Marketing
KAVEZ
GRAD
Govoriš sam sebi: otputovat ću
U neku drugu zemlju, na neko drugo more,
U grad mnogo ljepši nego što je ovaj
Ikad mogao biti il što će ikad biti –
Gdje se svakim krokom steže omča:
Srce u pokopanom tijelu, istrošenom:
Koliko, koliko još moram biti ovdje
Zatočen u ovim sumornim krajevima
Banalnog duha? Kamo god pogledam,
Dižu se crne ruševine mog života.
Koliko sam samo godina ovdje proveo,
Trošio i rasipao, a ništa nisam stekao.
Nema druge zemlje, prijatelju, nema drugog mora,
Jer grad će poći za tobom: u istim ulicama
Vrtjet ćeš se bez kraja i konca, u istim
Duhovnim predgrađima klizit ćeš od mladosti do starosti,
U istoj ćeš kući napokon pobijeljeti –
Jer grad je ovaj kavez.
Nema bolje luke koja te čeka od ove,
Nema lađe da te primi – Ah! zar ne vidiš,
Baš ko što si sav svoj život upropastio
Na ovom jednom mjestu, upropastio si ga
Posvuda sada, na svoj kugli zemaljskoj?
Kavahis
( iz Aleksandrijskog kvarteta Lawrenca Durrella)
Moglo bi i ovako:
...Baš kao što si sav svoj život učinio dobrim
na ovom jednom mjestu, učinio si ga dobrim
posvuda sada, na svoj kugli zemaljskoj...
Moja nezgrapna promjena u posljednja tri stiha, kao i sve varijante između dvije krajnosti čine mi se jednako primjerenim završrtkom ove pjesme. Ako volite čitati, i volite puno i dobro čitati, svakako preporučujem prekrasno Durrellovo djelo u četiri knjige. Provest će vas kroz vrtloge snažnih osjećaja, uvući u misli i povijest neobičnih junaka, osjetit ćete oštar vonj velike egipatske luke koja se slučajno našla kao prizorište nevidljive drame kakva bi se možda mogla odigrati i u bilo kojem dijelu živopisnog svijeta koji nas okružuje. Gornji stihovi potiču na razmišljanje.
Postoje li mjesta na zemlji koja nas zarobljavaju našom vlastitom ljubavlju, mržnjom ili ravnodušnošću? Postoje li mjesta koja nas uvijek snažno privlače, ma gdje mi trenutno boravili? Postoje li ona koja nas uzdižu ka nebu ili nas obaraju u blato, bacaju u očaj, ispunjavaju bespomoćnim bijesom? Postoje. Postoje mnoga mjesta koja su iz tko zna kojeg razloga postala za nas više ili manje važna. No što su zapravo ta mjesta? Točke na zemljovidu? Točke na krhkoj kori koja obavija nepostojanu užarenu nutrinu malog planeta koji bjesomučno juri oko svoje zvijezde, koji zajedno s tom zvijezdom i nekoliko najbližih susjeda mahnito juri u nepoznato kroz naizgled beskonačni prostor koji ga okružuje?
Ne, uistinu nisu bitna imena gradova i mjesta koja će za nekoliko godina ili tisućljeća biti izbrisana iz sjećanja novih naraštaja. Krhko je znanje. Još je krhkije pamćenje živućih generacija. Taj test zaborava prolaze samo uistinu bitne stvari. I to uz uvijet da same generacije prežive i požive neko vrijeme.
Mi smo ti koji smo privučeni tim mjestima. U krhkim kavezima tijela lutamo od rođenja do smrti istražujući područja većeg kaveza koji nas okružuje. Pored mnogih mjesta ravnodušno prolazimo. No neka nas mjesta privlače iznenađujućom snagom. Neki gradovi, neka mjesta, neke ulice, planine, rijeke, otoci, otočići, pozdravljaju nas kao stare znance. Nekih se mjesta plašimo. Sva ta mjesta važna su nam na neki pozitivan ili negativan način, i sva nas zarobljavaju, zaustavljaju naše kretanje i traže našu pozornost. Možda smo i mi na neki način važni njima. Jer bez nas, ona bi bila samo točke na površini zemaljskoj, a ne krletka za zlatnu pticu naše duše...
Post je objavljen 09.12.2006. u 07:18 sati.