LIČKA KAPA
Jučer sam u rukama držala ličku kapu. Crvena svila izvezena sjajnim crnim koncem. Duge rese nježno su se prelijevale preko prstiju moje desne ruke. Još osjećam njihov nježan prohladni dodir. No kad sam je stavila na glavu, bila mi je mala. Odložila sam je s olakšanjem. Dvjesto kuna za rukom vezenu kapu nije mi se činilo mnogo, ali je bilo puno više nego što sam u toj prilici namjeravala potrošiti, više nego što sam smjela izdvojiti iz klimavog kućnog budžeta.
Da sam osjetila kako mi pravilno naliježe na glavu, ne bih je mogla ne kupiti. Jer probudila je u meni gomilu uspomena i buru osjećaja. Kao djevojčica zamišljala sam takvu kapu na srebrnom kosom ukrašenoj krupnoj glavi svoga djeda. Svilene crne rese spuštaju se do širokih, od starosti malo pognutih ramena. Mogla sam vidjeti kako me na tren vragolasto gleda i namiguje mi, a onda je opet ozbiljan kao uvijek. Njegova glava bila je stvorena za takvu kapu. Ili obrnuto. A vjerojatno bi je ponekad stavio i na moju glavu, kad bi znao što želim. Kao u starom dječjem filmu Hajdučka vremena kojemu sam zaboravila sadržaj, ali se dobro sjećam završne scene kad nastupi jaka oluja i nešto se neobično događa, a na glavi djevojčice nađe se upravo takva jedna lička kapa.
Ponekad sam isprobavala djedove šešire, plašljivo, pred ogledalom. Nisu to bila dobra pokrivala za mog djeda. U njima je izgledao nekako zatvoreno, možda čak opasno ljudima koji ga nisu poznavali. No ja sam ga poznavala i ponosno sam išla s rukom u njegovoj velikoj šaci, uvijek s lijeve strane, kako se mora iz poštovanja prema starijima. Tome me naučila baka, mislim da je djedu bilo svejedno.
Tako sam sigurno koračala uz njega cijelo svoje djetinjstvo, a kasnije sam često osjećala sreću i bliskost u njegovoj prisutnosti, iako nismo mnogo razgovarali. Nije bio čovjek za razgovor, rečenice su mu bile kratke i sadržajne, volio je šutjeti, a kad je bio raspoložen pričao mi je priče iz svog života koje su se zauvijek ugradile u moju ličnost, iako bih ih danas teško ponovila od početka do kraja. Moj djed je bio moj zaštitnik, moj junak spreman izložiti svoj život na kocku da me zaštiti kad bi to bilo potrebno. Nikad nisam u to sumnjala, pa ni onda kad sam tijekom odrastanja počela opažati slabosti ljudi koji su mi se dotad činili svemogućima - roditelja i djeda. Bila je to prava ljubav, čista, tiha i uzajamna. Takva je ostala do danas, gotovo dva desetljeća nakon njegova odlaska. Neizmjerno sam zahvalna što nam je bila namijenjena.
05.07.2006. u 21:27 | K | 25 | P | # | ^
