Kada vidite Bangladeš onda shvatite što znači siromaštvo a kada vidite što radi Grameen banka, onda shvatite kako se može boriti protiv siromaštva. U tako siromašnoj zemlji gdje je teško reći tko nije siromašan, Grameen banka je morala utvrditi kriterij tko može dobiti kredit: to su oni koji nemaju nikakvu imovinu, niti zemlju niti bilo što drugo. U zadnjih 20 godina postojanja, Grameen banka ima oko 2.300.000 korisnika kredita (prosječna veličina kredita je oko 100 $), od kojih su više od 90% žene. Zašto žene? Profesor Yunus, osnivač banke kaže:"Žene realnije planiraju svoj poslovni pothvat, dobiveni kredit koriste za poslovnu namjenu, koja će omogućiti bolji život cijeloj obitelji, odgovornije su u vraćanju kredita."
Grameen banka svoj kreditni program temelji na grupnim kreditima, o kojima se odlučuje u filijalama Grameen banke širom Bangladeša ( u gotovo 40.000 sela). Vrlo je zanimljivo kako se odlučuje o kreditima: kreditni referenti obilaze svaki tjedan svoje selo. Na te tjedne sastanke dolaze svi korisnici kredita i oni koji to žele postati. Oni koji žele kredit moraju iznijeti razloge zašto trebaju kredit, za koju namjenu će koristiti novce i kako će vratiti novce. Moraju biti uvjerljivi i kada cijela grupa zaključi da je to u redu, prijedlog se šalje upravi filijale koja obuhvaća nekoliko sela. Svi članovi grupe garantiraju jedan za drugog u vraćanju kredita. Rasprave su vrlo otvorene i kritične i nije lako proći takvu provjeru kreditne sposobnosti. Krediti su za kupovinu stoke, iznajmljivanje poljoprivrednog zemljišta, kupovinu rikše, ali i za izgradnju kuće, školovanje djece.
Na takvom sastanku u studenom 1998. u Adjimpuru upoznala sam mladu ženu Krishnu Ghosh koja je upravo tražila kredit za kupovinu krave. I vrlo mi je ponosno rekla da njezina obitelj više nije najsiromašnija jer sada spadaju u ljude koji imaju tri obroka dnevno, i sve to jer je imala hrabrosti uzeti kredit.
Slavica Singer
Za ovu sam banku prvi put čula prije nekoliko mjeseci. I za Mohammada Yunusa, koji je putem ove banke razvio sistem mikrokreditiranja. Pročitala sam članak, vjerojatno u Nedjeljnom vjesniku, i zarazila se optimizmom koji je iz njega strujao. Većina ljudi sažaljeva siromašne, one koji umiru od gladi i žeđi u nevjerojatno lošim materijalnim uvjetima. Ista ta većina nakon sažalnog pogleda odmahne rukom i okrene leđa, jer tko bi tu mogao pomoći.
Muhammad Yunus učinio je više od toga. Spustio se u beznađe bangladeške seoske sirotinje. Na ulice višestruko prenapučenih gradova. Pitao ljude što bi im bilo potrebno. Pogledao što im je potrebno. Bio spreman uložiti svoj trud, obrazovanje i imetak da pomogne naizgled nepreglednoj masi koja se u konačnici ipak sastoji od pojedinaca. Izdvojio je pojedince koji su svojom poduzetnošću i sposobnostima bili spremni prihvatiti ponuđenu pomoć – nekoliko novčića, sitniš za naše pojmove – koja će im omogućiti da sebe i svoje najbliže izvuku iz najdubljeg beznađa bijede. Vjerovao je ljudima. I vjerovao je u ljude. Zato je uspio – od kapi doći do mora, od malih pomaka u životu pojedinaca izgubljenih u masi, do pomaka u kolektivnoj svijesti čovječanstva. Malog, ali dragocjenog.
Misao se širila, ideja je u većem dijelu svijeta prihvaćena kao ozbiljan način pomoći onima kojima je pomoć najpotrebnija. Dovoljno je upisati u tražilicu ime Grameen banka i već se na hrvatskom otvara nekoliko zanimljivih članaka od kojih sam jedan citirala u prvom dijelu posta. I bit će ih još više. Zašto?
Muhammad Yunus i Grameen banka podijelili su ovogodišnju Nobelovu nagradu za mir!
Ne mogu opisati kako me je razveselilo kad sam u petak kasno navečer, zadržavajući se na svojoj domaćoj stranici prije gašenja kompjutora, shvatila o kome je riječ. Čovjek koji je uložio sve i ustanova koja se odrekla zarade, pristavši i na određeni rizik, nakon trideset godina tihog i samozatajnog rada koji me je impresionirao kad sam, tek nedavno, prviput za njega čula, dobili su javno priznanje najvišeg reda. Ne samo političari koji snažno grabe po uzburkanoj površini ovog našeg svijeta, nego i tihi ljudi koji svojim nenametljivim radom polako, ali sigurno i ustrajno mijenjaju njegovu okorjelu unutrašnjost, zaslužuju golemo javno priznanje. Majka Tereza koja je svoj dugi život posvetila potrebitima, žena koja sadi drveće, a sad čovjek koji je na jedan u osnovi vrlo jednostavan način osvijetlio život bezbrojnim obiteljima i pojedincima diljem svijeta – jer već djeluju slične ustanove i u drugim zemljama, n.pr. u prebogatoj Americi punoj bijede koja se nema kome obratiti za pomoć...
Ovdje postoji samo jedna mala kvaka. Nisam primijetila nikakvu reakciju u svojoj užoj i široj okolini. Kao da se informacija zagubila u ovom našem ravnodušnom globaliziranom svijetu. A ja bih najradije istrčala na ulicu i vikala: Gledajte, postoji način, može se nešto učiniti... Naravno, neću uistinu vikati na ulici, jer bi u najboljem slučaju svi koji bi i zastali da poslušaju, sliježući ramenima otišli rješavati svoje vlastite probleme, a u najgorem bih provela nekoliko dana u žutoj zgradi na zagrebačkoj periferiji, ili u nekoj sličnoj ustanovi. Zato ću ići na svoj način.
Kad se pojavi prilika, govorim onima koji me poznaju i spremni su saslušati. Tako i vama dragi prijatelji, ukoliko niste tu vijest već čuli i prepoznali. A prije ili kasnije pojavit će se slična ustanova u mojoj blizini i rado ću dati malo od svoga kako bi nekome bilo bar malo bolje. Ovaj put ne kao milodar, nego kao pomoć da stane na svoje noge.
Post je objavljen 15.10.2006. u 14:38 sati.