kako bih sagledala cjelinu. Ne želim projuriti kroz život u stalnom strahu da ću nešto propustiti i izgubiti, dok mi ono najvažnije izmiče pred nosom. Zato se nikad ne bih upustila u svemirski let samo zato da vidim čega sve u svemiru ima. Ima svega, kao što sam naziv govori. No ja to sve ionako ne bih stignla vidjeti i upoznati u trajanju svog ljudskog vijeka. Pročitala sam negdje da je svijet kao zmaj pokriven prekrasnim šarenim ljuskama. On nam pokazuje blještavi sjaj pojedinih ljuski koji nam onemogućava uvid u cjelinu. Kad jednom shvatimo prijevaru i pokušamo pogledati zmaja, on će se naljutiti i morat ćemo se s njim boriti. Tek nakon pobjede nad zmajem bit će nam dopušteno sagledati cjelinu.
Zato proniknimo u vlastito biće, borimo se sa zmajem kao sv. Juraj i pobijedimo ga kao arkanđeo Mihael i preko njegovog ugaslog tijela vječno ćemo gledati u lice Božje.


15.06.2006. u 08:41 | K | 18 | P | # | ^

  • ovo si prekrasno napisala...sve što nam treba, sve što nas veseli, sve što nas smiruje...nalazi se u nama, veliki ti pozdrav šaljem

    | maja-uime | 15.06.2006. u 09:15

  • Da,najviše me strah da život samo prođe pored mene.Prekrasno napisano,hvala za lijepo jutro:)

    | ANONIMAC | 15.06.2006. u 10:04

  • Slažem se s Jungom. Put do sebe je najteža stvar na svijetu. Upoznati sebe, prihvatiti sebe, oprostiti sebi, dati sebe,…
    Zanimljivo ti je razmišljanje.
    Ma, mnogi od nas bježe od sebe na različite načine. U buku, u obveze, u društvo,… A ostaju prazni. Dokaz je to da je bitno nešto drugo. Nadam se da ćemo svi jednom shvatiti što je bitno i da ćemo dotaći Puninu…
    Ostavljam pozdrav u nadi da ću ovo uspjeti staviti u komentare kod tebe i da neću i opet razočarano zaključiti: opet ništa…
    Stoj mi dobro! :)))

    | posoljeni zrak | 15.06.2006. u 10:34

  • Volim putovati, iako to ne radim baš prečesto. Ono što me od pojava koje vidim oko sebe čudi je da ljudi stalno imaju potrebu za nekim stranim zemljama. Dobro, jasni su mi oni koji su Hrvatsku cijelu obišli, ali više je onih koji stalno negdje drugdje traže ljepotu, a onu koja im je pred nosom i ne gledaju. Tako je i na ovom primjeru upoznavanja krajolika u odnosu na upoznavanje sebe. Kao i onome, želja za upoznavanjem novih ljudi. Lijepo je sve to, samo, baš ono što si i ti rekla, možda je ipak najbolje prije toga zaviriti u sebe. Onda će i sva druga upoznavanja biti produktivnija i temeljitija.

    | pegy | 15.06.2006. u 14:08

  • Slažem se sa tobom, najteže je sebe iskreno sagledati i prihvatiti i da mnogi od toga bježe. Ali lijep je i putovati i to otkriva neke nove spoznaje ne samo o drugim narodima i krajevima nego i o nama samima. Kao i uvijek, treba uzeti od svega pomalo. Sreća se krije u sredini, najteže je naći baš taj livel...baš te volim čitati.

    | serafina | 15.06.2006. u 14:21

  • Treba putovati. To je nužno za naš osobni boljitak. Isto tako treba gledati. Treba ZNATI gledati! Meni, primjerice, na relatino rijetkim putovanjima uvijek ostane onaj neki upitnik u zraku jer vidim bezbroj zdanja, muzeja i tome sl. Ali mene ništa to ne može fascinirati kao jedan zanimljiv čovjek.
    Opet mi se sviđa kako razmišljaš, pa ne mogu drugačije nego se samo nadovezati na tvoj post. Pozdrav :))

    | svjetioničarka | 15.06.2006. u 14:39

  • Najteže je preispitat i upoznat samoga sebe,a mislim da nikad i ne sagledamo sebe objektivno,a slažem se i s putovanjima,često nešto tražimo dalje a imamo sve jako blizu i nikad ne vidimo.

    | slatko grko | 15.06.2006. u 17:06

  • Prelijepo... Posebno zadnja rečenica...

    | sirotinja | 15.06.2006. u 21:13

  • Svemir je tako lijepo gledati sa naše Zemljice. Neka zvijezde ostanu mali blješteći kristali na nebeskom svodu, jer možda iz bliza nisu tako lijepe kao izdaleka. I ja volim laganiji ritam, kada putujemo rađe biramo obične, sporedne ceste nego brze autoputeve. Uz sporedne ceste su kuće, u kućama ljudi i život. Male stvari koje putem mogu vidjeti obogaćuju me više nego jurnjava nekom brzom cestom.
    Nije blještavilo uvijek i bogatstvo duha, a sebe možemo spoznati bolje kroz male stvari.
    Pozdrav!

    | @pple | 15.06.2006. u 21:33

  • sjajan tekst. U Njemu živimo, mičemo se i jesmo. Treba se svakom novom danu radovati, te zahvaljivati Gospodinu na tom danu. Te prihvatiti ga iz Njegovih ruku. Svako dobro. Btb+

    | pustinja-oaza | 15.06.2006. u 22:06

  • Ma ne, u svemir ne. Ne volim visinu :D Ali putovanja - zašto ne? Ne mislim da tome teže ljudi prazne duše. Štoviše, putovanja obogaćuju, omogućuju da naučimo cijeniti ono što imamo doma, dakle, to svoje dvorište, cvijeće i ptice. Nije li najljepše vratiti se doma? To što ljudi ne znaju cijeniti male stvari, to je drugo pitanje. Pitanje njihove osobnosti. Moguće je da neki to "liječe" traženjem sebe okolo naokolo. Uostalom, netko je rekao da put do samog sebe vodi oko svijeta ;)

    | Big Blue | 15.06.2006. u 22:45

  • Super mi je ova usporedba sa svijetom i ljuskama na zmaju.... , Njegovom snagom se borimo i stvoreni smo za pobjede jer Božja djeca ne mogu gubiti. Btb! :)

    | mirta | 16.06.2006. u 00:45

  • ponekad je najteže ispuniti rupu nezadovoljstva u sebi...kad bi za to posojalo neko jednostavno rješenje, propala bi industrija antidepresiva...pozdrav :)))

    | mama sepia | 16.06.2006. u 08:16

  • Moram...
    "Ne želim projuriti kroz život u stalnom strahu da ću nešto propustiti i izgubiti, dok mi ono najvažnije izmiče pred nosom...."
    Mene se ova rečenica posebno dojmila...
    I zaključio sam da se trudim i
    trudit ću se živjeti bez razmišljanja o tom
    jesam li nešto propustio...
    Teško je ali može se...

    | Umjetnik | 16.06.2006. u 08:48

  • Ponekad je teško sa sobom na put. :-)

    | portretsnova1 | 16.06.2006. u 09:13

  • Ponekad je tesko shvatiti da se smisao zivota ne krije u spilji na Tibetu...

    | | 16.06.2006. u 15:05

  • posebno me dira ova borba sa zmajem...ma jednostavno sve je borba čim znaš istinu a nisi u njoj,zvalo se to bijeg od sebe ili ne znam kako već sve je to jedna duhovna borba koja će trajati do smrti...tako ja gledam...

    | šum srca | 16.06.2006. u 15:15



KAMENOVANJE U 21. ST.


A Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: "Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?" To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti. Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen." I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam - i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: "Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?" Ona reče: "Nitko, Gospodine." Reče joj Isus: "Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti."
Iv. 8, 1-11

Pročitala sam jučer prilično neuvjerljivu priču o preljubniku osuđenom na smrt kamenovanjem. Neki je stranac u Ujedinjenim Arapskim Emiratima uhvaćen in flagranti sa sluškinjom u kući nekog bogataša (dotični bogataš ih je uhvatio i prijavio). Žena će se izvući s batinama jer je neudana, a njega su osudili na smrt kamenovanjem jer je, stranac, neupućen u šerijatsko pravo, priznao da je oženjen. Mislim da su vijest objavili zato što je u ovom slučaju na kamenovanje iznimno osuđen – muškarac. I stranac. Da se radi o ženi, bila bi to vijest za crnu kroniku lokalnih novina. Članak se može pročitati u vijestima i-portala. Umjesto vlastitog komentara stavila sam gornji odlomak iz Evanđelja po Ivanu.

Na to neugodno štivo naišla sam prčkajući po internetu dok sam prilično frustrirana uzalud čekala da se naš dragi blog.hr odblokira. Bilo bi mi neusporedivo ljepše lutati prostranstvima vaših misli i ostavljati komentare, no što je – tu je. Pozdrav!


12.06.2006. u 12:39 | K | 19 | P | # | ^

  • A što reći, ježim se od ovakvih priča u ovo današnje vrime.Preljuba je uvik bilo i biti će, a kamenovanje kao i bilo koji oblik nasilja osuđujem i grozim ga se kad ga prepoznam u sebi.A nije da i ja ne znam po......

    | serafina | 12.06.2006. u 18:52

  • Poniženje boli više od bola, a kamenovanje je strašno.

    | portretsnova1 | 13.06.2006. u 07:59

  • samo još jedan dokaz neravnopravnosti muškaraca i žena...da je to bila njena pogreška kameovali bi je i bok, a budući da ovaj ima "maloga" malo su mu prilagodili zakon...u svuda i uvijek je tako, na žalost :((

    | mama sepia | 13.06.2006. u 08:41

  • Živjeli miševi!!!!!! Evo, nakon čitanja odoh i ja dalje. Pozdrav

    | snopovi | 13.06.2006. u 09:00

  • kada je Isus rekao okupljenima tko je od vas bez grijeha vjerojatno je u pijsku ispisivao redak u kojem stoji da su svi pogriješili jer nisu istu sudbinu namijenili i muškarcu. znajući da nisu postupili prema Zakonu, odbacili su kamenje i posramljeno otišli. međutim, u svakoj Isusovoj poruci postavljena je i ona mnogo dublja, univerzalna, jer doista, tko je od nas bez grijeha

    | Goldeneye | 13.06.2006. u 09:01

  • Što je više primitivizma, to je i kamenovanje žešće. A mi smo u vremenima gdje postupci i rječi bole više od kamena...
    Nego, moram priznati da sam te onda podsjetila na dobre novine (vezano za moj post). :))

    | svjetioničarka | 13.06.2006. u 10:00

  • Strašno! No, očito je da 21. stoljeće (kao još mnogo toga) ima i svoju mračnu stranu.

    | Big Blue | 13.06.2006. u 10:05

  • Nisam razumjela: nadogradnja čega? Svega ovoga što se odnosi na blogove pa nismo u mogućnosti posjetiti ljude koje bismo htjeli… Ako na to misliš, onda samo toliko da je i meni tako krivo što se to događa, jer kad uhvatim malo vremena i dođem, a ono – ništa. Pa opet ništa i tako već nekoliko dana. Jutros sam se čudila kad mi se blog otvorio i sva sam bila sretna i brzo sam zalijepila dva komentara sinoć napisana da ne bih opet izvisila.
    Ona tema na koju si naišla… Čudim se, uvijek se čudim da smo u stanju upirati prstom u druge ljude. A znamo da i sami to činimo… Ma, nađem se i ja tu. Čudim se nekad nekim postupcima drugih, a onda shvatim da i ja činim isto samo koji puta malo profinjenije, ali to ne umanjuje moju krivnju.
    Tako i s ovim što su ljude uhvatili u preljubu. Ma, kolike od nas nisu uhvatili, ali imamo obraza pokazati prstom na njih. I ne mislim sada samo na taj kiks. Ima toliko drugih stvari kad smo spremni čuditi se drugima, ali sebi se nikada ne čudimo…
    Veliki pozdrav i ugodan dan želim :))))

    | posoljeni zrak | 13.06.2006. u 10:53

  • GROZNO u svakom slučaju!Znam da i danas još uvijek i u glavama nekih kršćana postoji razlika između božjih zapovijedi,tako npr.preljub je "opasan" grijeh a izricanje božjeg imena uzalud je "malen"grijeh...Pitam se kada će shvatiti da su sve zapovijedi isto teške...pozdrav!

    | šum srca | 13.06.2006. u 13:16

  • Strašno je da se to može uopće desiti u 21.st,pa bilo to muško ili žensko...

    | ANONIMAC | 13.06.2006. u 14:02

  • Svi možemo sebe i druge sagledati na pravi način, samo nam treba podsjetnik... ova prispodoba ne zastarjeva. Uvijek je aktualna.

    | more nade | 13.06.2006. u 14:06

  • Pozdrav i tebi Aquarijo:) (u nedostatku boljeg imena:)) Zahvaljujem ti na komentaru kojeg si ostavila na mom blogu. Nisam mogao odmah odgovoriti jer mi doma internet ne radi, pa sad koristim tu priliku. Slažem se sa većinom onoga što si rekla, međutim, spomenula si da 'rješenje problema ne leži u zaluđenom kaosu u koji gledaš...Preobražaj se događa tiho i neprimjetno u srcima i dušama ljudi, pojedinaca koji za sobom povlače nove pojedince.' No, moram ti reći da je za takvu vrstu preobrazbe o kojoj ti govoriš, (i s kojom se ja slažem) možda malo prekasno. Takva vrsta osobne promjene je u redu za pojedinca, ali gledajući globalno, malo toga može promijeniti. Pogledaj samo kako se uništavaju prašume. Svakoga se dana posiječe na desetke tisuća hektara i taj se trend povećava svakim danom!! A koja je posljedica toga? Manje kisika za nas i za našu djecu, mogućnost da bez prašuma naša atmosfera postane otrovna za nas. Koliko ćemo čekati da ljudi dođu do te spoznaje sami po sebi? Stotinama godina. A koliko će dugo opstati prašume ako se ovako nastavi? Nekoliko desetljeća. A i nafte je preostalo za toliko. O tome ti govorim. Treba utjecati na ljude koji ne razmišljaju o tim stvarima, i pokušati im objasniti kakva je situacija. Možda oni neće doživjeti potpunu duhovnu transformaciju, ali će barem razmisliti o tome žele li nastaviti živjeti ovakvim načinom života ili ne. Mislim da se takve stvari i događaju upravo iz razloga što mnogo ljudi ne gleda u kaos stvarnosti, nego u neku zamišljenu zemlju bajki u koju nas pokušavaju uvjeriti da postoji.
    P.S. Čini mi se stvarno ok tvoj blog. Koliko sam stigao pregledati. Trenutno nemam vremena pozabaviti se detaljnije tvojim postovima, ali trudit ću se ubuduće. Samo tak dalje nastavi:) Pozdrav.

    | nova vizija | 13.06.2006. u 15:08

  • Što reć na ovo,ti si rekla sve navodeći evanđelje.pozdrav

    | slatko grko | 13.06.2006. u 15:17

  • suoer blogić. samo naprijed!

    | HODOČASNIK | 13.06.2006. u 18:38

  • I meni je malo falio blog, ali možda je i dobro malo (prisilno :)) "odmoriti". :)) Ovo s kamenovanjem, stvarno mi je teško povjerovati da i danas, 2000. godina poslije Krista postoje ljudi koji na takav način osuđuju čin drugog čovjeka. Zaboravljaju da bi i radi njihovog kamenovanja netko njih mogao na isti način kamenovati. Vjerujem da će i u te sredine jednom doći neko drugo vrijeme. Samo tko zna kolike će generacije živjeti dok se to desi.

    | pegy | 13.06.2006. u 18:49

  • Često se sjetim ovih riječi iz Evanđelja kada dođem u iskušenje da nekoga ili nešto sudim. Pa tko sam ja da sudim, zar i ja ne griješim...naravno da griješim, iako ne želim.
    Bolje je učiti kako da opraštamo.
    Pozdrav!

    | @pple | 13.06.2006. u 19:09

  • Nije stvar samo preljubav...to se dogaća u svemu što radimo.

    Kako nam je lako uzet kamen u ruku i potegnit na drugoga,a sami smo isti,a ponekad i još gori od onog koga smo htjeli potegnit.

    Otpusti nam grijehe naše,kako i mi otpuštamo dužnicima našim!!!

    Lijep pozdrav.

    | jedna mala tipkovnica | 13.06.2006. u 23:01

  • Kada bi samo stvari bile univerzalne i lako shvatljive...ali nikada nisu...i nikada neću razumjeti one koji bez imalo srca osuđuju druge na ..smrt...Pa tko to smije činiti??? I bez obzira, muško, žensko, dijete, bolesnik ili zdrav...pravo na život je osnova..a što Isus reče, svi bismo trebali primjeniti puno pua, i to ne u životu, nego u danu...

    | ledenaicy | 13.06.2006. u 23:19

  • prozaican cinjenice koje su sada prvi napravio ravan njemu. Njegovo bozanstvo refurbishing laptops

    | Liil | 20.09.2009. u 03:01



POŠTOVANJE


«Mama, zašto ljudi love kitove?» Pravo pitanje, sasvim na svom mjestu. Moj stariji sin i ja gledali smo dokumentarac o Ognjenoj zemlji. Ženka kita s mladuncem brčka se u hladnoj vodi blizu obale od crnog stijenja djelomično pokrivene snijegom. Kitica je držala rep iznad vodene površine, kao da ga odmara ili pokušava ugrijati. Dio čitanog teksta promakao mi je dok sam tražila prikladan odgovor. «Ljudima su nekad kitovi bili dragocjen izvor masti, kitove usi – kosti koristile su se za neke stvari koje se danas izrađuju od plastike, a neki dijelovi mesa mogu se i jesti. Danas kitolov više nije ni potreban ni pošten. Ljudi na posebnim brodovima radarima tragaju za jadnim životinjama i nemilosrdno ih ubijaju u velikom broju. Jedan kit živi otprilike koliko i čovjek i dugo mu treba da odraste i ima mladunce. Ovako će kitovi uskoro nestati, a nekad se činilo da ih ima neizmjerno mnogo...» Mali mi nije rekao da previše filozofiram, samo je gledao film, slušao i možda nešto upamtio...
Zapravo je svojim pitanjem dirnuo u žicu koja je oduvijek osjetljiva. Lutajući blogovima ovih sam dana nekoliko puta naišla na misao – kako o životinjama brinemo više nego o ljudima, što se ne bi smjelo događati. Ti komentari i izjave bili su opravdani u kontekstu u kojem su se nalazili. Ni ja dobrobit životinja ne bih pretpostavila dobrobiti ljudi, čovjek ipak ima prednost. Znam kako nas agresivne kampanje raznih boraca za prava životinja mogu iritirati. Naše je društvo puno nepravde i nasilja, pa tko bi onda brinuo za nepravde nanesene životinjama. To ćemo lijepo ostaviti za dan kad nama bude dobro, kad budemo bogatiji, zadovoljniji, sretniji... No hoćemo li ikad biti bogatiji, zadovoljniji, sretniji? Sve su to uglavnom subjektivne kategorije. Bogatiji smo onog časa kad shvatimo da to već jesmo, a zadovoljniji i sretniji – neki su to iz dana u dan jer si uspijevaju to dopustiti, dok drugi čekaju veliko zadovoljstvo i sreću, previđajući ono što im je na dohvat ruke. To naravno ne vrijedi za istinsko materijalno siromaštvo i veliku nevolju – čega uvijek ima i bit će, no to bi već bila tema za drugi post.
Zašto, nakon što učinim ono što mogu za ljude oko sebe, ne bih učinila nešto i za životinje, ili biljke? Zašto ne upravo sada, sutra će možda biti prekasno. Nakon što sam se po svojim mogućnostima materijalno i emocionalno pozabavila članovima obitelji, roditeljima, suradnicima, prijateljima, susjedima, pruživši im ono što u danom trenutku mogu pružiti (ponekadje to više, a ponekad meni treba pomoć yes), odnijela suvišnu robu u Caritas ili Crveni križ, možda udijelila koju kunu prosjaku bez nogu ili djevojci koja mi je uljepšala dan svirajući harmoniku u tramvaju, nakon svega valjda mogu dio svog vremena, novca i emocija ponuditi stvorenjima koja nas okružuju, a nisu naše vrste. U Bibliji piše da je Bog stvorio čovjeka na sliku i priliku svoju i dao im vlast nad ostalim stvorenjima. Čovjek je to sebi protumačio na svoj način. Ne vjerujem da bi Stvoritelj odobrio mnoge naše postupke prema svojoj kreaciji – životinjama, biljkama, zemlji. Primjera ima bezbroj, da navedem samo neke koji mi u ovom trenutku padaju na pamet.
Iskorištavanje životinja. Već sam izraz tipa proizvodnja mesa bode mi uši. Proizvodnja zakovica, proizvodnja cementa, proizvodnja vrtnih patuljaka, sve mi je to prihvatljivo. Ali proizvodnja mesa? Pa koga mi tu zavaravamo, osim samih sebe! Recimo onda: uzgoj goveda za meso ili za mlijeko, uzgoj svinja, peradi, kunića, činčila,... ne, nikako proizvodnja!
Uzgoj se pojavio prije nekoliko tisućljeća kao napredak u odnosu na lov. Čovjek više nije trebao izlagati svoje zdravlje i život opasnostima traganja, potjere i lova. Pripitomio je životinje, hranio ih, pojio, brinuo se za njihovu dobrobit, a one su mu za uzvrat davale prinos u mlijeku, jajima, vlastitom potomstvu, radu na poljima i u šumama i na kraju ga nahranile vlastitim mesom. Dok je čovjek lovio, osjećao je poštovanje prema svom plijenu. Većina lovačkih naroda imala je obrede kojima je molila za uspješan lov, a kad je plijen bio uhvaćen, ti su ljudi zahvaljivali duši ubijene životinje što se žrtvovala kako bi oni mogli živjeti. Njihova su tijela s poštovanjem iskorištena do posljednjeg truna – za hranu, odjeću, stambeni prostor, oružje...
A danas – ponašamo se kao onaj čovjek iz basne koji je ubio kokoš koja mu je nesla zlatna jaja, samo da bi se dokopao još većeg bogatstva. On je sve izgubio. A mi? U takozvanom intenzivnom uzgoju nema više nimalo poštovanja, da o ljubavi ne govorimo. Ne tako davno meso se jelo nedjeljom i blagdanima. Životinje su živjele u ljudskoj blizini i uzgajane su s određenim poštovanjem, nerijetko i ljubavlju. Danas se meso često jede svakoga dana, a većina ljudi koje poznajem kupuje samo bolje komade mesa – but, plećku, kare, razne filee... Sjećam se kako prije petnaestak godina moja radna organizacija nije mogla naručiti junetinu preko sindikata jer smo se svi predbilježili za but, a mesar od kojeg se meso dobavljalo očito je imao problema što će s ostalim dijelovima. Tada sam postala svjesna naše probirljivosti. Zbog nje se uzgaja sve više i više životinja, a ostaje sve više klaoničkog otpada. Ne želim ovdje razvijati misli o sječi kišnih šuma, o tome koliko se žita može proizvesti vodom koju potroši govedo za samo jedan dan, koliko tzv. proizvodnja mesa zagađuje okoliš životinjskim izlučevinama, kako se trujemo antibioticima koji se daju da životinje u uzgoju ne bi obolijevale, sve se to može vrlo opširno naći na stranicama društava za zaštitu prirode. Netko će napomenuti koliko djece i odraslih umire od gladi svake minute – no možda bi se i taj broj smanjio kad bismo dio resursa umjesto u mesnu industriju preusmjerili u proizvodnju biljne hrane koja je jeftinija i izdašnija. Nemojmo uvijek mijenjati temu i nemojmo da nam to služi kao izgovor da i jedno i drugo pitanje gurnemo pod tepih.
Ne želim ovdje zagovarati strogo vegetarijanski pristup koji većini ljudi ionako ide na živce (možda upravo zato jer znaju da su vegetarijanci barem donekle u pravu?). Znam da postoje studije koje dokazuju da se ljudski mozak razvio nakon što su naši preci počeli konzumirati meso. I vjerujem u to. Bjelančevine životinjskog porijekla i danas su potrebne za zdrav razvoj djeteta i u nekim drugim životnim razdobljima. No njih ima i u mlijeku i mliječnim proizvodima, i u jajima. Sadašnje pretjerivanje u potrošnji industrijski proizvedenog mesa (fuj, kakav izraz!) sigurno ne doprinosi razvoju mozga – možemo čak i zaraditi rupe u njemu ako konzumiramo prione iz krava zaraženih kravljim ludilom.

Počela sam s kitovima, a došla do kravljeg ludila. Mogla sam tako pisati i o nemilosrdnom trošenju nenadoknadivih prirodnih resursa – fosilnih goriva. Njihova količina je ograničena, zagađuju okoliš od zemljine površine do visokih atmosferskih slojeva. Nije li to umišljenost i kratkovidnost – tolika potrošnja u samo jednoj ili dvije generacije, a tolika šteta.
Nekad su se od kitovih usi (takozvane riblje kosti) izrađivali korzeti i kišobrani, od slonovih kljova djeljale su se biljarske kugle i razni ukrasni predmeti. Usi i kljove uspješno je zamijenila plastika u brojnim pojavnim oblicima, no što se dogodilo – slonovi i kitovi još su ugroženiji nego prije. Zašto? Čini se zbog najobičnije obijesti i sebičnosti. Shvaćam da netko mrzi i ubija dupine jer uništavaju mreže za ribolov od kojih prehranjuje sebe i obitelj, da domoroci ne vole slonove koji im uništavaju vrtove i njive i žele ih ubiti. No što je s nama, konačnim korisnicima svih mogućih i nemogućih proizvoda koji u sebi sadrže komponente dobivene na neprirodan ili asocijalan način (o potplaćenom, gotovo robovskom radu nisam rekla ni riječi, a ima toga dosta)? Ne bismo li mogli nešto učiniti smanjenom potrošnjom nekih proizvoda?
Puno sam napisala i nekome će se učiniti sve skupa bez glave i bez repa, kao loš propagandni materijal. Nemojmo odmahnuti rukom, kao, mi tu ionako ništa ne možemo. Jer možemo. Ja u to vjerujem. Vjerujem u moć pojedinca da mijenja svijet u kojem živi. Ne na silu, nego svojim djelovamnjem i vlastitim primjerom. Nikad neću demonstrirati pred klaonicom ili laboratorijem u kojem se vrše pokusi nad životinjama. Neću šarenim brodićem jurišati na goleme tankere koji prevoze svoj odvratni teret. No zato neću kupovati suvišne stvari u kojima se te štetne tvari upotrebljavaju. Ne kažem da ih neću uopće kupiti – to bi bilo previše isključivo. Voljet ću svog psa i diviti se biljkama koje nas svojim zelenilom i cvijećem razveseljavaju u našim gradovima. Ponekad ću pokupiti papirić koji je netko nepažnjom ili nemarom odbacio. Pokušat ću biti dobre volje i nasmiješiti se ljudima koje sretnem. Podsjećat ću se da je sve što me okružuje djelo Božjih ruku. Zato ću osjećati poštovanje u trenucima kad sam to u stanju. To je kap u moru, reći će netko. Da, ali i ocean se sastoji od kapi. A recept djeluje. Samo jedan primjer. Otkako uporno skupljamo izmet za svojim psom, u naselju se povećao broj onih koji to isto čine. Možda im je prije bilo neugodno. Ili se nisu sjetili.

A kitovi plivaju hladnim morskim vodama i dopuštaju da im se divimo. Zar to nije prekrasno?


09.06.2006. u 07:51 | K | 14 | P | # | ^

  • Dobro kažeš. I mi smo se ovih dana pitali: čuvaju domaće svinje od vlasnika, tko će čuvati divlje od lova.

    | Um | 09.06.2006. u 13:08

  • imam kujicu LUNU draga mi je samo to je velika obaveza, pa se moje nećakinje stalno svađaju oko toga tko će pokupit izmet

    | zaljubljena u .... | 09.06.2006. u 15:23

  • Oholost razara ovaj svijet... veliki ti pozdrav ostavljam

    | u ime... | 09.06.2006. u 17:08

  • Ja virujem da mogu napraviti pomak, znam to sigurno. Dijelovala sam u nekim drugim stvarima na moju okolinu i isplatilo se!!!

    | serafina | 09.06.2006. u 18:41

  • Ovako ti ja to gledam;ne kupujem kožne cipele,ni torbe,ne odobravam ubijanje životinja radi krzna,zabave,lova iz hobija,pokušavam se truditi kupovati proizvode za koje znam da nisu testirani na životinjama.Životinje obožavam,završila sam srednju veterinarsku školu samo zbog ljubavi prema životinjama.Nisam vegetarijanac i znam koliko je meso neophodno u svakodnevnoj prehrani.Da istina je da su i mlijeko i jaja proizvodi bogati bjelančevinama,ali iz mesa ljudski organizam najviše zadržava visokovrijedne bjelančevine i to ni jedan zamjenski proizvod ne može nadomjestiti.

    | ANONIMAC | 09.06.2006. u 21:38

  • Polako, korak po korak, i kako ti kažeš, počevši od sebe i počevši polako djelovati, može se štošta promijeniti u svijetu oko nas. Pitanje tvog djeteta potaknulo je bujicu razmišljanje kod tebe. Neka! Treba! Imao pravo razmišljati, imamo pravo na svoje stavove, imamo pravo ponešto polako promijeniti.
    Budući me nekoliko dana nije bilo, vidim kod tebe nove postove, a osobito me zanima ona pričica koja je kod tebe izazvala ljutnju. Ovih ću dana do nje pa ću ponešto i ostaviti kao svoje promišljanje. Sad već i nisam u stanju razmišljati, bila sam s djecom na izletu, osjećam posljedice!
    Ostavljam pozdrav i želim ugodan vikend!!

    | posoljeni zrak | 09.06.2006. u 21:51

  • Definitivno smo u totalnoj komi, sve smo uništili, na žalost ... zato mene toliko fascinira priroda i sve ono na što čovjek ajmo reci "nema" utjecaj ...

    | okeco | 09.06.2006. u 23:58

  • Apsolutno si u pravu,hrabro naprijed,plivaj uzvodno,promijenit ćemo ovaj svijet vođeni od Boga koji ti je i dao milost da tako razmišljaš.Razmišljam ovako:vjerujem da život dolazi od Boga i svaki detalj tog života,pa što bih se ja onda zamarao s tim jedem li dovoljno bjelančevina ili ne!MIJENJAJMO SVIJET vođeni od BOGA!!!

    | šum srca | 09.06.2006. u 23:58

  • Uvijek je tako - svi smo mi samo jedna kap, ali kap čini slap!!! Iscrpno si opisala temu, malo mi je samo teško usredotočiti se na sve elemente. Ono što je u svemu važno, i što si istaknula, to je zaista porast te ljudske bahatosti, težnje za većim količinama svega, uništavanje životinjskog i biljnog svijeta. Mnogo se može naučiti iz činjenice da su ljudi u prošlosti jeli manje mesa, da se cijenilo ono što se ulovilo. Očito je da ljudska pohlepa vodi u propast. No, kako je rečeno, ako svatko učini malo, zajedno smo već učinili mnogo!

    | Big Blue | 10.06.2006. u 13:57

  • Hvala na posjeti! Lijep blogić! I ja imam malog psića i upravo smo se vratili iz šetnje...

    | sirotinja | 10.06.2006. u 15:46

  • Krasan post, do suza si me dirnula. Slažem se da treba početi od malih stvari koje nas okružuju, to je jedini spas, i naravno edukacija djece jer na njima sve ostaje, zato moraju znati kako stvari stoje. Ono što ja doprinosim svojim ponašanjem je neznatno ali recimo ne kupujem konzerve tunjevine jer zbog ulova tune ubijaju delfine, to je moj mali protest. Ne kupujem nikakva gazirana pića posebno ne velikih korporacija kao što su coca cola, jer ne želim dopustiti da se bogate na ropskom znoju. Ima tako nekih stvari od kojih mi se diže kosa na glavi. Pa kupujem meso samo od mesara za koje znam da je trčalo po livadi, pazim kada i koliko i ne dopuštam da me obmanu reklame. Treba čovjek biti pažljiv u odabiru i mudar u donošenju zaključaka i naravno uvijek držati oči širom otvorene. Pozdrav tebi :)))

    | Bugenvilija | 10.06.2006. u 15:51

  • Tuzno je to, sta ces.

    | xiola bleu | 10.06.2006. u 18:03

  • Izvrsna si, izvrsna. Nego, i te životinje kad polude, nisu one većinom krive nego mi ljudi koji se ne znam odakvatno brinuti za njih... I koliko god čovjek bio velik, iz svega je proizveo i drugu stranu medalje. Neka kitova i dupina- krasni su

    | svjetioničarka | 12.06.2006. u 10:27

  • Ne volim kad ljudi bezrazložno ubijaju životinje. Ono što mi je još gore su razna mučenja. Sjećam se jedne stravične Latinice vezane za tu temu u kojima neki prilozi uopće nisu bili gledljivi. Jedem meso i ne mogu zamisliti prehranu bez njega, ali svejedno smatram da čovjek kada ubija životinju treba to učiniti na najmanje moguće bolan način. Kad spominješ da ti smeta ovo proizvodnja mesa, mene kod tih izraza smeta onaj da "životinja umire". Umire čovjek, životinja ugiba. Volim prirodu, i biljni i životinjski svijet, i stvarno ne razumijem odakle ljudima ponekad toliko destrukcija raznih tipova. Mislim da, baš kako si ti i rekla, svatko može napraviti mali korak. Već kad bi djeca od nas učila da prirodu treba čuvati, bio bi to uspjeh. Nažalost, i kod djece se vidi da znaju biti nasilna u tom smlislu što govori o tome što su naučili ili nenaučili od roditelja.

    | pegy | 13.06.2006. u 18:39



MOLITVA


Ja mislim, čak znam, jer sam to iskusio, osobito u djetinjstvu, da je ljubav prema ljudima prirodno stanje duše, ili, još više, prirodan odnos prema svim ljudima, i kada je on takav, onda ga ne zapažaš. On se zapaža tek onda kada ne voliš (nije da ne voliš, već se bojiš) koga.
Lav N. Tolstoj (Uspomene)

Odložimo sunčane naočale. Pretamne su. U njihovoj bezdanoj sjeni sakupljene su sve boli, sve uvrede, sve žalosti koje su nam nehotice ili namjerno nanijeli bližnji tijekom godina našeg odrastanja. I boli, uvrede, žalosti koje smo mi nanijeli bližnjima...
Bože, kad bih samo na trenutak mogla ugledati to čisto svjetlo nebeske ljubavi, ne bih žalila ostatak života provesti slijepa slaveći Tvoje ime!


06.06.2006. u 23:27 | K | 16 | P | # | ^

  • A ljudi smo, grijesimo.

    | xiola bleu | 07.06.2006. u 00:14

  • Valjda nam svijetlo previše blješti pa se zato skrivamo iza svega i svačega. I meni to polazi za rukom, umom, srcem, čime god.

    | pegy | 07.06.2006. u 00:14

  • samo se srcem dobro vidi..ono bitno očima je nevidljivo...reče pametniji od mene...pozdrav

    | mama sepia | 07.06.2006. u 08:58

  • neke stvari jednostavno znamo i osjećamo i bez da vidimo

    | Goldeneye | 07.06.2006. u 09:19

  • Pogrešno mrzimo i ljubimo.Krivo se veselimo i žalostimo.Tapkamo u mraku.Često nas hvata očaj i tuga,nestaje nam svjetla i snalaženja.Kao zalutali putnici u gustoj šumi tražimo izlaz na vedar i čist zrak

    | ANONIMAC | 07.06.2006. u 10:15

  • Je i ja sam lipi štit sagradila s godinama i sad mi je tako ža.

    | serafina | 07.06.2006. u 11:02

  • samo treba naći snage oprostiti sebi i drugima...prvenstveno sebi....

    | P A N T E R A | 07.06.2006. u 11:38

  • TI svijetliš. Ne mogoh na tvoj blog par dana pa danas pročitah i vidim, svjetlost sama.

    | Um | 07.06.2006. u 12:17

  • Uljepšala si mi dan... Hvala...

    | betanija | 07.06.2006. u 17:20

  • Sjajan tekst ! ! ! Negdje sam čuo da ako se staklo stavi pred žarulju vidi se kako je prljavo, a tek kad se stavi pred sunce ! ! ! onda je uistinu prljavo. Tako i naš život što smo više bliži Bogu, otkrivamo svoje slabosti. Ali snaga se u slabosti usavršuje. Ali Isus je rekao svetoj sestri Faustini : Jedino sam ja ljubav i milosrđe. Ni najvećega grješnika ne mogu kazniti ako zazove moje milosrđe, već mu u svojemu beskrajnom i neiscrpnom milosrđu opraštam. Tako i mi u scim svojim slabostima i grijesima trebamo zazivati : ISUSE, UZDAM SE U TEBE. Svako dobro

    | pustinja-oaza | 07.06.2006. u 20:30

  • Sve boli sakupljene na jedno mjesto ... bojim se misliti o tome.
    Mislit ću dobro, zbog tvojih riječi.

    | portretsnova1 | 08.06.2006. u 13:32

  • Jako lijepo :) Upravo tako bi i trebali postupati. Bez štita, maski, sunčanih naočala..

    | trill | 08.06.2006. u 14:12

  • Što reć,ti se sve rekla,potpomognuta Tolstojem,ali kad nekad trebaju sunčane oćale da ne vide kako su nas povrjedili...

    | slatko grko | 08.06.2006. u 16:22

  • Lijepo je to rečeno :) Trebali bismo svi malo više razmišljati o tom svjetlu i sunčanim naočalama. Često smo vrlo površni, jurimo kroz život, ne osvrćemo se...i propuštamo toliko lijepoga ;) Nažalost.

    | Big Blue | 08.06.2006. u 19:30

  • klap, klap ... dobro oučeno ...

    | okeco | 09.06.2006. u 00:10

  • Ne znam što bih nadodala. Bilo na Tolstojevu, bilo na tvoju molitvu…
    Ljudi koji su nas ranili… Ima ih u svakome životu…
    Ljudi koje smo mi ranili… Ima ih i u mom životu…
    Neka sve bude izliječeno Njegovom ljubavlju…
    A nama neka bude darovana snaga okrenuti se naprijed, Njegovom milosrđu prepustiti prošlost i puni pouzdanja biti drugima ljubav….
    Iskren pozdrav i hvala za sve dolaske i tragove koje kod mene ostavljaš….

    | posoljeni zrak | 09.06.2006. u 07:28



TRI ZELENE GRANČICE


Danas sam ponovo pročitala priču. Priču koja je na neobičan način odigrala ulogu u mom životu. Kad sam je prvi put susrela imala sam manje od deset godina. Našla sam je u staroj knjižici Grimmovih priča za djecu. I ljutila sam se na nju. Upamtila sam je zbog te ljutnje. Pročitajte ako imate vremena i volje, onda ćemo dalje.

Bio nekoć pustinjak, koji je živio u šumi na podnožju jednog brda i provodio dane u molitvi i dobrim djelima, te Bogu na slavu nosio svake večeri nekoliko vjedrica vode na brdo. Mnoga životinjica napojila se tom vodom, a mnoga biljka osvježila, jer na brdu puše vazda vjetar, koji isuši zemlju, a ovuda visoko kruže i plašljive ptičice, što bježe od ljudi i traže kapljicu vode da se napoje.
Kako je pustinjak bio veoma pobožan, dolazio bi k njemu Božji anđeo, koji je brojio njegove korake i pomogao mu pri djelu, a nakon svršena posla donosio mu hranu baš kao što je ono po Božjoj odredbi gavran hranio proroka. Kad je pustinjak u svojoj pobožnosti dosegao visoku starost, dogodi se da je jednoć vidio iz daleka kako nekoga jadnoga grješnika vode na vješala. On promuca onako za sebe: «Eto, pravo mu je!...»
S večeri, kad je opet nosio vodu na brdo, ne pojavi se Božji anđeo koji ga je običajno pratio, a nije mu donio ni hrane. On se prepadne i stade ispitivati svoje srce, nije li čime zgriješio, da je razljutio dragoga Boga, ali nije se mogao dosjetiti ničesa. Sad nije od tuge i žalosti ni jeo ni pio, nego se bacio na zemlju,moleći se Bogu danju i noću. I kad je tako jedared u šumi gorko plakao, čuo je ptičicu koja je prekrasno pjevala. To ga je primirilo, pa reče: «Kako samo veselo pjevaš! Na tebe se ne srdi dragi Bog. Ah, da mi znadeš reći, čime sam Ga uvrijedio, da se pokajem i da mi se srce opet razveseli.» I gle, sad progovori ptičica: «Nijesi učinio pravo kad si osudio onog jadnika što su ga vodili na vješala; zato se srdi Gospodin na te, jer On sam sudi. No ipak, ako se pokaješ i požališ na svoje grijehe, On će ti oprostiti.» - Pri tom se stvori kraj njega Božji anđeo, a imao je u ruci suhu granu, te mu reče: «Ovu suhu granu nosit ćeš tako dugo sa sobom, dok iz nje izrastu tri zelene grančice, moraš da je mećeš pod uzglavlje noću, kad legneš na počin. Svoj krušac isprosit ćeš si po kućama, ali ni u jednoj kući ne smiješ da ostaneš više od jedne noći. To je pokora, koju ti je naložio dragi Bog.»
Sad uze pustinjak onu suhu granu i pođe s njome natrag u svijet, u kome ga već davno nije bilo. Nije ni jeo ni pio što su mu dobri ljudi davali, a mnoge mu prošnje nijesu uslišali i mnoga mu vrata ostadoše zatvorena tako, da je prošlo po više dana, a da nije okusio ni mrvice kruha.
jednoć je od jutra do noći obijao vrata, no nitko mu nije štogod dao, niti ga primio na noćište. On pođe daleko u šumu i tu nađe najzad jednu pustu spilju, u kojoj je sjedjela neka stara žena. Pustinjak je nagovori: «Dobra ženo, pridržite me noćas u svojoj kući!» Žena mu odgovori:»Ne, to ne smijem sve kad bih i htjela. Imam tri sina, a oni su divlji i zlobni, a kad se vrate sa svoga razbojničkoga posla i da vas ovdje nađu, ubili bi i vas i mene.» Pustinjak će na to: «Samo vi mene pustite ovdje, oni neće ništa na žao učiniti ni vama ni meni.» A žena kojoj se starac smilio, dade se sklonuti na to. Čovjek se legne pod stepenice i stavi pod uzglavlje svoju suhu granu. Čim je to starica opazila, upita ga, čemu to čini, a on joj ispriča da za pokoru nosi sobom ovu suhu granu, koju noću meće pod uzglavlje. Uvrijedio je Gospodina, kad je osuđivao nekoga jadnoga griješnika, što su ga vodili pred sud. Sad se žena gorko rasplače i reče: «Ah, kad Gospodin kazni već jednu jedinu riječ, što li će tekar biti s mojim sinovima, kad dođu pred Njegov sud!»
Oko ponoći vratiše se razbojnici larmajući i vičući u sav glas. Napališe vatru i kad se spilja osvjetlila, opaziše pod stepenicama čovjeka gdje spava. Razljutiše se i napadoše majku vičući: «Tko je taj čovjek? Nijesmo li zabranili, da nikoga ne puštaš u nutar?» A majka će na to: «Pustite ga, to je ubogi grješnik, koji čini pokoru!» - Starac se digne, te im ispripovijedi, kako je jednom jedinom riječi uvrijedio dragoga Boga, kako se Bog rasrdio na nj, pa sad mora da okaje taj svoj grijeh. Razbojnike je ta pripovijest tako dirnula, da su se osvijestili, te iskreno stali kajati za svoje grijehe. A pustinjak je opet legao pod stepenice i slatko zaspao.
Izjutra našli su ga mrtva, a na suhoj grani pod njegovom glavom izbite tri posve svježe i zelene grančice. Gospodin mu se opet smilovao, te ga pozvao k sebi.

Kako je Gospodin mogao biti tako nepravedan, kako je samo mogao tako kazniti nesretnog pustinjaka zbog jedne jedine promrmljane rečenice, nakon što Mu je ovaj posvetio cijeli svoj život...? - Tako je cvilila moja uplašena djetinja duša. Kasnije nisam o tome puno razmišljala, no priču nisam nikad zaboravila, i dalje je ne shvaćajući. Prošle su godine, odrasla sam, zaposlila se, još sam bila u roditeljskoj kući kad je počeo rat. Jednoga dana gledajući strahote ratnih zbivanja na TV-u iznenada mi je ta priča bljesnula u svoj svojoj punini. Ne, nemoj osuđivati! - rekla je. Stani! Ima dovoljno drugih koji osuđuju. Postoje mnogi pristupi užasnom svijetu koji nas okružuje. Potraži ih, kao da mi je govorila.
Zaista, počela sam tražiti. Mnogo sam puta zalutala. Bezbroj puta pogriješila. Još uvijek griješim. No možda, jednoga dana, i ja pod svojim uzglavljem nađem tek prolistalu zelenu grančicu...


05.06.2006. u 19:00 | K | 13 | P | # | ^

  • :| ... ovakve priče me baš ne razveseljavaju previše ... na kraju napisao ih je čovjek ... da li čovjek može shvatiti Božji naum .... to mi se čini malo teško ... doduše pisano je ne sudi i neće ti se suditi ali ipak ... ne znam ... ovo mi baš nije leglo ...

    | okeco | 05.06.2006. u 20:10

  • Mene gusta poruka ne sudi,mislim da je priča u drugom planu,pozdrav

    | slatko grko | 05.06.2006. u 20:59

  • Meni još uvijek djetinja duša progovara,pa se ne mogu pomiriti sa svim nepravdama i ne osjetiti bijes

    | ANONIMAC | 05.06.2006. u 21:34

  • da, nikada ne sudimo nikoga ...

    | OKRENI SE SEBI | 05.06.2006. u 22:02

  • Eh, čudni su putevi Gospodnji... Ne treba osuđivati. No, tko je bez grijeha?! Svima nam se dogodi da zastranimo pa opet pronađemo pravi put. I dobro je dok se vraćamo na taj put :)

    | Big Blue | 05.06.2006. u 22:14

  • Dobra je priča,sada već dobrih pola sata razmišljam o toj temi.
    Pozdravlja te Galebica

    | ¨Koja sreća! | 05.06.2006. u 23:10

  • To bi se moglo nazvati Božjom pedagogijom... Tipičan happy-end za priče: grančica propupala, starac susreo Onoga za koga je živio. Ovo sa grančicom me podsjeća na Izaiju...

    | metanoja | 05.06.2006. u 23:42

  • Znam tu priču. Drago mi je da si je stavila na blog. I mene podsjeća na Izaiju.

    | betanija | 06.06.2006. u 07:48

  • Da, treba se vratiti ovakvim pričama ponekad. Pozdrav.

    | portretsnova1 | 06.06.2006. u 09:39

  • Divna priča. Istina, za dječju dob teška, no korisna kad joj dođe vrijeme kao tebi za ratnih stradanja. Nije mi bila poznata priča i zahvalana sam što ju sad znam. Nadam se i ja zelenoj grančici... :-)

    | more nade | 06.06.2006. u 11:11

  • eh, potpisujem se ispod izjave Big Blua. osuđivati? da, to je najlakše. najlakše je i zaboraviti na svoje greške i osuđivati tuđe... važno je spoznati pravi put i vratiti se na njega... pozdrav

    | P A N T E R A | 06.06.2006. u 16:00

  • Postoji vrime za sve, pa i za to kada i gdje ćemo postati svjesni neke priče ili onoga što nam je dragi Bog namjenio.Ne osuđujem nikada, život me naučio da je to loše i vrati se kao bumerang.
    Hvala za piču koju si podjelila sa nama.

    | serafina | 06.06.2006. u 21:39

  • Uh, koja priča! Pogledah ponovo kad si se prvi puta s njome susrela! Niti deset godina nisi imala!! Ne znam što bih rekla…
    Prvo, to nisu priče za djecu…
    Drugo, Bog nikoga ne kažnjava… Kažnjavamo se na neki način sami samim svojim odabirima…
    Treće, dobro je ne suditi….
    Četvrto, nikad ne znamo tko će našom dobrotom dotaći Dobrotu i našim svjetlom doći do Svjetla i našom ljubavlju spoznati Ljubav…
    Nikada ne bih djeci pričala tu priču, ova se pouka može izreći na neki drugačiji način…
    U svakom slučaju, hvala što si to s nama podijelila…
    Iskren pozdrav!!!

    | posoljeni zrak | 10.06.2006. u 15:45



KALEIDOSKOP


Čitam na i-portalu (donedavno iskon) članak o piramidama u BiH. Stvar je prerasla u međunarodnu znanstveno-popularnu atrakciju. Uistinu ne znam što bih o tome mislila. Pokazalo se da je početni entuzijazam nekih ljudi prevladao sveopću skepsu i uspio privući pažnju do te mjere da se na ideji počelo konkretno raditi. Vidjela sam na njihovoj vlastitoj stranici rezultate prvih iskapanja – u svakom slučaju djeluju zanimljivo.
No nisam htjela pisati o samoj toj temi nego o jednoj vrsti umišljenosti koja je karakteristična za nas ljude. Nije namjerna niti zlobna, ali isključuje mnoge stvari koje nisu prisutne ovdje i sada, koje ne možemo okom vidjeti i rukom opipati. A kad se nađe neki vizionar i ukaže na neobične stvari koje nam leže na dohvat ruke i pozivaju da ih istražimo, mi ga proglasimo ludim. Možda on i jest lud, no zašto mu ne dopustiti da svoju viziju iznese do kraja pa da onda prosudimo.
Prošlost je nešto iza nas do čega možemo doprijeti samo posredno. Zato u znanostima koje se njome bave ima puno nagađanja, a svaka se hipoteza pažljivo i na više načina provjerava dok ne postane općeprihvaćena. To ne znači da ona postaje automatski točna. Postoje ljudi koji vole slagati povijesne ili arheološke puzzle, ne obazirući se previše na službene stavove.
Moram priznati da mi je zbog ljubavi prema čitanju kroz ruke prošao velik broj blago rečeno neobičnih knjiga – mislim na one s područja publicistike. Ta djela obično čitam s određenim oprezom, da me oduševljenje autora ne bi dovelo u napast da olako povjerujem u nešto što naprosto nije točno ili je već opovrgnuto. Odmah se ograđujem od napasnih ili senzacionalističkih pisaca kao što je E. v. Daneken koji mi se zamjerio još u djetinjstvu kad sam željna dobrih dokumentaraca gledala u njegovu zanesenu oznojenu facu dok je tražio vanzemaljce na svim mogućim i nemogućim mjestima. Volim ona oprezna i nenametljiva prezentiranja koja nam omogućavaju da sami prosudimo hoćemo li prihvatiti ponuđeno ili ne. Moja omiljena knjiga te vrste još uvijek je Kon Tiki Thora Heyerdahla.
U potrazi za zanimljivostima iz prošlosti možete katkad naići na nevjerojatne ideje. Jednom sam u knjižnici posudila neku knjigu koja se naizgled bavila starim Egiptom. Privukle su me lijepe korice i naslov koji je obećavao otkrivanje korijena kršćanstva – znamo da su mnoge lijepe kršćanske ideje postojale i prije Krista. Takve knjige ponekad uzmem i počnem ih čitati - ako mi se ne sviđaju, nakon nekoliko desetaka stranica odustanem i vratim ih nepročitane. Ova knjiga djelovala mi je «normalno» do oko pedesete stranice, a onda sam iznenada shvatila što autor pokušava – dokazati da je Mojsije bio faraon Ehnaton, a njegov sin Tutankamon ni manje ni više nego – Isus! Gotovo sam je odmah zavitlala u neki kut, no onda me upravo apsurdnost zamisli navela da nastavim znatiželjna kako će to izvesti. Autor je korak po korak dokazivao svoju nedokazivu hipotezu i izvukao se bez velikih nelogičnosti, prkoseći naravno povijesnim, arheološkim, teološkim i svim mogućim priznatim teorijama. To je pravi primjer onog povijesnog puzzlea koji sam prije spomenula. Naravno da me nije uvjerio u istinitost svojih tvrdnji, nego samo u visoki domet svoje domišljatosti. A što se mog vjerskog uvjerenja tiče – ono zbog ovakvih upadica nimalo ne trpi, jer je podložno isključivo mom unutarnjem doživljavanju. Vjera je stvar čovjekovog emocionalnog bića, a ja knjige ove vrste čitam racionalno.
Počela sam pisati o našoj umišljenosti - kako mislimo da smo prvi, jedini, najpametniji i najnapredniji u ovom dijelu svemira, kako teško prihvaćamo sve što odudara od nekakve dogovorene normale, a kako lako upadamo u pretjerivanja ako se upustimo u slobodni prostor izvan te sigurne zone ograničene trenutnim stanjem našeg uma. Dokazuje li ta pojava da je ovaj naš svijet sa svojom prošlošću i budućnošću nešto neuhvatljivo, poput kaleidoskopa u kojem svatko vidi prekrasan, ali uvijek drugačiji uzorak, mozaik od šarenih stakalaca? I možemo li mi, možda, birati svijet u kojem ćemo živjeti? U tom slučaju predložila bih da odmah počnemo zamišljati svijet bez ratova, gladi, bolesti, zagađenja... Možda nam se ostvari.yes


03.06.2006. u 00:31 | K | 18 | P | # | ^

  • Na zalost, nemam vremena citat knjige takvih zanimljivih sadrzaja... A sto se tice Bosanskih piramida... Tko zna, neka ljudi kopaju, neka traze... Uvijek je na pocetku bila pretpostavka, pa se onda islo dalje... Bit ce zanimljivo i vec jest to pratiti. A ako nesto bude, uuu... To ce tek bit pravo. A ono sto si rekla: A što se mog vjerskog uvjerenja tiče – ono zbog ovakvih upadica nimalo ne trpi, jer je podložno isključivo mom unutarnjem doživljavanju. Vjera je stvar čovjekovog emocionalnog bića, a ja knjige ove vrste čitam racionalno. Ja se bas i ne bih slozio s tobom... Mislim, ja vjeru tako ne dozivljavam... Ona nije samo moj emocionalni dio. Ona je itekako racionalna... No, o tome neki drugi put... Mozda... Lijep ti vikend zelim! :)))

    | metanoja | 03.06.2006. u 01:55

  • sve su to kockice mozaika... lijep pozdrav tebi!

    | OKRENI SE SEBI | 03.06.2006. u 08:17

  • Sta ja znam, jedno davno procitah 3-4 Dannikena.

    | xiola bleu | 03.06.2006. u 09:17

  • I ja volim takve knjige ali mislim da sam vrlo otvorena za nove ideje i teorije iz jednostavnog razloga. Povijest pišu pobjednici, a ja im ništa ne vjerujem, zato su sve druge varijante moguće kao i priznata povijest. ;))

    | Bugenvilija | 03.06.2006. u 10:44

  • Hvala na komentaru!
    Volim pročitati sve što se kosi i ne kosi sa mojim mišljenjem,ali ne znači da vjerujem u sve što čitam.Zato me i nervira sva ova pompa oko Da Vincia-ako sam vjernik ništa moju vjeru poljuljati ne može,ali to ne znači da ne mogu pročitati ili poslušati drugu teoriju.
    Kažu da je povijest subjektivno mišljenje pojedinca koji je piše,zato ne uzimam ništa zdravo za gotovo.A ljudi jesu umišljenja bića koja ne mogu shvatiti da neki put ipak nisu u pravu,a tek to priznati...

    | ANONIMAC | 03.06.2006. u 22:10

  • Meni je nazanimljivije kod Bosanaca to što su odmah krenuli u akciju: majice "imam piramidu u avliji", oslikane boce, upaljači, opanci i sl. Stvarnosu brzi i maštoviti..A knjige..Bilo je i bit će svega..Da li iz uvjerenja ili iz želje za zaradom ljudi svašta pišu..Pozdrav!!

    | moje vijuge | 04.06.2006. u 12:00

  • Ja sve primim sa skepsom a opet otvorena sam za sve,ustvari vidim da je santea sve lijepo napisala,pa i ja potpisivam njezin komentar,da se ne ponavljamo.

    | slatko grko | 04.06.2006. u 15:13

  • Pisati se može svašta...al davno je zapisano ono u što ja vjerujem...
    lijepo si opisala ljudsku umišljenost. iako, po meni, ona je samo odraz nekog straha od drugačijeg...kad uspijemo prihvatiti drugačije i različito eto svijeta kojeg bi za sada samo mogli zamišljati. pozdravljam te

    | u ime... | 04.06.2006. u 15:24

  • moramo promjeniti sebe, pa onda svijet............

    | zaljubljena u .... | 04.06.2006. u 15:56

  • Mene posebno ne zanima ta problematika tako da i ne posuđujem takve knjige, a i filmove nešto ne preferiram. Valjda sam više sklona onom što vidim, čujem, što sama na neki način mogu istražiti. Osim Boga u kojega jednostavno vjerujem. Što se piramida u Bosni tiče, pisali su neki blogeri već odavno o tome (npr. Savage) pa sam nešto čak i onda saznala. No to mi i nije neka senzacija, to je samo još jedna činjenica koju je otkrijo čovjek. tko zna koliko još ima toga što ne znamo, a gotovo da nam je pred nosom.

    | pegy | 04.06.2006. u 20:02

  • Složila bi se sa tobom u onoj rečenici da je vjera stvar čovjekovog emocionalnog bića i još u puno tog što si napisala. Drago mi je da si me otkrila,jer si mi time otkrila sebe i svoj blog.

    | serafina | 05.06.2006. u 02:24

  • Obzirom da sam pročitala puno knjiga, zna mi se desiti kad dođem u knjižnicu da ne znam što bih posudila i što bih čitala. Posegnem tako za nepoznatim knjigama i kada počnem čitati, ako mi prvih 20-tak stranica uspije privući pažnju nastavljam, u protivnom knjigu vraćam nepročitanu. A mogu pročitati svašta ne dozvoljavajući da utječe na moje dosadašnje mišljenje ili da ga preoblikuje.
    I tvoja zadnja rečenica je vrlo znakovita...svijet ne možemo birati, ali možemo se svi zajedno truditi da bude bolji, mirniji, humaniji...pa možda čak i da počnemo prihvaćati ono što se ponekad kosi sa pojmom "normalni"...što zapravo znači "normalno"...i tu svatko ima svoje vrijednosti i svoju viziju...

    | @pple | 05.06.2006. u 08:49

  • ..SVAŠTA ĆE KOD NAS OTKRITI.. pusa

    | | 05.06.2006. u 10:07

  • hm...zapravo težak post za ovo jutro. ja konstantno želim vjerovati da živim u nekom svom svijetu gdje vladaju zakoni ljubavi, dobrote, razumjevanja, poštenja... i onda se probudim i s prvim pogledom prihvatim stvarnost. nije loše živjeti u ovome svijetu ako ga i na tren pokušamo učiniti boljim...možda s vremenom takve namjere učine bitan preokret u ovom univerzumu...
    hvala ti na ljepim riječima...i sretna sam što si zalutala u moj svijet i zadržala se tamo neko vrijeme...ja želim vjerovati da će to biti češće...ugodan dan ti želim ;)

    | P A N T E R A | 05.06.2006. u 10:07

  • I ja volim citat publicistiku, ali kako ti kazes da je citas s oprezom tako ja nju citam s podsmijehom. Ustvari ona mi ponekad sluzi kao informator kako ljudi razmisljaju (ne govorim o knjizi koju si tu navela nego opcenito).

    | Homeless | 05.06.2006. u 13:48

  • Mene izričito rastuži činjenica da ljudi kad te pitaju "kako si" rade to automatski, i ne daj bože da im ustvari želiš reći kako si (osim "sve 5" standardnog odgovora), uopće ne slušaju... A kamoli da im izneseš neka svoja dublja razmišljanja i ideje...

    | svjetioničarka | 05.06.2006. u 16:47


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


< lipanj, 2006 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Svibanj 2013 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (4)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (4)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (1)
Travanj 2008 (5)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (9)
Ožujak 2007 (10)
Veljača 2007 (11)
Siječanj 2007 (13)
Prosinac 2006 (13)
Studeni 2006 (12)
Listopad 2006 (9)
Rujan 2006 (10)
Kolovoz 2006 (5)
Srpanj 2006 (11)
Lipanj 2006 (11)
Svibanj 2006 (15)
Travanj 2006 (4)


Opis bloga


Moja razmišljanja o svemu što je u životu bitno. Misli koje su me uzdizale i koje želim podijeliti s drugima.









Prostor Duha

Blog.hr


Mudre izreke


Kahlil Gibran:


Vjera je oaza u srcu do koje nikad
nisu doprle karavane misli.


Oćutiš li želju da pišeš
– a jedino je Duhu znana
tajna tog zova –
valja ti ovladati znanjem,
umijećem i
čarolijom:
znanjem riječi
i njihove melodije,
umijećem da budeš
bez pretvaranja
i čarolijom da voliš one
koji te budu čitali.


Rado navraćam

moja sestra
alkion
@pple
atlantida
betanija
big blue
Borut i Vesna
brlje
brunhilda
bugenvilija
carla_bruni
catcher
chablis
Champs-Elysees
chichckava
čiovka
da Vinci
detalj
dida
dinaja
Dream_Maker
ely
E.P.
Festina lente
finding myself
fra gavun
gajo
gogoo
goldy
gustirna
harisma
indigo
irida
izvornade
ježić bodljica
jimbo
juliere
kaodajevažno
kaplja
katrida
kenguur
Kinky Kolumnistica
kora-kri
ledena
LittleMissG
Luki i Goldie
ljelja
majstorica s mora
majta
MaSanYa
Melody
memoari srca
mentina
metanoja
Mima
mirisdunje
mirjam
mirta
misko
mislimatepozdravljam
MonoperajAnka
more nade
morfin@
morska zvijezda
nihonkichigai
Nova Vizija
oceana
odgoj s osmijehom
okeco
orator,-oris,m.
otkucaj
pametni zub
pantera
pegy
plejadablue
povjesničar2cool
prilagodba...
prorok
rose and butterfly
rozza
Rusalka
Sadako's apprentice
salvetna tehnika
santea
Sanja
sepia
serafina
Siscijanka
sklblz
slatko grko
slave
smotani
spooky
šumarka
teuta
tixi
trill
um
umjetnik
Uranova pikula
vampir Tibor
vierziger
vorja
ZG dnevnik
Zitta
zrno gorušicino
Zvrk

Ima vas još...

Hit counter
posjetitelja od 29. 5. 2006.

DNEVNIK.hr10Nakon prijave pratite svoje najdraĹľe blogere i kreirajte vlastite liste blogera!Naslovnica