Zašto tako?
U vrtu mojih roditelja raste nekoliko stabala višnje. Nisu to stabla plemenita roda nego obične bezimene voćke trpka okusa, svima drage. Proljetos sam stajala pod raskošnom čipkom njihova cvata i nikako nisam mogla skrenuti pogled s te nježne, savršene bjeline. Poklonile su mi trenutak koji sam lećom svog fotoaparata pokušala istrgnuti zaboravu.
Lijepa među lijepima
Poput mladenke
Bajka o proljeću
Sasvim blizu savršenstva
Ovih su mi dana ponovo iskrsnule pred očima. Sjetila sam se čestih opomena svojih roditelja da nikad ne berem rascvjetale grane voćaka jer na tim granama nije samo cvijeće, na tim granama su zameci budućih plodova. Berući cvijet, ubijam plod u kojem će netko moći uživati kad dozori. Stoga nisam nikad dirala to najljepše proljetno biljno ruho. Nježni bijeli i ružičasti cvjetovi koji odijevaju grane koje će se kasnije jednom okititi trešnjama, višnjama, jabukama, marelicama, kruškama, šljivama, dunjama i ostalim voćem prizor su na kojem u rano proljeće oduševljeno napasam oči, dok mi ruke počivaju uz tijelo ili ponekad prebiru po opcijama digitalca koji me vjerno prati posljednjih godina.
Ako se voćka iščupa prije cvatnje, ona će brzo, najbrže što može potjerati cvjetne pupoljke i pokušati iskoristiti posljednje dane života kako bi još jednom donijela plod. To je nagon za samoodržanjem koji sam upoznala davno, na gradilištu jedne ceste kojom sam često prolazila s roditeljima. Sve voćke koje je bager srušio kako bi se cesta mogla proširiti umirale su u punom cvatu, dok su njihove sretnije rođakinje tek počele pupati. Bio je to neobičan izlet, taj put cestom koja se gradila, morali smo dosta skretati i zaobilaziti, a na jednom mjestu auto smo ukrcali na skelu koja nas je prevezla preko Save kako bismo nastavili tom inače neuobičajenom obalom prema Zagrebu. Zastajkivali smo i sjećam se kako smo nas četvero, mama, tata, brat i ja prije skele stajali pored jednog takvog srušenog drveta i gledali cvijeće koje je poput posmrtnog pokrova obavijalo polovicu krošnje sasvim blizu mom licu, preblizu, dok je druga polovica ležala okaljana blatom na tlu koje nije trebala dodirivati. Pogled na umiruće stablo, davno nestalo u truleži i vrtlogu novoga života, premostio je u trenu trideset i pet i više godina i pojavio se preda mnom kao da je sve to bilo jučer, prekjučer možda.
Zašto sam se sjetila toga? Vidjela sam i čula na televiziji kako vlasnik plantaže višanja, nezadovoljan otkupnom cijenom ploda, prijeti da će iščupati jedno, a zatim na stotine stabala. Zatim su jedno stablo demonstrativno iščupali, potkrjepljujući prijetnju djelom. Nije mi na kraj pameti osuđivati čovjeka, kao ni one druge koji su učinili isto, ili se prijetili da će učiniti isto, kao da se radi o čačkalicama a ne o stablima u naponu snage i rodnosti. Ne osuđujem ljude, jer nemam na to pravo, no postupak mi je, blago rečeno, potpuno neshvatljiv i neprihvatljiv. Ne neshvatljiv u smislu da ne bih znala što se i kome na taj način poručuje. U vremenima sveopćeg nasilja raznih vrsta, koga će pogoditi rušenje stabala koja možda nisu ni trebala biti posađena, jer zna se koje gospodarske i druge rizike sa sobom nosi danas sveprisutna monokultura. Koga će pogoditi nedavno viđeno prolijevanje svježeg mlijeka koje se također ne može prodati po pristojnoj cijeni? Ipak, mene pogađa, i ne samo mene. A ja nisam adresa na koju je protest upućen. Što ja imam s nečijim stablima višnje ili s nečijim mlijekom? Osim istinske mučnine koju osjećam kad se bacaju ili uništavaju stvari koje još mogu poslužiti ljudima, tu je i strah i ogorčenost zbog stupnja otuđenosti koja omogućava ovakve postupke. I zbog teškog i pogubnog nedostatka poštovanja prema svemu što nam je darovano, od prirode koja nas okružuje, ljudskog društva u kojem živimo, sve do vlastitog tijela. O tom poštovanju napisala sam jedan od prvih postova kad sam došla na blog. I pitam se neprestano što mi možemo učiniti, što ja mogu učiniti da toga možda ipak bude manje. Jer uvjerena sam da nitko ne želi srušiti svoja stabla niti proliti svoje mlijeko. Kao što nitko ne želi ubijati, zlostavljati, zanemarivati, varati… Ipak, sve se to događa ovdje i posvuda oko nas. Kao da mnogi više nisu svjesni ljepote i veličanstvenosti koja nas okružuje na svakom koraku, čudesnog svijeta koji bismo morali upijati svakim udisajem, doživljavati uvijek iznova svakim otkucajem srca. Činjenica je da ti tako važni osjećaji danas spavaju u nama, najčešće potisnuti logikom grubog racionalizma koji nas zasljepljuje i straši jer nam ne dozvoljava da vidimo dalje od vlastitog nosa.
Ne znam kako bih završila ovaj post. Maločas sam u susjednoj sobi prošla pored televizora i svog djeteta koje, kao istinski ljubitelj povijesti, osobito događaja u dvadesetom stoljeću, fascinirano gleda dokumentarnu emisiju o raznim vrstama oružja kojima je raspolagao Treći Reich. Bacač plamena mogao je spaliti iz daljine neprijateljski bunker, govorio je spiker, a ja sam tiho rekla fuj. Zašto fuj, upitao me je, iskreno začuđen. Otišla sam dalje u nadi da će kasnije biti prilike da mu objasnim što sam ja vidjela kad je golemi plamen iz cijevi liznuo prema mjestu gdje su se nalazili drugi ljudi. Premda ubojito nastrojeni jedni prema drugima, ne znam jesu li zaslužili makar i nekoliko trenutaka umirati u strašnoj agoniji spaljenih pluća.
Kakve veze ima krajnje nasilje čovjeka prema čovjeku s iščupanim stablom višnje? Naizgled nikakve. No ako uzmemo da smo svi dio cjeline, neraskidivo vezani u čudesno životno tkanje, možda bismo čuvajući drveće mogli postići da se spasi i poneki ljudski život, ili da strahota uopće ne bude. Svjesna da je to utopija, no kad bismo svi vjerovali u nju i krenuli je ostvarivati, ona bi se istoga časa ocrtala pred našim začuđenim, netom otvorenim očima. Pa onda, jesmo li spremni barem pokušati?
30.06.2009. u 22:03 | K | 31 | P | # | ^
Tužna priča to sa palim isčupanim stablima. Kako ljudi nemaju milosti prema prirodi, a imaju obraza čuditi se kad na njih navali tuča ili poplava. Sve je to jedna velika cjelina koju treba čuvati njegovati, a ne bahato se odnositi prema svemu živom, uključujući i ljude. Mislim da će još više biti prolivenog mlijeka i isčupanih kultura kad uđemo u tu dugopriželjkivanu gnjusnu tvorevinu nazvanu europska unija. Ljudi, posebno seljaci ne znaju u što se upuštaju i koje će po njih katastrofalne posljedice imati taj ulazak.
Gledam to o čemu ti pričaš ali na drugačiji način i ovdje gdje živim. U Bavarskom srcu. Svako drugo dvorište ima u svom voćnjaku ogromnu trešnju, orah ili jabuku koje nitko ne bere, čak ni vlasnici. Meni je to aposlutno neshvatljivo, dok sa druge strane kupuju to isto voće iz Španjolske, Francuske ili Holandije. Zašto? Zašto njemačko, tj domaće u ovom slučaju, nije dovoljno dobro?
Zašto samo voće sa velikih plantaža, zašto ne od malog čovjeka, seljaka?
Zašto? Kamo nas to vodi? I tko nas to tamo vodi, to je ono što bih ja jako rado željela znati?| Bugenvilija | 30.06.2009. u 23:10
Tema je kompleksna, no kad se sve zbroji i oduzme lakše je iščupat stabla nego se udružiti i sami započeti proizvodnju soka, džema iili nešto treće ...
| ljelja | 01.07.2009. u 06:06
Ne znam koliko smo spremni. Uništavanje nam je postao način života. Uvijek kažem da je čovjek najgore živo biće na ovoj planeti. Nitko ne uništava bez svrhe, samo mi. Pa i sami sebe.
Otkud nam pravo? Sami smo si ga dali i nastavljamo uništavati i dalje.
Ja sam spremna draga Aquaria, ali sam vjerojatno u manjini.| *Kora* | 01.07.2009. u 08:30
Ah, bolna tema...i sam se sjećam nekih prelijepih vrtova, kojih više nema.
Po mome, ljudi su destruktivni. Ukoliko treba nekom zaspaliti kuću, prije će se udružiti, nego li ako treba nekome graditi kuću. Takvi smo. Volimo uništavati. Sve. Pa i sami sebe. Samo smo na riječima (govorim o velikoj većini, naravno) miroljubivi i prepuni ljubavi!
Pozdrav lijepi! :)| misko | 01.07.2009. u 09:09
Dragi Blogeri & Blogerice,
na Blogu reklamirajte-se-besplatno.blog.hr se možete BESPLATNO reklamirati. Reklamirajte svoj Blog, svoju web stranicu, proizvode, usluge...
OBJAVITE SVOJU REKLAMU napišite što reklamirate (opišite svoj blog ili web stranicu), smislite lijepo zvučan slogan, te ostavite link koji vodi na Vaš Blog ili web stranicu.
Kliknite ovdje i OBJAVITE SVOJU REKLAMU, BESPLATNO.
BUDITE PRVI...| . | 01.07.2009. u 10:52
Moja susjeda koja se doselila prije dvije godine prošle je posjekla mladu višnju koja je već imala plod. U svom vrtu. Onda sam ja ove godine kupila u Zrinjevcu dvije sadnice višanja i posadila ih u mom vrtu. Za jednu posjeklu ja sadim dvije ;))
| chablis | 01.07.2009. u 23:11
Potpisivam Koru, čovjek je najgori razarač.
Ima u Boga dana rekla bi moja baba pa ću nadam se ipak dočekat tvoj doživljaj mog grada, :)), šalim se, samo ti uživaj, jednom će i on doć na red :))| slatko grko | 02.07.2009. u 00:41
Ljudi koji demonstrativno bacaju mlijeko koje je živo biće proizvelo kako bi bilo hrana nekome; ljudi koji čupaju biljke čiji je nastanak i rast pravo malo čudo u biti nesvjesno pokazuju zašto su došli u situaciju da to čine. Ne znaju se istinski povezati sa živim bićima i cijeniti njihove darove. Umjesto da iz njih crpe pozitivnu energiju koja bi ih odvela ka uspjehu, tretiraju ih kao nebitne stvari koje su im alat za zadovoljenje materijalnih potreba. Frustrira ih vlastita negativnost i ograničenost koja im zarobljava um i zaklanja horizonte koji im nude pozitivna rješenja.
| Goran | 02.07.2009. u 03:33
draga Aquaria.. eto, potrefilo se, i ja sam gledao prilog o višnjama i zgrozio sam se.... ma, jasno mi je da su ljudi ogorčeni otkupnom cijenom..ali, pa ubijaju živo biće.. koliko sam muke i truda, ali i snage uložio da bi oporavio voćke koje su kopnile...i danas, kada procvati, ada mi dadu plod... ma nema veće riječi hvale koju ta biljka može pružiti. nekako mi se čini sve viš materijalno ovladava nama...i to, to mi se ne sviđa..polako, negdje u tom našem životu, prestali smo osjećati, kao da smo se stopili sa svim negativnostima i postali dio njih... bojim se samo, kad svi to shvatio........da će biti kasno...no, još im nade..ima i zato, verijem da će ljubav, toplina koju svi imamo u sebi, ipak se izboriti i isplivati na površinu........
topli ti pozdrav ostavljam..i nadam se danas, bez grmljavine;)| smotani | 02.07.2009. u 20:05
Ja svoje uspomene vežem uz staru trešnju, koja je nakon rata samo beživotno stajala nagnuta nad bunarom, a onda smo ju zamijenili mladom i krhkom. Prošlo je nekoliko godina, a ove nas je počastila obilno slasnim plodovima. Smjena generacija.
| ***** | 02.07.2009. u 21:53
gledajući reportažu pitala sam se koji je smisao čupanja voćaka i zaključila, nekako zbunjeno: valjda oni znaju...
ali, i dalje se čudim i nije mi jasno...
tebi lijep pozdrav!| posoljeni zrak | 02.07.2009. u 22:38
Mislim inače da se čovjek odnosi bahato prema prirodi kao da je on vladar i konačni
sudac a ne samo dio te iste prirode. Na tu temu zaista se može nadugo pisati no jedno
je sigurno da čovjek kao najrazumnije biće ponaša se suprotno te činjenice.
Fotke cvjetova su prekrasne i izazivaju divljenje.:-)))| fra gavun | 03.07.2009. u 00:16
pričaš mi o višnji
o iščupanom stablu višnje
znaš li da sam i sama...višnja iščupana....
možda noćas i nije vrijeme za pisanje...ne znam...možda...:)))| Nina... | 03.07.2009. u 01:24
Najljepše mi je ubrati voće sa biljke i nikad ne bih uništavao urod, radije poklonio kome treba. Danas se puno površina ne obrađuje koje su nekad donosile prihode makar je sad brojnije stanovništvo nego nekad, a uz to su i brojniji požari.
| gogoo | 03.07.2009. u 02:11
kada smo se doselili u ovu ulicu.zvala se aleja borova......i bila je to......a danas nas promatra samo jedan stari bor kojeg su vlasnici tog komadića zemlje uspjeli spasiti od pokolja profitera..........tužne su te priče....
a trešnjin cvijet doista izgleda kao ocean bijelih snova........:-)))| Dinaja | 03.07.2009. u 06:20
da smo jedno sa svime oko nas, zahtjevna je spoznaja... a i mediji o tome preferriaju čkomit...
| Shelly Kelly | 03.07.2009. u 08:52
da bismo se osjećali važnima
| pametni zub | 03.07.2009. u 09:48
A gdje nam je to proljeće?
| edo | 03.07.2009. u 11:28
Ja sam Svjetlost svijetla.
Tamo gdje Ona obasjava, ima života, kruha i sreće.
Ta svjetlost obasjat će hodočasnika, skeptika, neukoga.
Obasjat će sve ljude koji žive na ovome svijetu
prepunom tmina i poroka.| EuM | 03.07.2009. u 17:42
Ma, predivno si sve napisala! Dirnuta sam; razmišljamo isto....Svaki novi dan za mene je
jedan novi pokušaj....
Balaš kao da ima pjesmu za svaku prigodu, zar ne?! :)))) Obožavam ga!
Pusa, pozdrav od Luki+Goldie| luki 2 | 03.07.2009. u 23:44
bez obzira vjerovali ili ne možemo li to postići,valja se truditi
sačuvati svako drvo i svaki život,ništa nam drugo ne preostaje;
japanska trešnja cvate tjedan dana nakon čega joj otpadaju latice koje
raznosi vjetar;ona nema ploda,simbol je Japana i oni ih sade na stotine u
parkovima ili uzduž nasipa,a ne kao kod nas gdje možeš vidjeti jednu ili
najviše dvije trešnje u paru;period cvjetanja japanske trešnje sakure zove se
Ohanami;to se događa tijekom ožujka i travnja i krene od Kyushua tj. juga
Japana prema Hokkaidu,najsjevernijem japanskom otoku;sve televizije,
radio emisije i novine izvještavaju u kojem dijelu Japana trenutno cvjetaju
trešnje,tada ljudi iz kompanija,djeca iz škola i vrtića i obitelji izlaze u parkove sa
prijateljima i kolegama,ponesu hrane i pića i druže se i slažu pjesme ispod tih
procvjetalih trešanja...običaj je star preko 1000 godina, započeli su ga carevi i
plemstvo u svojim vrtovima carske palače u Kyotu
trešnja je zato simbol Japana jer samo ode onda kada je najljepša a ne
poput ruže koja se osuši...
hvala ti na posjetu i lijepom komentaru,sreća što me nisi vidjela kada sam
ga čitao : )| mushin munen | 04.07.2009. u 00:41
svakog smo proljeća u školi vodenim bojicama crtali cvjetove trešnje i bajama....
| Piton007 | 04.07.2009. u 16:15
Utopija je jedna od najljepših stvari koje ljudi mogu u sebi gajiti jer upravo ona potiče nas da budemo bolji, težimo boljem, radimo bolje, očekujemo bolje, vidimo bolje. Zato mi se sviđa ovaj tvoj utopijski završetak koji itekako ima smisla i ako barem jednu osobu potakne u tim boljitcima, učinila si veliku stvar. :)
| Kinky Kolumnistica | 04.07.2009. u 20:40
Draga moja lijepo si uklopila životni priču i istinu u ove krasne slike.
I meni su to govorili a ja se bome toga držim ali što će ta naša dječica naučiti od nas?????????
Pozdravček i cmokkkkk.| teuta | 04.07.2009. u 22:27
ovog proljeća sam jednako ovako zadiveljno promatrala nevjerojatnu raskoš rasvjetalog stabla višnje, koja očito jednostavnost svojega malog ljupkog cvijeta nadoknađuje silnim obiljem proljetne bjeline. no, izabrala sam pogrešan trenutak, jednom je bilo podne i sunce prejako, drugi puta ponoć i ulična svjetiljka nije davala dovoljno svjetla za dobre fotke. tvoje su odlične.
naš odnos prema prirodi odraz je odnosa čovjeka prema čovjeku. ili obratno, rezultat je isti. čudesna je naša sklonost razaranju i uništavanju i sposobnost da si istovremeno lažemo kako ništa nije vriejdnije od ljudskog žvota, dok doslovce istovremeno proljevamo ljudsku krv svuda po kugli zemaljskoj. mi smo lažovi, licemjeri, ubojice, razrači. a, život, zemlja, svemir nas trpe i puštaju da radimo što god poželimo, jer dugačije im je nemoguće. bezuvjetna ljubav daje bezuvjetnu slobodu i tako čovjeku ostaje da uči na svojim krvavim greškama, pa i da suništi sebe i sve oko sebe, ako to želi. meni se čini da želi.
jedina tvoja rečenica s kojom se ne bih složila je: "Kakve veze ima krajnje nasilje čovjeka prema čovjeku s iščupanim stablom višnje? Zapravo nikakve."....ja mislim obratno. to je suština priče. od jedinke koja prema svojoj vrsti pokazuje krajnje nasilje ne može se očekivati da shvati jedinstvo i povezanost svega živoga....tu sam se ponovo sjetila onog predivnog čovjeka koji je, ne tako davno, odlučio umrijeti zajedno sa svojim hrastom.....on je kao pojedinac mala iskrica nade da ćemo možda ipak dovoljno napredovati da uskoro stignemo do spoznaje da je stablo višnje samo drugi oblik pojavnosti onog istog što smo i mi sami u svojoj konačnosti. ja znam da ti to razumiješ. i stoga si ti još jedna takva iskra.....meni vrlo draga....hvala ti na još jednom tipično akvarijski lijepom postu..:)))))))| greentea | 05.07.2009. u 12:17
vesna
Zasto je tako ne znam, ali citajuci i ove kometare shvacam da je skoro svugdje bar slicno. Prosle godine su unistavane ogromne kolicine rajcica zbog niske cijene na trzistu???
Sta pak i niska cijena nije nesto bolje od nikakve???
Ovakvim ponasanjem nije se poremenio odnos ponude i potraznje, te nije doslo do promjene cijene. Ostao je samo gorak ukus destrukcije u dusi nekih ljudi slicnih meni, a oni su velika manjina na ovom globusu u ovo vrijeme. Odnos glada i sitosti se takodjer ne menja.
Zato nam bar ostaju ove predivne slike visnje u cvatu. Hvala ti.| borut | 05.07.2009. u 13:33
Hvala na upozorenju, Greentea. Napisala sam nešto što nisam mislila, sad sam zamijenila riječ Zapravo riječju Naizgled koju sam imala u glavi dok sam pisala :)
| aquaria | 05.07.2009. u 21:07
ha, da.....tako napisana ta rečenica mi već više sliči na tebe:))))))
| greentea | 05.07.2009. u 22:29
Prekrasna je definicija prijateljstva! Slažem se - pogotovo onaj dio da prava prijateljstva - ostaju.....Pusa, pozdrav od Luki+Goldie :))))
| luki 2 | 06.07.2009. u 00:03
... Kao da mnogi više nisu svjesni ljepote i veličanstvenosti koja nas okružuje na svakom koraku, čudesnog svijeta koji bismo morali upijati svakim udisajem, doživljavati uvijek iznova svakim otkucajem srca. Činjenica je da ti tako važni osjećaji danas spavaju u nama, najčešće potisnuti logikom grubog racionalizma koji nas zasljepljuje i straši jer nam ne dozvoljava da vidimo dalje od vlastitog nosa. ...
....
Kako neobično volim voćke i sve činim da bar poneku imam u svome nevelikom vrtu, pronašla sam mjesto i za višnju ... Još nije bila u cvatu, čiju ljepotu pamtim iz djetinjstva kao što se divim i ukusnim plodovima i svemu što se iz njih da prirediti, i nisam ni sigurna hoće li se primiti u ovoj škrtoj zemlji kamo ne mogu često poći i koju ne stignem dovoljno zalijevati ... i to me ponekad muči, ... ali ustrajat ću. Izborit će se ona !
...
Sa velikom pažnjom sam pročitala tvoj post slažući se u svemu i ... žaleći što je tako, ... , ali i nadajući se da će ljudi jednom shvatiti što čine i da će, iako je mali broj njih, svojom velikom ljubavlju, svojim pristupom, pokrenuti savjesti, pomoći da se ljepota prepozna i sačuva ...
I da još stavim ovu prekrasnu i svima dragu pjesmu:
VOĆKA POSLIJE KIŠE
Gle malu voćku poslije kiše:
Puna je kapi pa ih njiše.
I blješti suncem obasjana,
Čudesna raskoš njenih grana
Al nek se sunce malko skrije,
Nestane sve te čarolije.
Ona je opet, kao prvo,
Obično, malo, jadno drvo.
/Dobriša Cesarić/
dodajući, ...
zaštitimo prirodu, čuvajmo je ...
pred nasilnima ona je nemoćna, mala ...
čovjek opijen svojim dostignućima zaboravlja male,
ne vidi neiskvarenu ljepotu koja se najčešće u slabima skriva ...
Hvala ti aquaria !
BTB !!!
Lijep pozdrav ...| mirjam | 06.07.2009. u 21:20
Žalosno je što nerazuman čovjek svoju nemoć obično iskaljuje na slabijima i nedužnima. Ponekad su to voćke, ponekad životinje, ponekad djeca.
Lijepo je kad dođeš u vrt svojih roditelja i naiđeš na višnje u cvatu. :-)| gustirna | 07.07.2009. u 11:01
