Ma ne, samo priča. Licentia poëtica. Već me dugo intrigira priča o Romulu i Remu, blizancima koji su odlučili osnovati novi grad i utemeljiti novo kraljevstvo u 8.st. pr. Kr. Mnoge su mi stvari u toj priči mutne. Za one koji znaju priču: Zašto Amulije nije ubio Numitora? Onda bi blizanci zavladali u već postojećem gradu Albi Longi i Rima ne bi bilo. Zašto Rem nije lagao o broju ptica koje je vidio na Aventinu, svom izabranom brežuljku? Teško je dokazati tko je što vidio, tim više što su u svim varijantama priče koje sam čitala Romul i Rem bili sami svaki na svom brežuljku. Zašto se tako rijetko spominje da blizanci kraljevići nisu bili samo budući vladari, nego i posvećenici, što se može iščitati iz priča koje opisuju prvih osamnaest godina njihova života, a i kasniji Romulov život i na kraju tjelesno uznesenje na nebo, nakon čega je odmah bio uvršten u panteon rimskih bogova?
Sve su to zanimljiva pitanja, no mene je najviše zaokupilo ono što se događalo za vrijeme i nakon Remova ubojstva. Rem se navodno narugao bratu, preskočivši brazdu koju je ovaj izorao oko svog izabranog brežuljka Palatina i koja je simbolizirala opkop i zidine, samim time i granice novoga grada. Romul ga je zatim ubio. Samo tako. Po nekim pričama ubio je i poočima Faustula koji je bio u pratnji i zatim obojicu sahranio. Samo tako, gotovo bez komentara, osim rečenice da će ovako poginuti svatko tko ugrozi suverenitet njegova grada, ili nešto tome slično. Neuvjerljivo. Brat blizanac koji je s njim dijelio dobro i zlo prvih devetnaest godina njegova života, ubijen bez spomena o nekom žaljenju, suzama, tužaljkama, ni grob mu se ne zna... Iako bratoubojstvo nije bilo nešto sasvim neuobičajeno u vladarskim obiteljima gdje su braća prirodni suparnici za prijestolje, ovo mi se oduvijek čini nekako neuvjerljivo, nametnuto i nestvarno. Pročitala sam komentare čiji su autori pomišljali da se radi o obrednom ubojstvu koje je trebalo ojačati Grad, a ne prizvati kaznu na izvršitelja ili njegovo potomstvo, kako je inače uglavnom propisano za takve zločine. Zanimljivo je da ćete i u umjetnosti koja inače obožava antičke likove teško pronaći prikaz Remove smrti. Tražeći ilustraciju za ovaj post, našla sam bezbrojne prikaze blizanaca s vučicom, no samo jednu sliku na kojoj se braća bore na život i smrt, što zapravo ne odgovara zapisima u legendi.
Da ne duljim, ionako je priča dovoljno duga. Godinama razmišljam o tom pitanju, a prije nekoliko dana iznenada mi je došla misao: Napiši priču! Dijelovi priče već su se pomaljali u svijesti, kao da sam je davno počela pisati. Prihvatila sam se posla, i još je iste večeri bila gotova. Nisam je previše dorađivala i sigurno u njoj ima nedostataka i pogrešaka, no kakva je, takva je. Kome je po volji i voli čitati, neka se sa mnom uputi u to drevno doba, točnije 21. travnja 753. g. pr. Kr., na mjesto događaja. Ispričavam se onima kojima je post predug, no nisam vidjela gdje bih priču mogla razbiti na dijelove, radije ću je dulje ostaviti ovdje jer slijedećih nekoliko dana neću moći puno boraviti u dragoj mi blogosferi. Pa da krenemo...
SINOVI BOGA RATA
Očajnički krik prolomio se podno gustom šikarom obraslog Palatina. Tijelo mladića u finoj, iako iznošenoj i poderanoj odjeći ležalo je na proplanku. Lice obraslo rijetkom crvenkastosmeđom bradom isticalo se neprirodnom bljedoćom, dok su svijetlosmeđe oči začuđeno zurile u modro proljetno nebo bez oblačka. Ruke su opušteno ležale malo odmaknute od tijela, smeđi vuneni ogrtač uredno se prostro kao ležaj ispod mladićeva trupa. Jedna noga savijena u koljenu polagano klizeći spuštala se prema tlu. Iz nevelike rane na lijevoj strani prsiju još je izvirala gusta tamnocrvena krv. Poškropila je brazdu i plug i stražnje noge goveda koja su se u jednom trenutku propela kao da će pobjeći, no sad su mirno stajala, rezignirano čekajući nastavak svoje tlake. Okrvavljeni mač ležao je nekoliko koraka od dvojice braće, ondje kamo ga je zavitlao očajnički pokret koji je brzim povlačenjem ruke pokušao izbrisati učinjeno. No bilo je prekasno. Rem je ležao mrtav i suha zemlja budućega grada pohlepno je pila posljednje kapi krvi koje su istjecale iz njegovog beživotnog tijela. Krik očaja još je odjekivao obližnjim guštarama, kad se novi krik, krik mržnje i proklinjanja prolomio kroz prohladni proljetni zrak. Šačica ljudi koja je još stajala pod hrastom na rubu proplanka okrenula se i pohitala prema svojim bijednim nastambama dolje uz Tiber. Goveda su se uz glasno mukanje zaletjela za njima, vukući plug koji je sad bespomočno mlatarao i udarao ih po stražnjim nogama. Romul se bacio na bratovo tijelo i ostao nepomično ležati.
---------------------------------------------
Trčao je, trčao, ljetna žega pržila mu je žeđu osušeni grkljan. Aka Larencija se kao priviđenje pojavila na vratima Faustulove kolibe, držeći u bijelim rukama vrč svježe vode s obližnjeg izvora. Topot Removih nogu i njegovo isprekidano disanje sve su snažnije dopirali do njegovih ušiju. Prvi, morao je biti prvi, prvi do majke, prvi do vode... Posljednji napor volje i gotovo se zaletio u nju. Pohlepno je pio vodu koja mu je ugodno hladna tažila naizgled neugasivu žeđ. Strpljiv i pokoran izraz kojim je Rem dočekao da mu majka preda vodu oduzeo je pobjedi dio njezine draži. Rem je trčao zbog žeđi, ne zbog pobjede nad njim, nad svojim bratom. Nježne ruke zagrlile su ramena obojice dječaka i oni se zajedno upute u kolibu. Majka. Kako ju je volio. Onu koja ga je vedrim osmijehom na jedrom licu dočekivala na povratku s pašnjaka i onu drugu, mršavu i blijedu koja je u snovima tiho prilazila njegovoj postelji i vlažnom mu kosom olakšavala vrućicu nemirnih noći.
Otac je bio zagonetka. Faustul, čvrst i ponosan sin slobodnog naroda koji ga je naučio borbi i smicalicama kojima su godinama zajedno čuvali sve veća i zdravija stada. Bio je mudar i hrabar, osobine koje su mu podarile velik imetak i dobru ženu. No isprva mu nisu podarile djecu, što Romul nije mogao znati. Osjećao je očev nemir kako se približavalo vrijeme njihova dozrijevanja, no nije poznavao njegov uzrok. Nije se sjećao dana kad je tad još mlađahni Faustul na obali Tibera našao smolom namazanu košaricu s novorođenim dječacima. U blatu na obali kamo je rijeka gotovo neobjašnjivo nasukala dječake bili su brojni otisci vučjih šapa. Faustul je poznavao vučicu koja je u obližnjoj šikari podizala svoje mlade. Pažljivo je razgledao tragove, zatim je kleknuo i uputio molitvu drevnim bogovima. Tek onda se usudio dotaći usnulu dječicu. Zamotao ih je u ogrtač i privio na grudi. Nisu zaplakali. Nježno je ponio svoj teret i bez riječi ga predao svojoj mladoj ženi. Nitko nikad nije pitao kako su blizanci postali dijelom Faustulove obitelji, kao da je neka viša sila sve obavila velom tajnog razumijevanja. Otkako su dječaci navršili petnaest ljeta taj se veo počeo kidati, neprimjetno za većinu, no Faustul je to osjećao, kao da mu neka hladnoća i vrelina istovremeno prolaze kroz kosti. Očev nemir osjetio je i Romul, no mnogo žešće nego što je to Faustul mogao zamisliti. Romul je poznavao drugu stranu svoga oca, onu mračnu koja ga je vrebala u snovima i hvatala ga nespremna u trenucima sanjarenja kad je vodio nijeme razgovore s blijedom majčinom sjenom. Poput crvenocrne prikaze mahao je plamenim mačem pred njegovim usplahirenim očima i Romul bi se budio sav u znoju i suzama.
Često bi u trenutku buđenja susreo spokojan bratov pogled koji mu je govorio da je sve u redu i tješio ga da je sve to samo san. Romul nikad nije pitao brata vidi li i on prikaze u svojim snovima, no vjerovao je da i to dijele, kao što su dijelili sve što su ikad doživjeli.
Sjećao se trenutka kad je neoprezno sam prolazio kroz šikaru i pod njim se prolomilo trulo deblo. Zapeo je nogom u pukotini iz koje ju je jedva izvukao. Noga je bila slomljena, a spuštala se večer i znao je da mu nema spasa ako ovako ozlijeđen zanoći u šumi. Uto se pojavio Rem s nekolicinom prijatelja i prenijeli su ga u sigurnost domaćeg ognjišta. Rem mu je dobacio kraj svog pojasa jednom kad je neoprezno zagazio u rijeku i iznenada se našao u dubokoj vodi. Romul se oduvijek čudio kako Rem, povučeniji i slabiji od njih dvojice, obično pomaže njemu, Romulu, a ne obrnuto.
Kad su navršili sedamnaest godina obojica su se suočili s plamenom prikazom koja im se predstavila kao svemoćni otac, a blijeda utopljenica koja ih je ponekad noću obasipala majčinskim nježnostima kao Rea koja im je podarila život i zatim nestala u hladnim valovima nabujalog Tibera. Mars je zahtijevao, a Rea molila da osvete njenu smrt i smrt njenog brata i vrate starog joj oca na prijestolje u obližnjoj Albi Longi. Mladići su ostali zatečeni saznanjem. Kad je Romul pomislio kako bi majka zasigurno ostala živa da je otac sa svojim božanskim moćima nije obljubio usred djevičanskog Vestina hrama, pogodila ga je vatrena strijela u čelo i on se poput automata počeo pripremati za bitku. Okupili su veliku vojsku hrabrih pastira i zemljoradnika iz brojnih okolnih sela i obečavši im veliku nagradu ako njihova djeda vrate na prijestolje krenuli na grad. Vođeni vatrenim znakom na Romulovu čelu pobijedili su bezvoljnog neprijatelja. Ostavili su nepoznatog djeda u vladarskoj palači i brzo se oprostili.
Vratili su se kući u Faustulovu kolibu, no ubrzo su shvatili da tamo ne mogu ostati. Sad kada su svi znali kojeg su roda, od njih ih je dijelio zid prevelikog poštovanja koji čak ni roditeljska ljubav Faustula i Ake Larencije nije mogla ukloniti. Zato su se mladi kraljevići oprostili i krenuli na put uz rijeku. Željeli su naći mjesto za sebe i svoje potomstvo.
Nisu daleko odmakli uz vijugavi Tiber, kad su na mjestu gdje se rijeka snažno probija kroz kameno korito ugledali brežuljke prikladne za izgradnju utvrde. Te su večeri dugo bdjeli uz logorsku vatru. Rem je spokojno pripremao ležaj, no Romula je mučilo jedno pitanje. Tko će biti kralj novoga grada? Blizanci nisu znali koji se od njih dvojice prvi rodio i kome po drevnom običaju pripada pravo da zavlada novim kraljevstvom.
«Ti ćeš biti kralj.» mirno mu je odgovorio Rem. Romul je nezadovoljno odmahivao glavom, trljajući užarenu točku na svom čelu. «Tako nikad nećemo znati tko je pravi kralj. Ili jesam kralj, ili to nisam, želim znati!» «Zatražimo znak od bogova.» predloži Rem. Romul s olakšanjem prihvati. Sutradan prije zore oba su se brata probijala kroz gusto obrasle padine brežuljaka koje su sebi odabrali za promatračnicu.
Romul uzdahne i s olakšanjem otare znoj sa čela. Duboko prignut stane izgovarati molitvu bogovima kako ga je otac naučio, zatim sjedne na veliki kamen i udubi se u misli. Prolazili su sati. Premda je još bilo proljeće sunce je jako sjalo, a komarci i muhe sjedali su na njegovu oznojenu kožu i nastojali ga omesti u koncentraciji. No iznenada se sve promijenilo. Iznad Tibera se uzdigao plameni stup i počeo mu se približavati. Dvanaest jastrebova kružilo je oko zagasitocrvene spodobe obavijene dimom. Prikaza se zaustavi tik pred njim, začuje se pucketavi zvuk i roj iskara zaslijepi ga i sruši ga na tlo. Dugo je ležao u nesvijesti, a kad se predvečer probudio lica napola zalijepljena za prohladnu vlažnu zemlju on se uspravi, udari nogom o tlo i promuklim glasom progovori: «Ovdje će biti moja palača!» Zatim se teturajući spusti nizbrdo.
Brat ga je već dugo čekao pripremajući večeru u logoru. Ispričao je svoju viziju – zelenomodru prikazu koja se uzdigla sa strane Tibera, oko koje je oblijetalo šest jastrebova. Prikaza ga je nježno poškropila velom osvježavajuće hladnih kapi i zatim nestala. Bilo je tek prošlo podne i on je sišao u logor da sačeka brata. «Ti si ih vidio više, ti si kralj!» ustvrdio je prije nego što je Romul ispričao svoj doživljaj. Romul se bez riječi stropoštao na ležaj.
Sutradan su potražili ljude, seljake koji su na obližnjoj ravnici obrađivali svoja mršava polja. Od njih su posudili par goveda i plug. Svi su stajali i nijemo promatrali kako Romul ore duboku brazdu oko brežuljka tik uz rijeku. Njegove snažne ruke vične svakom poslu jednako kao i borbi utiskivale su ralo duboko u zemlju, dok su usta oblikovala molitvu i zaziv, a zatim i svečanu hvalu novome gradu i njegovu vladaru. Bila je to pradavna pjesma otegnutih tonova, snažnija od najsnažnijeg grčkog vina koje su kušali nakon pobjede na dvoru svoga djeda.
Rem je stajao i slušao kao začaran. No iznenada se u njemu rodila mala disonanca, nesklad koji je bivao sve jači što se Romul približavao kraju svoga posla. Crvenkasti veo zastirao mu je pogled dok se s neobičnim izrazom na licu približavao bratu koji je upravo završio brazdu na mjestu gdje ju je i započeo. Čuo je neobičan smijeh koji je nehotice izlazio iz njegovih vlastitih pluća, podsmiješljive riječi koje je nehotice izgovorio jezikom zadebljanim kao u pijanstvu. I vidio je bljesak Romulova mača kad je krenuo prema njegovim prsima i dragi majčin lik koji ga je prihvatio u naručje prije nego što se beživotno tijelo nauznak stropoštalo na tek ozelenjelu travu proplanka.
Romul je vidio pijano teturanje svog brata, čuo svetogrdne riječi u trenutku kad je ovaj posrnuo preko brazde koja je zapečaćena drevnom čarolijom štitila tlo njegova budućeg kraljevstva. Prije nego što je shvatio što se događa, osjetio je mač u svojoj ruci i nehotični pokret kojim je krenuo prema Remu. Pogođen u srce brat se polako rušio pred njegovim očima. Ne, nije pao udaren njegovom rukom. On, Romul, nije se nimalo odupro kad je zadao udarac, nije napeo mišiće kako bi oštrica prošla kroz kožu i meso, nije usmjerio vrh prema Removu srcu. Bila je to Njegova, očeva ruka. Kad je Romul povukao ruku natrag ne želeći zadati udarac, shvatio je da je prekasno...
------------------------------------
Dugo je ležao licem u lokvi bratove krvi, dok mu je plameni obruč stezao čelo. Onda se uspravio i klečeći pored tijela koje se već kočilo drhtavim glasom zapjevao molitvu za umrle. Pred njegovim obnevidjelim očima nizale su se slike prokletstva zapečačenog bratskom krvlju. Velike vojske, nepregledne kolone boraca, zveket oružja, jauci, more krvi iz razderanih utroba, mržnja, nepovjerenje, bezdušnost bezbrojnih pokoljenja njegovih nasljednika. Lažna veličina urušene nutrine, svijet bezočnih laži, nesmiljenih kleveta, okrutnih ubojstava prijatelja, žena, djece, progonstva nevinih, tjelesa izložena zubima zvjeradi, zdrobljena u ponorima okrutnosti, obješena na križeve strahovite smrti, valovi krvi koji se prelijevaju, nastojeći prekriti posvećenu krv zavjetne žrtve koja je zapečatila sudbinu bezbrojnih pokoljenja. «Bit ćeš velik, veći od najvećih, svijet će stenjati pod nogama tvojim i tvojih potomaka» čuo je glas koji se jasno probijao kroz plamteće požare i zahuktale bitke budućnosti. Ponovo se srušio na koljena...
---------------------------------
Nakon beskonačno mnogo vremena Romul dozva uplašene ljude koji su ga i dalje promatrali sa sigurne udaljenosti. Pomogli su mu iskopati duboki grob. Na grob dade položiti veliki kamen i posuti ga zemljom da ga preraste trava. U dugim desetljećima svog usamljenog vladarskog života dolazit će ovamo na granicu uza zidine krijepiti dušu uz onoga koji mu je u životu i smrti bio i ostao jedini pravi prijatelj. Uz onoga koji je otišao, jer nije mogao ni htio zajedno s njim ući u povijest ljudske strahote.
Post je objavljen 18.10.2006. u 15:09 sati.