PUŽEVA KUĆICA
Jeste li ikad pomislili kako daleko u prošlost dosežu vaše uspomene? Vjerujem da je mnogima teško to vremenski odrediti, osobito ako se sjećaju događaja koji su se u djetinjstvu više puta ponavljali, a nedostaje neka granica na koju bi se mogli čvrsto osloniti i reći – gle, ja se uistinu sjećam stvari prije tog događaja.
U mom životu postoji takva granica. Najranije djetinjstvo stjecajem okolnosti provela sam s bakom i djedom. Stanovali smo u starom mračnom stanu u centru grada. Kad sam imala dvije i pol godine, preselili smo se u novogradnju, u stan s puno prozora, u zgradi okruženoj zelenilom. Razlika je tako velika da bih se teško mogla zabuniti i smjestiti događaj kojeg se sjećam u pogrešnu okolinu. A moja su sjećanja iz onog prvog stana vrlo brojna.
Sjećam se kako me je baka kupala u kadici u velikoj polumračnoj kupaoni i uvijek mi na kraju isprala kosu polijevajući me iz bijelog lonca s crvenim točkama. Pritom sam svaki put pokušavala ostati mirna, ali mi je pri kraju zahvata ponestalo zraka i ja bih situaciju još otežala otegnutim urlikom u trenutku kad sam uspjela doći do daha. Sjećam se uskog balkona na kojem sam sjedila i zabavljala se lutkama ili naprosto promatrajući što se vani događa – kasnije su mi rekli da je to bio francuski balkon. Sjećam se dugih popodneva kad su me stavljali da odspavam pored djeda kojemu je popodnevni san bio uvijek potreban. Djed je hrkao s velikom muškom presavinutom maramicom na očima, a ja sam mirno ležala i pokušavala zaspati promatrajući promjenljive šare na starom zidu. Sjećam se uzorka na maminoj ljubičastoj kućnoj haljini i njene mekoće dok me je držala u krilu kad je, gotovo svakog vikenda, dolazila iz drugog grada u posjete. Sjećam se izlazaka u šetnju s djedom, ponekad i bakom, velike žute zgrade kazališta oko kojeg smo obično šetali, odlazaka zubaru na tadašnji Trg republike, jata golubova koja su se uzdizala sve do velikog Plivinog znaka na krovu Gradske kavane. Sjećam se mnogih događaja i razgovora dok sam sjedila uz veliki kuhinjski stol koji je stajao nasred kuhinje, a ne uz rub kao kasnije u novom stanu. I prohladnog sumraka koji je uvijek vladao u tim starim prostorijama visokih stropova.
Jednog poslijepodneva djed je došao kući s posla i donio mi čak dva poklona. Sjedila sam za kuhinjskim stolom i gledala kao iz torbe vadi nekakve papire i omotnice. «Evo, sad možeš učiti pisati!» nasmijao se dok je pred mene stavljao nekoliko omotnica i poneki papir ispisan običnom olovkom. Dao mi je kemijsku olovku i pokazao kako da njome prelazim po olovkom ispisanim linijama slova. Ne znam zašto, ali u tom sam zadatku uživala kao u ničem dotad. Cijelu vječnost sam se zabavljala ponavljajući nečije poteze na hrapavom papiru. Osjećala sam se kao velika, iako nisam znala pročitati ni riječi napisanog. Slično zadovoljstvo osjećala sam kasnije kad su se pojavile bojanke i kad sam već nacrtane sličice nastojala što urednije popuniti bojama.
Osim papira i kemijske olovke djed se nešto kasnije pojavio u kuhinji s još jednim zanimljivim predmetom. Ogromnom puževom kućicom. Prislonio mi je otvor sedefaste ljepotice na uho i rekao da slušam šum mora. I čula sam taj šapat tišine, odjek sjećanja na daleko boravište. Divila sam se nježnim bojama koje su se prelijevale na skladno građenim zavojima, nježnom bijelom sedefu na donjem dijelu koji je tako meko pristajao uz moje uho i smeđoj boji koja je od sasvim svijetle postala gotovo tamna na vrhu neobične male građevine. Bio je to sigurno jedan od najljepših dana u mom životu. Ne samo dotad, nego i do dana današnjeg.
Uredski dokumenti već se odavno ne pišu običnom olovkom, puževa kućica otišla mi je iz ruku dosta godina kasnije na žalostan način, no bila je već onda pomalo stara i oguljena na rubovima, i puno manja nego što sam je upamtila iz vremena kad sam je dobila. I djed se je već davno preselio onamo odakle samo ponekad dopire do mene toplina njegove ljubavi. Svijet se promijenio, došli su mnogi novi ljudi, došla su i moja djeca...
No neke su uspomene tako žive, ne samo ove koje sam opisala, nego i mnoge druge. Najneobičnije od svega je to što nikad nemam osjećaj da sam ono, čega se sjećam, gledala iz perspektive male djevojčice. Kao da sam uvijek, u sve vrijeme dokle dopiru moja sjećanja, bila ista kao što sam sada. Naravno, znanje se povećalo (no koje znanje?), došla su neka nova iskustva, ali unutrašnji stanar ovog mog tijela koje se tako jako promijenilo od vremena prvih sjećanja još je uvijek isti. I nadam se da će ostati. Zauvijek.
23.07.2006. u 16:58 | K | 21 | P | # | ^
Vaš će Unutrašnji stanar će uvijek biti vrijedan divljenja. Ostavili ste u prošlosti nešto čemu se lakoćom misli možete vratiti. Vi živite sjećanja i ona su jasna kao kamen što iščekuje jutra u radosnoj kretnji mora. Tužno je samo što smo vječnosti posudili neke naše najdraže.
Osjetio sam bliskost, tišinu, tugu i mir u Vašem pisanju. Blagoslov. Visoko Vas cijenim zbog toga.| Vladimir Ordanić | 23.07.2006. u 21:31
Prvi sam put na vašem blogu i ostala sam impresionirana ovim postom. Predivan je. Lijepo je vratiti se u prošlost, otploviti mislima tako daleko i svega se prisjetiti. Ponekad možda čeznemo da se to sve opet ponovi, ponekad se sjećamo bolnih događaja.... Mislimo li da je sve isto kao i prije? Naravno da nije! Napustile su nas naše voljene osobe, ˝odletjele˝ su k vječnom životu.
Hvala vam što sam imala užitak i čast ˝pročitati˝ vaše tužne, bolne, sretne događaje i osjećaje. Osmijeh...| Jonathan | 23.07.2006. u 22:39
nažalost, prva dva događaja kojih se sjećam nisu bili lijepi..ali onda je došlo vrijeme preseljenja kod bake i to mi je jedan od ljepših dijelova života..kod bake mi je tada bilo kao u raju..pozdrav!!
| moje vijuge | 23.07.2006. u 23:39
Tako topao post, kao i stanar pun sjećanja.
| portretsnova1 | 24.07.2006. u 07:26
Ma teško mi je uopće bilo što napisati nakon ovakvog teksta...osim da sam baš uživala čitajući jer tako guštam kad naiđem na ovakve priče. I još tako detaljna sjećanja i tako lijepo opisana. Lončić s točkama...i sve ostalo, da ne prepričavam :))
| Big Blue | 24.07.2006. u 13:08
Sačuvaj uvijek svog stanara u sebi. On je vječni dio djetinjstva što nas prati ka starenju. Lijep tekst!
| avangarda | 24.07.2006. u 13:56
mila moja, i ja se nadam... tako jedino mogu nastaviti dalje... a post me ispunio nevjerojatnom nježnosti. hvala ti na tome...
| P A N T E R A | 24.07.2006. u 14:21
Kako je lijepo kad se tako sijecas svoje proslosti. Tako male stvari ti toliko puno znace!!!
| Homeless | 24.07.2006. u 19:54
Stvarno je impresivno da si kao tako malo dijete zapamtila tolike detalje. Sigurno su ti puno značili kad su ostavili tako dubok trag.
| pegy | 24.07.2006. u 20:48
Ako ljudi mogu bivati nebeski poticaj
tada ste Vi već visoko u oblacima
Ako je moguće ikako potisnuti misao podzemlja
tada je Vaša riječ lomnija od grančica
i silnija od kamena| Vladimir Ordanić | 25.07.2006. u 08:05
...život je pokušaj odrastanja.. lijepo je poznavati sebe, žao mi je ljudi koji su tražeći štošta - izgubili sebe...pusa
| ŠKORPION12 | 25.07.2006. u 10:04
i dalje uživam u tvojim opisima...sjetila si me na moja prva ispisana slova na papiru...
| oceana | 25.07.2006. u 11:13
jako mi se svidja ovaj post. Na zalost malo toga se sjecam iz svog djetinjstva...
| Brunhilda | 25.07.2006. u 14:31
Vrlo se malo sjećam. Jako sam malo zapamtila. Ova tvoja sjećanja su divna i zaista dokaz da pamtimo, samo nekad se želimo sjetiti a nekad ne. Što se tiče postova kod mene... znaš, nema novosti, isto je. Ja još čekam na rasplet... zato mi nema smisla staviti išta drugo, kad PLAVO PISAMCE meni još uvijek daje nadu da će biti dobro. Hvala ti, što ustrajno svraćaš na moj blog. Pozdrav!
| more nade | 25.07.2006. u 14:35
Ljepo se vratit u neke drage uspomene ja to volimmmmmmmmmmmm......................
btb............| zaljubljena u .... | 25.07.2006. u 22:10
U pravu si. Od viška glava ne boli. Dodajem recepturi još 2 l nade :))
| avangarda | 26.07.2006. u 08:11
samo da te pozdravim! ;)
| brlje | 26.07.2006. u 08:21
Obrati pažnju na posljednji stih
i sjeti se Oca mog... (tako ste zvučali)
Vi pomirena sa srećama i nesrećama
Vi uljuljana vodenim travama života
Vi nježna, umirena, povučena
i posve neobična dušina krasota....| Vladimir Ordanić | 26.07.2006. u 08:26
prekrasan post! uspjela si me vratiti u djetinjstvo.. i ja sam isto prve godine života provela s bakom i djedom.. živjeli smo na selu i to mi je definitivno najljepše razdoblje života :) djed me naučio čitati i pisati.. baka me naučila plesti.. sjećanja su nekad tako živa.. ma kao da se sve jučer dogodilo :) često iznenadim članove obitelji pa prepričam neki događaj, a oni ne mogu vjerovati čega se sve sjećam :)) lijep pozdrav tebi :)
| rozza | 26.07.2006. u 12:29
da ti odgovorim na komentar na mom blogu:
Drago mi je da si bila na Pogačnikovom predavanju. Tog čovjeka izuzetno cijenim i samoj mi se nešto čudesno jednom dogodilo na njegovom predavanju...
Što se tiče "kućice u cvijeću": odrasla sam u kući i znam sve njene pozitivne i negativne strane, dok moj Soulmate od rođenja živi po stanovima i silno želi imati vlastitu kuću ali nema pojma što to znači. Lijepo zvuči na prvu, ali kuća traži slugu i gospodara u jednom, a s obzirom na naš posao/zanimanje/poziv/hobi zbog kojega često putujemo te si za sukućane dozvoljavam samo određene biljke, teško bi to bilo održivo. On bi još i vrt uzgajao! Uzalud moje priče iz djetinjstva po kojima smo svi osim oca išli na more jer je netko morao ostati održavati vrt (povrće, voćke, cvijeće).
Treba uzeti u obzir način života, tj. prioritete i tek onda vidjeti što se može a da nije na štetu nikome, tj. da je na korist svekolikom životu za koji preuzimamo odgovornost.
Sve u svemu, potpisujem tvoj komentar ;- )| oceana | 26.07.2006. u 13:38
Djetinjstvo... kako brzo zaboravljamo te male, sitne detalje... no dovoljno je par riječi i sjećanja samo naviru... često se pitam kakva će sjećanja u život ponijeti Potočnica i potajno se nadam da će to biti samo lijepa i ugodna sjećanja.
| MaSanYa | 26.07.2006. u 22:04
