Pregled posta

POŠTOVANJE

«Mama, zašto ljudi love kitove?» Pravo pitanje, sasvim na svom mjestu. Moj stariji sin i ja gledali smo dokumentarac o Ognjenoj zemlji. Ženka kita s mladuncem brčka se u hladnoj vodi blizu obale od crnog stijenja djelomično pokrivene snijegom. Kitica je držala rep iznad vodene površine, kao da ga odmara ili pokušava ugrijati. Dio čitanog teksta promakao mi je dok sam tražila prikladan odgovor. «Ljudima su nekad kitovi bili dragocjen izvor masti, kitove usi – kosti koristile su se za neke stvari koje se danas izrađuju od plastike, a neki dijelovi mesa mogu se i jesti. Danas kitolov više nije ni potreban ni pošten. Ljudi na posebnim brodovima radarima tragaju za jadnim životinjama i nemilosrdno ih ubijaju u velikom broju. Jedan kit živi otprilike koliko i čovjek i dugo mu treba da odraste i ima mladunce. Ovako će kitovi uskoro nestati, a nekad se činilo da ih ima neizmjerno mnogo...» Mali mi nije rekao da previše filozofiram, samo je gledao film, slušao i možda nešto upamtio...
Zapravo je svojim pitanjem dirnuo u žicu koja je oduvijek osjetljiva. Lutajući blogovima ovih sam dana nekoliko puta naišla na misao – kako o životinjama brinemo više nego o ljudima, što se ne bi smjelo događati. Ti komentari i izjave bili su opravdani u kontekstu u kojem su se nalazili. Ni ja dobrobit životinja ne bih pretpostavila dobrobiti ljudi, čovjek ipak ima prednost. Znam kako nas agresivne kampanje raznih boraca za prava životinja mogu iritirati. Naše je društvo puno nepravde i nasilja, pa tko bi onda brinuo za nepravde nanesene životinjama. To ćemo lijepo ostaviti za dan kad nama bude dobro, kad budemo bogatiji, zadovoljniji, sretniji... No hoćemo li ikad biti bogatiji, zadovoljniji, sretniji? Sve su to uglavnom subjektivne kategorije. Bogatiji smo onog časa kad shvatimo da to već jesmo, a zadovoljniji i sretniji – neki su to iz dana u dan jer si uspijevaju to dopustiti, dok drugi čekaju veliko zadovoljstvo i sreću, previđajući ono što im je na dohvat ruke. To naravno ne vrijedi za istinsko materijalno siromaštvo i veliku nevolju – čega uvijek ima i bit će, no to bi već bila tema za drugi post.
Zašto, nakon što učinim ono što mogu za ljude oko sebe, ne bih učinila nešto i za životinje, ili biljke? Zašto ne upravo sada, sutra će možda biti prekasno. Nakon što sam se po svojim mogućnostima materijalno i emocionalno pozabavila članovima obitelji, roditeljima, suradnicima, prijateljima, susjedima, pruživši im ono što u danom trenutku mogu pružiti (ponekadje to više, a ponekad meni treba pomoć ), odnijela suvišnu robu u Caritas ili Crveni križ, možda udijelila koju kunu prosjaku bez nogu ili djevojci koja mi je uljepšala dan svirajući harmoniku u tramvaju, nakon svega valjda mogu dio svog vremena, novca i emocija ponuditi stvorenjima koja nas okružuju, a nisu naše vrste. U Bibliji piše da je Bog stvorio čovjeka na sliku i priliku svoju i dao im vlast nad ostalim stvorenjima. Čovjek je to sebi protumačio na svoj način. Ne vjerujem da bi Stvoritelj odobrio mnoge naše postupke prema svojoj kreaciji – životinjama, biljkama, zemlji. Primjera ima bezbroj, da navedem samo neke koji mi u ovom trenutku padaju na pamet.
Iskorištavanje životinja. Već sam izraz tipa proizvodnja mesa bode mi uši. Proizvodnja zakovica, proizvodnja cementa, proizvodnja vrtnih patuljaka, sve mi je to prihvatljivo. Ali proizvodnja mesa? Pa koga mi tu zavaravamo, osim samih sebe! Recimo onda: uzgoj goveda za meso ili za mlijeko, uzgoj svinja, peradi, kunića, činčila,... ne, nikako proizvodnja!
Uzgoj se pojavio prije nekoliko tisućljeća kao napredak u odnosu na lov. Čovjek više nije trebao izlagati svoje zdravlje i život opasnostima traganja, potjere i lova. Pripitomio je životinje, hranio ih, pojio, brinuo se za njihovu dobrobit, a one su mu za uzvrat davale prinos u mlijeku, jajima, vlastitom potomstvu, radu na poljima i u šumama i na kraju ga nahranile vlastitim mesom. Dok je čovjek lovio, osjećao je poštovanje prema svom plijenu. Većina lovačkih naroda imala je obrede kojima je molila za uspješan lov, a kad je plijen bio uhvaćen, ti su ljudi zahvaljivali duši ubijene životinje što se žrtvovala kako bi oni mogli živjeti. Njihova su tijela s poštovanjem iskorištena do posljednjeg truna – za hranu, odjeću, stambeni prostor, oružje...
A danas – ponašamo se kao onaj čovjek iz basne koji je ubio kokoš koja mu je nesla zlatna jaja, samo da bi se dokopao još većeg bogatstva. On je sve izgubio. A mi? U takozvanom intenzivnom uzgoju nema više nimalo poštovanja, da o ljubavi ne govorimo. Ne tako davno meso se jelo nedjeljom i blagdanima. Životinje su živjele u ljudskoj blizini i uzgajane su s određenim poštovanjem, nerijetko i ljubavlju. Danas se meso često jede svakoga dana, a većina ljudi koje poznajem kupuje samo bolje komade mesa – but, plećku, kare, razne filee... Sjećam se kako prije petnaestak godina moja radna organizacija nije mogla naručiti junetinu preko sindikata jer smo se svi predbilježili za but, a mesar od kojeg se meso dobavljalo očito je imao problema što će s ostalim dijelovima. Tada sam postala svjesna naše probirljivosti. Zbog nje se uzgaja sve više i više životinja, a ostaje sve više klaoničkog otpada. Ne želim ovdje razvijati misli o sječi kišnih šuma, o tome koliko se žita može proizvesti vodom koju potroši govedo za samo jedan dan, koliko tzv. proizvodnja mesa zagađuje okoliš životinjskim izlučevinama, kako se trujemo antibioticima koji se daju da životinje u uzgoju ne bi obolijevale, sve se to može vrlo opširno naći na stranicama društava za zaštitu prirode. Netko će napomenuti koliko djece i odraslih umire od gladi svake minute – no možda bi se i taj broj smanjio kad bismo dio resursa umjesto u mesnu industriju preusmjerili u proizvodnju biljne hrane koja je jeftinija i izdašnija. Nemojmo uvijek mijenjati temu i nemojmo da nam to služi kao izgovor da i jedno i drugo pitanje gurnemo pod tepih.
Ne želim ovdje zagovarati strogo vegetarijanski pristup koji većini ljudi ionako ide na živce (možda upravo zato jer znaju da su vegetarijanci barem donekle u pravu?). Znam da postoje studije koje dokazuju da se ljudski mozak razvio nakon što su naši preci počeli konzumirati meso. I vjerujem u to. Bjelančevine životinjskog porijekla i danas su potrebne za zdrav razvoj djeteta i u nekim drugim životnim razdobljima. No njih ima i u mlijeku i mliječnim proizvodima, i u jajima. Sadašnje pretjerivanje u potrošnji industrijski proizvedenog mesa (fuj, kakav izraz!) sigurno ne doprinosi razvoju mozga – možemo čak i zaraditi rupe u njemu ako konzumiramo prione iz krava zaraženih kravljim ludilom.

Počela sam s kitovima, a došla do kravljeg ludila. Mogla sam tako pisati i o nemilosrdnom trošenju nenadoknadivih prirodnih resursa – fosilnih goriva. Njihova količina je ograničena, zagađuju okoliš od zemljine površine do visokih atmosferskih slojeva. Nije li to umišljenost i kratkovidnost – tolika potrošnja u samo jednoj ili dvije generacije, a tolika šteta.
Nekad su se od kitovih usi (takozvane riblje kosti) izrađivali korzeti i kišobrani, od slonovih kljova djeljale su se biljarske kugle i razni ukrasni predmeti. Usi i kljove uspješno je zamijenila plastika u brojnim pojavnim oblicima, no što se dogodilo – slonovi i kitovi još su ugroženiji nego prije. Zašto? Čini se zbog najobičnije obijesti i sebičnosti. Shvaćam da netko mrzi i ubija dupine jer uništavaju mreže za ribolov od kojih prehranjuje sebe i obitelj, da domoroci ne vole slonove koji im uništavaju vrtove i njive i žele ih ubiti. No što je s nama, konačnim korisnicima svih mogućih i nemogućih proizvoda koji u sebi sadrže komponente dobivene na neprirodan ili asocijalan način (o potplaćenom, gotovo robovskom radu nisam rekla ni riječi, a ima toga dosta)? Ne bismo li mogli nešto učiniti smanjenom potrošnjom nekih proizvoda?
Puno sam napisala i nekome će se učiniti sve skupa bez glave i bez repa, kao loš propagandni materijal. Nemojmo odmahnuti rukom, kao, mi tu ionako ništa ne možemo. Jer možemo. Ja u to vjerujem. Vjerujem u moć pojedinca da mijenja svijet u kojem živi. Ne na silu, nego svojim djelovamnjem i vlastitim primjerom. Nikad neću demonstrirati pred klaonicom ili laboratorijem u kojem se vrše pokusi nad životinjama. Neću šarenim brodićem jurišati na goleme tankere koji prevoze svoj odvratni teret. No zato neću kupovati suvišne stvari u kojima se te štetne tvari upotrebljavaju. Ne kažem da ih neću uopće kupiti – to bi bilo previše isključivo. Voljet ću svog psa i diviti se biljkama koje nas svojim zelenilom i cvijećem razveseljavaju u našim gradovima. Ponekad ću pokupiti papirić koji je netko nepažnjom ili nemarom odbacio. Pokušat ću biti dobre volje i nasmiješiti se ljudima koje sretnem. Podsjećat ću se da je sve što me okružuje djelo Božjih ruku. Zato ću osjećati poštovanje u trenucima kad sam to u stanju. To je kap u moru, reći će netko. Da, ali i ocean se sastoji od kapi. A recept djeluje. Samo jedan primjer. Otkako uporno skupljamo izmet za svojim psom, u naselju se povećao broj onih koji to isto čine. Možda im je prije bilo neugodno. Ili se nisu sjetili.

A kitovi plivaju hladnim morskim vodama i dopuštaju da im se divimo. Zar to nije prekrasno?

Post je objavljen 09.06.2006. u 07:51 sati.