ŠTO ZAPRAVO ZNAČI OPROSTITI
Djevojčica koju je reporter National Geographica snimio u Afganistanu 1985. i koja je svojim očima odrazila dio užasa ratnih stradanja u toj zemlji:
Nedavno su novinari pronašli djevojčicu, sad odraslu ženu i objavili njezinu životnu priču i fotografije:
Ove fotografije sjetila sam se staviti kad sam već napisala donji članak. Mislim da posredno, ali vrlo zorno pokazuju jednu od situacija u kojima se oprost čini nemogućim.
Vjerojatno nema čovjeka koji se nije našao u situaciji da si postavi pitanje iz naslova. Što zapravo znači oprostiti? Prestati se ljutiti na nekoga tko nas je povrijedio? Iskreno popričati s dotičnim i nakon što nam se ispričao i obećao da neće više nikad ništa slično učiniti reći da mu je oprošteno? Oprostiti nekome tko nas je povrijeđene ostavio i zauvijek nestao iz našega života? Možda i umro? A što znači oprostiti samome sebi? Zaboraviti što smo loše učinili, osobito ako smo se potrudili ispraviti pogrešku i ispričati se ukoliko je to bilo primjereno situaciji?
Ovaj post nema nikakve veze s mojim trenutnim psihičkim stanjem, nemam potrebu za opraštanjem veću od uobičajene za prosječan ljudski život nešto osjetljivije osobe. Na pisanje me potaknula knjiga koju upravo čitam i o kojoj sam pisala u prethodnom postu. Oduvijek me muči pitanje što, kada, kako, u kojoj situaciji i da li uopće pokušati oprostiti. Pokušati ili u najboljem slučaju nastojati, jer oprost nije nešto što bismo mogli namjerno učiniti. Kao što se ne možemo prisiliti da volimo nekoga, tako sebe ne možemo natjerati ni da oprostimo nekome. Možemo eventualno izbjegavati situacije i misli koje bi negativne osjećaje mogle produbiti i pojačane izbaciti na površinu. Dakle problem je, osim što ga je jako teško definirati, u ozbiljnijim situacijama praktički nerješiv.
Onda se nađe psihologinja, Clarissa Pinkola Estes, koja u svojoj knjizi Žene koje trče s vukovima neuhvativi i stalno migoljeći problem lijepo i pouzdano obuzdava u pokretu.
Oprost je nešto što nam pomaže da se oslobodimo bijesa, osjećaja koji podmuklo i dugotrajno potkopava temelje našeg duševnog i tjelesnog zdravlja. Mi na takav bijes izazvan postupkom neke osobe ili određenom situacijom u kojoj nam je učinjena nepravda najčešće potiskujemo i svoje ne-reagiranje na fizičkom planu nazivamo oprostom. No što je s emocijama koje iznutra bujaju poput lave u začepljenom vulkanskom grotlu? Treba ih otpustiti, znamo, ali ne znamo kako. Često ni ne priznajemo da su tu i da postoje, a kad izbiju volimo ih nazivati drugim imenom i pripisivati drugim razlozima. Evo što o tome piše autorica knjige (str. 411. i dalje):
Razmislite o ovome: mnogi ljudi imaju problema s oprostom jer su ih učili da je to jedan čin koji valja dovršiti u jednoj prilici. To nije tako. Oprost ima mnoge slojeve, mnoga doba. U našoj kulturi postoji predodžba da je oprost stopostotna ponuda. Sve ili ništa. Osim toga uče nas da oprostiti znači previdjeti, hiniti kao da se stvar nije niti dogodila. To također nije točno.
Žena koja može poraditi na dobrih 95 posto oprosta za nekoga ili nešto tragično ili štetno gotovo zaslužuje da je se proglasi blaženom, ako već ne sveticom. Ako se omjer sastoji od 75 posto oprosta i 25 posto "Ne znam hoću li ikada moći u potpunosti oprostiti, čak ne znam niti želim li", to je već bliže normi. No, 60 posto oprosta popraćeno s 40 posto "Ne znam, nisam sigurna, još radim na tome", potpuno je u redu. Razina od 50 posto oprosta ili manje dobiva status djela u nastajanju. Manje od 10 posto? Ili ste tek počeli ili se zapravo još niste potrudili.
No, u svakom slučaju, kad dosegnete nešto više od pola, ostatak će doći s vremenom, obično u malim obrocima. Važan dio oprosta jest započeti i nastaviti. Dovršavanje svega toga je životno djelo. Imate ostatak života da poradite na onom manjem postotku. Iskreno, kad bismo sve mogli shvatiti, onda bismo mogli sve i oprostiti. No većina mora provesti dugo razdoblje u alkemijskoj kupki da bi došla do toga. To je u redu.
------------------------
Četiri stupnja oprosta
1. Odustajanje – pustiti na miru
2. Susprezanje – suzdržati od kažnjavanja
3. Zaborav – odvratiti od sjećanja, ne razmišljati o tome
4. Oprost – otpustiti dug
Mislim da je u osnovi jasno što predstavljaju ta četiri stupnja, no autorica ih dalje razrađuje, sažeto a istovremeno dovoljno detaljno da budu korisni. Ako želite da prepišem još te dvije ili tri stranice knjige s uputstvima za opraštanje, napišite u komentarima, rado ću se potruditi.
Neki posjetitelji pitaju zašto sad objavljujem postove u većim vremenskim intervalima. Odgovor je vrlo jednostavan, u ovom času ne mogu držati prijašnji ritam. Pritom nije problem samo pisanje, jer mi uistinu ne predstavlja veliki problem uočiti temu i o njoj napisati karticu ili dvije, no puno mi je teže naći vremena da obiđem sve drage blogere koji su na popisu sa strane, ali i one iz komentara koje još nisam stigla staviti na popis, kao što nisam izbrisala dva ugašena bloga (od kojih mi je za kvinin/feminin uistinu žao što je nestao, nagađam iz kojih razloga), i nadam se da će se opet negdje pojaviti pod nekim novim nadimkom, ali s istim oštrim okom i perom. Slično sam možda trebala napisati za maju, ljubicu i još neke koji su s nama dijelili ovaj virtualni svijet i odlučili ga napustiti, no vjerujem, donekle i znam da nas još uvijek prate i možda se odluče ponovo oglasiti.
Moja je molba, dakle, da se ne ljutite ako vam ne dođem u posjet odmah nakon što sam napisala i objavila post jer mi za obilazak svih treba najmanje četiri do pet sati. Kad k nekome dođem, pročitam posljednji post, obično i zaostatke, pažljivo kako bih uistinu mogla komentirati. Vjerujem da su na blogu komentari, dakle komunikacija, važniji i od samih postova (osim u iznimnim slučajevima). A otići ne namjeravam, osim na godišnji sredinom sedmog mjeseca. Dakle, do čitanja, tipkanja, komentiranja... 
P. S. Greentea, i kanalizacija će doći na red, nisam zaboravila. Samo polako 
19.05.2007. u 20:19 | K | 52 | P | # | ^
ah kako nas muči kanalizacija.....
| xanthus | 19.05.2007. u 20:50
U našoj sredini onaj koji oprašta smatra se bezkarakternom osobom, za razliku od lupeža!
| ljelja | 19.05.2007. u 21:10
Najteže je sam sebe natjerati na oprost, to je vještina koju treba trenirati...
| idesbeba | 19.05.2007. u 21:18
... oprostiti je božanski, vele ...
no, onda nam nude slike strašnog suda i pakla ...
čini se da ni božanstvima opraštanje ne ide baš lako od ruke...
opraštanje obično vidimo kao nešto uvjetovano ...
bit će oprošteno onima koji se pokaju ...
no, ja mislim kako opraštanje baš nema previše veze s onim koji nas je povrijedio, već s nama samima ... nešto se u nama mora dogoditi, da bismo bili u stanju oprostiti ...
dugo pamćenje nanesenih nam krivdi i neopraštanje truje nam život.
no, oprostiti istinski, od srca, nije nimalo lako.| rU | 19.05.2007. u 22:10
i, najčešće je lakše oprostiti drugima, nego sebi ...
| rU | 19.05.2007. u 22:11
Oprostiti?! Životna tema... zato valjda i tako teška....
Gdje sam ja? Ponekad na 75%, nekad manje, nekad više.... Tako mi dobro zvuči da sve ono što je prešlo polovicu za + opciju, što će reći - za oprostiti - ide k dovršetku... Kao i ono da kada prijeđemo tu polovicu onda se stvari događaju u obrocima.. vjerojatno ne prevelikima.. i zato je potrebno vrijeme... a to znači čak i godine....
Nije to lak proces, ali to ne znači da treba od toga odustati...
A što se tiče opraštanja sebi? Mislim da ne oprostiti sebi znači oholost - nešto u smislu da mislimo da smo mi super i kako se to nama moglo dogoditi... Ne znam točno da li je ispravno napisati da s time, na sreću ili sam takva ili.. ili sam površna (mislim da nisam) nemam većih problema.. Možda u prvom trenutku i vrlo kratko vrijeme....
Još bih samo komentirala fotografije s početka posta.... Ne znam tko što vidi, ne znam vidim li ja točno, ali meni se čini da je užas stradanja od one davne godine sada mržnja... prezir.... ono što ja kažem u nekom slengu: neš' ti mene.... s onom posebnom intonacijom....
Želim ti da uvijek mogneš toliko raditi na sebi da ti iz pogleda sjaji dubok mir i radost... ma što se događalo...
Ugodnu nedjelju želim i šaljem veliku pusu, draga moja aquario :)))
Nemam problema s tvojim rijetkim javljanjima samo češće dođem provjeriti... bila sam i večeras i nije bilo novog posta... a sad pred odlazak na spavanje tema za razmišljanje....
Sve dobro!!!!| posoljeni zrak | 19.05.2007. u 22:11
Teško opraštam,teško zaboravljam i sebi i drugima...to je nešto na čemu moram još proraditi.
Ma tko bi se na tebe mogao naljutiti?Što ne dolaziš?Aquaria moja draga ja te čitam i baš me briga što te nema kod mene i možeš me se jedino riješiti ako mi komentiranje zabraniš:)))
Pozdrav veliki i kisa u ovaj kasni noćni sat| Santea | 20.05.2007. u 00:39
Lako je o oprostu govorit kad se radi o nekim sitnim životnim nepravdama ali kad se radi o težim stvarima, kao ovaj nesretni rat, kad ti neko ubije dijete, ne znam da li bi ikad mogla oprostit tako nešto, a kunem se da sam dobra katolkinja, eto ti apsurda.
Nisam sigurna da bi neke stvari mogla oprostit a kamoli zaboravit i divim se ljudima koji u sebi pronađu tu snagu, kad nekoga povrjedim i sa malim stvarima grizem se po nekoliko dana, ne prestajem mislit na to, ne opraštam ni sebi lako ali naravno na kraju da.
Meni odgovara ovaj tvoj tempo jer ni ja nemam vremena a žao mi je kad propustim neke postove, a kad me nema po par dana na blogu toliko se toga skupi da jednostavno ne stignem sve pročitat.
Ako želiš možeš prepisat te stranice iako mislim da bi ih bilo bolje pročitat u cjelosti tj. uzet knjigu.| slatko grko | 20.05.2007. u 00:51
Ja sam veliko zlopamtilo, ali ne u smislu nekakve osvete ili da me to opsjeda, već jednostavno ako mi se neko zamjerio čim ga vidim se sjetim toga i ne prolazi me baš, mogu normalno komunicirati, ali ne mogu biti kao prije...srećom, nisam imala nekih velikih razloga za opraštanje jer ne znam kako bih se s tim nosila, što kaže slatkogrko...a uglavnom većina knjiga sličnog sadržaja govori da se treba oprostiti zbog nas samih, da ne nosimo u sebi nekakav bijes, vjerujem da je tako, čisto zbog vlastitog mentalnog zdravlja...ipak mislim da ženi na slici, kao i onima iz tih krajeva, nikakav oprost neće skinuti taj teški pogled iz očiju, jer vjerojatno ni ne znaju kome bi trebale oprostiti s obzirom što ih je sve snašlo, već svoju tugu trebaju gurati dalje i preživjeti s njom...
A ti piši i komentiraj kad stigneš, ja sam dva tjedna na bolovanju pa sad imam više vremena, ali isto tako ne stižem i jako puno se okupiram blogiranjem, što nije lako kad si u pogonu obaveza, a pogotovo sad kad je došlo ljeto i svi žudimo za boravkom vani...| Majstorica s mora | 20.05.2007. u 09:34
Veoma jednostavan odgovor s moje strane po pitanju riječi..OPROST!
Kao što SlatkoGrko reče...što i kome oprostiti?Ja postavljam sebi pitanje...znam li oprostiti.
Da,znam,jer to isto očekujem i od onih koje sam ja povrijedio.Ali,opraštati zlim djelima koja
su unesrećila tuđe živote...ne,nikada!
Oko isprike da li ćeš stići ili ne obići drage ti blogove...kod nas mnogih isti problem.Ja sam ga riješio rjeđim editiranjem postova,a onda kada stignem obiđem jedan po jedan..čitati,a komentare ostavljam,kao što si i napisala..tamo,gdje su oni nastavak neke komunikacije.
Lijep dan odmora ti želim i osmjeh ostavljam!| Sa dva prsta po tipkovnici | 20.05.2007. u 12:45
citirat cu gibonija: Moglo bi bit da je lakse umrit, nego ljudima rec oprosti.
tuzno ali istinito.
oprostiti znaci spoznati mir i znati ga primjenjivati.
pozzz| svaasta. | 20.05.2007. u 16:55
obično nas povrijeđenost spriječi u oprostu (želimo kazniti onoga tko nas je povrijedio, želimo da i njega boli, da bi shvatio kako nas boli), no ona se lako prometne u trajnu tugu koja nas posve zablokira i onesposobi za opraštanje, zato umjesto komentara ostavljam ovaj pjesmuljak:
TUGA
Tuga isklija
Iz malog, sitnog,
nezamjetljivog bola.
Kad kratko bljesne,
sijevne, zaboli,
mi ga potisnemo.
Zlehudi ubod
naraste iznutra,
nabuja.
Ljuti, otrovni
ujed na duši.| Irida | 20.05.2007. u 17:17
Izgleda da tu knjigu moram pročitati jer je u ovom blogosvijetu mnogi spominju. Ja osobno opraštanje doživljavam kao odustajanje od osvete ili kazne... što i nije baš preteško... više od toga... ma nemam pojma... i da... biti će ti oprošteno ako ne navratiš... zaboravljeno... ne baš... stižem ponovo :-)))
| Nemam pojma! | 20.05.2007. u 18:35
Teške stvari; oprost i zaborav, upravo sam u prilici da oprostim i zaboravim, ali mislim da zaboravit neću nikad. . .pozdrav
| otkucaj | 20.05.2007. u 18:37
........gledala sam dokumentarac o pronalaženju djevojčice-žene........ja dosta toga opraštam i ti ljudi u meni ne izazivaju emocije, ništa, pa ona površna konverzacija sa njima mi ništa ne znači....meni će biti drag svaki citat koji spomeneš u postovima i tvoj i drugi komentari o njemu.......a posebno drago će mi biti da što više blogerica pročita knjigu........svi rijeđe pišemo postove jer se društvo povečalo ........
| katrida | 20.05.2007. u 21:06
Pažljivo sam pročitala i prepoznajem te kao temeljitu osobu u svemu. Ako sam dobro shvatila da se knjiga o kojoj pišeš zove '' Žena ''. baš me zanima i stavila sam ju na popis. Lijep ti i blagoslovljen novin radni tjedan!
| detalj | 20.05.2007. u 21:20
Za sbe obično kažem da opraštam ali teško zaboravljam, što bi prema onome što si napisala o oprostu ipak bilo da oprostim nekih 70%, hm...
| champs-elysees | 21.05.2007. u 11:27
glupost, propust, nemarnost, brzopletost i sve što iz toga naopako nastane, opraštam relativno dobro. zloću - teško. ponekad mi i uspije. ljudima koji uopće ne opraštaju... hm.... njima zaista jako, jako teško :)
za komentare se ne brini.
pozdrav :)| Tri Pojma | 21.05.2007. u 12:13
vidio sam tu emisiju. jedna od malo njih koja me ostavila zamišljenog. bilo je dosta nagovaranja da žena skine vel s lica, a kad je skinula, oči su joj naprosto sijevnule. nekako imaš osjećaj kao da gledaš povijesnu snimku.
oprost. da, ako ga druga strana zatraži. inače to nije obostrano, nema te komunikacije, pa nije ni kvalitetan. mislim da je zatražiti oprost teže nego ga dati, naravno, kad je namjera iskrena.| Sadako's apprentice | 21.05.2007. u 12:25
Ja držim da je opraštanje ono sveto u ljudima. To je ono što ni jedna škola ne može naučiti poput one životne. Onaj koji zna, hoće ili želi oprostiti sretan je čovjek, jer putuje bez prtljage, neopterečen tuđim teretima......to su ljudi koji vjeruju dobrom-jer je tako najljepše......to su ljudi koji vjeruju da sve ima razlog.......
Ja govorim u svoje ime, jer hoću, mogu i želim oprostiti.Uvijek, svuda i svakome. Ali ono što je najteže je oprostiti sebi.....za sve mane, propuste, teške riječi koje su nekada bačene pred svinje koje danas možda ipak imaju ljudski oblik.....
U svakom slučaju, ja sam za oproste.....
p.s. što se tiče komentiranja, ne opterećuj se glupostima, pa nismo ovdje po službenoj dužnosti
Veliki ti pozdrav draga moja.....| prilagodba na tijesnu kožu..... | 21.05.2007. u 13:10
OPROST je čitava filozodija....
ali zato kad oprostimo sve postaje - KRISTALNA JEDNOSTAVNOST!!!!| daj SANJAJ | 21.05.2007. u 14:15
u cijelom tom procesu opraštanja možda je najteže ovo prvo: odustajanje
| Klara | 21.05.2007. u 14:53
već sam ti napisala kako je imam na polici već jako dugo, ali nikako s njom pod ruku, pa na neku klupicu za čitanje...jednom će doći na red...
opraštam, ali ne zaboravljam, i to je razlog, što sam ja kao biće puna neoproštenih riječi i djela...prema drugima, ali najviše prema samoj sebi| piskaralo Tixi | 21.05.2007. u 18:33
čitamo iste knjige, volimo iste pjesnike...hvala ti za ovaj post...valjda mi je trebao za moje trenutno duševno stanje.
| LaLoba | 21.05.2007. u 19:36
i ko ti sad nakon svega ovoga ne bi oprostio?! ;)
| Vinci | 21.05.2007. u 22:15
Knjiga je odlična, a osobito je dobro to što se temama o kojima piše uvijek vrijedi vratiti, pravi je priručnik za životne situacije, osjećaje i preispitivanje vlastite osobnosti. Nije lako doći do odgovora jer mnoge nam je stvari zapravo teško uopće osvijestiti. E, i tome ona pomaže. Pa onda kad ovako fino razradi priču o oprostu, lakše je shvatiti, prihvatiti i sebi objasniti. :-) A ti samo polako, kad god dođeš - dobrodošla si. :-)
| Big Blue | 21.05.2007. u 23:05
E, kad bismo sve mogli shvatiti... a ove oči postavljaju puno pitanja. Pozdraw
| gogoo | 22.05.2007. u 00:50
nice.. :D
| Deni | 22.05.2007. u 02:27
Od srca ti zahvaljujem za naslov knjige koji si mi ostavila keo i za dobru preporuku. To mi je za ljeto ( po završetku ove školske gužvancije ). Draga, lijep ti, sunčani pozdrav!
| detalj | 22.05.2007. u 08:22
U ritmu leži tajna blogerskog i svakog drugog života.
Glede oprosta... mogao bi dugo. Pokušat ću kratako. Oprost ovisi o puno čimbenika. Oprosta ima raznih. Najčešće oprostim nakon što vidim da su kažnjeni prema zaslugama. Kod mene je zaslužena kazna preduvjet oprosta...| 012 STATION posada | 22.05.2007. u 09:46
je li moguće utjecati na nekoga drugog da oprosti?
| talitha | 22.05.2007. u 13:29
Krist je Kralj jer On donese pobjedu i oslobodi nas
Njegova riječ pobijedi sotonu i svi će vidjeti da u Bogu mom....| zarsipozvaomene | 22.05.2007. u 13:36
Jako lijep post, izgleda da se čita nova knjiga pa zar je već završena ona od više od 550 stranica!?
| HPD Biokovo | 22.05.2007. u 14:01
Oprostiti sebi?
Najprije treba spoznati da si pogriješio, a već taj prvi korak je težak jer ide od treniranja savjesti ... A onda priznati, ispričati se ... Kako?
I u svemu tome: posjedice ! One mogu biti jako velike, a da toga nitko ne bude svjestan. Često vidimo samo ono što mi vidimo. A to je ni prst pred okom!?
Oprostiti drugome?
Ni on ne mora biti svjestan da je napravio grešku, veliku povredu, pa se neće ni ispričati ... čekam ... Tada obično, a to je dugi proces, odmaknem se koliko mogu i pustim da "rana iscuri". Koliko dugo? Dal' će zarasti i kako? Neznam.
Samo znam da se oprostiti u duši mora radi mira, jer čovjek ne može mirno nastaviti živjeti sa mržnjom.
I molitvom za se i za toga čovjeka ipak jednom dođe taj dan. I mirno mogu o tome pričati pa i biti ublizini toga čovjeka ...
Ali nažalost, nikada nisam došla do toga da ga mogu opet voljeti kao nekada. To je kao nekakva nirvana. A to nije to!
Trebala bi ga voljeti. I to je moj ideal. Za sada nedostižan.| mirjam | 22.05.2007. u 19:02
Draga moja, post je vrlo zanimljiv, ali sada ne mogu čitati.
Trebam sna i san treba mene...
Osmijeh...| Festina lente! | 22.05.2007. u 23:18
postoje i uputstva za opraštanje? mislila sam da to dođe samo od sebe. ili ne dođe...
| 4pištolja | 22.05.2007. u 23:33
Eh,draga moja,iz prve ruke znam kolika je muka nositi to breme - nužnog oprosta. Jer,istina je,nagomilani bijes i nemoć uzimaju danak i preuzimaju kontrolu nad životom,a da toga nisi ni svjestan. Upravo zbog toga,dođe trenutak kad vidiš da moraš pobjediti samoga sebe i učiniti ono što se čini nemogućim...Da,svakako to zahtjeva dosta vremena i prolazi se kroz dosta faza. Utješno je to,što baš to vrijeme koje prolazi,učini da ono što je nakad bilo teško,postane lakše...
Pozdrav ti veliki ostavljam:)))
p.s. i meni je strašno žao što je kvinna otišla. Baš nenadano ili sam ja nešto propustila?!| ...indigo... | 23.05.2007. u 18:06
zapravo sam ja individualac preuzeo inicijativu... al hvala na pohvali... i meni se tvoj blog sviđa... :D
| Deni | 23.05.2007. u 23:57
Vrijednosti su se poremetile, a kod nas je to postalo grotesno.
Neke stvari ne mogu oprostiti...
Ne mogu oprostiti falsificiranje povijesti! Ni zaboraviti!
P.S. Bio sam jako zauzet....| misko | 24.05.2007. u 07:50
POzdrav! dugo me nije bilo... No škola zove...
Da, treba znati oprostiti, ali i tražiti oprost... Baš smo neki dan razgovarali o toj temi na satu hrvatskog...
Osmijeh ostavljam..| Zelda | 24.05.2007. u 08:16
koji dojmljivi tekst, da zbilja je teško oprostiti, neke rane jednostavno staju, nakupljaju se, gorčina, oprost je velika stvar,
| karysma | 24.05.2007. u 11:05
sjećam se još jedne rečenice iz te knjige, koja je završila i u mom diplomskom, a ona kaže: sjenka što kaska iza nas definitivno ima četiri noge...
svi smo mi isti, oprost je samo još jedna od vrlina...
ja te uvijek obiđem, da znaš :)| P A N T E R A | 24.05.2007. u 14:48
Ma tko uopce razmislja o oprastanju (i zamjeranju) kad je u pitanju blogotematika:-)
| borut | 24.05.2007. u 16:41
Dobro veli Gibo: moglo bi bit da je lakše umrit...
| zgdnevnik | 24.05.2007. u 16:41
Već sam danas čitala o opraštanju kod Stereokemije tako da ću otprilike ponoviti ono što sam i tamo rekla. Smatram da je veliki korak u onome da nema mržnje. Bez nje se čovjek osjeća nekako mirnije, spokojnije, nije opterećen onime što je netko drugi napravio. Što se tiče tvoga blogarenja i komentiranja, naravno da svatko od nas sam određuje ritam i jednoga i drugoga. Svatko sam najbolje zna s kojim vremenom raspolaže i što za njegovo vrijeme želi/može/hoće raditi. Ne ljutim se na tebe nimalo, značilo bi to da se i na mene netko može ljutiti iz istoga razloga, a stvarno to ne želim. Uglavnom, svrati kad stigneš, bit će mi drago kao što mi je i uvijek. :)
| pegy | 24.05.2007. u 17:00
Kažu da bi za znanstveni opis jednog DNk uzorka trebala cijela prostorija knjiga. Ovdje je autorica knjige iskoristila utvrđene zn. činjenice i podatke da bi oprost svela na znanstvenu razinu. No, dali je to tako. Treba zaviriti u Evandjelje i pogledati što znači opreostiti. Prije svega opraštamo radi nas samih, postajemo zdraviji, opušteniji, te radi onih kojima opraštamo i radi ravnoteže dobra i zla kada zlu oprostom ne dozvoljavamo nastavak djelovanja. Optaštamo, kako. Pustimo razine djelovanja. Mučno je to stanje, doista. Zato ne možemo svojom voljom sve oprostiti nego svojom odlukom, ostalo je stvar molitve i vjere kada opraštamo u duhu. Da ne duljim, i ja bi prema mojoj tezi mogao sročiti barem dobar članak ako ne knjigu, ...pozdrav i blagoslov.
| EuM | 24.05.2007. u 17:36
ne znam, inace sam prilicno tolerantna osoba tako da je poprilican podvig uopce doci do stupnja u kojem bih nekome morao nesto doista ozbiljno oprostiti. a kad dodje, jebiga...
mislim da sa prva dva stupnja nemam bas problema, treci u biti i ne zelim, ali me nikad ne opterecuje, a cetvrti....tesko.
ne znam, danas oprost mnogi povezuju s ratom pa je to mozda dobar primjer - onome koji je pucao po mom gradu, onom tko ga je huskao i onom tko je bio svjestan situacije a poticao je i podrzavao - necu oprostit. ostalima koji su igrom slucaja te neke nacionalnosti, pak, nemam sto oprostit.| catcher | 25.05.2007. u 13:14
vesna
Oprastati ili ne ? Mislim da covjek mora biti dosta jak, kako ne bi zamjerao, prije svega. Uvijek pokusavam naci opravdanja za pocinitelja, znaci da sam vec na stratu voljna oprostiti. Veoma tesko zamjeram. Najvise zamjeram sebi, te si ne mogu oprostiti sto neke stvari nisam napravila.| borut | 25.05.2007. u 14:25
Rijetko što je veliko kao radost i mir koji osjećamo kada oprostimo...grbava je cesta do tog puta, ali vrijedna svakog centimetra...
Pozdrav!!!!| Brigita | 25.05.2007. u 15:28
Ivan Pavao II je rekao pri posjetu Hrvatskoj: "Treba oprostiti, ali ne zaboraviti. Jer ako zaboravimo, nećemo imati što oprostiti...."
btw pozdrav, nije me bilo tjedan dana zbog kompa :(| Orator, -oris, m. | 25.05.2007. u 15:48
Zelda je, imam novi blog sa frendicom.. MOžeš i ovdje svratiti koji put.. POzdrav!
| Djevojčica Lutalica | 25.05.2007. u 21:28
neke stvari se ipak nemogu oprostiti...
| someone | 07.11.2009. u 12:13
