Moram priznati da sam se bojala da će netko pogrešno shvatiti onaj odlomak o putovanjima u pretposljednjem postu Zmaj. Srećom, nitko me u komentarima nije izgrdio kao osobu koja ne voli putovati i zamjera to drugima. Ja zapravo jako volim putovati. To mi je uvijek zanimljivo i vrlo uzbudljivo. Stjecajem okolnosti nisam obišla puno svijeta, no i o onome što sam na tim relativno malobrojnim putovanjima vidjela mogla bih napisati knjigu.
Pišući taj prethodni post živo sam se prisjećala nekih stvari. Kad sam još tijekom studija prvi put putovala u Francusku, na odlasku i na dolasku prošla sam sa skupinom kolegica i kolega kroz Pariz. Imali smo nekoliko sati na raspolaganju da prenesemo prtljagu na drugi kolodvor i da odemo pogledati ono što nas zanima. Oduvijek sam željela vidjeti bukiniste i crkvu Notre- Dame de Paris. One prve zbog ljubavi prema knjigama, a drugo zbog ljubavi prema gotskom stilu u kojem je sagrađena katedrala. Još jedna kolegica imala je slične želje i uputile smo se zajedno. Les bouquinistes nas nisu razočarali, problem je bila samo vrlo mala svota novca koju sam imala kod sebe. Kupila sam jedan svezak pjesama Jacquesa Preverta (Les paroles) i pasla oči na ostalim ljepotama izloženim na štandovima duž sjenovitih kejeva uz Seinu. Notre-Dame jako me je razočarala. Bila je lijepa kao na slikama, ali kad sam zakoračila u njezinu unutrašnjost, umjesto prohladne tišine crkve dočekala me je topla sparina i žamor mnogih glasova. Osim toga, bila je mračnija nego što sam očekivala. Iznurena cjelonoćnom vožnjom vlakom jedva sam pogledala prekrasne vitraje i požurivala sam kolegicu da što prije izađemo. Velike skupine turista kružile su unutrašnjošću, slušale svoje vodiče ili tiho žamorile. Približavala mi se neobična prikaza – starija gospođa blažena izraza lica dizala je u vis papirnatu američku zastavicu (takvima smo mi mahali Titu kad se našao u prolazu, sjećate se?) i mahala točno prema meni. Uplašena da me je s nekim zamijenila i da ću se osim na francuskom morati sporazumijevati i na engleskom (a to je za moj premoreni mozak tada bilo previše) okrenula sam se i izašla. Kad bi mi se sad ponovo pružila prilika, sigurno bih dobro razgledala crkvu ne obazirući se na ostale znatiželjnike koji su ondje bili jednako strani kao i ja. No onda sam imala dvadeset godina i odabrala sam nešto drugo.
Na povratku sam učinila još jedan zanimljiv izbor, ali se zbog njega neću nikad pokajati. Bilo nas je još manje nego prije, jer su se neki vraćali kući drugim putevima. Dvije kolegice s kojima sam mislila prošetati navalile su da svakako žele vidjeti Mona Lisu Leonarda da Vincija. Ovo im je bila jedinstvena prilika. Ja se nisam dugo dvoumila. One su otišle u Louvre, a ja širokim avenijama duž Seine. Prošlo je već više od dvadeset godina, a meni još uvijek uzbudljivo bride stopala na vrelom pariškom asfaltu. Sjećam se vedra srpanjskog neba bez oblačka, mirisa prašine, bezbrojnih stranaca – crnih, žutih, smeđih, kao da su se oni bijeli nekamo sakrili pred ovom najezdom raznobojnih turista. Oduševilo me to šarenilo. Beskonačno dugo hodala sam uz Louvre, prošla sam pored Eiffelova tornja samo na trenutak zastavši u nepreglednom redu onih koji su se željeli nanj popeti (a željela sam i ja, no sve se želje ne mogu ispuniti). Sjećam se kako me zagrlio sjenoviti park kod Tuileries i hidranta iz kojeg je tekla prekrasna svježa hladna voda. Kad sam vidjela druge gdje piju, pila sam i ja. Onda užareni pločnici na Champs Elysees, trenutak straha kad sam se znatiželjno zagledala u neobične tetovaže na licu jednog mladića, a on je iznenada pokazao interes za mene. Pravila sam se da ne razumijem i, srećom, mogla mirno nastaviti dalje. Slavoluk pobjede toliko drugačiji nego na slikama, obavijen beskonačnom rijekom automobila koji kruže oko njega kao u nekom nepoznatom obredu. Mostovi Seine koje sam vidjela i upoznala jedan po jedan, dok su ispod njih prolazili bateaux mouches, sve se to slilo u jedno prekrasno sjećanje koje nije bilo živo samo te večeri kad smo se ukrcali u vlak za Zagreb, nego živi i danas, dvadeset godina kasnije.
Tada sam shvatila koji način putovanja meni odgovara. Rado ću pogledati znamenitosti nekog grada ili mjesta, bit ću zahvalna ako me netko provede kroz mjesta koja se ne smiju propustiti u obilasku, no ono pravo slijedi tek kad krenem sama, sporim korakom, ponekad ubrzavajući nekim prometalom, no samo kad se ne može izbjeći. Na taj sam način upoznala i Budimpeštu, Beč, Dijon, Zürich i mnoga manje poznata, ali zato ne manje lijepa mjesta koja sam imala prilike posjetiti. Kao ni za tog prvog razgledavanja Pariza nimalo me ne grize savjest što kasnije možda nisam u stanju imenovati sve što sam vidjela. Osjetila sam dušu grada ili onaj njen dio koji mi se otvorio. I mogu pričati o tome drugima. Oni koji kao ja vole detalje, rado me slušaju. Rado slušam i ja njih, jer i oni su uočili ono što mene zanima na nekom mjestu gdje ja nisam bila.
Poštujem ja i izbor svojih kolegica. One bi bile jako nesretne da nisu vidjele Mona Lisu u originalu kad su se već našle u Parizu. Moram priznati da bih i ja vrlo teško podnijela da odem iz Rima bez da sam vidjela Michelangelovu Pieta. No obilaženje muzeja kad čovjek ima premalo vremena vrlo je frustrirajuće iskustvo. Kao što ne možemo konzumirati veću količinu hrane nego što je možemo pojesti, ma koliko zamamna ona bila, tako ne možemo uistinu doživjeti ni veći broj umjetničkih djela odjednom, čak ni kad o njima puno znamo i jako ih cijenimo. Neki tome pokušavaju doskočiti fotografiranjem svega na što naiđu – kao da žele zaustaviti i samo vrijeme i sve zadržati kao zalihu za neka druga vremena. Ne znam u kojoj mjeri to funkcionira, osobito danas kad gotovo sve možemo naći na internetu. Ili možemo kupiti katalog nekog muzeja ili izložbe. Unutra su puno kvalitetnije fotografije nego što ih većina običnih ljudi može snimiti u prolazu.
Mislim da je u svemu najvažnije da mi načinimo svoj izbor i odaberemo ono što je za nas najprikladnije, a to ne mora uvijek biti ono što većinu veseli ili za što većina misli da je najbolje.
Eto, mislila sam dodati još nešto, ali odustajem. Ionako sam opet preduga...
Post je objavljen 18.06.2006. u 18:29 sati.