Shvatila sam da neka mjesta iz meni ne sasvim jasnih razloga igraju značajnu ulogu u mom životu. Na nekima sam bila samo jednom, na nekima nekoliko puta, a nekima hodočastim kad god sam u mogućnosti. Dočekuju me i ispraćaju mislima i osjećajima ispreplitanja sadašnjosti s prošlošću i budućnošću. Ima mjesta i u snovima na koja se ponekad vraćam, iako nisu odraz prostora mojih budnih kretanja, ili ih ja kao takva nisam u stanju prepoznati. Mnoga su u prirodi ili u parkovima, poneka u gradovima, obično na nekom ljepšem ili barem upečatljivijem mjestu.
Postoji mjesto u gradu Zagrebu za koje se nikad ne bih usudila tvrditi da je lijepo, iako ga ja često takvim doživljavam. Mjesto na kojem sam često doživljavala snažne osjećaje, pa je možda zbog toga ostalo posebno utisnuto u kartu mojih životnih puteva. Činjenica je da se ondje ti osjećaji koji se ponekad približe gotovo opipljivim vizijama pojavljuju ili pojačavaju. To je Puljska ulica, od nedavno preimenovane Ljubljanske avenije, do izlaska na nekadašnju Končarevu, danas Ozaljsku ulicu kod Remize. Naizgled dosadna i pusta ulica uz koju se protežu dvije beskonačno duge ograde – ona žičana uz spremišta tramvaja i upravne zgrade ZET-a i druga od manjih betonskih blokova (ne znam uopće kako bih to nazvala), uistinu ružna, vidljivo nagrižena zubom vremena koja od nepostojećih znatiželjnih pogleda skriva stadion N.K. Trešnjevka. Možda upravo ta uspavljujuća jednoličnost nekako utječe na moju psihu i oslobađa nepoznate unutarnje tokove.
Sjećam se kako sam prije dvadeset i tri godine i još nekoliko dana više, jer bio je kraj rujna, skretala iz Končareve u Puljsku ulicu. Jeseni su tada bile znatno kraće od ovih posljednjih i zlatnožuto lišće padalo je kroz prohladni zrak prema tlu. Iznenadni nalet vjetra bacio mi je u lice nekoliko malih listova i u djeliću sekunde otvorio mi oči za sve što je bilo oko mene i u meni. Učenici koji s torbama na ramenu žure u popodnevnu smjenu, užurbani ritam tuđih dnevnih aktivnosti, neizmjerno snažan doživljaj završetka jednog dijela mog života i savršena ljepota prekrasnog jesenjeg dana stopili su se u jedan doživljaj. Kao da je na mene u tom trenutku udaren pečat dovršenosti sjećam se svake i najmanje pojedinosti tog trenutka i ne vjerujem da ću ga ikad zaboraviti. Bilo mi je to subjektivno vrlo teško razdoblje i to što mi se ondje dogodilo nije ništa promijenilo u zbivanjima koja su slijedila. No osjećaj da je ono prije definitivno i zauvijek otišlo u prošlost sigurno je bio blagoslov koji mi je pomogao da nastavim dalje, najbolje što sam u onom trenutku znala i mogla.
Već sam najmanje dvaput pisala o tom mjestu ovdje na blogu, posljednji put kad sam ujutro ugledala dijelić duge na nebu pored sunca. Bilo je to prije nekoliko tjedana. Dani su se skratili i kad ujutro krećem na posao nešto iza sedam sati sunce se tek najavljuje na istoku. Tako je bilo i u petak. Krenula sam još napola uspavana i dok sam čekala na semaforu da prijeđem Zagrebačku (još nedavno Ljubljansku) aveniju, iz navike sam pogledala prema istoku. Velika i po mom mišljenju ružna zgrada prekrila je mjesto izlaska sunca i toranj crkve Marije Pomoćnice koji se do prošle godine odande mogao vidjeti preko ledina. Ipak sam ugledala prekrasan prizor. Gomila uskovitlanih oblaka žarila se tamnocrvenom bojom dnevne zvijezde koja se skrivena zgradama pomaljala ispod njih u svoj svojoj jutarnjoj ljepoti. I pomislila sam, dok sam s grupicom jutarnjih putnika prelazila svih šest traka svježeg crnog asfalta obasjanog svjetlima automobila koji su nestrpljivo čekali da se bace u nastavak jutarnjetg prometnog krkljanca, kako danas sigurno neću vidjeti dugu jer je premračno, jer nema dovoljno oblačića raspršenih po nebu kao onoga jutra, jer je ono bio jedinstven i neponovljiv doživljaj koji mi je bio namijenjen samo jednom u četrdesetak godina koliko poznajem ova mjesta...
Da to nisam tako jasno pomislila, manje bih se iznenadila. Jer u trenutku kad sam skrenula iz Puljske prema tramvajskoj stanici na Remizi podigla sam pogled prema nebu i ugledala je – najljepšu dugu koju sam u životu vidjela. Blistajući u svih sedam boja pružala se kao nevjerojatan blistavi pojas na sivkastom jutarnjem nebu od sive ZET-ove upravne zgrade do jednog od dva siva nebodera iznad nekadašnje NAME. Kristalno čudo usred sive svakodnevice. I kao da čuda nije bilo dosta, paralelno s tom savršeno jasnom dugom pojavila se još jedna, slabija, ali potpuno jasna. Dvostruka duga. Vidjela sam je samo jednom u životu, kroz prozor autobusa, ometana kolegicom koja je željela sa mnom razgovarati... Ova duga nije došla niotkuda na vedro nebo. Kad smo prošli Trešnjevački trg počela je padati kiša. Zacrvenjeni oblaci na istoku očito su nosili dovoljno vode da je proliju na isušene i žedne gradske ulice i parkove.
Ono što mislim i osjećam o dugama već sam napisala u spomenutom postu. Upravo zbog toga o ovome nisam namjeravala pisati. No od svih tema na koje sam pomislila, ova mi se uporno nametala. Zato sad još jednu dugu dijelim s s vama...
Post je objavljen 22.10.2006. u 19:23 sati.