REDA
Reda je bila pas. Bila, kažem, jer već gotovo četrdeset godina kroči vječnim lovištima. Sjećam se njezine njuške u visini svojih očiju. Kamenčića, jednog od onih koji su ostali nakon izgradnje naselja, vlažnog od sline, koji mi je spustila na dlan i gledala me, čekajući da joj ga ponovo bacim. Gazdarice koja me je uvijek ljubazno gledala, a činila mi se neobično lijepom, jer imala je punđu od svijetlo srebrne kose na glavi koja mi se jako svidjela. Nije to bila ona klasična punđa, mislim da je kosa bila samo natapirana i učvršćena lakom, što je ostavljalo dojam prekrasne meke građevine koja je pristajala uz njeno lice. Lica se ne sjećam, samo izraza s kojim me je uvijek susretala na stubištu i vani, jer ona je imala psa, a baka i deda su van vodili mene, najmanje jednom na dan da se prozračim i poigram.
Baka je kasnije znala reći da je gospođa bila pomalo zločesta, no ja se u to nisam uvjerila. Naprosto nisam imala prilike. Gospođa srebrne kose i njen muž smrtno su stradali usred sniježne mećave, u frontalnom sudaru kod jedne od onih poznatih crnih točaka u Gorskom Kotaru, nekoliko godina nakon tih prvih susreta.
.............................
Prije sat vremena izvela sam Neru kratko van. Jadna, užasno se boji pucnjave i eksplozija koje povremeno odjekuju i potpuno neprimjereno podsjećaju na nadolazeće blagdane. Susjed iz stana preko puta (onog stana u kojem je nekad živjela Reda sa svojim vlasnicima) pogladio ju je u prolazu kad smo zajedno ulazili u zgradu. Zatim sam oprala kosu. Duga je i nije lako stajati pored kade u sagnutom položaju dok sve ne napravim. Ipak, to volim i opušta me, kao i kupanje i ponekad tuširanje, ako mi nije hladno. I dok sam tako visjela zagledana u veo crvenkastih vlasi s kojih se cijedila voda, iznenada mi je u mislima oživio njen lik.
Reda. Pas iz mog najranijeg djetinjstva, jer imala sam samo dvije i pol godine kad sam doselila s bakom i dedom u stan u kojem sad ponovo živim. Jedini dokaz da moj strah od pasa nije oduvijek. Da je bio dugotrajan, ali ne i doživotan, znam, jer nestao je samo nekoliko tjedana nakon što sam prije sedamnaest godina donijela kući malo toplo klupko hladne vlažne njuškice.
Možda izgleda da sad pišem nepovezano, no spojilo mi se nekoliko događaja koji su prizvali ovo sjećanje pod mlazom tople vode. Iridin post o tumačenju snova podsjetio me je na jedan san koji sam sanjala jako davno i nakon kojeg sam se počela bojati pasa. Sanjala sam da trčim ulicom, a za mnom jure dva velika psa. Sjećam se sablasno praznog izloga koji je bio iznutra pokriven bijelim papirom. Spotaknula sam se i pala, psi su se zaletjeli i skočili na mene. Vjerojatno sam se zatim probudila, jer nastavka nema.
Odonda sam se godinama bojala pasa. Pretpostavljam da je strah izbio u nekoj razvojnoj fazi i konkretizirao se u liku psa. Nisam se bojala samo velikih opasnih pasa koji pokazuju očigledne zle namjere – to je nešto čega se i danas bojim. Bojala sam se i malih štenaca, i dražesnih pripadnika patuljastih pasmina koji su sigurno neizmjerno uživali što mogu na smrt prestrašiti nekoliko puta veće stvorenje od sebe. Tome nije pripomoglo i nekoliko stvarno neugodnih susreta sa psima, kao ni sličan strah koji je postojao kod jednog člana obitelji. Radilo se naprosto o fobiji. Tako se ljudi panično boje zmija, pa i kad su ove potpuno bezopasne, što je najčešći slučaj. Da o kukcima ne govorim...
Sjećam se još jednog straha koji se konkretizirao nakon sna. Mogla sam imati sedam ili osam godina, znam da sam već dobro plivala. Prije odlaska na more sanjala sam kako se s dječjim društvom kupam na plaži koju sam jako dobro poznavala. Iznenada se sve nekako zastrašujuće promijenilo i znala sam da je u moru nešto opasno – morski pas, pomislila sam. Ostatak sna bilo je mukotrpno izvlačenje iz mora, gdje mi je obala, koja je naizgled bila na dohvat ruke, stalno izmicala, ili se nisam mogla uspeti na stijene... Te sam godine oprezno ulazila u more, a i dan danas se ne udaljavam previše od obale, nego radije plivam uz nju kad se zaželim malo bolje protegnuti u vodi.
............................................
Reda, velika pitoma njemačka ovčarka, navodno je završila kod vlasnikovih rođaka nakon njihove smrti. Možda mi baka nije htjela reći da su je dali uspavati, no kako je taj postupak smatrala ispravnim u slučaju kad se psu ne može naći vlasnik, vjerojatno bi mi bila rekla da je znala. Tada osamnaestogodišnja kćer pokojnih susjeda još je nekoliko puta navratila, nakon što se preselila teti negdje u centru grada. Onda više nisam čula ništa o njoj. Reda je nestala u magli meni nepoznate sudbine. Žalila sam je, iako sam se u to vrijeme već bojala pasa. Da je ostatak života provela tamo, s vlasnicima, možda se moj strah od pasa ne bi razvio do neslućenih razmjera, možda bi potražio izlaz u nekom drugom stvoru. Bi li mi život bio lakši da sam se u tom razdoblju plašila mačaka, miševa, paukova, zmija ili nečeg desetog?
14.12.2006. u 18:18 | K | 34 | P | # | ^
