Neka vas od ljubavi prema neprijateljima ne odvraća njihova zloća, jer jedno je čovjek, a drugo je njegova zloća.
Kardinal Alojzije Stepinac
Jeste li se ikada svađali s ljudima koji su vam bliski, uistinu bliski? Jeste li možda u trenutku bijesa rekli nešto ružno, nešto kao: mrzim te, odvratan si, nepodnošljiva si, ne mogu te očima vidjeti, zao si, pokvarena si do srži...? Možda nešto gore od toga? Možda niste rekli, nego samo pomislili?
Vjerojatno u trenutku bijesa nismo bili svjesni užasne generalizacije koju smo u tim tvrdnjama izrekli. Kad svoje najbliže častimo tim i mnogobrojnim drugim izrazima uobičajenim u našem psovkama prebogatom jeziku, možda u trenutku dok izgovaramo teške riječi negdje iznutra osjećamo kako nemamo pravo. Ja često osjećam grižnju savjesti u trenucima dok to izgovaram. No riječi nezaustavljivo teku, kao lavina koja je sve jača što se dalje valja.
Možda bi pomoglo da se prisjetimo pravog razloga svog bijesa: Bijesna sam jer želim razgovarati s tobom, a osjećam da ne mogu! Užasno me živcira kad vučeš psa za rep dok telefoniram! Frustriran sam jer mi košulje nisu ispeglane. Ljut sam jer ne mogu popraviti tu roletu dok djeca divljaju, a još mi i ti zvrndaš oko ušiju...
Ne, nisu nam mrski ljudi koje volimo sada, koje smo voljeli prije, koje ćemo voljeti poslije, nego događaji u koje se upetljavamo zajedno s njima. Možda nam je mrsko njihovo ponašanje u jednom trenutku, ili njima naše, no to je daleko od onoga što nazivamo neprijateljstvom, iako bismo po načinu izražavanja i to mogli pomisliti.
No što je s takozvanim neprijateljima, ukoliko takva osoba ili skupina osoba uistinu postoji. Postoje ljudi koji nam nisu osobito dragi. I oni kojima mi nismo osobito mili. I oni koji su ravnodušni, ali su u jednom trenutku prisiljeni očitovati se prema nama. Kao prijatelji ili neprijatelji. Ili mi oprema njima. Moramo li se uistinu opredijeliti kao jedni ili kao drugi?
Primjer: Neki mladić mirno stoji na tramvajskoj stanici. Svi čekamo tramvaj, ravnodušni jedni prema drugima. Ni ne gledamo se. Zaustavi se auto, iz njega iskoče tri mladića i počnu brutalno tući onoga koji je stajao s nama na stanici. Potreseni smo i uplašeni, gledamo se međusobno i razmišljamo što bismo učinili. Pomoći mladom čovjeku koji je napadnut? Ali njih su trojica! Mobitel? U panici se izgubio u prostranstvima ručne torbice. Zakoračim prema nekoliko desetaka metara udaljenoj policijskoj postaji. Želim pozvati pomoć. I priznajem, želim se udaljiti od ružnog prizora. Iznenada, ne znam odakle, priskoče dva policajca, jedan se automobil zaustavi uz škripu kočnica i iz njega iskoče još dvojica policajaca. Napadači su odmah savladani, odvode ih zajedno s onim napadnutim. Sve se to odigralo u samo nekoliko sekundi. Stanica je prepuštena nama, običnim građanima, koji će poslušno ući u osvjetljenu utrobu tramvaja i samo će se nekoliko trenutaka pitati što se to zapravo dogodilo, zatim će događaj biti prepušten zaboravu, kao da smo ga usnuli u nekoj noćnoj mori. I uistinu se tako dogodilo, jer ovo se sjećanje na jednu zimsku večer prije gotovo godinu dana u meni iznenada probudilo kako bih ilustrirala ovaj post. Prije nekoliko minuta još je bilo zamenuto duboko u labirintima mojih sjećanja.
U trenutku kad se događaj zbio, trojica napadača su bili i moji neprijatelji, a napadnuti je nekom prešutnom logikom u sekundi postao prijatelj kojemu svakako treba pomoći. No malo kasnije pomislila sam da je u tom okrutnom svijetu zagrebačkog podzemlja onaj napadnuti možda učinio nešto loše nekome tko mu se za to htio ovako osvetiti. Da je nekim slučajem jedan od tih mladića bio moj susjed, ne bih li prema njemu gajila prijateljske osjećaje kad bismo se sreli u hodniku, pozdravili i ponekad usput izmijenili poneku riječ o svakodnevnim temama? Vjerojatno bi bilo tako.
Tko je prijatelj, a tko neprijatelj? Vjerujem da razliku između dvojice stvara situacija, jer jedno je čovjek, a drugo je njegova zloća...
Post je objavljen 12.10.2006. u 22:31 sati.