Marketing
ASIMETRIJA
Bilo je ljeto, prije dvadesetak godina. Stajala sam s mamom na peronu autobusnog kolodvora i opraštala se. Ništa strašno. Sestra je s tatom odlazila na more, bili su tamo već baka i djed, a ja sam ostala s mamom zbog ispita na faksu, a mislim da mi se nekako baš i nije išlo s njima. Autobus je trebao krenuti i sestra je zalijepila nosić na staklo. Vidim je kao danas, imala je oko dvanaest godina, s preplanulog lica gledala su nas dva smeđa srneća oka. Smijala se od uha do uha, veselila se pustolovini. «Pogledaj,» rekla je mama, «usta se smiju, a oči zabrinute, samo što ne plaču.» I uistinu, kad sam obratila pažnju, vidjela sam širok osmijeh u donjem dijelu lica, ali zabrinutost i tugu u gornjem. Oprečni osjećaji podijelili su i lice, svaki je zauzeo svoj dio...
Nekoliko godina kasnije pokazivala sam mami slike s planinarskog izleta. Jednog sam kolegu snimila dok je sjedio u vlaku preko puta mene, bio je koncentriran na fotoaparat koji je držao u krilu i nešto namještao kad sam ga pozvala da me pogleda zbog slike. I opet mi je mama pokazala – lijeva i desna strana lica bile su potpuno različite. Kad bismo jednu zrcalno preslikali na drugu stranu, dobili bismo ljubazno nasmiješenog čovjeka. Kad bismo to isto učinili s drugom, lik na slici bio bi ljut i podsmješljiv. Ona ljubazna strana bila je odraz svjesne želje da mi ugodi i namjesti se za slikanje, a druga je pokazivala što u tom trenutku uistinu misli, o meni ili svom fotoaparatu – svejedno.
Naše se tijelo sastoji od lijeve i desne polovice koje su slične, ali nisu potpuno identične. Zanimljivo je tu pojavu promatrati kad je izazvana emocijama, kao u gornjem primjeru. Nije baš ugodno kad asimetrija nastane zbog otekline izazvane zuboboljom, upale živca ili nekog još težeg neurološkog poremećaja.
Možda o svemu tome ne bih nikad razmišljala da me mama nije dvaput upozorila na tu pojavu. Kad je tražim, mogu je naći na slikama ljudi ili čak vidjeti uživo. Meni se često ukoče usta kad me slikaju, jer ne mogu dugo zadržati onaj lažni smiješak izazvan taštom željom da budemo na slici simpatično nasmijani. A oči sijevaju munjama...
Ovaj post baš i nije nešto, ali poželjela sam ga napisati. U utorak će se nakratko razdvojiti moja obitelj – zbog neusklađenosti godišnjih odmora i želje da se ipak iskoristi malo više vremena za odmor i kupanje. Kad sam kupovala karte na autobusnom kolodvoru prisjetila sam se doživljaja sa sestrinim likom na prozoru autobusa. I sad je ovdje...
Post je objavljen 29.07.2006. u 21:40 sati.