PRIČA ZA DOVIĐENJA
Eto, došao je i dan mog odlaska u toplije krajeve, na obale oplakane sinjim morem. Sve je pripremljeno, ujutro je dan D. Ne znam hoću li se ondje uspjeti domoći kakvog računala spojenog na internet, ako budem mogla, javit ću se dragim blog-prijateljima. A za oproštaj ostavljam jednu svoju malo stariju priču. Možda je netko stigne pročitati u slijedeća tri tjedna i eventualno još koji dan. Dotad svima šaljem veliku pusu 
i mašem vam s obadvije ruke! 
IZLET
Budilica! Gdje je budilica! Gdje je ta mrska sprava koja mu svojim prodornim, upornim pijukanjem probija mozak! Roman u polusnu opipava rubove stola i police uz krevet. Konačno ju je našao i nekoliko trenutaka grebao noktima po glatkoj plastičnoj površini tražeći prekidač. Nesnosno pijukanje konačno je prestalo. Zavalio se natrag u krevet, podlakticom pokrio oči i čekao da mu se glava razbistri. Jučer navečer bio je s društvom u gradu i popio nekoliko piva. Kako inače ne pije, sad je tu sitnicu plaćao teškom glavoboljom.
Sranje! Sjeo je na rub kreveta i malo pričekao. Obuzeo ga je val mučnine i na trenutak pomisli da će povratiti. Onda mučnine nestane i on se oprezno osovi na nesigurne noge. Dobro će mu doći malo zraka. U kutu sobe ležao je pripremljen njegov ruksak za jednodnevne izlete. Srećom, sve je spremio prije jučerašnjeg izlaska.
Odškrinuo je vrata i kroz polumračni hodnik odbauljao do kupaone. Mami je još jučer rekao da rano odlazi, neka ne brine, pa će ona vjerojatno prespavati njegov odlazak, ta subota je. Vrata Lanine sobe bila su napola odškrinuta. Nikako se nije mogao naviknuti da je nema, a otišla je prije gotovo godinu dana. Njegova savršena sestrica, odlikašica, studentica druge godine medicine zbrcnula se prošlog ljeta i prestala izigravati dobru djevojčicu. Na moru je upoznala Marka, rastavljenog obrtnika, i nakon ljetovanja otišla živjeti s njime. Prije dva mjeseca rodila je Jana, njegovog nećaka. Roman se gotovo glasno nasmijao: on kao ujak, pa gdje toga ima! Starci su najprije poludjeli, nisu htjeli znati za nju, a onda su se pomirili sa sudbinom i čak otišli na skromnu svadbu koju su mladenci priredili za najuži krug nepuna dva mjeseca prije Janovog rođenja. Mama je odahnula – njezin unuk neće biti kopile, kako je to u bijesu nazivala. Što je, tu je. Romanu je sestra ipak prilično nedostajala, osobito sad kad se našao u problemima s Tihanom. U ovakvim bi mu prilikama obično znala pomoći.
Nečujno je zatvorio vrata kupaone za sobom. Malo kasnije stajao je kod kade i borio se sa željom da razbarušenu i smućenu glavu gurne pod mlaz hladne vode kojom je upravo bio umio lice. Kapci su mu se još uvijek lijepili i on ih protrlja ručnikom. Pogleda se u ogledalo. Oči obrubljene krvavom crtom. Na licu trodnevna brada, iako se jučer obrijao. Čini se da brada ima svoju vlastitu logiku. Brže raste kad se čovjek loše osjeća i nije raspoložen za brijanje. Slegne ramenima, isplazi sam sebi jezik, ali ga brzo uvuče uplašen bijelim naslagama na njemu. To ga podsjeti da još nije oprao zube. Uzme četkicu, a iz tube istisne dvostruku količinu paste. Tiho opsuje dok ispire ljepljivu tvar s rukava piđame, zatim brzo pere zube i izlazi. Već je prošlo pola sedam, a on je želio krenuti odmah iza šest.
Vraća se u sobu, navlači potkošulju, kariranu flanelsku košulju, topli bezrukavnik i tanju jaknu. Namjerava hodati, a ne sjediti, pa mu ona deblja ne treba, iako na Sljemenu još ima snijega. U donjem dijelu zadovoljava se trapericama. Nikad nije htio nositi «prave» planinarske hlače koje se kopčaju ispod koljena, a u kombinaciji s crvenim planinarskim dokoljenkama i gojzericama djeluju vrlo slikovito. Tata mu je nudio svoje, ta on ionako više ne planinari. No Roman je ostao postojan u svom odbijanju planinarskog folklora, iako nije poricao njegovu praktičnu stranu. Dva para čarapa u ruksaku i svježa suha košulja dopunjavali su njegov inventar. Kad je već sasvim opremljen tiho izlazio u predsoblje do gojzerica koje su ga čekale pred vratima, iz kuhinje izađe mama s poznatom platnenom vrećicom za sendviče. Nije se protivio, iako je jučer rekao da će uzeti samo malo čokolade i vodu, a ručat će grah u nekom od domova na Sljemenu. Poljubac u neobrijano lice, i ona ga bez prigovora pušta na slobodu.
Dok je jurio niz stepenice s trećeg kata pitao se što je to mami došlo. Nije se raspitivala ima li ključeve od stana, sklopivi kišobran i kabanicu za svaki slučaj, pokaz za vožnju tramvajem (pa ne misli se valjda sramotiti švercanjem!), sat, mobitel koji nikad ne nosi na izlete i bezbroj stvari kojih se nije mogao sjetiti. Nije li možda otkrila u kakvom je stanju noćas došao kući, pa se zbog toga duri? No onda mu ne bi napravila sendviče ili bi mu ih dala uz gomilu prigovora. Možda mama danas ima dobar dan, pa ne vidi kako je on zabrazdio. Baš dobro, pomisli izlazeći na svjež jutarnji zrak.
Dugim koracima grabio je prema tramvajskoj stanici i u posljednji čas uskočio u četrnaesticu. Kuckanje u glavi pojačalo se zbog brzog hoda, no on se nije volio šepiriti u planinarskoj opremi u ovom udaljenom ravničarskom dijelu grada. Činilo mu se da ga ljudi prijekorno gledaju: oni idu svojim poslom - na tržnicu, na posao, u posjete, a on, danguba jedna, ide i troši svoje vrijeme i snagu na tako beskorisnu aktivnost kao što je penjanje na brdo i spuštanje nazad. Mrzovoljno se zavalio na prazno sjedalo. Tramvaj je tutnjao preko mosta i on pospanim pogledom odmjeri nabujalu Savu. Dobro ukroćena teče ona među visokim, mladom travom obraslim nasipima. Daleko je od mogućnosti da poplavi grad. No ako još malo nabuja počet će se razlijevati po ravnicama prije i poslije Zagreba. Nije ga se osobito ticala sudbina onih gore i onih dolje. Čovjek je sebično biće, pomisli on.Osim toga, velika naselja imaju prednost u zaštiti. Tako i autobus pun ljudi ima prednost pred automobilima u kojima se vozi jedan čovjek ili nekoliko njih. Fuj, pomisli on. Kako je odvratan ovaj svijet. A njega glava nije prestala boljeti. Kopao je po ruksaku u potrazi za aspirinom, no bez uspjeha. Odustao je kad je u tramvaj ušla prastara bakica s ruksakom na leđima i štapom u ruci, a on se kao dobar dječak digao i ustupio joj mjesto. Uh, kako mrzi biti dobar! Pa baba valjda može malo stajati u tramvaju, ako se kasnije namjerava verati po Sljemenu! Ljutito se zagledao kroz staklo. Prljavi prozori pretvorili su prekrasan proljetni dan u sivu bljuzgu. Život mu se sve više gadio.
U Frankopanskoj je poslušao iznenadni poriv i iskočio iz tramvaja koji je već zatvarao vrata. Danas je imao sreće s tramvajskim vratima. I to je nešto. Kako je malo potrebno da se čovjek osjeća bolje, zavaravao je opaku glavobolju koja mu je sve jače obavijala čelo svojim krutim rukama. Za dvadesetak minuta polazi s Britanca bus za Šestine. To je dobra prilika da izbjegne Robija i ostatak svoje škvadre. Napola su se dogovorili da će se naći oko devet kod tunela i zapaliti do Puntijarke, a dalje po želji, no Romanu sad nije bilo do društva. Nakon jučerašnje svađe i rasprave uopće ih nije želio vidjeti. Zato je onako mamuran navio budilicu na šest sati. Da ih pretekne i ostavi sebi izbor, hoće li ih čekati na Puntijarki ili neće. Sad je odlučio da neće.
Naišla je šestica, pa je na stajalište došao dosta prije autobusa. Na malom placu kupio je dvije banane. Dok je kopao po džepu ruksaka u potrazi za novčanikom, u ruci mu se našla spasonosna kutijica aspirina. Platio je banane i odmah se jednom poslužio. Na stajalištu je konačno popio aspirin, zalivši ga ustajalom vodom iz čuture. Čuturu je napunio jučer poslijepodne rekavši sam sebi da se ujutro možda neće sjetiti, pa je bolje da nosi ustajalu vodu nego nikakvu. Imao je pravo. Bljutava voda navukla je miris plastičnog brtvila koje se nikako nije moglo do kraja oprati. Ništa strašno, na Kraljičinom zdencu natočit će najbolju zagrebačku vodu.
Autobus je jedva primio gomilu putnika s ruksacima, štapovima i ostalom opremom. Na oštrim zavojima gazili su jedni drugima noge teškim gojzericama. Romanu je nos trljala kopča ruksaka koji je vlasnik, neobično visok čovjek simpatična lica, nehajno prebacio preko jednog ramena. U Šestinama su planinari veselo prokuljali iz pretrpanog autobusa i počeli pregledavati opremu.
Roman je odmah krenuo. Želio je biti sam na stazi. Danas mu svi smetaju. Trebao je odabrati neku manje posjećenu planinu. Grabio je dugim koracima asfaltiranom cestom prema Lagviću. Načas se zaustavio, u dvojbi da li da se popne do Medvedgrada ili ne, a zatim skrenuo desno poučnom stazom prema Kraljičinom zdencu. Nije volio Medvedgrad. Nekako je mračan i odiše lošom atmosferom, bez obzira na vremenske prilike.
Bukova šuma na početku staze prijateljski ga zagrli. Volio je ta visoka srebrna stabla na kojima su sad bubrili prvi lisni pupoljci. Iz suhog lišća na tlu ponegdje su izvirivali kukurijeci i visibabe. Danas im se nije mogao istinski razveseliti. Brzo je grabio stazom pored potoka koji je veselo žuborio napojen otopljenim snijegom. Oko njega se širio ugodni miris svježine i mokrog uvelog lišća. Gotovo je pretrčao veći dio staze, preskočio mostiće, iskoristio sve strme kratice. U glavi mu je bubnjalo, a pogled se sužavao. Zadihan i crven u licu došao je do izvora. Otpio je nekoliko gutljaja ustajale vode, jer ovako topao nije mogao piti onu ledenu koja je obilno tekla iz izvora i veselo žuborila dalje svojim putem među kamenim pločama. Izlio je ustajali ostatak u potok i natočio svježe. Valjda će se dovoljno zagrijati prije nego što ponovo ožedni. Stajao je i lutao pogledom po dobro poznatom mjestu, ne znajući zapravo što ondje traži.
Osjećao je potmuli bijes koji je poput krvi u žilama kolao njegovim tijelom. Morao je dalje, osjećao je strahovitu potrebu za kretanjem – da trči do iznemoglosti, da hoda dok se ne sruši mrtav, da urla dok ne ostane bez glasa, da grize i grebe kao životinja uhvaćena u klopku. Umjesto da krene lijevo svojom omiljenom stazom do Grafičara, on gotovo nehotice produži ravno mrcinom koja se strmo uspinjala prema vrhu. Ne osjećajući umor, poput stroja je stavljao nogu pred nogu žustro svladavajući strme serpentine. Nije vidio šumu, nije vidio proljetno cvijeće koje je dozivalo njegove poglede, promakle su mu i prve krpice snijega zaostalog na osojnim dijelovima padina. Puhao je kao parna lokomotiva. Ritam udaha i izdaha odjekivao mu je cijelim tijelom i iznenada se, gotovo nehotice, izdah počeo pretvarati u riječi. Najprije tihe, pa sve glasnije: «Mrzim!» siktao je izdah «Mrzim, mrzim, mrzim! Mrzim sve, mrzim sebe, mrzim svakoga, mrzim, mrzim, mrzim, mrzim! Mrzim faks! Mrzim kemiju! Mrzim profesore! Mrzim Robija! Mrzim starce! Mrzim Tihanu! Mrzim Lanu! Mrzim Zagreb! Mrzim sebe, strašno mrzim! Mrzim svijet! Mrzim zrak! Mrzim nebo! Mrzim put! Mrzim! Mrzim! Mrzim! Mrzim!...» Svakim korakom izdah je mrzio sve jače, pa je na kraju cijelom šumom odjekivala njegova mržnja.
Iznenada zastane. Noge su otkazale poslušnost. Nije više mogao hodati. Činilo mu se da će se srušiti mrtav ako učini i najmanji korak naprijed. Zemlja je posvuda bila mokra od snijega koji se topio i na očigled pronicao u zemlju, dok se ostatak slijevao u sitnim potočićima niz padinu.. Morao je nekamo sjesti. Zakoračio je preko ruba staze, skinuo ruksak i naslonio se na široko deblo visoke bukve. Kora drveta ugodno mu je grijala leđa. Zatvorio je oči. Šareni kolutovi plesali su na tamnoj pozadini isprekidani povremenim kratkim bljeskovima jake svjetlosti. Kliznuo je niz deblo i sjeo na veliki korijen koji je virio iz zemlje. Nije se osjećao loše. Samo neobično.
U trenutku kad je otvorio oči začuo je ugodan starački glas. «Jesmo se umorili, mladi gospon? Lepo mesto ste si našli za odmor. Poglejte to nebo i grad u dalini! A tek ove visibabe!» Starac s ljubavlju, bez dodira pomiluje busen visibaba koji se sakrio iza otpale debele grane, pa se sa staze gotovo nije mogao vidjeti. Roman se oklijevajući nasmiješi i pokuša se uspraviti. Noge su mu gotovo potpuno utrnule. Nije znao koliko je vremena sjedio pod bukvom. Starac je bio potpuno sijed, glatko izbrijane brade, sa bezbroj sitnih bora na licu. Držao se pogureno, no to je bio samo privid. Čvrsto je stajao naslonjen na debeli štap i pomalo vragolasto promatrao Romana. «Ja često idem na Sleme, sa ženom. Jučer smo otišli gori žičarom, spali na Tomislavcu, a danas se moramo vratit u Zagreb. Hteli smo još jenput videt ovu stazu kojom smo se nekad često peli gori. Moram pričekat ženu, spora je, kolena ju boliju!» Starac je spokojno stajao pored Romana. Začuo se šum koraka. Stazom je polako došepala starica, koja je izgledala još starija od muža. U rukama je držala skijaške štapove i njima si pomagala pri spuštanju. Iako su joj se na licu vidjeli tragovi napora, ona sretno zastane kraj starca i ljubazno odzdravi Romanu, koji je zabacio ruksak na leđa i spremao se krenuti dalje. Nisu više razgovarali. Muž i žena spokojno su promatrali prizor koji se prostirao pred njihovim očima.
Kao da se upravo probudio, Roman ugleda svjetloplavo prijepodnevno nebo, proljetnu šumu bez lišća obavijenu nestvarnom izmaglicom i daleki grad pod svojim nogama. Obuzmu ga opojni mirisi mokre zemlje, vlažnog lišća i drveća koje se budi u život. Polako je koračao uzbrdo. Nikako nije mogao shvatiti kako je prije samo nekoliko trenutaka mogao bjesomučno juriti ovom ljepotom izvikujući svoj bijes i mržnju. Kamo li su nestali?
Onako trčeći prevalio je već više od dvije trećine uspona prema vrhu. Ostatak puta bio je nešto lakši. Njegova slabost nestala je bez traga. Udisao je svjež zrak punim plućima. Željno je upijao tople sunčane zrake koje su mu milovale lice i ruke. Poželio je skinuti jaknu, ali nije mogao jer se oznojio žureći uzbrdo, a suhu košulju čuvao je za kasnije. Razmišljao je o svom bijesu. Sad kad mu se glava razbistrila, on mu se činio prilično besmislenim.
Jučer se posvađao s Robijem i dijelom društva, nakon što su mu spustili nešto za sestru, a zatim ga još dražili zbog studija koji je upisao protiv volje. Što se Lane tiče, imao je pravo. Ne dozvoljava da mu vrijeđaju sestru. Ali i on je pretjerao. A kad mu je Robi rekao da je budala koja nije u stanju ostaviti faks koji ga ne zanima koliko je crnog pod noktom, Roman se strahovito naljutio i bili bi se potukli da ih ostali nisu razdvojili i izgurali na svježi zrak. Tome su zasigurno pridonijele one pive. Popio ih je da sebi dokaže kako je pravi muškarac nakon što ga je Tihana poslijepodne nogirala. A svi su oni bili u pravu, valjda se zato tako razbjesnio.
Približavalo se podne. Robi i ostali već su davno došli do Puntijarke i sad tamo kartaju, piju i zafrkavaju se. Kad je izbio na glavnu sljemensku stazu skrenuo je lijevo, nizbrdo prema Grafičaru. Zaobišao je Tomislavac i Dom crvenog križa. Putem je sretao brojne planinare. Ljudi mu sad više nisu nimalo smetali. Kao da je njegova zlovolja isparila na onoj strmini, zajedno s glavoboljom. No faks zaista mrzi. Nikad ga nije želio upisati. Nije mu bilo na kraj pameti da radi kao profesor kemije. Mama je mislila da je to dobra ideja, ili bar privremeno rješenje nakon što je propao na prijemnom iz povijesti i komparativne književnosti na filozofskom faksu. Nije volio kemiju. Nije volio ni fiziku, a još manje matematiku. Kemijski račun bio mu je noćna mora još u gimnaziji. A sad se od njega očekivalo da tu strahotu u potpunosti svlada za nekoliko mjeseci. Padao je kolokvij za kolokvijem. Čitave bilježnice ispisane formulama i računima nisu mu pomogle da prijeđe tu fantomsku crtu. Samo joj se približio. Dosad je uvijek mislio da može sve što hoće. Loše ocjene u gimnaziji nije sakupljao jer nije shvaćao gradivo, nego zato što nije učio. No to se pravilo očito nije odnosilo na kemijski račun. A bilo je tu i drugih problema. Nespretan i nezainteresiran na vježbama nikako nije uspijevao postići ono što se od njega očekivalo. Epruvete su mu padale iz ruku, vaga je ostajala neposlušna, spojevi se nisu htjeli spajati u njegovim pokusima. Stari profesor koji je ponekad navraćao na vježbe jednog ga je dana usred zime ozbiljno upitao zašto se tako muči. Sigurno može naći nešto što će ga u životu zanimati. Roman se duboko zamislio nad tim pitanjem. Dotad je pokušao udovoljiti zahtjevima koji su se pred njega postavljali, kao što je to činio ranije. Budući da nije navikao učiti i raditi, ovo mu je predstavljalo neizreciv napor. Ali on je bio ustrajan. I to baš u onome što ga ni najmanje ne zanima.
Jučer mu je Tihana rekla da je saznala za nove prijemne na filozofskom fakultetu. Ocjene iz srednje škole igraju puno manju ulogu nego dosad, a boduje se opće znanje. To je Romanova prilika, mislila je, jer njegovo opće znanje bilo je zavidno opširno. No on se povukao. Ako upiše drugi faks, a ne položi ovdje godinu, smatrat će se da je pao i neće moći ponavljati. Što ako mu na povijesti ili negdje drugdje zapne? Osim toga, on kao odgovoran čovjek mora dovršiti započeto, a ne srljati od jednog životnog izbora do drugog. Sad se Tihana užasno naljutila, rekla mu je da je seronja koji ne zaslužuje bolje od onog što već ima i da ona više ni jedan dan svog života neće podijeliti s takvom kukavicom. Pokupila se i otišla prije nego što je stigao bilo što prigovoriti.
U svemu je imala pravo, jedino nije trebala tako naprasno otići – pomislio je. Čovjeku ipak treba vremena da razmisli o tako važnom pitanju. Onda se sjeti svih onih sati kad ju je zasipao svojim tužaljkama i kuknjavom o nesretnoj kemiji, o tome kako će radije postati obični šljaker nego učiti sranja koja se ne mogu naučiti. «A tko će zaposliti šljakera sa završenom klasičnom gimnazijom, bez obzira na loše ocjene?» pitala bi ga i on bi zašutio.
Nije znao kako bi živio bez nje. Poznavali su se od petog razreda osnovne škole. U trećem srednje najprije su počeli izlaziti s istom škvadrom, zatim su postali dobri prijatelji, da bi pred maturu prohodali. To je bio najsretniji doživljaj u njegovom životu. Možda je jedino bio sretniji kad se tata konačno vratio iz rata, negdje potkraj šestog razreda. Vjerovao je da će sve biti kao prije njegovog odlaska, kad je mama uvijek bila vesela i svi su zajedno lijepo živjeli. No nije se tako dogodilo. Tata nije bio onakav kakvog ga se sjećao. Možda se zaista i promijenio. Mama je sad često plakala i prijetila da će otići. Tatu sve to nije osobito uzbuđivalo. Nije više Lani i njemu navečer pričao priče – rekao je da su za to preveliki. Kad bi Roman nešto od njega zatražio, uputio ga je mami. Tako je i ostalo. Roman je vidio da se mama još uvijek trudi oko tate, no njega i Lanu polako je prestao zanimati.
U Tihani je našao najbolju prijateljicu. S njom je mogao o svemu bez straha razgovarati. U seks se, protivno običajima svoje okoline, još nisu upustili. Vatreno su se ljubili po parkovima i u polupraznim kinodvoranama, no one situacije kad njegovih ili njezinih nije bilo kod kuće zasad su oprezno izbjegavali. Želio ju je pozvati da s njim provede noć u nekom planinarskom domu na Sljemenu, ili možda negdje u Sloveniji. Njegovi ne bi prigovarali, a njezini bi valjda dopustili. Val uzbuđenja obuzme ga pri samoj pomisli na takav doživljaj. No on je predugo krzmao i sad je možda već kasno. Tihana se naljutila i otišla, a on je zaista najobičniji seronja. Od hladnoće zasuze mu oči. Kroz vlažnu koprenu ugleda pred sobom drvenu crno-crvenu konstrukciju Grafičara. Obriše suze i ubrza korak.
Čim je ušao u dom, zamolio je domara da mu dopusti telefonirati. Prsti su mu drhtali dok je okretao njen broj. Javila se mama. Tihana je na faksu, kaže. Danas ima nekakve vježbe premda je subota, pa kako on to ne zna, vragolasto je upitala. Zahvalio se i rekao da će nazvati navečer. Tihana je studirala stomatologiju, još se nisu odvojili od medicinara pa je pohađala predavanja na faksu na Šalati. Kakve su to vježbe subotom?
Platio je telefon i naručio porciju graha. Dok se grah hladio brzo je presvukao košulju. Progutao je varivo u nekoliko zalogaja i pojurio nizbrdo. Omladinsku stazu nikad nije prešao takvom brzinom. Svratio je u dom kod Kraljičinog zdenca, kupio četiri pite, zamotao ih u salvetu, strpao u ruksak i jurio dalje. Naišao je autobus prema Mihaljevcu. Bio je poluprazan, ljudi su uglavnom obavili subotnje poslove, a planinari se još nisu počeli vraćati. Tek je bilo prošlo dva sata. Još malo i smjestio se na sjedalo u polupraznoj četrnaestici. Neobično, kako se prije samo nekoliko sati tim istim tramvajem kaotično probijao kroz odurno jutro obilježeno glavoboljom i mučninom, a sad juri natrag zdrav i s točno određenim ciljem. Tihanu voli i mora je sačuvati pod svaku cijenu. Faks ne podnosi i mora ga ostaviti makar ne studirao ništa. Upisat će ono što želi ili uopće neće studirati. Robija će držati na odstojanju jer za njega, odsad, sve je posvećeno Tihani. Samo da ne bude prekasno. Kakve li su to vježbe subotom?
Tramvaj je sporo milio gradom i jedva se dovukao do njegove stanice u Sopotu. Pohitao je do svoje zgrade ne obazirući se na prolaznike od kojih su ga neki posprdno odmjeravali. Prije nego što je došao do ulaza, pred njim se zaustavio taksi. Njegovi roditelji izlazili su iz njega - otac zadovoljna, a majka ozarena lica. Malo su se zbunili kad su ga ugledali, a onda su objasnili da su u restoranu proslavili dvadesetu godišnjicu braka. Nisu mu ništa govorili, jer su mislili da se ionako neće vratiti do večeri, a nisu željeli pokvariti doživljaj pričajući o njemu unaprijed. Zajedno su ušli u lift. Romanu su još uvijek pomalo klecala koljena od brze jurnjave uzbrdo i nizbrdo. Čim su ušli, on skine stvari sa sebe i ubaci ih u košaru za rublje. Gojzerice ostavi na balkonu da ih kasnije očisti i namaže za slijedeći izlet, a on sam ode u kupaonu pod tuš. Kad je osvježen izašao, mama je upravo iz salvete tresla na tanjur ostatke smrvljenih pita. Zaboravio je na njih i u tramvaju se naslanjao na poluprazni ruksak.
Zvala je Tihana – reče mama, kao da se radi o najobičnijoj stvari. U pola osam čeka te na Trgu pod satom. Preplavljen olakšanjem on odjuri natrag u kupaonu i pogleda se u ogledalo. Na zadovoljnom i preplanulom licu jedva su se nazirali tragovi brade. Brada je zaista čudnovata pojava, pomisli i veselo isplazi jezik svom dvojniku u srebrnom odrazu.
siječanj 2003.
31.07.2006. u 19:06 | K | 31 | P | # | ^
