Jeste li ikad pomislili kako daleko u prošlost dosežu vaše uspomene? Vjerujem da je mnogima teško to vremenski odrediti, osobito ako se sjećaju događaja koji su se u djetinjstvu više puta ponavljali, a nedostaje neka granica na koju bi se mogli čvrsto osloniti i reći – gle, ja se uistinu sjećam stvari prije tog događaja.
U mom životu postoji takva granica. Najranije djetinjstvo stjecajem okolnosti provela sam s bakom i djedom. Stanovali smo u starom mračnom stanu u centru grada. Kad sam imala dvije i pol godine, preselili smo se u novogradnju, u stan s puno prozora, u zgradi okruženoj zelenilom. Razlika je tako velika da bih se teško mogla zabuniti i smjestiti događaj kojeg se sjećam u pogrešnu okolinu. A moja su sjećanja iz onog prvog stana vrlo brojna.
Sjećam se kako me je baka kupala u kadici u velikoj polumračnoj kupaoni i uvijek mi na kraju isprala kosu polijevajući me iz bijelog lonca s crvenim točkama. Pritom sam svaki put pokušavala ostati mirna, ali mi je pri kraju zahvata ponestalo zraka i ja bih situaciju još otežala otegnutim urlikom u trenutku kad sam uspjela doći do daha. Sjećam se uskog balkona na kojem sam sjedila i zabavljala se lutkama ili naprosto promatrajući što se vani događa – kasnije su mi rekli da je to bio francuski balkon. Sjećam se dugih popodneva kad su me stavljali da odspavam pored djeda kojemu je popodnevni san bio uvijek potreban. Djed je hrkao s velikom muškom presavinutom maramicom na očima, a ja sam mirno ležala i pokušavala zaspati promatrajući promjenljive šare na starom zidu. Sjećam se uzorka na maminoj ljubičastoj kućnoj haljini i njene mekoće dok me je držala u krilu kad je, gotovo svakog vikenda, dolazila iz drugog grada u posjete. Sjećam se izlazaka u šetnju s djedom, ponekad i bakom, velike žute zgrade kazališta oko kojeg smo obično šetali, odlazaka zubaru na tadašnji Trg republike, jata golubova koja su se uzdizala sve do velikog Plivinog znaka na krovu Gradske kavane. Sjećam se mnogih događaja i razgovora dok sam sjedila uz veliki kuhinjski stol koji je stajao nasred kuhinje, a ne uz rub kao kasnije u novom stanu. I prohladnog sumraka koji je uvijek vladao u tim starim prostorijama visokih stropova.
Jednog poslijepodneva djed je došao kući s posla i donio mi čak dva poklona. Sjedila sam za kuhinjskim stolom i gledala kao iz torbe vadi nekakve papire i omotnice. «Evo, sad možeš učiti pisati!» nasmijao se dok je pred mene stavljao nekoliko omotnica i poneki papir ispisan običnom olovkom. Dao mi je kemijsku olovku i pokazao kako da njome prelazim po olovkom ispisanim linijama slova. Ne znam zašto, ali u tom sam zadatku uživala kao u ničem dotad. Cijelu vječnost sam se zabavljala ponavljajući nečije poteze na hrapavom papiru. Osjećala sam se kao velika, iako nisam znala pročitati ni riječi napisanog. Slično zadovoljstvo osjećala sam kasnije kad su se pojavile bojanke i kad sam već nacrtane sličice nastojala što urednije popuniti bojama.
Osim papira i kemijske olovke djed se nešto kasnije pojavio u kuhinji s još jednim zanimljivim predmetom. Ogromnom puževom kućicom. Prislonio mi je otvor sedefaste ljepotice na uho i rekao da slušam šum mora. I čula sam taj šapat tišine, odjek sjećanja na daleko boravište. Divila sam se nježnim bojama koje su se prelijevale na skladno građenim zavojima, nježnom bijelom sedefu na donjem dijelu koji je tako meko pristajao uz moje uho i smeđoj boji koja je od sasvim svijetle postala gotovo tamna na vrhu neobične male građevine. Bio je to sigurno jedan od najljepših dana u mom životu. Ne samo dotad, nego i do dana današnjeg.
Uredski dokumenti već se odavno ne pišu običnom olovkom, puževa kućica otišla mi je iz ruku dosta godina kasnije na žalostan način, no bila je već onda pomalo stara i oguljena na rubovima, i puno manja nego što sam je upamtila iz vremena kad sam je dobila. I djed se je već davno preselio onamo odakle samo ponekad dopire do mene toplina njegove ljubavi. Svijet se promijenio, došli su mnogi novi ljudi, došla su i moja djeca...
No neke su uspomene tako žive, ne samo ove koje sam opisala, nego i mnoge druge. Najneobičnije od svega je to što nikad nemam osjećaj da sam ono, čega se sjećam, gledala iz perspektive male djevojčice. Kao da sam uvijek, u sve vrijeme dokle dopiru moja sjećanja, bila ista kao što sam sada. Naravno, znanje se povećalo (no koje znanje?), došla su neka nova iskustva, ali unutrašnji stanar ovog mog tijela koje se tako jako promijenilo od vremena prvih sjećanja još je uvijek isti. I nadam se da će ostati. Zauvijek.
Post je objavljen 23.07.2006. u 16:58 sati.