PRIHVAĆANJE
Prisjećam se jedne znanstvenofantastične priče koju sam pročitala prije mnogo godina. Događa se u vremenima nakon zamišljenog nuklearnog rata koji je za sobom ostavio samo ruševine i rijetke preživjele. Ondje je još prije rata živio čovjek koji je nekakvom tehnologijom omogućavao ljudima koji su bili spremni platiti da ispunjenje svojih najdubljih želja dožive kao stvarnost. Prije rata ljudi koji su k njemu dolazili putovali su u egzotične zemlje i doživljavali nevjerojatne stvari. Glavni junak bio je tada kod njega, ali je odustao, nesiguran u ono što bi mu moglo donijeti ispunjenje dubokih želja kojih nije ni svjestan. Sad se vraća noseći sve što posjeduje – nekakvo oruđe i malo hrane. Kad krene na zamišljeni put, nađe se u prošlosti, proživljava svakodnevicu posljednje dvije ili tri godine koje je proveo s obitelji – ljetovanja puna nesuglasica, ali i lijepih trenutaka, uređenje doma sa svime što ono donosi, odlaske na posao i povratke kući, djecu koja gnjave svim i svačim, no s kojom uporno prolazi kroz život – svoj i njihov, isprepleten na uobičajen način... Kad se probudi iz tog stanja, čovjek koji ga je u nj uveo upita ga želi li mu reći što je doživio. Nakon odgovora kaže mu da velika većina ljudi koja sad dolazi k njemu doživljava upravo to – ponovo proživljavaju nedavnu svakodnevicu.
Priča je bila puno bolje napisana nego što sam je ovdje ukratko prepričala. Mi često priželjkujemo velike stvari, one koje se događaju možda nekoliko puta u životu, možda nikad, ovisi o tome što želimo. Naša očekivanja obično su veća od onoga što nam stvarnost nudi. Ili nam se to samo čini. Ponuda stvarnosti zapravo je veća od najluđih očekivanja, samo je mi uzimamo zdravo za gotovo i težimo nečemu, često ni sami ne znamo čemu, što se u ovom trenutku ne može ostvariti. Ili mu ne damo da se ostvari, ovisno o tome kako uopće gledamo na stvarnost i imamo li prema njoj ikakav stav. No da ne zatupim u ovo tmurno štefanjsko jutro teškim mislima, da objasnim zašto sve to pišem. Pisat ću o sebi, jer samo sebe dovoljno poznajem da bih to mogla.
Da, svake godine priželjkujem idealan Božić, onakav kakvog se sjećam iz vremena svog djetinjstva. S prekrasnom mirisnom jelkom u sobi, mahovinom, kuglicama koje se čudesno presijavaju, svjećicama, prskalicama koje se za nas djecu pale ubrzo nakon Dnevnika, jer škola je sutra, treba spavati. Sa šuškanjem crvenog celofana povezanog zlatnim vrpcama u kojima se kriju nevjerojatni darovi koje Isusek donosi dobroj djeci (i onoj malo manje dobroj, naravno). S mirisom kolača, okusom oraha, vanilije i cimeta koji se prožimaju i ispunjavaju ugodom cijelo tijelo, ne samo jezik koji ih dodiruje. Sa zajedničkom molitvom prije večere na Badnjak i pjesmama koje se pjevaju samo jednom godišnje i zato su ljepše od svih ostalih.
No ako se samo malo potrudim, prisjetit ću se i manje ugodnih trenutaka vezanih uz te događaje. To ne želim. Neka počivaju uspavani na dnu mojih uspomena, prizvat ću samo njihov duh kako bih rekla ono što želim reći o sadašnjosti.
Nije mi bilo loše jučer i prekjučer. Naizgled su se mnoge male stvari urotile da nam pokvare veselje. Željela sam malo veći bor (umjetni, kakav koristimo već godinama), dobila sam dva nova, jednako mala kao što je bio onaj stari. Ukrase za bor smo nekamo premjestili tijekom godine i trebalo je dosta vremena da se nađu, u zadnji čas, naravno, kad smo već duboko zašli u badnju večer. Zaboravila sam kupiti zeleni krep papir ili mahovinu. Od nekoliko jaslica koje imamo, samo su jedne male čitave, a djeca se bune da nedostaju pastiri, ovce i ostale životinje. Ponestalo mi je srebrnih trakica za bor, zaboravila sam ih kupiti, sad ću to odmah nadoknaditi, jer slijedeće godine, tko zna hoću li se sjetiti. Ukrasili smo još jedan bor u dječjoj sobi. Šareniji je zbog raznolikih ukrasa koje već godinama kupujem na dječjim božićnim sajmovima. Sad mi se ovaj „glavni“ bor čini preozbiljnim s „pravim“ staklenim kuglicama. Joj, dosta o borovima...
Stigla sam ispeći samo tri vrste kolača, od toga su na brzinu miješeni keksi ostali tvrdi kao kamen (ili malo manje, mogu se uz popriličan trud i pažnju pojesti, a Nera je oduševljena kad joj damo komadić za slatku zabavu). Božićne pjesme koje sam pustila dok smo kitili bor sudarale su se sa zvucima nekih novih pjesama u tvrdom izdanju koje su djeca puštala u svojoj sobi, na sav glas, naravno, usto tvrdeći da su sasvim tihe...
Jučer u posjetama, lijepo i manje lijepo, svi pomalo umorni, djeca su se zbog darova rano digla, iako im je mojima ovo prva godina kad pouzdano znaju da poklone ne donosi Isusek nego mama i tata. Nakon jutarnjih misa na koje smo išli razdvojeni (iz praktičnih razloga, da ne pomisli netko da smo se još i posvađali) posjete, djeca dosadna, na kraju i zločesta, razgovori o svemu i svačemu. I kad sam napokon došla kući nisam više imala snage upaliti komp i ponešto pročitati ili napisati.
Da, zaboravila sam telefonska čestitanja i popularne SMS-ove koji oduzimaju vrijeme, a malo ili ništa ne daju za uzvrat...
Ne, nije bilo loše. Sve u svemu, bilo je dobro. Samo umoran i nervozan čovjek nije to u stanju shvatiti. Ne želim da mi shvaćanje dođe prekasno, kao junaku s početka ovog posta. Život je lijep, treba otvoriti oči i dobro ga pogledati. Mislim da ne treba previše očekivati od blagdana, inače nam je ona poznata depresija nakon njih neizbježna. Bilo je najbolje što je moglo biti. Idemo dalje. Širom otvorenih očiju, kao djeca koja tek počinju upoznavati svijet.
*******************
Naizgled ne idu uz tekst, no ovim sam se biserima na koje sam naišla u predahu badnjačkih priprema tako nasmijala, da ih naprosto moram podijeliti s vama. Možda nekome pomognu malo podići raspoloženje. 
Školski biseri (iz MAK-a za prosinac 2006.)
• Geografska dužina i širina veoma su korisne. Kad se čovjek utapa, dovoljno je da javi na kojoj je širini i dužini i mi ga možemo naći.
• Kosa ploha je ploha koja se naginje i ako je pokus uspio, rezultat je neminovan.
• Kad promatrate pomrčinu sunca, nikad ne gledajte u sunce. Mogu se koristiti i zatamnjene naočale da bi se promatrala pomrčina, ali je potreban oprez i nikad ne smijete stajati preblizu!
• Razlika između zraka i vode je u tome što zrak može postati vlažniji, a voda ne.
• Plin koji izlazi vrlo je opasan za ljudska bića, pa slijedeći pokus smije izvesti samo učitelj.
• Četiri su simptoma prehlade. Dva sam zaboravio, a dva su toliko poznata da ih je nepotrebno spominjati.
• Liječnici kažu da su smrtonosne bolesti najgore.
• Kad se moj mlađi brat rodio, morali su ga staviti u akumulator (umjesto inkubator)
• Zmije imaju dva spola, otrovni i neotrovni.
• Neke su krave jako opasne, osobito bik.
• Živjeli su u četvrtom stoljeću prije Nove Godine.
• Slikar Goya je rođen od 1746. do 1828.
• Tekućina je isparila iz vode.
• Rimljanima je noć trajala jako dugo – do ujutro!
Svima želim puno smijeha i radosti u danima koji dolaze. Prema izreci – Tko traži, nađe.
26.12.2006. u 08:58 | K | 25 | P | # | ^
